Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3235/13 (R. B.)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-3235/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3235/13, rješavajući apelaciju Razije Bačevac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Razije Bačevac.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji je okončan Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 I 045765 08 I od 18. marta 2014. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Raziji Bačevac u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja izvršnog postupka, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici Raziji Bačevac zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Razija Bačevac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Vogošće podnijela je 22. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što nije okončan izvršni postupak koji se vodio pred Općinskim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 032-0-08-001609.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda zatraženo je 14. juna 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od apelantice da u skladu sa članom 34. Pravila Ustavnog suda obavijesti Ustavni sud da li je došlo do promjene činjeničnog stanja u vezi s predmetnom apelacijom.
3. Odgovor na apelaciju Općinski sud je dostavio 28. juna 2016. godine, a apelantica je podneskom od 23. juna 2016. godine obavijestila Ustavni sud da je predmetni postupak okončan Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 I 045765 08 I od 18. marta 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Apelantica je zajedno sa suprugom Č. B. 25. februara 2008. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu pravomoćne i izvršne Presude Općinskog suda broj P- 1473/2005 od 19. maja 2006. godine, koja je preinačena Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001197 od 24. decembra 2007. godine, protiv izvršenika M. T. (u daljnjem tekstu: izvršenik) radi isplate duga u iznosu od 26.524,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Predloženo je da se izvršenje provede na pokretnim stvarima izvršenika.
6. Općinski sud je Rješenjem broj 032-0-08-001609 od 4. marta 2008. godine odredio predloženo izvršenje.
7. Prema stanju u spisu, tokom izvršnog postupka utvrđeno je da izvršenik nema pokretne imovine koja bi mogla biti predmet pljenidbe, zbog čega se izvršenje nije moglo provesti na pokretnim stvarima.
8. Apelantica je 6. maja 2009. godine predložila da se izvršenje provede na nekretninama izvršenika.
9. Rješenjem od 29. maja 2009. godine Općinski sud je odredio predloženo izvršenje.
10. S obzirom da rješenje o izvršenju nije moglo biti uručeno izvršeniku, Općinski sud je podneskom od 23. oktobra 2013. godine od Matičnog ureda Tuzla zatražio podatak o činjenici smrti izvršenika.
11. Služba za opću upravu i zajedničke poslove Općine Tuzla je 15. novembra 2013. godine obavijestila Općinski sud da je izvršenik preminuo 28. novembra 2010. godine.
12. Apelanticinom punomoćniku je 27. januara 2014. godine dostavljena obavijest kojom je pozvan da u skladu sa članom 34. stav 4. Zakona o izvršnom postupku u roku od 15 dana predloži postavljanje privremenog zastupnika izvršenika iz reda osoba koja su u posjedu imovine izvršenika (iz reda nasljednika izvršenika) uz obavezno dostavljanje rješenja o nasljeđivanju, uz upozorenje da će postupak biti obustavljen ukoliko ne postupi po navedenoj obavijesti.
13. S obzirom da apelantica nije postupila prema datim uputama, Općinski sud je Rješenjem broj 32 0 I 045765 08 I od 18. marta 2014. godine obustavio izvršenje i ukinuo sve provedene izvršne radnje.
14. Prema stanju u spisu predmetni izvršni postupak je okončan tako što je rješenje kojim je izvršenje obustavljeno i ukinute sve provedene izvršne radnje postalo pravomoćno, a apelantica je u međuvremenu pokrenula novi izvršni postupak koji nije predmet ove apelacije.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da joj je zbog dužine trajanja izvršnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je, između ostalog, navela da Općinski sud nije preduzeo niti jednu radnju nakon apelanticinog prijedloga od 6. maja 2009. godine da se izvršenje dozvoli na nekretninama izvršenika, a da je do trenutka podnošenja apelacije prošlo četiri godine i dva mjeseca. Također, apelantica je navela da nije uzrokovala neaktivnost Općinskog suda. Imajući u vidu navedeno, apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje i da joj odredi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 300,00 KM za svaku godinu trajanja postupka.
b) Odgovor na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je detaljno izložio trajanje postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, pri čemu je istakao da je na efikasnost rada Općinskog suda utjecala činjenica da je preopterećen velikim brojem nezavršenih predmeta, te da sistematizacija zaposlenika nije potpuna, što rezultira situacijom da sudije i stručni saradnici zakazivanje ročišta moraju uskladiti prema dostupnom broju administrativnog osoblja koji nije srazmjeran broju predmeta, što u velikoj mjeri usporava rad suda u provođenju izvršnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ broj 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11, 35/12) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Član 15.
Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči. Član 64.
Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz „presuda“ mora se široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
20. Budući da navodi iz apelacije, u ovom dijelu, ukazuju na to da apelantica pred Ustavnim sudom pokreće pitanje dužine trajanja izvršnog postupka, pokrenutog na osnovu pravomoćne sudske odluke, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelantica poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, čije se garancije u građanskopravnim stvarima protežu i na fazu izvršnog postupka.
21. Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 18. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, Serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja da li je bilo poštovano bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, Serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
22. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
23. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, jedno od osnovnih načela Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da posljedice propusta u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može snositi pojedinac. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21).
24. U konkretnom slučaju, apelantica se obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da izvršni postupak povodom njezinog prijedloga za izvršenje od 25. februara 2008. godine nije okončan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII.Meritum
26. Apelantica smatra da joj je dužine izvršnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. U konkretnom slučaju apelantica smatra da je do povrede njezinog prava na pravično suđenje došlo zbog neaktivnosti Općinskog suda u izvršnom postupku koji se u trenutku podnošenja apelacije vodio pred tim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka br. 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao stav da izvršenje presude izrečene od strane bilo kojeg suda mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude od strane bilo kojeg nacionalnog suda treba promatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26). Period koji se uzima u obzir
31. Ustavni sud zapaža da je apelantica 25. februara 2008. godine pokrenula izvršni postupak protiv izvršenika kako bi realizirala svoje potraživanje i da je taj postupak okončan rješenjem od 18. marta 2014. godine kojim je obustavljeno izvršenje i ukinute sve provedene izvršne radnje. Dakle, predmetni izvršni postupak je trajao nešto više od šest godina.
Analiza trajanja postupka
32. Ustavni sud, u pogledu ocjene složenosti predmeta, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem je izvršenje predloženo na pokretnim stvarima izvršenika, a zatim i na nekretninama izvršenika, te da se, s obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari i radnje koje je Općinski sud morao preduzeti, konkretan predmet ne može smatrati naročito složenim.
33. U vezi s postupanjem redovnog suda, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da se izvršni postupak, prema odredbi člana 5. stav 1. Zakona o izvršnom postupku i praksi Evropskog suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina), smatra hitnim i zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da izvršni postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražioca izvršenja već za efikasno i ekonomično provođenje sudskog postupka.
34. U tom kontekstu, analizirajući postupanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, odlučujući o prijedlogu za izvršenje od 25. februara 2008. godine, rješenje o izvršenju donio u zakonskom roku, odnosno 4. marta 2008. godine i proveo izvršne radnje na pokretnoj imovini izvršenika, pri čemu je utvrđeno da izvršenik nema pokretne imovine koja bi mogla biti predmet pljenidbe. Ustavni sud dalje zapaža da je apelantica 6. maja 2009. godine predložila da se izvršenje provede na nekretninama izvršenika i da je Općinski sud, također, u relativno kratkom roku rješenjem od 29. maja 2009. godine odredio predloženo izvršenje. Međutim, iz stanja u spisu proizlazi da je Općinski sud navedeno rješenje o izvršenju pokušao dostaviti izvršeniku nakon što je proteklo više od četiri godine, odnosno tokom 2013. godine, nakon čega je utvrđeno da je izvršenik preminuo 28. novembra 2010. godine. Dakle, iz navedenog činjeničnog stanja proizlazi da je Općinski sud prilikom preduzimanja izvršnih radnji imao značajan period neaktivnosti u trajanju dužem od četiri godine. U svom odgovoru na apelaciju, Općinski sud je istakao da je preopterećen velikim brojem nezavršenih predmeta, a da sistematizacija zaposlenika nije potpuna, što rezultira situacijom da sudije i stručni saradnici zakazivanje ročišta moraju uskladiti prema dostupnom broju administrativnog osoblja koji nije srazmjeran broju predmeta, što u velikoj mjeri usporava rad suda u provođenju izvršnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Također, Ustavni sud podsjeća i na vlastitu praksu prema kojoj se preopterećenost sudova velikim brojem predmeta ili nedovoljan broj administrativnog osoblja ne može smatrati vanrednom okolnošću nego sistemskim problemom koji je doveo do hronične opterećenosti suda, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4394/13 od 21. februara 2014. godine, stav 23, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, uzevši u obzir sve činjenice u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da je Općinski sud svojim nepostupanjem, odnosno značajnim odsustvom aktivnosti u trajanju od četiri godine, propustio izvršiti svoju obavezu da efikasno i ekonomično provede izvršni postupak koji se po izričitoj zakonskoj odredbi smatra hitnim.
35. S druge strane, ocjenjujući apelanticino ponašanje, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud 27. januara 2014. godine dostavio obavijest kojom ju je pozvao da postupi u skladu sa članom 34. stav 4. Zakona o izvršnom postupku, odnosno da u roku od 15 dana predloži postavljanje privremenog zastupnika izvršenika iz reda osoba koje su u posjedu imovine, te da apelantica u ostavljenom roku nije postupila prema navedenoj uputi Općinskog suda, zbog čega je Općinski sud rješenjem od 18. marta 2014. godine obustavio predmetni izvršni postupak. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je i apelantica svojom pasivnošću utjecala na neprovođenje predmetnog izvršnog postupka, s obzirom da su prethodno provedene izvršne radnje ukinute.
36. Uzevši u obzir navedeno, Ustavni sud ukazuje da i pored apelanticinog utjecaja na konačno neprovođenje predmetnog izvršnog postupka, nema valjanog opravdanja za značajnu neaktivnost Općinskog suda u trajanju dužem od četiri godine. Stoga Ustavni sud smatra da je za ovako dugo trajanje izvršnog postupka, koji se prema izričitoj odredbi smatra hitnim, u odlučujućoj mjeri odgovoran Općinski sud koji je propustio izvršiti svoju obavezu da u izvršnom postupku postupa hitno.
37. Stoga, imajući u vidu ukupno trajanje postupka, apelanticin doprinos i neaktivnost Općinskog suda, a naročito činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je hitne naravi, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog dužine predmetnog izvršnog postupka povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
38. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
39. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji se prema zakonu smatra hitnim i koji je trajao nešto više od šest godina, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 1.800,00 KM.
40. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je izvršni postupak obustavljen nakon što je proteklo šest godina, zbog toga što je Općinski sud, pored apelanticinog doprinosa, nepreduzimanjem izvršnih radnji u značajnim vremenskim periodima, propustio izvršiti svoju obavezu da efikasno i ekonomično provede izvršni postupak.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman