Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-834/16 (H. H.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-834/16

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 834/16, rješavajući apelaciju Halida Hadžalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Halida Hadžalića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 208956 14 Rev od 24. novembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Halid Hadžalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Dženana Hadžiomerović, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. februara 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 208956 14 Rev od 24. novembra 2015. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06- 002500 od 4. oktobra 2010. godine. Apelant je, također, 21. marta 2016. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 I 277 2028 12 I od 24. februara 2015. godine do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 834/16 od 20. aprila 2016. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Muharema Mušovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i Mate Filipovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) zatraženo je 21. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 25. aprila 2016. godine, Općinski sud 29. aprila 2016. godine, Kantonalni sud i tužitelj 4. maja 2016. godine. Pošto je pošiljka koja je upućena prvotuženom vraćena sa naznakon „nepoznat“, dostavljanje je izvršeno putem oglasne ploče Ustavnog suda.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Stavom 1. Presude Općinskog suda broj P-1161/01 od 22. maja 2006. godine, koja je ispravljena Rješenjem istog suda broj P-1161/01 od 5. juna 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je po osnovu kupoprodajnog ugovora, zaključenog 6. januara 1992. godine u Novoj Varoši sa prodavcem „Argoprometom“ Nova Varoš (u daljnjem tekstu: prodavac), stekao pravo vlasništva na poslovnom prostoru koji se nalazi u Sarajevu a čiji su podaci precizirani u presudi (u daljnjem tekstu: predmetni prostor). Stavom 2. presude utvrđeno je da je kupoprodajni ugovor ovjeren pod brojem 5328/98 od 18. augusta 1998. godine, koji su 17. augusta 1998. godine zaključili prvotuženi i apelant ništavan, te se obavezuje apelant da tužitelju preda u posjed predmetni poslovni prostor. Stavom 3. presude odbijen je dio tužbenog zahtjeva za predaju u posjed predmetnog prostora u odnosu na prvotuženog kao neosnovan. Stavom 4. odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno da je prodavac, kao vlasnik predmetnog prostora, zaključio ugovor sa tužiteljem od 6. januara 1992. godine kojim je prodao tužitelju predmetni prostor za kupoprodajnu cijenu od 45.000,00 KM u dinarskoj protivvrijednosti uz obavezu tužitelja da odmah po potpisivanju tog ugovora na ime kapare uplati iznos od 5.000,00 KM u dinarskoj protivvrijednosti, a ostatak najkasnije do 31. marta 1992. godine, što je tužitelj i učinio. Utvrđeno je da tužitelj nikada nije ovjerio navedeni ugovor u sudu, kao i da, zbog ratnih djejstava, nikada nije ušao u posjed predmetnog prostora, niti se uknjižio kao vlasnik. Dalje je utvrđeno da je i prvotuženi zaključio kupoprodajni ugovor sa prodavcem u vezi sa istim predmetnim prostorom 15. januara 1992. godine za koji je uplatio avans u iznosu od 5.000,00 DM a 17. augusta 1998. godine, iako je rok za plaćanje bio 25. juni 1992. godine, i ostatak kupoprodajne cijene od 40.000,00 DM u dinarskoj protivvrijednosti, te je nakon toga ušao u posjed predmetnog prostora. Utvrđeno je i da je protiv ovlaštenog lica pravnog sljednika prodavca koji je primio uplatu prvotuženog na ime ostatka kupoprodajne cijene predmetnog prostora podignuta optužnica zbog zloupotrebe službenog položaja, i to zbog toga što je vlastoručno potpisao potvrdu prvotuženom i ovjerio je pečatom pravnog sljednika prodavca, te je primljeni iznos konvertirao na uličnom tržištu, iznos od 100.000,00 dinara predao na blagajnu pravnog sljednika prodavca, a ostatak zadržao za sebe. Navedeno je da je, nakon toga, prvotuženi istog dana, 17. augusta 1998. godine, zaključio kupoprodajni ugovor sa apelantom kojim mu je prodao predmetni prostor, da je ugovor ovjeren u sudu i na ugovor stavljen pečat Porezne uprave o plaćenom porezu, da se apelant uknjižio kao vlasnik u zemljišnim knjigama i da je stupio u posjed predmetnog prostora.

7. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je nesporno da je jači u pravu tužitelj s obzirom na to da je prvi isplatio kompletnu kupoprodajnu cijenu i time stekao uvjete da se uknjiži kao njegov vlasnik a prvotuženi, prema mišljenju tog suda, nije stekao pravo vlasništva. Kako je obrazložio prvostepeni sud, prodajom ovoga prostora prvotuženi je prodao apelantu više prava nego što ga sâm ima, jer je kao nesavjestan kupac ušao u posjed poslovnog prostora bez valjanog pravnog osnova i jer ga je u posjed tog prostora uveo bespravni korisnik tog prostora, poimenično naveden u presudi, znajući da je taj poslovni prostor ranije prodat tužitelju. Prema mišljenju tog suda, ponašanje prvotuženog je bilo nesavjesno i prevarno, jer je, iako je znao da je ranije zaključen ugovor tužitelja, i sâm izvršio plaćanje ostatka kupoprodajne cijene predmetnog prostora, te odmah nakon toga predmetni prostor prodao apelantu, zbog čega je, prema mišljenju tog suda, taj ugovor koji je zaključio sa apelantom ništav u smislu odredbi člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je pri tome istakao da je navedeni ugovor koji je zaključen između prvotuženog i apelanta formalnopravno valjan, jer je zaključen u pisanoj formi i potpisi ugovarača su ovjereni, ali da se taj sud ne ograničava samo na objašnjenje riječi i izraza navedenih u ugovoru nego je ispitivao i zajedničku namjeru stranaka, i to na način da se ugovor mora razumjeti tako kako odgovara poštenju i savjesnosti u pravnom saobraćaju. Prema obrazloženju Općinskog suda, prvotuženi je, upravo želeći da onemogući tužitelja da ostvari svoje pravo, zaključio sporni ugovor sa apelantom, a apelant je za to morao znati zbog čega je, po ocjeni tog suda, ugovor ništav. Navedeno je i da je u toku postupka sud kao nesporno utvrdio da je apelant u posjedu predmetnog prostora, te da ga je zbog tog razloga predmetnom presudom i obavezao da tužitelju preda u posjed.

8. Protiv navedene presude apelant, tužitelj i prvotuženi su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 009-0-Gž-06-002500 od 4. oktobra 2010. godine, između ostalog, žalbu tužitelja uvažio i prvostepenu presudu preinačio u stavu 1. izreke na način da je utvrdio da je tužitelj na osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 6. januara 1992. godine sa prodavcem na predmetnom prostoru stekao vlasništvo sa dijelom 1/1. Presudom su žalbe apelanta i prvotuženog odbijene i prvostepena presuda potvrđena u st. od 2. do 4. U obrazloženju su ponovljene utvrđene činjenice i pravni stav prvostepenog suda, te istaknuto da je taj sud, dovodeći u vezu žalbene navode sa činjenicama i propisima, zaključio da je žalba tužitelja osnovana, a žalbe apelanta i prvotuženog neosnovane. Navedeno je da je taj sud na sjednici vijeća ponovno ocijenio posredno provedene dokaze precizirane u presudi, te utvrdio da je tužitelj isplatio kupoprodajnu cijenu predmetnog prostora, čime je stekao pravni osnov da se upiše kao njegov vlasnik a da navedeno nije učinjeno zbog ratnih djejstava zbog kojih nije ušao ni u posjed predmetnog prostora.

9. Nadalje je navedeno da je nesporno da je prvotuženi, koji je zaključio ugovor 15. januara 1992. godine sa prodavcem, znao kome može naknadno ponuditi ispunjenje ugovora, kao što je znao i da ga u posjed predmetnog prostora ne može legalno uvesti bepravni korisnik tog prostora, niti da može steći pravo vlasništva, ali je, ipak, platio kupoprodajnu cijenu i predmetni prostor prodao trećem licu-apelantu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužitelj jači u pravu, ali ne samo stoga što je isplatio kupoprodajnu cijenu u ugovorenom roku nego i zbog toga što je tom isplatom stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva u smislu člana 38. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon). Navedeno je i da je pri tome taj sud imao u vidu i da prvotuženog nije uveo u posjed predmetnog prostora prodavac, nego dotadašnji bepravni korisnik, poimenično naveden u presudi. Kantonalni sud je istakao da je, zbog navedenog, i preinačio prvostepenu presudu u stavu 1. izreke, a u preostalom dijelu je potvrdio i odbio žalbe apelanta i prvotuženog.

10. Protiv navedene presude apelant i prvotuženi su izjavili revizije Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 65 0 P 208956 14 Rev od 24. novembra 2015. godine revizije odbio kao neosnovane. Presudom je odbijen i zahtjev prvotuženog za naknadu troškova revizionog postupka, a dopuna revizije prvotuženog je odbačena. U obrazloženju su ponovljeni činjenično stanje i pravni stav Kantonalnog suda, te navedeno da je, po mišljenju tog suda, drugostepena presuda pravilna i na zakonu zasnovana a da su revizioni navodi apelanta i prvotuženog neosnovani. Navedeno je, između ostalog, da je drugostepeni sud ispitao sve provedene dokaze i, dovodeći ih u međusobnu vezu, pravilno utvrdio da je tužitelj jači u pravu zbog razloga koje je i naveo drugostepeni sud. Pri tome je Vrhovni sud istakao da je nesporno da je tužitelj time što je prvi isplatio ukupnu kupoprodajnu cijenu predmetnog poslovnog prostora prvi i stekao pravo da se uknjiži kao njegov vlasnik bez obzira na to što njegov ugovor o kupoprodaji nije ovjeren u sudu, a da apelantu to pravo ne pripada, jer je prostor kupio od nevlasnika i jer je uveden u njegov posjed, također, od nevlasnika, što je apelantu, prema zaključku suda, bilo i moralo biti poznato, zbog čega se, prema zaključku tog suda, apelant ne može smatrati pretpostavljenim vlasnikom u smislu člana 48. Zakona.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Smatra da su sudovi pogriješili kada su utvrdili da je tužitelj imao jače pravo, jer je nesporno da je apelant legalno kupio predmetni prostor i stekao uvjete da se uknjiži kao njegov vlasnik, što je i učinio, te da su redovni sudovi zanemarili i činjenicu da apelant predmetni prostor od dana kupovine drži u posjedu. Navodi da ni iz jedne činjenice predmeta ne proizlazi prevarno ponašanje prvotuženog u odnosu na apelanta, niti da je apelant znao ili mogao znati za bilo kakve nepravilnosti u prenosu prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, jer u tom pravcu nisu ni provođeni nikakvi dokazi.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je apelacija neosnovana.

13. Kantonalni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, te da je apelacija neosnovana.

14. Općinski sud je naveo hronologiju postupka, te istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva.

15. Tužitelj je naveo da apelantova prava nisu prekršena, te da apelant, u suštini, nikada i nije bio u faktičkom posjedu predmetnog poslovnog prostora, jer ga je izdao u zakup.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 38.

Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan.

Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja.

U slučaju više savjesnih stjecatelja, upis u javne knjige ima pravo zahtjevati stjecatelj kome je nekretnina predata u posjed, a dok je nekretnina u posjedu prenositelja, upis u javne knjige ima pravo zahtjevati stjecatelj koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva.

Član 48.

Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana, ne zastarijeva.

Na odnose između pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika primjenjuju se odredbe čl. 44. do 47. ovog zakona.

Član 77.

Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.

Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

17. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Ništavost Član 103. stav 1.

1)Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 208956 14 Rev od 24. novembra 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. decembra 2015. godine a apelacija je podnesena 24. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje 23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su predmet osporavanja apelacijom odluke donesene u postupku koji se odnosio na utvrđivanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, dakle, da se radilo o postupku u kojem je odlučivano o građanskim pravima i obavezama apelanta i tužitelja, te prvotuženog, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

26. Apelant smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice kada su zaključili da je pravo tužitelja na stjecanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru jače nego njegovo, jer su zaključili da je apelant, iako se uknjižio kao vlasnik, znao za prevarno ponašanje tužitelja i da on nije bio vlasnik predmetnog prostora, niti savjesni posjednik, a da za to nisu dali nikakav dokaz. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je tužitelj vlasnik spornog prostora i obavezali apelanta da mu prostor preda u posjed s obzirom na to da ga je kupio i uplatio kompletnu cijenu još 1992. godine, ali da, zbog ratnih djejstava, nije ušao u njegov posjed, niti se uknjižio kao vlasnik, a da je, s druge strane, ništav kupoprodajni ugovor koji su u vezi sa istim spornim prostorom zaključili prvotuženi, kao prodavac, i apelant, kao kupac, bez obzira na to što se apelant uknjižio kao vlasnik prostora i drži ga u posjedu i danas. Ovo stoga što je, kako su obrazložili sudovi, prvotuženi kupio sporni prostor od neovlaštenog lica, koji je već kupio tužitelj, jer ga je uveo u posjed nevlasnik, odnosno privremeni korisnik, i prostor prodao apelantu iako je znao da je taj prostor već ranije prodat tužitelju, čime je prenio na apelanta više prava nego što je sâm imao. Redovni sudovi su, također, istakli da je apelant prilikom kupovine spornog prostora bio nesavjestan, jer je znao i mogao znati da kupuje prostor od nevlasnika.

28. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 103. stav 1. ZOO kojom je propisano da su ugovori koji su protivni prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništavi ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju, ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo. Dovodeći u kontekst navedenu odredbu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u konkretnom slučaju. Ustavni sud naglašava da u konkretnom slučaju ne može preuzeti ulogu tumačenja pravnih normi umjesto redovnog suda. Ustavni sud, također, naglašava da nije u njegovoj nadležnosti ni da svojim zaključkom promijeni pravne zaključke redovnih sudova, pogotovo ako se takav zaključak ne doima arbitrarnim i ako nije rezultat arbitrarnog postupka, a što u konkretnom predmetu to, svakako, nije slučaj. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i argumentirane razloge, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava ili utvrđivanja činjenica. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da su apelantovi navodi neosnovani.

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

30. Apelant navodi da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na imovinu vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, niti da su činjenice pogrešno utvrđene, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

31. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi, utvrđujući da je ništav ugovor o kupoprodaji spornog prostora koji je zaključen između apelanta i prvotuženog, proizvoljno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice s obzirom na to da su ti sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje odluke.

32. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno pravo na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije prekršeno apelantovo prava na pravično suđenje.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-834/16 (H. H.) | Sudska praksa | Aktio