Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2276/16 (M. H. i drugi)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2276/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2276/16, rješavajući apelacije Mirada Hadžiahmetovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mirad Hadžiahmetović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 115916 16 Pžp od 7. aprila 2016. godine;
Mirad Hadžiahmetović, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 131733 16 Pžp od 9. maja 2016. godine;
Mile Petrović, protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Pr 047755 16 Pžp od 26. aprila 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2276/16 Mirad Hadžiahmetović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, podnio je 30. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 115916 16 Pžp od 7. aprila 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog prekršaja iz člana 3. stav 1. tačka 5. Zakona o javnom redu i miru, te mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM, a koja se neće izvršiti ukoliko okrivljeni u periodu od šest mjeseci od dana pravosnažnosti rješenja ne počini isti ili sličan prekršaj, dok je apelant na ime troškova prekršajnog postupka dužan platiti iznos od 20,00 KM. Nakon provedenog prekršajnog postupka, utvrđeno je da su se u radnjama apelanta, bliže opisanim u izreci prvostepenog rješenja, ostvarila bitna obilježja prekršaja koji mu je stavljen na teret. U vezi s tim, konstatovano je da odredba člana 3. stav 1. tačka 5. Zakona o javnom redu i miru propisuje da prekršaj javnog reda i mira čini: ko ne postupi po naredbi ili rješenju organa vlasti kojim se zabranjuje pristup ili zadržavanje na određenom mjestu ili ometa ili omalovažava organe vlasti, privredna društva, odnosno druga pravna lica koja vrše javna ovlaštenja ili njihova službena lica, odnosno odgovorna lica prilikom vršenja ili u vezi sa vršenjem službenih poslova i zadataka, ili ko ne postupi po određenom zakonitom zahtjevu njihovog službenog lica. Dakle, apelant je u predmetnoj pravnoj stvari odbio da se javi na poziv policijskog službenika u cilju razjašnjenja okolnosti, odnosno da bi se izvršilo upozorenje na poštovanje odredbi Zakona o javnom redu i miru, te je kažnjen zbog neodazivanja na poziv službenog lica, a ne zbog preglasne buke i muzike.
2. AP-2277/16 Mirad Hadžiahmetović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, podnio je 30. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 131733 16 Pžp od 9. maja 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog prekršaja iz člana 3. stav 1. tačka 5. Zakona o javnom redu i miru, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 200,00 KM. Također, osporenom odlukom, apelant je obavezan platiti troškove prekršajnog postupka u iznosu od 20,00 KM. Nakon provedenog prekršajnog postupka, utvrđeno je da su neosnovani apelantovi navodi da nije prihvatio odgovornost za prekršaj koji mu je stavljen na teret, jer iz zapisnika o usmenom pretresu, održanom 23. marta 2016. godine, proizilazi da je apelant izjavio da je razumio koji mu se prekršaj stavlja na teret i da prihvata odgovornost, te da je apelant uredno i bez primjedbi potpisao navedeni zapisnik.
3. AP-2708/16 Mile Petrović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, podnio je 25. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 Pr 047755 16 Pžp od 26. aprila 2016. godine. Nakon provedenog prekršajnog postupka, koji je okončan osporenom konačnom odlukom, apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 238. stav 2., a u vezi s članom 238. stav 1. tačka 10. i članom 55. stav 4. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama bezbjednosti), te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 120,00 KM i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u roku od šest mjeseci po pravosnažnosti rješenja ne učini novi prekršaj. Također, apelantu je određen i jedan kazneni bod, te je obavezan platiti troškove prekršajnog postupka u iznosu od 100,00 KM. Nakon provedenog prekršajnog postupka, utvrđeno je, između ostalog, da se u apelantovim radnjama, bliže opisanim u izreci prvostepenog rješenja, stiču obilježja prekršaja koji mu je stavljen na teret. Naime, konstatovano je da odredba člana 55. stav 4. Zakona o osnovama bezbjednosti propisuje da ako je zbog nedovoljne širine puta ili neke prepreke na putu mimoilaženje onemogućeno, vozač kome je to lakše izvesti, s obzirom na karakteristike puta i okolnosti u saobraćaju, dužan se zaustaviti ili na drugi način omogućiti bezbjedno mimoilaženje. Dakle, utvrđeno je da je u trenutku saobraćajne nezgode, vozilo marke „Suzuki“, već bilo naišlo na most i da se kretalo mostom u trenutku kada je apelant primjetio navedeno vozilo i preduzeo radnju kočenja, te da je vozilo „Suzuki“ bilo prošlo saobraćajni znak na koji je naišlo, dok apelant u tom momentu nije ni došao do saobraćajnog znaka. Osim toga, konstatovano je da bi apelantov prigovor da je vozač motornog vozila „Suzuki“ trebala propustiti njegovo vozilo, imao osnova da su se oba vozila istovremeno i neposredno našla pred saobraćajnim znakovima (iz pravca kretanja vozila „Suzuki“ stoji saobraćajni znak „prvenstvo prolaza za vozila iz suprotnog smjera“ a iz pravca kretanja apelantovog vozila stoji saobraćajni znak „prvenstvo prolaza u odnosu na vozila iz suprotnog smejera), koji imaju dejstva od mjesta na kom su postavljeni, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2276/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman