Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5268/13 (E. A.)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nasljedstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 47
- Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova · čl. 2
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 34
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-5268/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-5268/13, rješavajući apelaciju Edine Ahmetašević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edine Ahmetašević podnesena protiv Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 010456 10 U od 24. oktobra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edina Ahmetašević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 24. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kanotnalni sud) broj 09 0 U 010456 10 U od 24. oktobra 2013. godine.
2. Iz stanja spisa proizilazi da je rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII/05-23-5-52/10 od 3. juna 2010. godine odbijena apelantičina žalba podnesena protiv rješenja Službe za upravu za stambene poslove Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03-23-3078/09 od 30. marta 2010. godine, kojim je odbijen apelantičin zahtjev radi dodjele zamjenskih stanova nacionalizovanim i otkupljenim stanovima u zgradama u ulici Ferhadija broj 10 i Ferhadija broj 10d, bivše suvlasništvo Ahmetašević Mehmeda i Ahmetašević Muhameda. Ministarstvo je u obrazloženju svog rješenja navelao da apelantica kao podnositeljica zahtjeva nije ispunila uslove za dodjelu zamjenskih stanova nacionalizovanim stanovima. Naime, odredbom člana 8. stav 1. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova propisano je da je općina dužna raspolagati vraćenim stanovima tako što vrši dodjelu stana licima čije je pravo utvrđeno odredbama stava 2. člana 47. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, nosiocima stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu, radnicima davaoca stana na korištenje-preduzeće koje je privatizirano na način propisan u odredbi člana 7. istog Zakona i socijalno ugroženim licima. Odredbom člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano je da pravo na kupnju stana prema odredbama tog Zakona ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan s pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama, dok je stavom 3. istog člana propisano da ukoliko bivši vlasnik nije živ, pravo na dodjelu odgovarajućeg stana ima njegov nasljednik prvog reda. Uvidom u spis predmeta nesporno je utvrđeno da apelantica ne spada u nasljednike prvog nasljednog reda obzirom da je članom 10. Zakona o nasljeđivanju propisano ko su nasljednici prvog nasljednog reda, odnosno da su to bračni drug i djeca što u konkretnom slučaju nije apelantica, zbog čega u skladu sa stavom 3. člana 47. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo nema pravo na dodjelu zamjenskih stanova. Pored toga, prvostepeni organ je nesporno utvrdio da je Ahmetašević Muhamed bio suvlasnik na navedenim nekretninama te da je prije nacionalizacije prodao Jovanović Petru navedene nekretnine što se vidi iz zaključenog kupoprodajnog ugovora broj OV. br. 11.036/55 od 15. decembra 1955. godine, pa je njegovo suvlasništvo na ovim nekretninama uknjiženo na ime Jovanović Petra kome je poslije toga imovina nacionalizovana. Apelantičini navodi izneseni u žalbi nisu od uticaja na drugačije rješenje predmetne stambeno upravne stvari.
3. Apelantica je 27. septembra 2010. godine protiv navedenog rješenja Ministarstva od 3. juna 2010. godine tužbom pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. Apelantica je tužbom predložila da se poništi rješenje Ministarstva od 3. juna 2010. godine kao nezakonito, te da donese novo rješenje kojim će joj priznati pravo na dodjelu zamjenskih stanova iza Ahmetašević Mehmeda. Nadalje, apelantica je u tužbi navela da je imovina Ahmetašević Mehmeda ranijim diskriminarujućim propisama konfiskovana i oduzeta, a za istu su se prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo stekli uslovi za dodjelu zamjenskih stanova. Apelantica je navela da prema važećem Zakonu o nasljeđivanju ima status nasljednika, a rješenjem Ministarstva od 3. juna 2010. godine koje se zasniva na odredbi člana 47. stav 3. Zakotna o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koja je u suprotnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, i Evropskom konvencijom, te je grubo oštećena u svojim nasljednim pravima nad imovinom koja je generacijama pripadala njenoj porodici sve do konfiskacije. Iako se odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo odnosne na nasljednike prvog nasljednog reda apelantica smatra da je neophodno ove odredbe tumačiti šire iz razloga jer su nezakonite i neustavne, a takođe i besmislene zbog proteka dugog vremena od vremena konfiskacije do dana podnošenja tužbe, odnosno od 1945. godine do 2010. godine, budući da je od konfiskacije proteklo 65 godina, te je malo vjerovatno da ima živih vlasnika ili nasljednika prvog nasljednog reda zbog čega apelantica postavlja pitanje i svrhu donošenja takvog zakonskog rješenja.
4. Kantonalni sud je u upravnom sporu donio presudu broj 09 0 U 010456 10 U od 24. oktobra 2013. godine kojom je odbio apelantičinu tužbu kao neosnovnu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je zakonitost osporenog rješenja ispitao u granicama tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 34. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) shodno kojem je odlučeno da je apelantičin tužbeni zahtjev neosnovan. Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav Ministarstva, te istakao da je osporeno rješenje, kao i prvostepeno rješenje, doneseno na pravilan i zakonit način. Kantonalni sud je naveo da iz podataka spisa predmeta proizilazi da je apelantica podnijela zahtjev 12. maja 2009. godine, radi dodjele zamjenskih stanova nacionalizovanim i otkupljenim stanovima u zgradama u ulici Ferhadija broj 10 i Ferhadija broj 10d, bivše suvlasništvo Ahmetašević Mehmeda i Muhameda. Kantonalni sud je naveo da je nesporno da su Ahmetašević Mehmed i Muhamed bili suvlasnici na predmetnim nekretninama, kao i da su navedene nekretnine na osnovu odluke suda i na osnovu nacionalizacije prešle u društveno vlasništvo, da je Ahemtašević Muhamed (apelantičin otac), bio suvlasnik navedenih nekretnina u dijelu od 89/2880 koji je dio prije nacionalizacije prodao Jovanović Petru što proizilazi iz kupoprodajnog ugovora broj OV-11.036/55 od 15. decembra 1955.godine. Ahmetašević Mehmed (apelantičin djed), je takođe bio suvlasnik navedenih nekretnina sa dijelom 89/384, a taj suvlasnički dio je po osnovu odluke Sreskog suda za I i III Reon u Sarajevu od 3. decembra 1946. godine uknjižen u korist državnog erara FNRJ. Iz izvoda iz matične knjige rođenih Općine Centar Sarajevo od 14. aprila 2009. godine, proizilazi da je Ahmetašević Mehmed rođen 1. januara 1889. godine u Sarajevu, a iz izvoda iz matične knjige umrlih Općine Centar Sarajevo od 14. aprila 2009. godine, proizlazi da je umro 28. februara 1965. godine. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je Ahmetašević Muhamed rođen 4. augusta 1924. godine, a što proizlazi iz izvoda iz matične knjige rođenih Općine Centar Sarajevo od 14. aprila 2009. godine, a iz izvoda matične knjige umrlih Općine Centar Sarajevo od 3. januara 2008. godine proizlazi da je umro 9. marta 1986. godine. Također, Kantonalni sud je naveo da je apelantica rođena 16. aprila 1966. godine u Sarajevu, a što proizilazi iz Izvoda iz matične knjige rođenih Općine Centar Sarajevo od 16. aprila 2009. godine.
5. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 2/2008) propisano da se u članu 8. stav 1. riječi „posebnim Zakonom o restituciji“ zamjenjuju sa riječima „odredbama stava 2. člana 47. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06 i 51/07)“. Nadalje je propisano da „zahtjev za dodjelu zamjenskog stana nosioci stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu podnose opštinskoj službi nadležnoj za stambene poslove u opštini na čijoj se teritoriji nalazi stan u privatnom vlasništvu. Opština je dužna da dodijeli zamjenski stan koji mora da bude u istoj opštini i iste kvadrature plus, minus 10 % u roku od 6 mjeseci od dana prijema zahtjeva za odjelu zamjenskog stana“. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) propisano da pravo na kupnju stana prema odredbama ovog Zakona ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan s pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama, dok je odredbom člana 47. stav 3. istog Zakona propisano da ukoliko bivši vlasnik nije živ pravo na dodjelu odgovarajućeg stana ima njegov nasljednik prvog reda. Kantonalni sud je također ukazao da je odredbom člana 10. Zakona o nasljeđivanju Bosne i Hercegovine („Službeni list SRBiH“, br. 7/80 i 15/80) propisano da zaostavštinu umrlog nasljeđuju prije svih njegova djeca i njegov bračni drug te da nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju na jednake dijelove, dok je odredbom člana 11. istog Zakona propisano da dio zaostavštine koji bi pripao ranije umrlom djetetu da je nadživjelo ostavioca nasljeđuju njegova djeca, unučad ostaviočeva na jednake dijelove, a ako je neko od unučadi umrlo prije ostavioca dio koji bi njemu pripao da je bio živ u trenutku smrti ostavioceve nasljeđuju njegova djeca, praunučad ostaviočeva na jednake dijelove i tako redom sve dok ima potomaka ostaviočevih.
6. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i citirane zakonske odredbe, Kantonalni sud je zaključio da je nesporno da bivši vlasnici spornih nekrentina nisu živi, te da je apelantica nasljednica prvog nasljednog reda iza svog oca, ali da na imenu njenog oca nema nacionalizovane imovine, jer je istu tu imovinu prodao novom vlasniku kome je ta imovina nacionalizovana. Kantonalni sud je također zaključio da apelantica nije niti nasljednica prvog nasljednog reda iza svog djeda, jer nije dijete ni bračni drug umrlog u smislu člana 10. Zakona o nasljeđivanju, odnosno po pravu predstavljanja iz člana 11. Zakona o nasljeđivanju ne može biti nasljednica prvog nasljednog reda jer apelantičin otac nije umro prije ostavioca – apelantičinog djeda. Kantonalni sud je zaključio da su prvostepeni i drugostepeni organ donijeli zakonite odluke kada su utvrdili da apelantica nema pravo na dodjelu zamjenskih stanova nacionalizovanim stanovima u zgradi u ulici Ferhadija broj 10 i Ferhadija broj 10d, bivše suvlasništvo njenog oca i djeda.
7. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantica smatra da je pobijana presuda rezultat pogrešne primjene odredbi Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarko pravo i Zakona o nasljeđivanju.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materjialnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. U vezi naprijed navedenog, Ustavni sud ukazuje da se postupak u konkretnoj pravnoj stvari vodio po apelantičinoj tužbi u upravnom sporu radi poništenja rješenja Ministarstva od 3. juna 2010. godine kojim je potvrđeno rješenje Službe od 30. marta 2010. godine, a kojim je odbijen apelantičin zahtjev za dodjelu zamjenskog stana nacionalizovanim i otkupljenim stanovima. Apelantica ni u apelaciji ne spori da su činjenice koje su u postupku utvrđene tačne, već svoje apelacione navode o kršenju navedenog ustavnog prava zasniva na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te tvrdnjama koje je iznijela i u upravnom sporu, o čemu je Kantonalni sud u osporenoj presudi zauzeo stav iz kojeg proizlazi da je apelantica nasljednica prvog nasljednog reda iza svog oca na čijem imenu nema nacionalizovane imovine, jer je istu tu imovinu prodao novom vlasniku kome je ta imovina nacionalizovana, kao i da apelantica nije nasljednica prvog nasljednog reda iza svog djeda, jer nije dijete ni bračni drug umrlog u smislu člana 10. Zakona o nasljeđivanju, odnosno po pravu predstavljanja iz člana 11. Zakona o nasljeđivanju BiH ne može biti nasljednica prvog nasljednog reda jer apelantičin otac nije umro prije ostavioca – apelantičinog djeda. Suprotno apelantičinim navodima, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu načina na koji je Kantonalni sud tumačio odredbe člana 47. st. 2. i 3. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u vezi sa odrebama čl. 10. i 11. Zakona o nasljeđivanju BiH, odnosno u zaključku Kantonalnog suda da je apelantica nasljednica prvog nasljednog reda iza svog oca na čijem imenu nema nacionalizovane imovine, kao i da apelantica nije nasljednica prvog nasljednog reda iza svog djeda, jer nije dijete ni bračni drug umrlog u smislu citiranih odrebi čl. 10. i 11. Zakona o nasljeđivanju. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantični navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman