Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2692/13 (M. P.)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Uknjižba
- Povrat stana
- Stanovi JNA
- Stanarsko pravo
- Naknada
- Proporcionalnost
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 39
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2692/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2692/13, rješavajući apelaciju Milutina Popadića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Milutina Popadića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da apelantu, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, obezbijedi prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milutin Popadić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Podgorice, Republika Crna Gora, podnio je 19. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 047763 11 Rev od 22. marta 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 047763 09 Gž od 7. oktobra 2009. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) 65 0 P 047763 08 P od 20. februara 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog, Kantonalnog i Opštinskog suda, te od Federacije Bosne i Hercegovine koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 11. februara 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. februara 2016. godine, Kantonalni sud 24. februara 2016. godine, Opštinski sud 15. marta 2016. godine, a tužena nije dostavila odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 047763 08 P od 20. februara 2009. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na dvosobnom stanu, preciznije označenom u izreci presude, na osnovu Ugovora o kupoprodaji
– otkupu nepokretnosti koji je zaključio 11. februara 1992. godine pod brojem IN 3513- 2259-4, kao kupac, s državom SFRJ, SSNO Komanda garnizona Sarajevo, kao prodavcem, shodno čemu je tužena dužna da trpi da se apelant uknjiži u knjigu položenih ugovora Zemljišnoknjižnog ureda Opštinskog suda u Sarajevu kao vlasnik navedenog stana sa 1/1 dijela.
6. Opštinski sud je u pogledu odlučnih činjenica utvrdio da je apelant, kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, Stambenom fondu JNA 23. februara 1991. godine podnio zahtjev za otkup predmetnog stana, da je njegova obračunska cijena iznosila 481.274,00 YU dinara, koju je apelant uplatio Vojnoj ustanovi SFJNA Beograd, te da je apelant 11. februara 1992. godine sa SSNO Vojna ustanova za upravljanje SFJNA Beograd zaključio ugovor o regulisanju međusobnih prava i obaveza na održavanju zajedničkih dijelova i instalacija zgrada. Nadalje, utvrđeno je da je apelant s porodicom za vrijeme privremenog boravka u Republici Crnoj Gori, gdje se prijavio kao izbjeglica 4. aprila 1992. godine, koristio privatni smještaj, te da nije uzurpirao tuđu imovinu, niti koristio kolektivni smještaj za izbjeglice. Zatim je utvrđeno da je Rješenjem Generalštaba Armije Republike BiH, Uprava za kadrovske i pravne poslove, Odsjek vojno stambenog fonda, broj 8/27-6-NT-3656/96 od 24. septembra 1996. godine predmetni stan proglašen trajno napuštenim, te da je apelantov zahtjev Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo za njegov povrat konačno odbijen u upravnom postupku Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-3358/02 od 9. januara 2003. godine. Zaključkom navedenog ministarstva broj 27/02-23-10175/06 od 12. decembra 2006. godine odbačen je apelantov prijedlog za obnovu postupka koji je okončan navedenim rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo.
7. Slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja, sagledanih u odnosu na predmet spora koji je omeđen apelantovim tužbenim zahtjevom na utvrđenje prava vlasništva i uknjižbu, Opštnski sud, pozivajući se na pravila materijalnog prava sadržana u odredbama člana 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07 i 72/08, važećem u vrijeme donošenja prvostepene presude, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), izveo je zaključak da apelant time što ne posjeduje Ugovor o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti, čiju obaveznost bi sud cijenio u smislu navedenih odredbi, nije dokazao postojanje osnova za postavljeni tužbeni zahtjev, te je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
8. Drugostepenom Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047763 09 Gž od 7. oktobra 2009. godine apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene Presude Opštinskog suda 65 0 P 047763 08 P od 20. februara 2009. godine je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 047763 11 Rev od 22. marta 2013. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 047763 09 Gž od 7.oktobra 2009. godine.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da u ovoj pravnoj stvari treba poći od činjenice da je predmet spora apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva i uknjižbu apelanta, kao njegovog vlasnika, na predmetnom stanu iz Stambenog fonda JNA u odnosu na koji apelant tvrdi da je na osnovu Ugovora o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti koji je zaključio 11. februara 1992. godine, kao kupac, sa državom SFRJ, SSNO Komanda garnizona Sarajevo, stekao pravo čije utvrđenje traži. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je predmetni ugovor zaključen po ponudi od 6. januara 1991. godine pripadnicima JNA da kupe svoje stanove po umanjenoj tržišnoj vrijednosti, saglasno Zakonu o stambenom obezbjeđivanju u Jugoslovenskoj narodnoj armiji iz 1990. godine („Službeni list SFRJ“ broj 84/90) kojim je u članu 20 stav 1 određen osnov otkupa zaključenjem neposredne pogodbe. Odredbama člana 30 ovoga zakona su određena prava nasljednika za slučaj da nije isplaćena otkupna cijena. Analognim tumačenjem ovih odredbi proizlazi, za slučaj plaćanja pune otkupne cijene, da je navedeni ugovor i izvršen, te ostvarene njegove materijalnopravne posljedice u vidu sticanja prava i obaveza koji iz ovoga proizlaze.
12. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je apelant zaključenjem navedenog ugovora i isplatom kupoprodajne cijene stekao valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva (iustus titulus) na predmetnom stanu i, davanjem dozvole prodavca za uknjižbu prava vlasništva (clausula intabulandi), pravo na isticanje zahtjeva za uknjižbu u javnu knjigu (modus aquirendi), u smislu odredbi člana 20 st. 1 i 33 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službene novine SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, u daljem tekstu: ZOSPO), kroz koja pravila materijalnog prava važeća na dan zasnivanja navedenog pravnog odnosa se imaju sagledati stečena prava. Međutim, apelant nije podnio zahtjev za uknjižbu stečenog prava navedenim osnovom. Istaknuto je da je Uredbom o privremenoj zabrani prodaje stanova u društvenoj svojini („Službeni list SRBIH“ broj 4/92) počev od 18. februara 1992. godine zaustavljena prodaja vojnih stanova, a pravne posljedice navedene uredbe svode sa na to da oni koji su kupili vojne stanove na teritoriji entiteta Federacije BiH „nisu mogli upisati svoje pravo vlasništva, tako da su ostali, strogo uzevši, nosioci stanarskog prava jer ugovor o kupoprodaji sam po sebi ne prenosi pravo vlasništva na kupca“.
13. Vrhovni sud je dalje istakao da je prema odredbama Zakona o prodaji stanova i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da se svi ugovori o kupoprodaji, zaključeni u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđivanju u Jugoslovenskoj narodnoj armiji iz 1999. godine, počev od 5. jula 1999. godine smatraju pravno valjanim. Međutim, da bi, u skladu sa članom 39a Zakona o prodaji, apelant mogao da se upiše kao vlasnik predmetnog stana, moraju da budu kumulativno ispunjena dva uslova, to jeste da je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) i da taj stan koristi zakonito. Vrhovni sud je utvrdio da je apelant prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana sa SSNO, ali da apelant nije njegov zakoniti posjednik. Dosljedno navedenom, izostankom njegovog faktičkog korišćenja predmetnog stana, na strani apelanta ne bi predstojalo pravo na isticanje zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva predmetnog stana i izdavanje tabularne isprave, niti obaveza tužene u vidu izdavanja naloga da se ovaj uknjiži kao vlasnik u nadležnom sudu.
14. Vrhovni sud je dalje ukazao da je prilikom odlučenja imao u vidu i stav Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine usvojen u predmetima br. CH/03/13106 i CH/03/13402 u vezi sa pravom na uknjižbu ugovora o otkupu stanova, kao i stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) usvojen u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine. Vrhovni sud je u tom kontekstu naveo da licu koje je zaključenjem ugovora o kupoprodaji nepokretnosti steklo valjan pravni osnov za zemljišnoknjižni prenos pripada pravo da takav zahtjev može da postavi samo protiv onoga ko je upisan u zemljišnim knjigama kao njen vlasnik, pa i za slučaj da s njim nije zaključilo taj ugovor, odnosno da je kao prodavac istupio raniji sticalac tih nepokretnosti (Presuda Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj Rev-704/81 od 08. aprila 1982. Bilten broj 2/82, strana 31). Dakle, kako je istakao Vrhovni sud, ukoliko kupac ima valjanu dozvolu prodavca za uknjižbu prava vlasništva (clausula intabulandi), a ispunjenjem ugovorne obaveze prodavca predstoji njegovo pravo da tužbom zahtijeva zemljišnoknjižni prenos, ali je isključena mogućnost da se navedeni zahtjev istakne u odnosu na lice s kojim je zaključen navedeni ugovor, o čemu je riječ u konkretnom slučaju, ukoliko on nije uknjižen kao vlasnik nepokretnosti, kako je to određeno odredbama člana 41 stav 1 Zakona o zemljišnim knjigama FBiH. Prema ocjeni Vrhovnog suda, u smislu navedenog, apelant je imao procesnopravnu obavezu sadržanu u odredbama člana 123 stav 1 u vezi sa članom 7 stav 1 Zakona o parničnom postupku da iznese odlučne činjenice kojim bi dokazao da je tužena u knjizi položenih ugovora i upisana kao vlasnik na predmetnom stanu, što je propustio da učini, a što bi, u suprotnom, opravdalo osnovanost tužbenog zahtjeva za izdavanje isprave na osnovu koje bi se apelant upisao u knjigu položenih ugovora.
15. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na poštivanje doma iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov tužbeni zahtjev. U prilog svojim tvrdnjama apelant se pozvao na odluku Evropskog suda u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni, Kantonalni i Opštinski sud su u odgovorima na apelaciju naveli da ostaju kod razloga datih u obrazloženjima svojih presuda te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
18. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 18.
Vrijednost stana čini građevinska vrijednost stana korigirana koeficijentom položajne pogodnosti stana.
Građevinska vrijednost stana je 600 DEM po m².
Koeficijent položajne pogodnosti stana utvrđuje nadležna vlada kantona-županije u rasponu od 0,80 do 1,20 ovisno o zoni naselja u kojem se stan nalazi, opremljenosti naselja, katnosti i drugih bitnih elemenata.
Član 39.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.
Član 39.a Ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39.e Nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stavak 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoutemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.
Umjesto prava na upis vlasništva nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 047763 11 Rev od 22. marta 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 19. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelacije se, u suštini, odnose na to da apelant ne može da uknjiži vlasništvo na spornom stanu koji je bio predmet kupoprodajnog ugovora.
24. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, među kojima je i Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine „Službeni glasnik BiH“ broj 37/12, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje regulišu pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da, umjesto naturalne restitucije, isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštivanjem prava na imovinu u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba ).
25. S obzirom na navedeno, te dovodeći ga u kontekst apelacionih navoda o povredi ustavnih prava, Ustavni sud smatra cjelishodnim, imajući u vidu tužbeni zahtjev o kojem je odlučivano u osporenim odlukama, prvenstveno da razmotri apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na imovinu
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
27. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
28. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na utvrđivanje apelantovog prava vlasništva i prava na uknjižbu prava vlasništva na tzv. vojnom stanu.
29. Ustavni sud u tom kontekstu, a u vezi sa apelantovim postavljenim tužbenim zahtjevom i odlučenjem redovnih sudova, ukazuje da je slično pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine „Službeni glasnik BiH“ broj 79/12, dostupna i na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). U tom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova, ali da, prema članu 39e stav 2 Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta apelaciju djelimično usvojio, utvrdio povredu prava apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koju je obavezao da obezbijedi ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11. Ustavni sud je istakao da, iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom. Ustavni sud, je, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključio da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (op. cit. AP 1205/08, tačka 51).
30. Dovodeći činjenice u konkretnom predmetu u vezu s navedenim, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da je temeljem zaključenog kupoprodajnog ugovora stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, te uknjižbu prava vlasništva. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u predmetima koje je razmatrao u dosadašnjoj praksi povodom gotovo identičnih ili sličnih tužbenih zahtjeva apelanata, utvrđivali da su apelanti zaključili pravno obavezujući kupoprodajni ugovor, ali da nemaju pravo na uknjižbu prava vlasništva. Dakle, redovni sudovi su u tim slučajevima djelimično udovoljavali tužbenom zahtjevu (za utvrđenje pravne valjanosti ugovora), a djelimično ga odbijali (za upis prava vlasništva). Suprotno navedenom, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju u konačnici Vrhovni sud nije posebno utvrdio pravnu valjanost predmetnog ugovora iako je u obrazloženju odluke eksplicitno naveo da je pred redovnim sudovima nesporno da je apelant zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud prilikom razmatranja predmeta Đokić protiv Bosne i Hercegovine zaključio da ugovor o kupoprodaji vojnog stana, zaključen prije disolucije bivše SFRJ, predstavlja aplikantovu postojeću „imovinu“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da je apelant nesporno zaključio pravno obavezujući ugovor, Ustavni sud ističe da član 39e st. 2, 3 i 4 Zakona o prodaji (st. 3 i 4 navedenog člana su u vrijeme donošenja odluke bili na snazi) propisuje da, umjesto prava na upis vlasništva, nosilac prava iz pravno obavezujućeg kupoprodajnog ugovora ima pravo na naknadu od Federacije BiH. Nadalje, Ustavni sud zapaža da u citiranom predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine aplikant nije tražio povrat stana u posjed, nego naknadu u vezi s čim je Evropski sud zaključio da je povrijeđeno aplikantovo pravo na imovinu jer nije uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite imovine i javnog interesa. Takođe, Ustavni sud je u Odluci broj U 15/11, donesenoj u svjetlu odluke Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine, podržao stav Evropskog suda o tome „da naknada koju propisuje odredba člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kao satisfakcija zbog lišavanja prava na povraćaj stanova (restituciju), nije adekvatna“ te da, stoga, ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa nosioca prava, zbog čega nije u skladu sa odredbom člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i odredbom člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.
31. Ustavni sud naglašava da je imao u vidu da su u međuvremenu relevantne odredbe člana 39e st. 3 i 4 Zakona o prodaji, shodno Rješenju Ustavnog suda broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, prestale da važe 13. februara 2013. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je, uvažavajući i činjenicu prestanka važenja relevantnih odredbi, u više svojih odluka utvrđivao povredu prava na imovinu i odluke dostavljao Vladi Federacije BiH radi obezbjeđenja ustavnih prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke broj U 15/11 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4021/11 od 7. oktobra 2014. godine, tačka 30, Odluka broj AP 4828/11 od 18. decembra 2014. godine, tačka 32, dostupne na www.ustavnisud.ba ). U citiranoj Odluci broj AP 4021/11 Ustavni sud je naglasio da, iako je odredba člana 39e st. 3 i 4 prestala da važi, posmatrano iz apelantove perspektive, njegov status je u konačnici identičan ili gotovo identičan kao položaj apelanata iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1205/08. Ustavni sud je u citiranoj odluci još naglasio da je stoga nesporno da nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu, odnosno da je na njega stavljen pretjeran teret pa je zbog toga došlo do povrede apelantovog prava na imovinu. Ustavni sud je u Odluci broj AP 4828/11 naveo da „iz trenutno važećeg teksta Zakona o prodaji stanova uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantu pripada umjesto upisa vlasništva u zemljišne knjige u odnosu na sporni stan iz čega proizlazi da nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu“.
32. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući noviju praksu u predmetu u kojem je razmatrao gotovo identična činjenična i pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1387/13 od 26. aprila 2016. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba ), Ustavni sud zaključuje da se u konačnici položaj apelanta koji, prema obrazloženju osporenih odluka, ima pravno obavezujući ugovor o otkupu predmetnog stana svodi na gotovo identičan položaj aplikanta Đokića pred Evropskim sudom. S obzirom na navedeno, nesporno je, dakle, da je i u okolnostima konkretnog slučaja došlo do kršenja apelantovog prava na imovinu, jer mu je imovina oduzeta, a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uslovi da se prava koja proizlaze iz zaključenja pravno obavezujućeg ugovora o otkupu stana kompenzuju putem odgovarajuće naknade, čime je na apelanta stavljen preveliki teret, odnosno čime nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanta i zahtjeva javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud je, podržavajući praksu u navedenom predmetu broj AP 1205/08 koji je slijedio praksu u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu obezbijedila prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva.
b) Ostali navodi
33. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno da se razmatraju navodi o povredi prava na poštivanje doma.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana umjesto uknjižbe, nije postignuta proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu, odnosno stavljen je prevelik teret na apelanta.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman