Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2264/13 (V. Š.)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2264/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2264/13, rješavajući apelaciju Velimira Šormaza, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Velimira Šormaza.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 004052 11 Gž od 14. juna 2011. godine i u kojemu je doneseno Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 004052 11 Rev.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Velimiru Šormazu, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.200,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Velimiru Šormazu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Velimira Šormaza podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 004052 11 Gž od 14. juna 2011. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Velimir Šormaz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 24. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 004052 11 Gž od 14. juna 2011. godine.

2. Prethodno je Odlukom Ustavnog suda broj AP 3329/11 od 15. septembra 2011. godine (dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbačena kao preuranjena apelantova apelacija podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 004052 11 Gž od 14. juna 2011. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je apelacija preuranjena jer je podnesena prije nego što je donesena odluka Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o izjavljenoj reviziji, te da nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19 stav 3 tada važećih Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od prvotuženog „Triglav Krajina Kopaonik“ a.d. za osiguranje Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) zatraženo je 3. juna 2016. godine, a od drugotuženog Č. K. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) 5. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. juna 2016. godine.

5. Osnovni sud i tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Apelant je 2. novembra 2004. godine Osnovnom sudu podnio tužbu kojom je tražio da se prvotuženi i drugotuženi obavežu da mu solidarno, na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplate iznos od 16.481,00 KM.

8. Osnovni sud je prvostepenom presudom od 21. septembra 2007. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tužene na naknadu štete.

9. Prema stanju u spisu, Okružni sud je u postupku po žalbi (nije precizirano kada) prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.

10. U ponovljenom postupku Osnovni sud je izveo dokaze saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke, vještačenje po vještaku medicinske struke, vještačenje po vještaku mašinske struke, te je izvršen uvid i čitanje materijalne dokumentacije.

11. Presudom broj 85 0 P 004052 08 P od 6. oktobra 2010. godine Osnovni sud je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tužene, da apelantu solidarno, na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplate iznos od 16.481,00 KM, te da mu nadoknade troškove parničnog postupka. U obrazloženju navedene presude Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da je 14. decembra 1996. godine u Doboju došlo do saobraćajne nezgode u kojoj je u svojstvu vozača motornog vozila učestvovao N. K. koji je za predmetnu saobraćajnu nezgodu pravosnažnom presudom oglašen krivim za krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 400 stav 1 KZRS; da je vozilo kojim je upravljao N. K. u vlasništvu drugotuženog, a da je bilo osigurano po osnovu autoodgovornosti kod prvotuženog. Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporan kako pravni osnov, tako i visina tužbenog zahtjeva, te je sporno da li apelantu kao oštećenom, pripada naknada štete po osnovu saobraćajne nezgode, kao štetnog događaja, imajući u vidu da je pravosnažnom presudom broj P.469/02. po osnovu istog štetnog događaja, apelantu dosuđena šteta od N. K., kao vozača putničkog vozila koje je učestvovalo u saobraćajnoj nezgodi, kao i da je sporno da li je nastupila zastarjelost u pogledu naknade štete. Cijeneći prigovor zastarjelosti, koji je prvotuženi istakao tokom postupka, Osnovni sud je zaključio da je predmetni prigovor neosnovan imajući u vidu da je u konkretnom slučaju šteta prouzrokovana krivičnim djelom, te da je u smislu člana 377 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, predviđen duži rok zastare. S obzirom da je apelant tužbu za naknadu štete podnio 2. novembra 2004. godine, a saobraćajna nezgoda se desila 14. decembra 1996. godine, Osnovni sud je istakao da bi zastarjelost nastupila po isteku 10 godina od učinjenog djela. U odnosu na prigovor o postojanju podijeljene odgovornosti, Osnovni sud je naveo da je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom je N. K. oglašen krivim, a da iz navedene presude proizlazi da nema doprinosa apelanta, kao vozača drugog vozila, nastanku saobraćajne nezgode, već da je ista nastala isključivo propustima vozača N. K. Osnovni sud je, takođe, naveo da je poklonio vjeru iskazu apelanta kao parnične stranke i u pogledu utvrđivanja činjenice da li je namirio svoje potraživanje prema pravosnažnoj presudi broj P.469/02, te je istakao da je na pouzdan način utvrdio, da apelant po osnovu štetnog događaja nije naplatio štetu, niti je pokrenuo izvršni postupak. Osnovni sud je u odnosu na prigovor koji se odnosi na limit osiguranja, istaknut od strane prvotuženog, istakao da je da je odlukom Vlade Republike Srpske broj 02272 („Službeni glasnik RS“ broj 15/94), propisan limit najniže osigurane sume po jednom štetnom događaju u visini od 10.000,00 dinara, pa je kasnije odlukom Vlade RS limit izražen u konvertibilnim markama u iznosu od 10.000,00 KM, na osnovu čega je Osnovni sud zaključio da taj limit neće u konkretnoj stvari biti prekoračen, budući da su za štetu obavezani prvotuženi i drugotuženi, kao solidarni dužnici. Imajući u vidu da je drugotuženi imao zaključen ugovor sa prvotuženim po osnovu osiguranja od autoodgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima, a da je na osnovu iskaza vještaka mašinske struke i medicinske struke utvrđena visina štete, Osnovni sud je zaključio da su prvotuženi i drugotuženi obavezni, da apelantu solidarno isplate ukupan iznos od 16.481,00 KM, za nastalu materijalnu i nematerijalnu štetu.

12. Nezadovoljni navedenom presudom, prvotuženi i drugotuženi su izjavili žalbe, a Okružni sud je Presudom broj 85 0 P 004052 11 Gž od 14. juna 2011. godine, žalbe djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da se apelantu ukupno dosuđeni iznos naknade štete od 16.481.00 KM snižava na iznos od 10.000,00 KM, a dosuđeni iznos troškova postupka od 5.850,00 KM snižava na iznos od 3.802,50 KM, dok se u preostalom dijelu žalbe odbijaju i pobijana presuda potvrđuje. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva tuženih za nastalu štetu apelantu i za takav svoj zaključak je dao dovoljne i jasne razloge koje prihvata i taj sud, a isti žalbenim navodima tuženih nisu dovedeni u sumnju. S druge strane, Okružni sud je istakao da se osnovano žalbom prvotuženog ukazuje da je prvostepeni sud obavezujući tužene da solidarno apelantu isplate štetu u ukupnom iznosu od 16.481,00 KM prekoračio limit osiguravajućeg pokrića, s obzirom da prema odredbi člana 93 stav 1 Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica („Službeni list SFRJ“ br. 17/90, 82/90 i 18/91) koji je bio u primjeni u vrijeme nastanka štetnog događaja, prvotuženi ima obavezu isplate naknade štete oštećenim licima do visine limita osiguranja, a da je na dan štetnog događaja na snazi bila odluka Vlade Republike Srpske kojom je propisano da minimalna suma osiguranja za putnička vozila iznosi 10.000,00 KM (limit osiguranja). Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da prvotuženi u smislu odredbe člana 941 stav 1 ZOO-a odgovara za naknadu štete apelantu do iznosa od 10.000,00 KM, zbog čega je prvostepeni sud obavezivanjem prvotuženog da apelantu naknadi štetu preko iznosa od 10.000,00 KM postupio protivno navedenim zakonskim propisima i pogrešno primijenio odredbu člana 414 ZOO-a na što se žalbom prvotuženog osnovano ukazuje. S obzirom da je navedenom odredbom propisano da svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i da povjerilac može da zahtijeva njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kada jedan dužnik ispuni obavezu ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju, Okružni sud je zaključio da je pogrešan stav prvostepenog suda da navedeni limit neće biti prekoračen obavezivanjem tuženih da solidarno naknade štetu apelantu u dosuđenom iznosu.

13. Apelant je 16. avgusta 2011. godine izjavio reviziju, a Vrhovni sud je Rješenjem broj 85 0 P 004052 11 Rev od 7. marta 2013. godine apelantovu reviziju odbacio, navodeći da vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, što je uslov za dozvoljenost revizije prema članu 237 stav 2 ZPP-a, te da je ocjenjujući predmetnu reviziju u smislu člana 237 stav 3 ZPP-a sud našao da nema potrebe da se o reviziji odlučuje jer se o spornom pravnom pitanju već izjašnjavao u više odluka. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacija

14. Apelant smatra da mu je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, između ostalog, naveo da je Okružni sud pogrešno preinačio presudu Osnovnog suda u odnosu na drugotuženog tako što je ukupno dosuđeni iznos naknade štete snizio na iznos od 10.000,00 KM, kao i dosuđene troškove postupka na iznos od 3.802,50 KM, ističući kako smatra da se limit osiguranja ne odnosi na drugotuženog kao fizičko lice, s obzirom da on za naknadu štete odgovara u punom iznosu. Takođe, apelant je istakao da je postupak za naknadu štete trajao približno devet godina te da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava, ukine presudu Vrhovnog suda i naloži da donese novu odluku, kao i da obaveže Vladu Republike Srpske da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka isplati iznos od 150,00 KM za svaku godinu trajanja postupka.

b) Odgovori na apelaciju

15. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe člana 93 stav 1 Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i osoba i člana 414 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima jer je apelantu dosudio štetu u visini preko limita osiguranja. Takođe, Okružni sud je naveo da je neprihvatljivo apelantovo stanovište da se limit osiguranja ne odnosi na drugotuženog, kao fizičko lice te da on odgovara za naknadu štete u punom iznosu, jer se u konkretnom slučaju radi o solidarnoj obavezi pa su smislu stava 1 istog člana svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može da zahtijeva njeno ispunjenje od koga hoće, sve dok ne bude potpuno ispunjena, pa bi u slučaju dosuđivanja iznosa koji je odredio prvostepeni sud bio prekoračen navedeni limit osiguranja. Takođe, Okružni sud je naveo da pred tim sudom nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku s obzirom da je predmet okončan za šest mjeseci.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

II. ODGOVORNOST U SLUČAJU UDESA IZAZVANOG MOTORNIM

VOZILIMA U POKRETU

Član 178.

