Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1976/16 ("Aragosta" d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1976/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1976/16, rješavajući apelaciju "Aragosta" d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Aragosta" d.o.o. Banja Luka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 077231 14 Rev od 10. marta 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

"Aragosta" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnio je 6. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 077231 14 Rev od 10. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužiteljici M. T. isplati iznos od 34.000,00 KM, dok je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev za raskid ugovora, zaključen u Banjoj Luci 25. decembra 2000. godine između tužiteljice i apelanta.

U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je tužiteljica sa apelantom 25. decembra 2000. godine zaključila ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje stana površine 64 m u Banjoj Luci, po cijeni od 1.450,00 KM/m i da je tužiteljica apelantu prethodno isplatila dio cijene stana u iznosu od 53.880,00 KM, dok se preostali dio u iznosu od 39.050,50 KM obavezala isplatiti sukcesivno tokom izgradnje stana. Nadalje, utvrđeno je da se apelant zaključenim ugovorom obavezao izgraditi stan i predati ga tužiteljici najkasnije do 31.decembra 2001. godine, kao i da se apelant obavezao isplatiti tužiteljici kamatu na uplaćeni iznos cijene stana po stopi od 1,5 % mjesečno za period od 31. decembra 2000. godine do okončanja gradnje. Također je utvrđeno da apelant nije izvršio ugovornu obavezu izgradnje i predaje stana tužiteljici, nakon čega su apelant i tužiteljica potpisali izjavu kojom se apelant obavezao tužiteljici isplatiti iznos od 45.000,00 KM sa kamatom u slučaju docnje, a da je ovom izjavom brisana ugovorna odredba o plaćanju zatezne kamate na sredstva uplaćena na ime cijene stana. Isto tako, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je, prema materijalnim dokazima, nakon potpisivanja navedene izjave, apelant uplatio tužiteljici iznos od 11.000,00 KM, a da je tužiteljica samoinicijativno dovršila radove na unutrašnjem uređenju stana i u isti uselila 11. januara 2010. godine. U vezi s tim, konstatovano je da prema odredbi člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije nešto drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Osim toga, konstatovano je da odredba člana 125. stav 1. ZOO, propisuje da kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, a dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu, dok je odredbom stava 2. istog člana predviđeno pravo povjerioca da održi ugovor na snazi, ako po isteku roka bez odlaganja obavijesti dužnika da zahtijeva ispunjenje ugovora. Zatim, navedeno je da odredba člana 126. ZOO propisuje da kad ispunjenje u roku nije bitan sastojak ugovora, ugovor se u slučaju neispunjenja obaveze raskida po samom zakonu, a da bi povjerilac mogao da raskine ovaj ugovor, obavezan je dužniku ostaviti primjeren naknadni rok. Obzirom da apelant nije ispunio svoju ugovornu obavezu predaje stana tužiteljici, zaključeno je da mu ne pripada pravo da u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi traži raskid ugovora, te da činjenica da je tužiteljica bez saglasnosti apelanta dovršila radove na stanu i uselila u isti, ne znači da je apelant izvršio svoju ugovornu obavezu, kako to neosnovano navodi. Pored toga, na osnovu izjave od 7. februara 2007. godine, kojom su apelant i tužiteljica odredili da zbog kašnjenja sa izvršenjem radova utvrđenih ugovorom, apelant treba tužiteljici isplatiti iznos od 45.000,00 KM, zaključeno je da je time utvrđena obaveza plaćanja ugovorne kazne, pa imajući u vidu da je apelant zakasnio sa ispunjenjem svoje obaveze, dužan je tužiteljici platiti iznos utvrđen navedenom izjavom. Najzad, zaključeno je da nije osnovan apelantov prigovor da je visinu ugovorne kazne trebalo utvrditi primjenom Posebnih uzansi o građenju, po kojima iznos ugovorne kazne ne može da pređe 5% od kupoprodajne cijene stana, iz razloga što u konkretnom slučaju nije zaključen ugovor o građenju već ugovor o udruživanju sredstava, kojim nije predviđeno da će ovaj odnos, u nedostatku ugovornih odredaba, biti uređen Posebnim uzansama o građenju.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1976/16 ("Aragosta" d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio