Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1575/16 („Pošte Srpske“ a.d. Banja Luka)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1575/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1575/16, rješavajući apelaciju „Pošte Srpske“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Pošte Srpske“ a.d. Banja Luka, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 176335 15 Rsž od 22. januara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
„Pošte Srpske“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Boris Stojanović, advokat iz Banja Luke, podnio je 6. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 176335 15 Rsž od 22. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom poništeno je kao nezakonito rješenje direktora apelanta od 3. jula 2013. godine o prestanku važenja ugovora o radu zbog navršenih 40 godina penzijskog staža sa 15. julom 2013. godine, te rješenje direktora apelanta od 16. avgusta 2013. godine, kojim se odbija zahtjev tužiteljice (R. K.) za zaštitu prava izjavljen protiv prethodno navedenog rješenja, te je naloženo apelantu da tužiteljicu vrati na rad na poslove konobara u Odsjeku za ugostiteljstvo, Oblast pravnih, opštih i poslova ljudskih resursa ili na neki drugi posao u skladu sa njenom stručnom spremom i radnim sposobnostima. Također, naloženo je apelantu da tužiteljici isplati naknadu plate zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa za određeni vremenski period, te da joj uplati doprinose za penzijsko i invalidsko i zdravstveno osiguranje za određeni vremenski period.
U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod apelanta na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme, te da joj je rješenjem direktora apelanta od 3. jula 2013. godine utvrđen prestanak važenja ugovora o radu, jer je tužiteljica 15. jula 2013. godine ostvarila 40 godina penzijskog staža. Pored navedenog, utvrđeno je da je zahtjev tužiteljice za zaštitu prava iz radnog odnosa protiv navedenog rješenja odbijen rješenjem direktora apelanta od 16. avgusta 2013. godine. Nadalje, utvrđeno je da je tužiteljica u vrijeme donošenja pobijanog rješenja o prestanku ugovora, bila u životnoj dobi od 57 godina i da je u to vrijeme ostvarila ukupan penzijski staž od 31 godinu, 8 mjeseci i 19 dana, te da shodno tome 15. jula 2013. godine nije ispunjavala uslove propisane članom 125. stav 1. tačka 4. Zakona o radu za donošenje odluke kojom se utvrđuje prestanak važenja ugovora o radu. Osim toga, konstatovano je da su neosnovani apelantovi prigovori u kojim ističe da on ne može snositi odgovornost zato što raniji poslodavac tužiteljice nije uplatio doprinose penzijskog i invalidskog osiguranja, iz razloga što se apelantova odgovornost ne zasniva na toj činjenici, već na činjenici da prije donošenja pobijanog rješenja nije utvrdio podatke o ukupnom penzijskom stažu i stažu osiguranja koji je tužiteljica ostvarila zaključno sa 15. julom 2013. godine, jer je apelant poslodavac koji je tužiteljici utvrdio prestanak radnog odnosa po sili zakona, iako za to nisu bili ispunjeni zakonski uslovi. Isto tako, konstatovano je da odredba člana 132. stav 3. Zakona o parničnom postupku propisuje da je parničnim strankama dozvoljeno dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice, pa je tužiteljica u predmetnom postupku dokazala da činjenice o trajanju zaposlenja unesene u radnu knjižicu nisu podudarne vremenu koje je tužiteljica provela u obaveznom penzijskom i invalidskom osiguranju po osnovu radnog odnosa za koje su doprinosi osiguranja plaćeni, tako da se ovi periodi nisu mogli uzeti u obzir kod donošenja odluke o prestanku radnog odnosa, a na što je tužiteljica ukazala apelantu u zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa koji je odbijen.
Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
U vezi sa predmetnom apelacijom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična pravna i činjenična pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3405/12 od 27. oktobra 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman