Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1113/16 (JKP „Komemorativni centar“ d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1113/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1113/16, rješavajući apelaciju JKP „Komemorativni centar“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JKP „Komemorativni centar“ d.o.o. Tuzla, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 011182 14 Rev od 1. decembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
JKP „Komemorativni centar“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sead Sarihodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 11. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 011182 14 Rev od 1. decembra 2015. godine, kojim je odbačena kao nedopuštena apelantova revizija, koju je izjavio protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 011182 12 Rsž od 28. avgusta 2014. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4834/14 od 9.decembra 2014. godine, u odnosu na predmet broj AP- 4884/14, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant isplatiti tužiteljima (R. M., O. B., I. Z., A. M., R. P., F. M., S. H. i Š. S.) na ime manje isplaćenih plaća određene novčane iznose za određene vremenske periode.
U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da su tužitelji u spornom periodu bili zaposlenici apelanta po osnovu zaključenih ugovora o radu na neodređeno vrijeme, a koji ugovori se primjenjuju počev od 1. januara 2007. godine. Nadalje, utvrđeno je da član 5. navedenog ugovora o radu propisuje da se tužiteljima za obavljanje poslova utvrđuje osnovna plaća iskazana sa određenim koeficijentom, u skladu sa Pravilnikom o radu i Granskim kolektivnim ugovorom, te da se osnovna plaća zaposlenika može umanjiti korekcijom vrijednosti koeficijenta grupe složenosti poslova na bazi materijalnih mogućnosti društva i rezultata poslovanja društva u mjesecu za koji se vrši obračun i isplata plaće, uz saglasnost sindikata. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke se navodi da među strankama nije sporno, da je apelant u utuženom periodu, vršio obračun i isplatu plaće tužiteljima prema umanjenoj vrijednosti koeficijenta grupe složenosti poslova, u odnosu na vrijednost koeficijenta iz zaključenih ugovora o radu, kao i da je u cijelom periodu apelant poslovao sa dobitkom. Isto tako, zaključeno je, na osnovu podataka iz spisa, da je apelant sa predsjednikom sindikalne organizacije svaki mjesec u utuženom periodu zaključivao Sporazum o utvrđivanju korekcije koeficijenta za isplatu plaće (u daljnjem tekstu: Sporazum). Također, utvrđeno je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke D. M., te dopune nalaza i usmenog pojašnjenja vještaka, da je apelant u periodu od 2007. do 2010. godine ostvario dobit, te da je vještak uočio nepravilnosti prilikom obračuna plaće i naknada plaće tužiteljima, jer prilikom obračuna plaća apelant nije na pravilan način primjenio korektivni faktor koji je utvrdio u Sporazumima i da se isključivo iz tog razloga pojavila razlika manje obračunatih plaća i naknada u odnosu na obračunate i isplaćene plaće tužiteljima, a osim toga, apelant za utuženi period nije primjenjivao ni vrijednost propisane satnice. Pored toga, konstatovano je da je apelant na obračunskim listama tužitelja, umanjivao koeficijent na nepravilan način, u odnosu na utvrđeni koeficijent za svaki mjesec, po osnovu zaključenih Sporazuma, zbog čega se i pojavila razlika u plaći (npr. za 7. mjesec 2007. godine je navedeno da je koeficijent umanjen za 0,55%, a apelant ga je za taj mjesec umanjivao za 0,55, dakle bez %, i zbog toga se i dobije razlika u odnosu na obračun urađen od strane apelanta). Najzad, konstatovano je da apelant ničim nije dokazao tvrdnje da se radi o tehničkoj grešci nastaloj prilikom sačinjavanja Sporazuma i da je stvarna namjera ugovarača bila da se plaća tužitelja mjesečno umanjuje za 50% ili 55%, a ne za 0,50% ili 0,55%, kako je to naznačeno u Sporazumima. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman