Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2045/16 (M. A.)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Disciplinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2045/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2045/16, rješavajući apelaciju Miladina Arsenića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miladin Arsenić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 031513 14 Rev od 25. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miladin Arsenić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Petrova, podnio je 12. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 Rs 031513 14 Rev od 25. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev za poništenje odluke generalnog direktora tuženog („Telekomunikacije Republike Srpske“ a.d. Banja Luka – Izvršna jedinica Doboj), kojim mu je izrečena disciplinska mjera otkaza ugovora o radu, kao i zahtjev za nalaganje tuženom da ga vrati na posao i da mu od otkaza isplati naknadu plata i izvrši uplatu zakonskih doprinosa.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, da je apelantu otkazan ugovor o radu zbog težih povreda radne obaveze počinjenih time što je radio u korist preduzeća svoga sina kao konkurentske firme. Dalje se navodi, da cijeneći izvedene dokaze, pravilnim se ukazuje zaključak nižestepenih sudova da je tuženi u smislu odredbe člana 128. stav 3. Zakona o radu, dokazao razloge otkaza apelantovog ugovora o radu tj. da je apelant počinio teže povrede radne obaveze zbog kojih mu je moga jednostrano otkazati ugovor o radu. Također se navodi, da je članom 99. Zakona o radu, propisano da se kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu bliže uređuje pokretanje, vođenje i zastarjelost postupka za utvrđivanje povrede radne obaveze i da, ako tim aktima nije drugačije određeno, o otkazivanju ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze odlučuje direktor neposredno ili na prijedlog neposrednog rukovodioca radnika, te da je odredbom člana 65. Pojedinačnog kolektivnog ugovora tuženog, propisano da pokretanje disciplinskog postupka zastarijeva za 30 dana od dana saznanja za povredu i učinioca, a najkasnije u roku od šest mjeseci od dana počinjenja povrede, dok vođenje disciplinskog postupka zastarijeva protekom tri mjeseca od dana pokretanja postupka. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud konstatuje da nisu osnovani apelantovi navodi da je disciplinski postupak vodio nenadležan organ i da je došlo do zastarjelosti vođenja disciplinskog postupka. Naime, kada je obavješten da apelant ilegalno pomaže konkuretsko preduzeće svog sina, generalni direktor tuženog rješenjem od 23. septembra 2011. godine je imenovao komisiju sa zadatkom da utvrdi relevantne činjenice (vezane za nerealizovane zahtjeve građana i njihove prigovore koji se mogu dovesti u vezu sa obavljanjem poslova apelanta, kao i činjenicu o zloupotrebama sredstava tuženog od strane apelanta i njegovom radu za račun sinovog preduzeća), te da je navedena komisija 20. oktobra 2011. godine dostavila direktoru detaljan izvještaj o tome, pa se ima smatrati da je tog dana direktor saznao za povrede radnih obaveza i njihovog učinioca, pa kako je spornu odluku donio dana 10, novembra 2011. godine, očigledno je da nije došlo do zastarjelosti pokretanja i vođenja disciplinskog postupka protiv apelanta. Vrhovni sud, također, zaključuje da svi eventualni nedostaci postupka za utvrđivanje odgovornosti apelanta zbog povrede radnih obaveza pred organom tuženog su otklonjeni u postupku pred sudom, apelantu je u parnici omogućeno da iznese sve činjenice koje je smatrao relevantnim za zaštitu svojih prava iz radnog odnosa i da predlaže odgovarajuće dokaze. Međutim, Vrhovni sud konstatuje, da iz utvrđenih činjenica proizlazi da je apelant počinio teže povrede radnih obaveza zbog kojih mu je tuženi opravdano otkazao ugovor o radu. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman