Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3702/13 („Borje“ a.d. Kotor Varoš)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3702/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3702/13, rješavajući apelaciju „Borje“ a.d. Kotor Varoš, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Borje“ a.d. Kotor Varoš podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 000700 13 Rev 2 od 12. juna 2013. godine, Presude Višeg privrednog suda Banjaluka broj 57 0 Ps 000700 12 Pž od 14. decembra 2012. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 000700 05 Ps od 13.

jula 2012. godine

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Borje“ a.d. Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. avgusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 000700 13 Rev 2 od 12. juna 2013. godine, Presude Višeg privrednog suda Banjaluka (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 000700 12 Pž od 14. decembra 2012. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci ( u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 000700 05 Ps od 13. jula 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud primjećuje da je apelant 13. decembra 2010. godine pokrenuo postupak pred Ustavnim sudom protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 71 0 P 000700 0 8 od 8. septembra 2010. godine, apelacijom koja je zavedena pod brojem AP 5599/10. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 5599/10, od 11. januara 2011. godine (vidi Odluka o dopustivosti AP 5599/10, dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je apelaciju odbacio kao preuranjenu jer je apelant osporio rješenje Vrhovnog suda kojim je ukinuta drugostepena presuda i predmet vraćen na ponovno odlučivanje drugostepenom sudu. Nakon što je postupak okončan i u ponovljenom postupku donijeta presuda Vrhovnog suda od 12. juna 2013. godine, apelant je podnio predmetnu apelaciju.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i Republike Srpske, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 12. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 13. maja 2016. godine, Viši privredni sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. aprila 2016. godine, Okružni privredni sud 25. aprila 2016. godine, a tužena dana 21. aprila 2016. godine.

III. Činjenično stanje

5. Apelant je podnio tužbu protiv tužene 1. jula 2004. godine radi isplate duga. Rješavajući o tužbi Osnovni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu zbog propuštanja broj PS-1729/04 od 1. septembra 2005. godine kojom je obavezao tuženu da apelantu isplati iznos od 145.016,00KM sa zakonskom zateznom kamatom. Po prijedlogu tužene za povrat u pređašnje stanje, Osnovni sud je dozvolio povrat rješenjem od 26. decembra 2005. godine i ukinuo presudu zbog propuštanja.

6. Osnovni sud je donio Presudu broj 11 71 Ps 000700 05 Ps od 16. januara 2007. godine kojom je obavezao tuženu da apelantu isplati iznos od 25.006,37 KM na ime glavnog duga, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 011 0 PŽ 07 000 156 od 13. februara 2008. godine preinačio prvostepenu presudu na način da je obavezao tuženu da apelantu na ime glavnog duga isplati ukupan iznos od 112.898,62 KM za zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 000700 08 Rev od 8. septembra 2010. godine kojim je reviziju tužene uvažio i ukinuo presudu Okružnog suda od 13. februara 2008. godine i predmet vratio na ponovno odlučivanje Višem privrednom sudu. U obrazloženju navedene odluke Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda donijeta uz pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je drugostepeni sud pogrešno našao da obavezna multilateralna kompenzacija predstavlja priznanje duga kojim je došlo do prekida zastarjevanja. Vrhovni sud je naveo da se priznanje duga, da bi se smatralo uzrokom prekida zastarjelosti, može učiniti ne samo izjavom, nego i plaćanjem dijela duga. Međutim, priznanje duga mora da bude izvršeno na posredan ili neposredan način i mora da bude učinjeno tako da iz njega proizlazi nesumnjiva volja dužnika da preuzima dug. Nesporno je da je tužena u obaveznoj multilateralnoj kompenzaciji apelantu izmirila dio duga. Međutim, Vrhovni sud navodi da je obavezna multilateralna kompenzacija bila propisana (a što proizlazi iz Odluke o načinu i rokovima sprovođenja posebne obavezne multilateralne kompenzacije Vlade Republike Srpske) kao obaveza učesnika u platnom prometu, a što isključuje dobrovoljnost, odnosno mogućnost tužene da prizna dug. Stoga se plaćanje u obaveznoj multilateralnoj kompenzaciji ne može da smatra priznanjem duga koje prekida zastarjelost u smislu odredbi člana 387 ZOO-a. Takođe, Vrhovni sud je cijenio pogrešnim zaključak drugostepenog suda da prijavljivanje potraživanja kod APIF-a (Agencija za posredničke, informatičke i finansijske usluge) prekida zastarjelost u skladu sa članom 388 ZOO-a, te se u tom pravcu pozvao na relevantne odredbe Zakona o vladi Republike Srpske i odluke Vlade Republike Srpske o osnivanju APIF-a. Vrhovni sud je zaključio da je APIF samo služba za obavljanje određenih usluga bez mogućnosti donošenja odluka o potraživanjima ili obavezama korisnika tih usluga. Vrhovni sud je našao pogrešnim i zaključak da je dio duga plaćen cesijom, ukazujuću na nedostatke u nalazu vještaka u ovom dijelu odnosno da nije moguće utvrditi učesnike cesije i duga koji je cesijom plaćen. Zbog navedenog, Vrhovni sud je našao da sudovi nisu utvrdili sve relevantne činjenice, pa je predmet vratio na ponovno odlučivanje Višem privrednom sudu.

7. Viši privredni sud je ukinuo presudu Osnovnog suda od 16. januara 2007. godine i predmet vratio Okružnom privrednom sudu na ponovni postupak.

8. Činjenice konkretnog predmeta (iz konkretno osporenih odluka) koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

9. Okružni privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 000700 05 Ps 2 od 13. jula 2012. godine kojom je obavezao tuženu da apelantu na ime duga isplati iznos od 23.645,90 KM sa preciziranom zakonskom zateznom kamatom. Stavom drugim iste presude odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u iznosu od 107.698,62 KM kao neosnovan.

10. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je apelant podnio tužbu protiv tužene navodeći da je Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica koristilo hotel koji je apelantovo vlasništvo za smještaj izbjeglica. Takođe, apelant je istakao da je dio duga tužena isplatila opštom multilaterarnom kompenzacijom koja je izvršena dana 24. jula 2002. godine, dok ostatak duga u iznosu od 145.816,00 KM tužena nije platila te isti apelant potražuje zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Tužena je osporila osnov i visinu potraživanja. Okružni privredni sud je naveo hronološki tok postupka i presude koje su donijete u navedenom postupku, te je naveo da je u ponovljenom (konkretnom postupku) apelant ostao kod ranije postavljenog tužbenog zahtjeva, te je nakon ponovljenog vještačenja opredijelio svoj tužbeni zahtjev.

11. Okružni privredni sud je istakao da je ocjenom dokaza u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sud utvrdio sljedeće činjenice: parnične stranke su zaključile ugovor kojim je apelant dao na korišćenje korisniku usluga – tuženoj hotel u svrhu alternativnog smještaja lica koja imaju pravo na ovakav smještaj nakon deložacije iz objekata koje moraju da napuste, uz obavezu da korisnik usluga (tužena) plaća davaocu usluga 4.000,00 KM mjesečno. Prijavom potraživanja za učešće u obaveznoj multilateralnoj kompenzaciji (u daljnjem tekstu: OMK) sa specifikacijom potraživanja na dan 31. decembra 2004. godine apelant je predložio da se kompenzuje njegovo potraživanje koje se odnosi na račune počev od 7. septembra 1999. godine pa zaključno sa 30. junom 2001. godine u iznosu od 242.037,00 KM. Izvodom o izvršenoj OMK-2 od 26. aprila 2002. godine, izvještaja o promjenama stanja sredstava u KM računu na dan 24. jula 2002. godine „Nove Banjalučke banke“, utvrđeno je da je kompenzovano prijavljeno potraživanje apelanta u iznosu od 212.361.00 KM. Prijavom obaveza za učešće u obaveznoj multilateralnoj kompenzaciji od 13. marta 2002. godine sa prilozima i specifikacijom dugovanja za svakog povjerioca posebno, te specifikacije dugovanja na dan 31. decembra 2001. godine koja se odnose na javne fondove, utvrđeno je da je apelant učestvovao u obaveznim multilateralnim kompenzacijama i da je kompenzovao svoja potraživanja u skladu s pozitivnim propisima u to vrijeme. Iz računa broj 55/03 od 31. decmbra 2003. godine utvrđeno je da je apelant tuženoj ispostavio račun na iznos od 18.445,90 KM na ime obavljenih radova na sanaciji prostorija.

12. Okružni privredni sud je istakao da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari isplata iznosa od 131.344.52 KM na ime duga koji se odnosi na naknadu za korišćenje hotela u vlasništvu tužioca, kao i isplata duga na ime troškova sanacije i to sve na osnovu ugovora zaključenih između parničnih stranaka. Prema mišljenju Okružnog privrednog suda apelant je provedenim dokazima potvrdio navode iz tužbe, i to: da je sa tuženom bio u ugovornom odnosu, da je u skladu sa ugovorima koje je sklopio sa tuženom pružio usluge smještaja u prostoru svog hotela, da je vršio sanaciju hotelskog prostora. Među parničnim strankama sporno je da li je apelant na vrijeme putem suda potraživao dugovanja po ispostaveljnim računima, odnosno da li je osnovan prigovor zastare potraživanja koji tužena strana ističe tokom cijelog postupka.

13. Okružni privredni sud je naveo da je odredbom člana 374 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Apelant je u ovoj pravnoj stvari ustao tužbom 15. jula. 2004. godine i u tužbi istakao da potražuje iznos od 174.894,90 KM koji iznos se odnosi na račune koji su pobrojani u prilogu prijave potraživanja za učešće u obaveznoj multilateralnoj kompenzaciji. Računi se odnose na potraživanja od 26. aprila 2002. godine u iznosu od 145.016,00 KM, i to: 28/99 od 7. septembra 1999. godine, 29/99 od 7. septembra 1999. godine, 29a/99 od 19. oktobra 1999. godine, 34/99 od 23. novembra 1999. godine, 36/99 od 15. decembra 1999. godine, 39/99 od 31. decembra 1999. godine, 5/00 od 24. februara 2000. godine, 14/00 od 14. marta 2000. godine, 19/00 od 5. aprila 2000. godine, 28/00 od 8. maja 2000. godine, 37/00 od 8. juna 2000. godine, 40/00 od 30. juna 2000. godine, 52/00 od 9. avgusta 2000. godine, 56/00 od 11. septembra 2000. godine, 68/00 od 30. septembra 2000. godine, 69/00 od 30. oktobra 2000. godine, 74/00 od 20. decembra 2000. godine, 75/00 od 20. decembra 2000. godine, 1/01 od 30. januara 2001. godine, 2/01 od 28. februara 2001. godine, 3/01 od 4. aprila 2001. godine, 12/01 od 16. maja 2001. godine, 18/01 od 13. juna 2001. godine, 24/01 od 30. juna 2001. godine, 43/01 od 31. decembra 2001. godine. 4/02 od 28. februara 2002. godine i 18/02.

14. Apelant je potraživao i iznose po računima broj: 48/03, 49/03, 50/03, 52/04 i 54/04, ali je u toku postupaka odustao od ovog zahtjeva iz razloga što uz tužbu sudu nije dostavio ove račune, a po naknadnom pozivu suda izjasnio se da ne posjeduje ove račune.

15. Okružni privredni sud je istakao da je u toku postupka apelant dokazujući osnovanost svog zahtjeva predložio vještačenje po vještaku ekonomske struke. Vještak ekonomske struke u svom nalazu i mišljenju kao i u naknadnoj dopuni nalaza i mišljenja istakao je da na dan 31. decembra 2005. godine tuženi duguje tužiocu iznos od 112.898.62 KM i istakao da se glavni dug tuženog utvrdio na osnovu knjigovodstvene evidencije apelanta potvrđujući da postoje i apelantova potraživanja po računu broj 55/03 od 31. decembra 2003. godine u iznosu od 18.445.90 KM. Prema dopuni nalaza i mišljenja tužilac je u konačnosti i opredijelio svoj tužbeni zahtjev.

16. Nalaz i mišljenje ovaj Okružni privredni sud je djelimično prihvatio, odnosno nije prihvatio onaj dio nalaza u kojem se vještak izjašnjavao o zastarjelosti potraživanja iz razloga što je u tom dijelu nalaza vještak izašao iz okvira postavljenog zadatka od strane suda na što je posebno ukazao i Vrhovni sud u svom rješenju (od 8. septembra 2010. godine). Okružni privredni sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u dijelu u kojem se vještak izjašnjava o knjigovodstvenoj dokumentaciji parničnih stranaka, dijelu gdje su parnične stranke u svoju evidenciju unosili plaćanja i dugovanja i naknadna plaćanja. Okružni privredni sud je posebno tražio izjašnjenje od vještaka koji su računi plaćeni od strane tuženog te je nakon detaljne analize nalaza i mišljenja te dopune nalaza i mišljenja utvrđeno da tužena nije izvršila plaćanje po računima broj: dio računa 29/99 (dva računa), 34/99, 36/99, 38/99, 05/00, 14/00, 19/00, 28/00, 37/00, 40/00, 52/00, 56/00, 68/00, 69/00, 74/00. 75/00, 1/01, 2/01, 03/01, 12/01, 18/01 i 24/01, a da je izvršila plaćanje svojih obaveza po računima broj 4/02 i 18/02 koji nisu predmet tužbenog zahtjeva.

17. Račun broj 43/01 i račun broj 55/03 su računi koje tužena nije platila, a koji su prema izjavi vještaka i sadržini nalaza zabilježeni kao zaduženje tuženog u knjigovodstvenoj evidenciji apelanta, s tim da je račun broj 43/01 knjižen i u apelantovoj evidenciji kao neplaćena obaveza.

18. Imajući u vidu odredbu člana 374 ZOO-a i datum podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari, po mišljenju prvostepenog suda sva potraživanja apelanta do 15. jula 2001. godine su zastarjela, a kako su predmet tužbenog zahtjeva račun broj 43/01 i 55/03 na iznose od 5.200.00 KM i 18.445.90 KM koji nisu plaćeni, a nisu zastarjeli, Okružni privredni sud je utvrdio da je apelantovo potraživanje osnovano u ukupnom iznosu od 23.645,90 KM.

19. Što se tiče apelantovih navoda da je zastara prekinuta multilateralnom kompenzacijom i cesijom, ti navodi su neosnovani iz sljedećih razloga: ugovor o cesiji tokom postupka nije izveden kao dokaz, a iz nalaza vještaka se ne može utvrditi ko su učesnici u cesiji. Vještak je u nalazu potvrdio da je izvršenom cesijom plaćen dio računa za sanaciju i smještaj broj 29/99 dana 30. juna 2002. godine, da je više lica učestvovalo u cesiji, da vještak na osnovu ovakvog stanja evidencije ne može da potvrdi da se cesija ticala samo stranaka u postupku i spornog potraživanja jer način plaćanja mora da potvrdi da je plaćanje izvršeno radi namirenja tog potraživanja i s ciljem priznanja duga. Apelant je ovu uplatu u svojoj knjigovodstvenoj evidenciji zabilježio kao „cesija za energiju“, a kako ni vještak nije mogao da utvrdi ko su učesnici cesije, to Okružni privredni sud nije mogao da prihvati da je cesijom izvršeno plaćanje utuženog potraživanja.

20. U odnosu na multilateralnu kompenzaciju i obrazloženje Vrhovnog suda Republike Srpske Vrhovni sud (iz rješenja od 8. septembra 2010. godine), koje prihvata i Okružni privredni sud, smatra da plaćanje u predmetnoj kompenzaciji ne može da bude priznanje duga jer je isključena dobrovoljnost, odnosno nije utvrđena volja da je tužena na ovaj način priznala dug, nego samo može da se potvrdi izvršavanje obaveze prijavljivanja potraživanja propisane Odlukom Vlade Republike Srpske kao obaveza učesnika u platnom prometu (apelanta i tužene), a što isključuje dobrovoljnost, odnosno mogućnost izražavanja volje tužene da prizna dug.

21. Okružni privredni sud je naveo koje ostale dokaze nije cijenio i zašto, kao i da je Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud donio u skladu sa članom 277 ZOO-a. Takođe, kako je apelant djelimično uspio u parnici u odnosu na tuženu, Okružni privredni sud je, s obzirom na apelantov postignuti uspjeh u ovoj parnici, u skladu sa odredbom člana 386 ZPP-a, smatrao da je svaka stranaka dužna da podmiri svoje troškove i odlučio o troškovima u skladu sa ovom odredbom i odredbom člana 396 ZPP-a.

22. Viši privredni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 000700 12 Pž od 14. decembra 2012. godine kojom je žalbe stranaka odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

23. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u žalbi naveo da se ne može ispitati zakonitost prvostepene presude jer presuda u obrazloženju ne sadrži sve elemente iz člana 191 stav 4 ZPP-a, da je u nalazu i mišljenju vještaka jasno navedeno koja potraživanja apelanta prema tuženoj su plaćena cesijom, da je pogrešno tumačena multilateralna kompenzacija, da nije nastupila zastarjelost potraživanja, pa je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu zastarjelosti.

24. Viši privredni sud je naveo da apelant potražuje iznos od 131.344,52 KM na ime duga, koji se odnosi na naknadu na ime korišćenja hotela, vlasništvo apelanta, kao i dug na ime troškova sanacije, a sve shodno ugovorima zaključenim između parničnih stranaka. U članu 374 ZOO-a je propisano da međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima zastarijevaju za tri godine. Prema mišljenju Višeg privrednog suda iz stanja u spisu i na osnovu provedenih dokaza je utvrđeno da je apelant podnio tužbu sudu dana 15. jula 2004. godine, pa je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su sva apelantova potraživanja do 15. jula 2001. godine zastarjela, pravilnom primjenom naprijed navedene odredbe, pa je apelant u tom dijelu pravilno odbijen s tužbenim zahtjevom.

25. Viši privredni sud je naveo da računi broj: 43/01 i 55/03 na iznose od 5.200,00 KM i 18.445,90 KM nisu zastarjeli, pa kako isti nisu plaćeni, prvostepeni sud je pravilno obavezao tuženu da apelantu po osnovu ova dva računa isplati iznos od 23.645,90 KM dok je s preostalim zahtjevom tužilac odbijen jer je nastupila zastara potraživanja, a s obzirom da je od dana dospijeća plaćanja računa, pa do podnošenja tužbe proteklo tri godine, pravilnom primjenom odredbi člana 374 ZOO-a.

26. Nadalje, prema mišljenju Višeg privrednog suda, prvostepeni sud je dao jasno i detaljno obrazloženje kojim dokazima je poklonio vjeru i iz kojih razloga, a kojim nije koje obrazloženje je prihvatio i drugostepeni sud. Viši privredni sud je u cijelosti prihvatio utvrđenje prvostepenog suda da je nastupila zastarjelost potraživanja, preko dosuđenog iznosa, da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve prigovore u pogledu cesije i multilateralne kompenzacije. Takođe, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza, te shodno uputama Vrhovnog suda Republike Srpske, pravilno utvrdio činjenično stanje iz kog proizlazi da je nastupila zastarjelost potraživanja, osim za dosuđeni iznos, te je pravilnom primjenom materijalnog prava, donio pravilnu i zakonitu odluku.

27. Takođe, ostali apelantovi žalbeni navodi nisu osnovani, jer je prvostepeni sud cijeneći provedene dokaze, prije svega datum podnošenja tužbe i datum dospijeća računa, pravilno utvrdio da je od dospijeća plaćanja računa pa do podnošenja tužbe proteklo više od tri godine, te da je nastupila zastarjelost potraživanja, primjenom odredbi člana 374 ZOO-a, kako je odlučeno u odbijajućem dijelu presude. Viši privredni sud je cijenio pravilnim i obrazloženje prvostepenog suda u pogledu cesije i multilateralne kompenzacije jer ugovor o cesiji nije proveden kao dokaz dok kompenzacija ne predstavlja dobrovoljnu obavezu da bi bio osnovan prigovor tužioca da je došlo do prekida zastarjelosti.

28. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio sve prigovore apelanta i tužene, što je jasno vidljivo iz razloga datih u obrazloženju pobijane presude, pa je uvjerenje suda o neosnovanosti žalbenih prigovora zasnovano na valjanim razlozima koje je prvostepeni sud dao u obrazloženju u kojem su detaljno raspravljena sva pitanja činjenične i pravne prirode, te kako sve činjenice proizlaze iz izvedenih dokaza i imaju uporište u odredbama procesnog i materijalnog prava, Viši privredni sud je navode žalbi cijenio neosnovanim, te je naveo da bi se odgovor Višeg privrednog suda na navode žalilaca sveo na idetntične razloge koje je dao prvostepeni sud.

29. Vrhovni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 000700 13 Rev 2 od 12. juna 2013. godine, kojom je apelantovu reviziju odbio.

30. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepene presude pravilne i zakonite. Vrhovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je prijavljivanjem potraživanja prema tuženim za OMK kod APIF-a i cesijom od 30. juna 2002. godine prekinut tok zastarjelosti potraživanja i da li sprovođenje posebne OMK ima karakter priznanja duga. Vrhovni sud je s tim u vezi naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da prijavljivanjem potraživanja kod APIF-a nije prekinut tok zastarjelosti potraživanja. Prema stavu Vrhovnog suda APIF je osnovan odlukom Vlade Republike Srpske i način osnivanja ove agencije ukazuje da se ne radi o organu u čijoj nadležnosti bi bilo odlučivanje o osnovanosti obezbjeđenju ili ostvarivanju potraživanja kako bi pred tim organom mogle da se poduzmu radnje koje bi imale za posljedicu prekid zastarjelosti. Vrhovni sud se pozvao na Odluku Vlade kojom je osnovan APIF, kao i Zakon o Vladi Republike Srpske, te je naveo da proizlazi da je APIF služba za obavljanje određenih usluga i da nije u njenoj nadležnosti donošenje odluka o potraživanjima ili obavezama korisnika tih usluga. Stoga su neosnovani apelantovi navodi da je prijavljivanjem potraživanja prema tuženoj kod APIF-a došlo do prekida zastare potraživanja.

31. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je pravilno shvatanje nižestepenih sudova da OMK kojom je predmetno potraživanje apelanta kompenzovano sa obavezama apelanta prema tuženoj u navedenom iznosu od 212.361,00KM nema karakter priznanja duga u smislu odredbe člana 387 ZOO-a. S obzirom da se odluka o sprovođenju OMK odnosi na imaoce računa za obavljanje platnog prometa kod poslovnih banaka u Republici Srpskoj i drugih finansijskih organizacija, što jesu apelant i tužena, i da su učesnici obavezni da u smislu odredbe člana 3 Odluke o načinu i rokovima sprovođenja posebne obavezne multilateralne kompenzacije prijave novčane obaveze nadležnoj organizacionoj jedinici APIF-a i potraživanja koja su dospjela do 3. decembra 2001. godine, OMK je propisana kao obaveza učesnika u platnom prometu što isključuje dobrovoljnost tužene da slobodnom izjavom volje prizna predmetno potraživanje apelanta, a što su po mišljenju Vrhovnog suda pravilno utvrdili nižestepeni sudovi. Iz ovih razloga apelantovi navodi da OMK ima karakter priznanja duga koje predviđa odredba člana 387 ZOO-a nisu osnovani. Vrhovni sud je našao da su tačni navodi revizije da se prvostepeni sud obrazlažući presudu nije pozvao na odredbu člana 388 ZOO-a, ali je svoju odluku obrazložio zbog čega su neosnovani navodi da nižestepene presude ne sadrže sve elemente propisane članom 191 stav 4 ZPP-a. Vrhovni sud je takođe naveo da ni apelantova tvrdnja da je cesijom od 3. juna 2002. godine prekinut rok zastarjelosti predmetnog potraživanja nije osnovana. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i navodi da je zbog pogrešne ocjene dijela nalaza vještaka (u dijelu gdje govori o cesiji) sud počinio povredu ZPP-a (čl. 8 i 123), te je sud naveo da je sam apelant u reviziji naveo da ugovor o cesiji iako ispravan nije proveden kao dokaz, a teret dokazivanja je bio na apelantu.

32. Vrhovni sud je nadalje istakao da je vještak u dopuni nalaza naveo da „pretpostavlja“ da su učesnici u plaćanju ugovora o cesiji apelant i „Elektrokrajina“ Banjaluka. Međutim, kako je OMK izvršena 26. aprila 2002. godine, dakle prije sporne cesije prema redu uračunavanja ispunjenja kompenzacijom su se trebala izvršiti najstarija potraživanja apelanta, a to su po računima (tačno navedenim) iz 1999. godine u ukupnom iznosu od 121. 361,00 KM na koji iznos je izvršena OMK. Prema mišljenju Vrhovnog suda stoga je nejasno na osnovu čega vještak pretpostavlja da su računi iz 1999. godine plaćeni cesijom, imajući u vidu izvršenu OMK, zbog čega je sud zaključio da je mišljenje vještaka dato na osnovu pretpostavki, a ne na osnovu relevantne dokumentacije.

33. Vrhovni sud je, takođe, naveo da iz istih razloga ne mogu da se prihvate ni apelantove tvrdnje da je drugostepeni sud proizvoljno cijenio cesiju, i da u tom dijelu nije vjerodostojna interpretacija nalaza vještaka. Vrhovni sud je naveo da iako je cesija proknjižena kod parničnih stranaka i pored toga se ne zna da li se ista odnosi na predmetno potraživanje, a ta je činjenica od značaja za postojanje zakonskih pretpostavki za prekid zastarjelosti predmetnog potraživanja.

34. Nadalje, Vrhovni sud je naveo, pozivajući se na član 374 stav 1 ZOO-a, da je posljednji račun koji je predmet spora ispostavljen 30. juna 2001. godine, a da su ostali sporni računi ispostavljeni i dostavljeni prije toga, te obzirom na datum podnošenja tužbe (15. juli 2004. godine) proizlazi da je tužba po računima dostavljenim uz prijavu OMK podnesena po proteku roka od tri godine. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o međusobnim potraživanjima pravnih lica iz ugovora o prometu roba i usluga za koji je članom 374 stav 1 ZOO-a propisan rok zastarjelosti od tri godine, zbog čega apelant prema mišljenju Vrhovnog suda neosnovano ukazuje da predmetni spor nema karakter privrednog spora i da treba da se primijeni opšti zastarni rok od 10 godina jer za primjenu ove odredbe nije bitno da se radi o privrednom sporu već o međusobnim potraživanjima iz ugovora o prometu roba i usluga. Vrhovni sud je, takođe, cijenio neosnovanim navode da se drugostepena presuda nije osvrnula na apelantove žalbene prigovore jer je drugostepeni sud prema mišljenju Vrhovnog suda cijenio navode od značaja za odlučenje. Vrhovni sud je našao da ostali apelantovi navodi nisu od značaja za odlučenje.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

35. Apelant ističe povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ukazuje da su redovni sudovi pogrešno cijenili činjenicu da postupak pred APIF-om odnosno OMK nije prekinuo tok zastare, jer se radilo o radnji koju je bio dužan da preduzme u skladu sa odlukom Vlade, zbog čega nije pravilno primijenjena odredba člana 388 ZOO-a. Apelant smatra da je diskriminisan i da stranke u postupku nisu jednako tretirane. Apelant, takođe, navodi da iako ugovor o cesiji nije izveden kao dokaz, nesporno je da je zastara prekinuta ovim ugovorom. Apelant, takođe, ukazuje da sporni odnos ne može da se smatra ugovorom u privredi, te da treba da se primijeni opšti zastarni rok. Takođe, apelant se žali na ranije donijete odluke redovnih sudova, odnosno da je presuda radi propuštanja neosnovano ukinuta, što govori o pristrasnom postupku, kao i da Viši privredni sud, kao sud specijalizovane nadležnosti nije mogao ukinuti odluku redovnog suda (Okružnog suda). Apelant smatra i da je neopravdana odluka o troškovima postupka, jer je apelant makar djelimično uspio u parnici. U odnosu na imovinu apelant ističe da mu je proizvoljnom primjenom zakona i zaštitom tuženog, povrijeđeno pravo na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

36. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede prava apelanta koja navodi u apelaciji.

37. Viši privredni sud u odgovoru na apelaciju navodi da je postupao u skladu sa zakonom te su navodi o povredi prava apelanta neosnovani.

38. Okružni privredni sud u odgovoru na apelaciju navodi da je primijenio odredbe o zastari u skladu sa zakonom te nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu.

39. Tužena je u odgovoru navela da su odluke zakonite, donesene na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i da je apelacija neosnovana.

V. Relevantni propisi

40. Zakon o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni list SFRJ” br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93 i 3/96), u relevantnom dijelu glasi:

Član 374.

(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarijevaju za tri godine.

(2) Zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe, izvršeni rad ili uslugu. Prekid zastarjevanja Član 387.

(1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.

(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja. Podizanje tužbe Član 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.

41. Odluka o načinu i rokovima sprovođenja posebne obavezne multilaterarne kompenzacije („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 8/02), u relevantnom dijelu glasi:

1.

Ovom odlukom propisuju se način i rokovi sprovođenja posebne obavezne multilateralne kompenzacije (POMK) novčanih obaveza i potraživanja.

2.

Učesnik u posebnoj obaveznoj multilateralnoj kompenzaciji (u daljem tekstu: učesnik) jeste imalac računa za obavljanje platnog prometa kod poslovnih banaka u Republici Srpskoj i drugih finansijskih organizacija (u daljem tekstu:

OOPP).

3.

Učesnici su obavezni da nadležnoj organizacionoj jedinici Agencije za posredničke, informatičke i finansijske usluge (u daljem tekstu: APIF) prijave novčane obaveze i potraživanja, dospele do 31. decembra 2001. godine koje do dana prijavljivanja nisu plaćene, odnosno naplaćene.

4.

Učesnici su obavezni da prijave i obaveze po osnovu javnih prihoda, dospjele do 31. decembra 2001. godine.

[...].

Član 5.

Učesnik ne prijavljuje:

1) obaveze, ako nema potraživanja, odnosno potraživanja ako nema obaveza; [...] 13.

Učesnici su dužni da se međusobno obavjeste o broju i vrsti dokumenata po kojima je izmirena obaveza, odnosno po kojima je naplaćeno potraživanje u roku od 15 dana od dana prijema izveštaja. Učesnici su dužni da izvrše odgovarajuća knjiženja u svojim poslovnim knjigama.

14.

U roku od osam dana od dana dobijanja izvještaja učesnik ima pravo da organizacionoj jedinici APIF-a koja je dostavila izvještaj podnese zahtjev za ispravku netačnih podataka iz tog izvještaja.

Ako utvrdi da je zahtjev iz stava 1. ove tačke opravdan, APIF ispravlja podatke o čemu podnosiocu zahtjeva dostavlja izvještaj.

15.

Za vreme trajanja posebne obavezne multilateralne kompenzacije učesnik ne izmiruje obaveze koje su predmet te kompenzacije.

VI. Dopustivost

42. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

43. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

44. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. jula 2013. godine, a apelacija je podnesena 28. avgusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

45. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

46. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

47. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

48. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

49. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosi se na postupak izmirenja duga te predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja.

50. U suštini apelant osporava primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova, odnosno zaključak redovnih sudova da podnošenje prijave APIF radi OMK ne prekida rok zastare potraživanja, kao i da redovni sudovi nisu cijenili ugovor o cesiji. Dakle, apelant osporava činjenično utvrđenje, kao i primjenu materijalnog prava od strane sudova.

51. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

52. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) da upusti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

53. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi na sve tri instance utvrdili da je rok zastare koji nastupa u konkretnom slučaju rok iz člana 374 ZOO-a, odnosno rok od tri godine, jer međusobna potraživanja pravnih lica prema navedenoj odredbi zastarjevaju u tom roku. Redovni sudovi su istakli, polazeći da je dan podnošenja tužbe 15. juli 2004. godine da su sva potraživanja prema računima prije 15. jula 2001. godine zastarjela. Takođe, redovni sudovi su apelantu dosudili iznose po računima za koja su utvrdili da potraživanja po njima nisu zastarjela, iz 2001. i 2003. godine, u iznosu navedenom u presudama. Redovni sudovi su se referisali na apelantove navode da je nastupio prekid zastare usljed multilaterarne kompenzacije i cesije, odnosno da isplata određenog iznosa apelantu koja je izvršena povodom OMK ne predstavlja priznanje duga. S tim u vezi, pozivajući se na relevantne odredbe Odluke o načinu i rokovima sprovođenja obavezne multilaterarne kompenzacije, kao i na odredbe ZOO-a, redovni sudovi su jasno naveli da OMK ne sadrži potreban voljni element jer je obaveza i tužene da prijavi svoja potraživanja i obaveze, te kompenzovana potraživanja nemaju karakter priznanja duga, tako da ne može da se radi o priznanju duga na način kako je to regulisano odredbom člana 387 ZOO-a. Osim toga, u odnosu na ugovor o cesiji nesporno je (kako proizlazi i iz apelantovih navoda) u toku postupka utvrđeno da isti nije predložen kao dokaz, a što je apelant trebao da učini, kao i da je dio nalaza vještaka koji se odnosio na ovaj ugovor nejasan u pogledu potraživanja koja su istim obuhvaćena. Osim toga, Vrhovni sud je naveo i redoslijed preduzimanih radnji u predmetu, te se pozvao na redoslijed naplate, pa je zaključio da je nalaz vještaka u ovom dijelu baziran na pretpostavkama, te isto ne daje osnova za drugačiju odluku. Takođe, Vrhovni sud je naveo, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe i Odluku Vlade Republike Srpske o osnivanju APIF-a, da postupak pred APIF-om ne može da se tretira, kao postupak koji prekida tok zastare, navodeći da APIF nije organ u čijoj bi nadležnosti bilo odlučivanje o osnovanosti, obezbjeđenju ili ostvarenju potraživanja. Ustavni sud u obrazloženjima osporenih presuda osim apelantovog nezadovoljstva ishodom postupka ne može da pronađe bilo kakvu proizvoljnost ili arbitrarnost, kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni prava. Osim toga, apelant ni u apelaciji, osim što daje svoje mišljenje u vezi s prekidom zastrajelosti koji tumači u svoju korist, kao i mišljenje oko primjene opšteg roka zastare, za koji on smatra da je trebao biti primijenjen, suprotno jasnim obrazloženjima sudova da se primjenjuje član 374 ZOO-a, ne nudi konkretne dokaze koji bi upućivali na bilo kakvu povredu prava na pravičan postupak. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelant nalazi da je nepravična odluka o troškovima postupka, međutim, suprotno apelantovom subjektivnom stavu, Ustavni sud primjećuje da je odluku da svaka stanaka snosi svoje troškove postupka redovni sud i donio imajući u vidu uspjeh apelanta u parnici i uz primjenu relevantnih odredbi ZOO-a čl. 386 i 396, te Ustavni sud u ovakvom odlučenju, osim diskrecionog prava suda da odluči o troškovima postupka u skladu sa uspjehom strana, ne nalazi bilo šta što ukazuje na povredu prava na pravično suđenje. Takođe apelant navodi da je tužena strana favorizovana, odnosno da je sud bio pristrasan prema tuženoj, ali ovaj navod ničim nije potkrijepljen, niti je apelant ponudio bilo kakav dokaz u tom pravcu, niti u obrazloženjima osporenih presuda Ustavni sud može da pronađe bilo šta što bi upućivalo na pristrasnost suda, osim apelantovog nezadovoljstva ishodom postupka, odnosno činjenicom da nije u potpunosti uspio u sporu protiv tužene. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je apelant „opreza radi“ osporio i odluku kojom je ukinuta presuda radi propuštanja (od 1. septembra 2005. godine), ali imajući datum donošenja navedene odluke, u odnosu na datum podnošenja apelacije (čak i prvobitne apelacije koja je zavedena pod brojem AP 5599/09), te činjenicu da apelant to tek sada problematizuje nakon što je postupak ponovljen (i okončan), a apelant je nezadovoljan konačnim ishodom, Ustani sud ne nalazi za potrebno isto posebno ispitivati i obrazlagati. Isto se odnosu na apelantov navod da Viši privredni sud, kao „sud specijalizovane nadležnosti“ nije mogao da ukine presudu redovnog suda, a ovo pogotovo jer je Viši privredni sud redovni sud, zakonom ustanovljen i nadležan za ovakvu vrstu predmeta, zbog čega ni ovi apelantovi navodi ni u kom segmentu ne utiču na pravičnost suđenja.

54. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelnatovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

55. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na gornje zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud ne nalazi za potrebno da posebno razmatra navode o povredi prava na imovinu.

56. Takođe, apelant kroz tekst apelacije, u jednoj rečenici iako izričito nije naveo kao povredu, navodi i da je „diskriminisan, s obzirom na status tuženog“. Stoga Ustavni sud primjećuje da apelant navode o diskriminaciji, bez daljnje konkretizacije (i jasnog pozivanja na iste) u suštini dovodi u kontekst prava na pravično suđenje o čemu se Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već izjasnio. Stoga, Ustavni sud ne smatra da je potrebno dodatno obrazlagati apelantovo paušalno pozivanje na zabranu diskriminacije.

VIII. Zaključak

57. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i konkretne razloge, pozivajući se na relevantne odredbe zakona i drugih akata, kao i kada apelant ničim nije doveo u pitanje nepristrasnost suda, kao i kada drugi razlozi koje je isticao nisu od značaja za donošenje odluke, niti pokreću pitanje prava na pravičan postupak.

58. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3702/13 („Borje“ a.d. Kotor Varoš) | Sudska praksa | Aktio