Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3065/13 (BOROVO“ d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Aktivna legitimacija
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Privatizacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3065/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3065/13, rješavajući apelaciju „BOROVO“ d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda Vukovar, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „BOROVO“ d.d.

proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda Vukovar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 60 0 Ps 001481 13 Rev 3 od 17. aprila 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „BOROVO“ d.d. proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vukovara, Republika Hrvatska, kog zastupa Zdravko Grabovac, advokat iz Teslića, podnio je 11. jula 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 60 0 Ps 001481 13 Rev 3 od 17. aprila 2013. godine. Apelant je 19. jula 2013. godine dostavio dopunu apelacije kojom je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3065/13 od 5. novembra 2013. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) i „BOMEL“ a.d. za trgovinu, proizvodnju i usluge Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 10. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Tuženi je dostavio odgovor 27. novembra 2015. godine, Pravobranilaštvo 30. novembra 2015. godine i Vrhovni sud 7. decembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Stavom 1 Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 Ps 001481 08 Ps od 14. oktobra 2009. godine utvrđeno je da je apelant vlasnik i posjednik poslovnog prostora u Tesliću čiji su podaci precizirani u presudi. Stavom 2 naloženo je Republičkoj upravi da na navedenoj nepokretnosti izvrši promjene u A listu i da umjesto tuženog uknjiži apelanta kao korisnika zemljišta u dijelu 121/846 i kao korisnika na zgradi u A1 listu i podulošku 2 u dijelu 1/1 i da izvrši promjenu upisa u izvodu iz knjige položenih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (u daljnjem tekstu: KPU), list broj 41 k.o. Teslić Grad, tako što će umjesto tuženog da uknjiži apelanta kao vlasnika na poslovnom prostoru izgrađenom na kč.br. 396/5 u p.l. br. 187. Stavom 3 je naloženo z.k. kancelariji Osnovnog suda u Tesliću da izvrši promjenu u B listu z.k. uloška broj 186 tako što će umjesto tuženog uknjižiti apelanta na nepokretnostima iz A lista u dijelu sa 121/846. Stavom 4 obavezan je tuženi da apelantu preda u posjed i korišćenje predmetni poslovni prostor kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Stavom 5 odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se u izvodu iz KPU, list broj 41 k.o. Teslić Grad u rubrici tereti i ograničenja, odredi upis brisanja založnog prava – hipoteke na predmetnom poslovnom prostoru upisanog u korist NLB Razvojna banka Banjaluka (u daljnjem tekstu: založni povjerilac) kao osiguranja za povrat kredita u iznosu preciziranom u presudi kao i da se naloži katastarskom operatu Republičke uprave da o upisu brisanja založnog prava obavijesti založnog povjerioca.

7. U obrazloženju je navedeno da je u postupku na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je ugovorom od 5. maja 1965. godine apelantov prednik (Jugoslovenski kombinat gume i obuće Borovo) sa Skupštinom opštine Teslić ugovorio izgradnju predmetnog poslovnog prostora u kom apelantov prednik učestvuje kao suinvestitor za potrebe svoje prodavnice u Tesliću; da je po tom osnovu apelantov prednik sa GZO „Graditelj“ iz Teslića sklopio 1967. godine ugovor o visini troškova za investiciono i tekuće održavanje, a 1978. godine sa SIZ-om stanovanja ugovor o visini troškova za investiciono i tekuće održavanje zajedničkih dijelova zgrade; da je apelant organizovan kao d.o.o. spajanjem 13 preduzeća i organizacija 28. oktobra 1991. godine i da je bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora do početka rata; da je odlukom od 28. februara 1994. godine transformisan u d.d.; da je prednik tuženog osnovan 11. novembra 1991. godine prilikom čijeg osnivanja je u organizacioni sastav prednika tuženog unesen i navedeni poslovni prostor; da se na predmetnom poslovnom prostoru kao vlasnik upisao tuženi u junu 2005. godine i da se u tom poslovnom prostoru nalazi prodavnica tuženog. Navedeno je i da je vještak građevinske struke u svom nalazu i mišljenju potvrdio da su poslovni prostor za koji je ugovore zaključio apelantov prednik i poslovni prostor na kojem se kao vlasnik upisao tuženi, jedan te isti poslovni prostor. Utvrđeno je da apelantov prednik nikada nije bio upisan kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora jer nije bila uspostavljena knjiga položenih ugovora kao i da je aktom osnivanja pravnog prednika tuženog „Borovo Balprom“ d.o.o. Banjaluka, pravni prednik tuženog stupio u posjed predmetnog poslovnog prostora i nakon rješenja o izlaganju se upisao kao njegov vlasnik.

8. Osnovni sud je istakao da je na osnovu svega navedenog, prema mišljenju tog suda, apelantov pravni prednik imao valjan pravni osnov za upis prava vlasništva na tom poslovnom prostoru, a u smislu odredbe člana 20 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima kojom je propisan način sticanja vlasništva na osnovu zakona, na osnovu pravnog posla, nasljeđivanjem i odlukom državnog organa, a na način i pod uslovima propisanim zakonom. Navedeno je da, s druge strane, pravni prednik tuženog u aktu o osnivanju nije mogao da ima valjan uslov za sticanje prava vlasništva niti mu je rješenje o izlaganju moglo da posluži kao osnov za upis jer tuženi, u postupku izlaganja komisiji za izlaganje u smislu odredbi Zakona o premjeru i katastru nekretnina, nije pružio podatke o vlasniku, nosiocu prava raspolaganja i korišćenja čime nije ni mogao da stekne pravo na upis vlasništva. Navedeno je da je tuženi uz zahtjev za upis u knjigu položenih ugovora morao da, između ostalog, priloži i ovjeren ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, ali tuženi nije imao takav ugovor jer nije pravni sljednik pravnog prednika apelanta. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

9. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je Presudom broj 85 0 Ps 001481 09 Pž 2 od 12. februara 2010. godine odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u cijelosti prihvatajući činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda.

10. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 60 0 Ps 001481 13 Rev 3 od 17. aprila 2013. godine usvojio reviziju i presudu Okružnog suda preinačio tako što je žalba tuženog usvojena, presuda Osnovnog suda preinačena i odbijen apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti. Presudom je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. aprila 2013. godine u roku od 30 dana dok je zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog odbijen. U obrazloženju je navedeno da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo budući da je apelantov prednik bio preduzeće u društvenoj svojini u skladu s tada važećim zakonskim propisima kao i da je izgrađeni predmetni poslovni prostor, takođe, bio u društvenoj svojini na kojoj nije moglo da bude uspostavljeno pravo vlasništva. Vrhovni sud je istakao da je predmetni poslovni prostor ulazio u osnovna sredstva apelantovog prednika koji je tim poslovnim prostorom mogao da raspolaže, upravlja i da ga koristi, ali da apelantov prednik nije mogao da bude nosilac prava vlasništva. Navedeno je da je, s druge strane, prednik tuženog osnovan 11. novembra 1991. godine i da je tada u sastav prednika tuženog unesen i navedeni poslovni prostor koji je osnovom odredbi Zakona o privatizaciji iz društvene prešao u državnu svojinu nakon čega je, prema obrazloženju, izvršena transformacija vlasničke strukture tuženog u čiji program privatizacije je unesen i predmetni poslovni prostor na osnovu čega je, prema zaključku Vrhovnog suda, tuženi i postao vlasnikom tog poslovnog prostora.

11. Nadalje je navedeno da su relevantni propisi, u ovom slučaju Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima kojim su propisani uslovi i postupak prodaje i prenošenja državnog kapitala u preduzećima u RS u svojinu domaćih i stranih pravnih i fizičkih lica, te Sporazum po pitanjima sukcesije (u daljnjem tekstu: Sporazum) kojim je propisano pitanje rješavanja nasljedstva imovine bivše SFRJ, a ravnopravne nasljednice su ranije republike koje su bile u sastavu SFRJ. U vezi s tim, navedeno je da je BiH, kao jedna od nasljednica bivše SFRJ, Odlukom Savjeta ministara broj 268/03 od 15. decembra 2003. godine propisala način, postupak i organe kojim se podnose zahtjevi za vraćanje u prvobitno stanje prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na njenoj teritoriji te da se u upravnom postupku utvrđuje postojanje prava na imovinu ili pravo na obeštećenje (član 2 stav 2 Aneksa G Sporazuma), a što, kako je obrazložio Vrhovni sud, nije predmet konkretnog spora. Navedeno je da Aneks G Sporazuma garantuje zaštitu privatnog vlasništva i stečenih prava građana i drugih pravnih lica bivše SFRJ od strane države nasljednice, a pravo svojine na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u državi nasljednici koju su građani ili druga pravna lica imali na dan 31. decembra 1990. godine garantuje se sporazumom bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili domicil sopstvenika, a sve u skladu s uspostavljenim i priznatim standardima i normama međunarodnog prava. Takođe, predviđena je i obaveza poštovanja ugovora zaključenih od strane građana ili drugih pravnih lica bivše SFRJ nakon 31. decembra 1990. godine uključujući i ugovore zaključene od strane državnih preduzeća, bez ikakve diskriminacije. Vrhovni sud je istakao da će u tom smislu sva fizička i pravna lica iz svake države nasljednice na osnovu reciprociteta imati ista prava pristupa sudovima, upravnim tribunalima i agencijama te države i drugih država nasljednica u svrhu realizacije zaštite njihovih prava.

12. Vrhovni sud je istakao da u vezi s navedenim proizlazi da princip reciprociteta u primjeni navedenog sporazuma obavezuje članice potpisnice Sporazuma jer je ovo načelo propisano u članu 7 Aneksa G Sporazuma. Navedeno je i da je Ustavni sud u svojom odluci broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine, između ostalog, izrazio shvatanje da Sporazum i njegovi aneksi jednako obavezuju sve potpisnice te je, prema shvatanju tog suda, kako je naveo Vrhovni sud, primjena principa reciprociteta „ako ne obaveza onda sigurno mogućnost kojom bi se štitili interesi subjekata u BiH u svim fazama postupka pred redovnim sudovima, odnosno drugim nadležnim organima“. Vrhovni sud je, nadalje, naveo da je za primjenu principa reciprociteta, pri razrješenju konkretnog spora, s obzirom na predmet spora i stranke u sporu, relevantno postupanje redovnih sudova u Republici Hrvatskoj u istoj vrsti sporova. U vezi s tim, navedeno je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u postupcima s istovrsnim predmetom spora kakav je i konkretan, u kojima su tužioci pozivom na Sporazum i Aneks G tražili utvrđenje ništavim prava vlasništva na nepokretnostima koje se nalaze na području Republike Hrvatske, odbio zahtjeve za utvrđivanje ništavosti uknjižbe prava vlasništva koja je izvršena u korist Republike Hrvatske pri čemu je izrazio stav da se prava iz Sporazuma ne priznaju neposredno na osnovu tog sporazuma (odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-900/07 od 5. marta 2008. godine, Rev-306/08-2 o d 17. decembra 2008. godine i Rev-224/07-2 od 10. septembra 2007. godine) i da tužioci u tim postupcima „nemaju aktivnu legitimaciju za isticanje predmetnog zahtjeva jer nisu dokazali da su vlasnici spornih nekretnina a pravo korištenja su izgubili na osnovu člana 3. stav 1. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih lica na teritoriji Republike Hrvatske“ („Službene novine RH“ broj 31/91 do 5/92, u daljnjem tekstu: Uredba). Obrazloženo je da prema toj odredbi sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacionih oblika navedenih pravnih lica (radi se o pravnim licima čije je sjedište izvan Republike Hrvatske) koja se nisu organizovala na osnovu Uredbe, prenose u vlasništvo Republike Hrvatske. Prema obrazloženju Vrhovnog suda navedena uredba se odnosi na imovinu pravnih lica sa sjedištem u BiH koja se nalazi na teritoriji Republike Hrvatske, a ta republika nije sklopila ugovor o uređenju imovinskih odnosa sa BiH i zalaže se za zaključenje bilateralnih sporazuma na osnovu Sporazuma.

13. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da Republika Hrvatska ne primjenjuje neposredno Sporazum, već smatra da je Aneks G osnov „za daljnja sporazumijevanja“ i ne vraća imovinu nosiocima prava raspolaganja čije je sjedište na teritoriji BiH, primjenom principa reciprociteta, prema mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju nema osnova za usvajanje apelantovog zahtjeva na osnovu Aneksa G Sporazuma. Vrhovni sud je istakao da polazeći od navedenog stava sudova u Republici Hrvatskoj, u pogledu primjene Aneksa G Sporazuma primjenom načela reciprociteta, a imajući u vidu da je predmetni poslovni prostor kao društvena imovina prednika tuženog po Zakonu o prenosu sredstava prešao u imovinu Republike Srpske te da zbog toga nije mogao kasnije, 28. februara 1994. godine, da bude predmet pretvorbe iz društvenog preduzeća „Borovo“ d.o.o Vukovar u dioničarsko društvo „Borovo“ d.d. Vukovar i da bude upisan 18. marta 1994. godine u registar Trgovačkog suda u Osijeku. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, Republika Srpska je mogla da raspolaže s društvenom imovinom apelantovog prednika što je i učinila prodajom državnog kapitala u postupku privatizacije prednika tuženog u čiji Program privatizacije je unesen i sporni poslovni prostor, a nakon privatizacije izvršena je i vlasnička transformacija Rješenjem Osnovnog suda broj U/I-1735/01 od 2. marta 2007. godine. Obrazloženo da je prednik tuženog pretvoren u državno preduzeće temeljem Zakona o prenosu sredstava koji je stupio na snagu 25. aprila 1993. godine, dakle prije pretvorbe prednika apelanta kao društvenog preduzeća u dioničarsko društvo koja je izvršena na osnovu odluke o pretvorbi od 28. februara 1994. godine, a što proizlazi iz rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju i koja je provedena u sudskom registru Okružnog privrednog suda u Osijeku broj FI-1039/94 od 18. marta 1994. godine. Stoga, prema ocjeni tog suda, apelant nema aktivnu legitimaciju u ovom sporu jer nije dokazao da je vlasnik predmetnih nepokretnosti, a pravo korišćenja koje je imao sve do pretvaranja u dioničarsko društvo, izgubio je prije te pretvorbe i to stupanjem na snagu Zakona o prenosu sredstava prema kojim je taj prostor postao imovina Republike Srpske. Vrhovni sud je naveo da kod ovakvog stanja stvari nisu ispunjeni uslovi iz člana 37 Zakona za predaju u posjed apelantu predmetnih nepokretnosti, te da je, prema izloženom, apelantov tužbeni zahtjev primjenom načela reciprociteta koje predviđa Aneks G Sporazuma i zbog nedostatka aktivne legitimacije u ovom sporu odbijen kao neosnovan. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljno tumačio relevantne propise te da je zanemario činjenicu da pravna lica do 1990. godine uglavnom nisu imala pravo vlasništva nego raspolaganja, upravljanja i korišćenja, ali da sud time zanemaruje i notornu činjenicu da takva prava Sud u Strazburu priznaje kao svojevrsna vlasnička ovlašćenja. Apelant navodi i da je Vrhovni sud pogrešno postupio kada se pozvao na princip reciprociteta navodeći odluke Vrhovnog suda Hrvatske i ističući da apelant nema aktivnu legitimaciju u ovom sporu zanemarujući činjenicu da je apelantov pravni prednik zaključio ugovor o izgradnji predmetnog poslovnog prostora i bio u njegovom posjedu sve do izbijanja rata. Apelant navodi i da je Vrhovni sud u određenim sličnim predmetima postupao drugačije i donosio odluke suprotne osporenoj.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da apelant u apelaciji iznosi hronologiju predmeta i da ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima te da iz toga i presude tog suda jasno proizlazi da je apelacija neosnovana i da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

16. Pravobranilaštvo je navelo da su apelantove tvrdnje neosnovane i da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, s obzirom da je predmetni poslovni prostor postao vlasništvo Republike Srpske na osnovu relevantnih zakonskih odredbi.

17. Tuženi je, u opširnom odgovoru, naveo hronologiju predmeta i hronologiju zakonskih rješenja kako na teritoriji BiH, tako i u Republici Hrvatskoj, te istakao da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu („Službeni glasnik RS“ br. 4/93, 29/94, 31/94 i 8/96) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Sredstva u društvenoj svojini svih pravnih lica čija su sjedišta na teritoriji Republike Srpske postaju državna svojina.

19. U Zakonu o državnim preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 3/954/96, 21/96 i 3/97) relevantne odredbe glase:

Član 5.

Državno preduzeće je preduzeće u državnoj svojini koje je nastalo osnivanjem od strane države ili po Zakonu o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu

20. U Sporazumu o pitanjima sukcesije („Službeni glasnik BiH“ broj 10/01) relevantne odredbe glase:

Aneks A Pokretna i nepokretna imovina

a) Član 1 (1) U cilju postizanja pravednog rješenja, pokretna i nepokretna državna imovina federacije koja je bila konstituisana kao SFRJ ("državna imovina") prenosi se na Države sukcesore u skladu sa sljedećim odredbama članova ovog priloga.

(2) Ostala imovinska prava i interesi SFRJ regulisani su Prilogom F ovog Sporazuma.

(3) Privatna svojina i stečena prava građana i ostalih pravnih lica SFRJ regulisana su Prilogom G ovog Sporazuma.

b)Član 2 (1) Nepokretna državna imovina koja se nalazila na teritoriji SFRJ prenosi se Državi sukcesoru na čijoj se teritoriji ta imovina nalazila.

(2) Države sukcesori će na najbolji način nastojati da pomognu jedna drugoj u provođenju svojih diplomatskih i konzularnih aktivnosti, obezbjeđivanjem odgovarajuće imovine na njihovim odnosnim teritorijama.

c) Član 3 stav 1.

(1)Pokretna materijalna državna imovina SFRJ koja se nalazila na teritoriji SFRJ preći će na Državu sukcesora na čijoj se teritoriji ta imovina nalazila na dan kada je ova proglasila svoju nezavisnost.

Aneks G Privatna svojina i stečena prava Član 1 Privatna svojina i stečena prava građana ili drugih pravnih lica SFRJ će biti zaštićena od strane Država sukcesora u skladu sa odredbama ovog Priloga.

Član 2 (1)(a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Države sukcesora i na koju su građani ili druga pravna lica SFRJ imali pravo na dan 31.12.1990. godine biće priznata, zaštićena i vraćena u prvobitno stanje od strane te Države u skladu sa utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava, i to nezavisno od nacionalnosti, državljanstva, boravišta ili prebivališta takvih lica. Ovim se obuhvataju lica koja su, nakon 31.12.1990. godine stekla državljanstvo ili novo prebivalište ili boravište u Državi različitoj od Države sukcesora. Osobe koje nisu bile u mogućnosti da ostvare takva prava će imati pravo na naknadu u skladu sa građanskim i međunarodnim pravnim normama.

(b) Svaki namjerni prenos prava na pokretnu ili nepokretnu imovinu izvršen poslije 31.12.1990. godine zaključen pod pritiskom ili suprotno podparagrafu (a) ovog člana će biti ništavan.

(2) Svi ugovori zaključeni između građana ili drugih pravnih lica SFRJ počev od 31.12.1990. godine uključujući i one zaključene od strane javnih preduzeća, biće poštovani bez ikakve diskriminacije. Svaka Država sukcesor će obezbijediti izvršavanje obaveza na osnovu takvih ugovora, u slučajevima gde je raspadom SFRJ bilo onemogućeno izvršavanje takvih ugovora.

Član 7.

Sve fizičke i pravne osobe iz svake države sukcesora će, na temelju reciprociteta, imati ista prava pristupa sudovima, upravnim sudištima i tijelima te države i drugih država sukcesora u svrhe ostvarivanja zaštite njihovih prava.

21. U Odluci o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 2/04) relevantne odredbe glase:

Član 1.

U cilju zaštite privatne svojine i stečenih prava građana i pravnih lica iz država sljednica bivše SFRJ, potpisnika Sporazuma o pitanjima sukcesije (u daljem tekstu: Sporazuma), ovom odlukom se uređuje način i postupak vraćanja u prvobitno stanje prava na pokretnu i nepokretnu imovinu, koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Član 2.

Građani i druga pravna lica iz država sukcesora bivše SFRJ koji su imali pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, saglasno odredbama člana 2. Aneksa "G" Sporazuma, obraćaju se pismenim zahtjevom za vraćanje u prvobitno stanje navedenog prava i to: za područje Federacije BiH-Kantonu-odnosno Općini na čijem se području imovina nalazi, za područje Republike Srpske Ministarstvu za ekonomske odnose i koordinaciju Republike Srpske, a za područje Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, gradonačelniku (u daljem tekstu: nadležni organi).

Član 3.

Uz pismeni zahtjev iz člana 2. Odluke potrebno je priložiti odgovarajuću dokumentaciju iz koje se nesporno može utvrditi postojanje prava svojine, odnosno stečenih prava na imovinu u skladu sa odredbama čl. 1. i 2. Aneksa "G" Sporazuma.

Odgovarajućom dokumentacijom priloženom uz zahtjev smatraju se izvodi iz zemljišnih knjiga, katastra nekretnina, pravosnažna sudska presuda, ugovori ili drugi pravno valjani dokumenti.

Član 4.

Na osnovu dokumentacije propisane u članu 3. ove odluke, nadležni organ ovlašten za rješavanje o statusu imovine, utvrđuje osnovanost zahtjeva i donosi rješenje kojim se utvrđuje postojanje prava na imovinu ili prava na obeštećenje saglasno odredbama člana 2. Aneksa "G" Sporazuma u cjelini prema zahtjevu ili u njegovom dijelu.

Član 5.

Kada nadležni organ utvrdi da se na osnovu dokumentacije iz člana 3. ove odluke ne može utvrditi postojanje prava svojine i stečenih prava na imovinu, rješenjem će odbiti zahtjev.

Član 6.

Protiv rješenja iz čl. 4. i 5. ove odluke može se izjaviti žalba: za područje Federacije Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, za područje Republike Srpske, Vladi Republike Srpske i Vladi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, za područje Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Žalba se izjavljuje u roku od 15 dana od prijema rješenja. Protiv Odluke po žalbi iz člana 6. može se pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda entiteta, odnosno Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 60 0 Ps 001481 13 Rev 3 od 17. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 11. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud prije svega zapaža da se postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio na pitanje utvrđivanja prava vlasništva na predmetnim nepokretnostima, dakle da se radilo o pravima i obavezama građanskopravne prirode zbog čega je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.

30. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava jer je redovni sud zaključio da shodno principu reciprociteta apelant nema aktivnu legitimaciju u predmetnom sporu kao i da nije dokazao da je na bilo koji način stekao pravo vlasništva na predmetnim nepokretnostima. U vezi s tim, Ustavni sud prije svega ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud preinačio nižestepene presude na način da je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je apelant vlasnik predmetnog poslovnog prostora te da se naloži tuženom da mu ga preda u posjed. Pri tom je Vrhovni sud obrazložio da shodno principu reciprociteta apelant, kao pravno lice iz Republike Hrvatske koja ne provodi direktno Sporazum i ne vraća nepokretnosti licima iz ostalih država sukcesora bivše SFRJ uz navode da ta lica nemaju aktivnu legitimaciju jer nisu organizovana u skladu sa zakonima Republike Hrvatske te se zalaže za zaključenje bilateralnih sporazuma, nema aktivnu legitimaciju u ovom sporu kao i iz razloga što apelant ničim nije dokazao da je na bilo koji način apelant ili njegov pravni prednik stekao pravo vlasništva na predmetnim nepokretnostima jer su te nepokretnosti u zakonom propisanom postupku prvo prešle u državno vlasništvo, a nakon toga i privatizovane.

33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na naprijed citirane odredbe Zakona o prenosu sredstava i zakona prema kojima sva imovina koja je bila u društvenoj svojini postaje državna svojina, a da se pod državnim preduzećima podrazumijevaju preduzeća koja su, između ostalog nastala na osnovu Zakona o prenosu sredstava. Takođe, Ustavni sud podsjeća na odredbe Sporazuma i to prije svega na Aneks A prema kojem se sva pokretna i nepokretna imovina koja je bila u državnom vlasništvu prenosi na države sukcesore na čijoj teritoriji se nalazi dok će prema Aneksu G sva imovina koja je bila u vlasništvu fizičkih i pravnih lica biti zaštićena i vraćena tim licima ako, na osnovu zemljišnoknjižnog izvatka ili sudske presude ili drugog validnog dokumenta, ta lica dokažu svoje vlasništvo na dan 31. decembra 1990. godine i to u postupku koji će propisati svaka od država sukcesora, te da su države sukcesori dužne da obezbijede zaštitu imovinskih prava od bilo kakvog oblika diskriminacije i jednak pristup sudu ili upravnom organu bez diskriminacije po bilo kom osnovu. Ustavni sud upućuje i na Odluku o provođenju Aneksa G Sporazuma koju je donio Savjet ministara BiH prema kojem se zahtjev za povrat navedene imovine podnosi i to u FBIH opštini na čijoj teritoriji se imovina nalazi, u Republici Srpskoj Ministarstvu za ekonomske odnose i koordinaciju (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), a u Brčko distriktu gradonačelniku Brčko distrikta te da se uz zahtjev podnosi odgovarajuća dokumentacija pod kojom se smatraju izvodi iz zemljišnih knjiga, katastra nepokretnosti, pravosnažna sudska presuda, ugovori ili drugi pravno valjani dokumenti kojom se dokazuje posjedovanje prava vlasništva na dan 31. decembra 1990. godine.

34. Pored navedenog Ustavni sud upućuje i na svoju odluku broj U 16/11 (vidi odluku Ustavnog suda broj U 16/11 od 13. jula 2012. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj se Ustavni sud, rješavajući pitanje prava entiteta na donošenje propisa o provedbi Sporazuma, dotakao i pitanja reciprociteta u odnosu na sprovođenje Sporazuma. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da „s obzirom na to da je u pitanju ustavna obaveza Bosne i Hercegovine da izvrši međunarodnu obavezu Bosne i Hercegovine, Ustavni sud naglašava da se Odluka o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine mora poštivati i primjenjivati u praksi, što se posebno odnosi na redovne sudove koji, prema relevantnim zakonskim odredbama, po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka treba da paze da li za rješavanje konkretnog spora imaju sudsku i/ili stvarnu nadležnost, te, posebno, za šta je i do sada postojala mogućnost, odlučujući u svakom konkretnom slučaju, da provjere kao faktičko pitanje da li je zadovoljen uvjet reciprociteta u odnosu na konkretnu državu nasljednicu SFRJ. Ovo pogotovo imajući u vidu praksu redovnih sudova država potpisnica Sporazuma o sukcesiji kao što je to navedeno u odgovoru Vijeća ministara Bosne i Hercegovine prema kojem '...od strane subjekata aktivne legitimacije, koji su pokrenuli sudske postupke za zaštitu svojih prava Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je obaviješteno da sudovi u drugim državama nasljednicama prekidaju sudske postupke pozivajući se na reciprocitet'. Naime, Sporazum o sukcesiji i njegovi aneksi jednako obavezuju sve potpisnice, pa je, prema mišljenju Ustavnog suda, primjena načela reciprociteta ako ne obaveza (Ustavni sud nije smatrao u konkretnom slučaju da je neophodno dati odgovor na pitanje obaveznosti, ili tek mogućnosti zaključivanja posebnih bilateralnih sporazuma u skladu sa čl. 4. i 5. Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije uključujući i pitanje reciprociteta), onda sigurno mogućnost kojom bi se štitili interesi subjekata iz Bosne i Hercegovine u svim fazama postupka pred redovnim sudovima, odnosno drugim nadležnim organima.“

35. Dovodeći u kontekst navedene propise i iskazani stav, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud donio osporenu odluku uvažavajući princip reciprociteta te da, u vezi s tim, u obrazloženju osporene odluke nema ništa što bi ukazivalo da je taj sud proizvoljno primijenio materijalno pravo ili proizvoljno utvrdio činjenice. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku utvrđeno da je predmetni poslovni prostor, koji je do rata bio u društvenoj svojini, shodno, Sporazumu o sukcesiji, Zakonu o prenosu sredstava i zakonu, s obzirom da se radi o prostoru na kojem je prije rata pravo raspolaganja imala firma čije je sjedište na teritoriji Republike Hrvatske (Jugoslovenski kombinat Borovo), postao državno vlasništvo te da je prednik tuženog („Borovo Balprom“ d.o.o. Banjaluka) osnovan 11. novembra 1991. godine prilikom čijeg osnivanja je u organizacioni sastav prednika tuženog unesen i navedeni poslovni prostor. Nakon toga je prodajom udjela državnog kapitala u predniku tuženog, predmetni prostor kao sastavni dio imovine prednika tuženog privatizovan, nakon čega se tuženi i uknjižio kao vlasnik tog prostora, a sve u skladu, kako je to argumentovao i jasno obrazložio Vrhovni sud, sa naprijed citiranim relevantnim zakonskim odredbama.

36. Osim toga Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, slijedeći naprijed citirani načelni stav iskazan u odluci Ustavnog suda broj U 16/11, ispitao sudsku praksu u Republici Hrvatskoj po pitanju primjene principa reciprociteta u ovakvim i sličnim slučajevima. Vrhovni sud je, kako proizlazi iz činjenica predmeta, utvrdio da sudovi u Republici Hrvatskoj odbijaju zahtjeve za povrat imovine pravnih lica čije je sjedište u BiH, a koja imaju imovinu na teritoriji Republike Hrvatske. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda u konkretnom slučaju, te da, takođe, nema ništa što bi ukazivalo da je navodima apelacije doveden u pitanje navedeni stav redovnih sudova u Republici Hrvatskoj zbog čega bi bilo potrebno da se preispita stav u vezi s primjenom principa reciprociteta. Zbog toga Ustavni sud smatra apelantove navode neosnovanim.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na imovinu vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. S obzirom da je Ustavni sud utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno niti su činjenice pogrešno utvrđene, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

39. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da apelant shodno primjeni principa reciprociteta u sprovođenju Sporazuma nema aktivnu legitimaciju u sporu i kada apelant ničim nije dokazao da je vlasnik predmetnog poslovnog prostora.

40. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda sudija Valerija Galić je dala izjavu o neslaganju s odlukom većine.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3065/13 (BOROVO“ d.d. proizvodnja i promet… | Sudska praksa | Aktio