(1) U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.

(2) Ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpeli srazmjerno stepenu svoje krivice.

(3) Ako nema krivice ni jednog, imaoci odgovaraju na ravne delove, ako razlozi pravičnosti ne zahtevaju što drugo.

(4) Za štetu koju pretrpe treća lica imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno.

SOLIDARNE OBAVEZE

I. SOLIDARNOST DUŽNIKA

Sadržina solidarnosti dužnika Član 414.

(1) Svaki dužnik solidarne obaveze odgovara poveriocu za celu obavezu i poverilac može zahtevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

(2) Od više solidarnih dužnika, svaki može dugovati sa drugim rokom ispunjenja, pod drugim uslovima i uopšte sa različitim odstupanjima.

Odsek 7.

OSIGURANJE OD ODGOVORNOSTI

Odgovornost osiguravača Član 940.

(1) U slučaju osiguranja od odgovornosti, osiguravač odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treće oštećeno lice zahteva njenu naknadu.

(2) Osiguravač snosi, u granicama svote osiguranja, troškove spora o osiguranikovoj odgovornosti.

Sopstveno pravo oštećenika i direktna tužba Član 941.

(1) U slučaju osiguranja od odgovornosti, oštećeno lice može zahtevati neposredno od osiguravača naknadu štete koju je pretrpelo događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravačeve obaveze.

(2) Oštećeno lice ima, od dana kada se dogodio osigurani slučaj, sopstveno pravo na naknadu iz osiguranja te je svaka kasnija promena u pravima osiguranika prema osiguravaču bez uticaja na pravo oštećenog lica na naknadu.

17. Zakonu o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3 stav 2).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 217.

(1) Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

(2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

(3) Drugostepeni sud održaće sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

(4) Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. Ustavni sud zapaža da apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 85 0 P 004052 11 Rev od 7. marta 2013. godine i Presudu Okružnog suda broj 85 0 P 004052 11 Gž od 14. juna 2011. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, Presuda Okružnog suda broj 85 0 P 004052 11 Gž od 14. juna 2011. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu.

21. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 3329/11 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3329/11 od 15. septembra 2011. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je apelant Presudu Okružnog suda broj 85 0 P 004052 11 Gž od 14. juna 2011. godine primio 20. jula 2011. godine, a da je apelaciju u predmetu broj AP 3329/11 podnio 17. avgusta 2011. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da je u predmetnom parničnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

a) Suđenje u razumnom roku Relevantna načela

26. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocijeni u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

27. Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 2. novembra 2004. godine i da je postupak okončan presudom Okružnog suda od 14. juna 2011. godine, ali da je posljednja odluka redovnih sudova rješenje Vrhovnog suda od 7. marta 2013. godine kojom je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena. S obzirom na navedeno, iako revizija u konkretnom slučaju nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud smatra da se pravo na suđenje u razumnom roku proteže i na taj dio postupka. Stoga, Ustavni sud će sa aspekta donošenja odluke u razumnom roku cijeniti period od podnošenja tužbe do donošenja rješenja Vrhovnog suda, dakle postupak koji je trajao nešto više od osam godina. Analiza razumnosti trajanja postupka

28. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče tužbenog zahtjeva radi naknade štete, i da, imajući u vidu činjenice koje je trebalo da se utvrde i dokaze koje su redovni sudovi proveli, u konkretnom slučaju ne može se govoriti o naročito složenom predmetu.

29. U pogledu ponašanja apelanta, Ustavni sud konstatuje da apelant nije doprinio dužini trajanja postupka. Osim navedenog, imajući u vidu da apelant u predmetnom parničnom postupku tražio naknadu materijalne i nematerijalne štete koja je nastala kao posljedica saobraćajne nezgode, može da se izvede zaključak da je predmetni postupak od značaja za apelanta.

30. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud na osnovu stanja u spisu uočava da je Osnovni sud nakon podnošenja tužbe od 2. novembra 2004. godine prvostepenu presudu donio nakon proteka približno tri godine (21. septembra 2007. godine). Međutim, navedena presuda je ukinuta rješenjem Okružnog suda i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Ustavni sud dalje zapaža da je Osnovni sud u ponovljenom postupku 6. oktobra 2010. godine donio prvostepenu presudu kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev, te da je navedena presuda preinačena presudom Okružnog suda od 14. juna 2011. godine. Takođe, Ustavni sud zapaža da je, nezadovoljan navedenom odlukom, apelant 16. avgusta 2011. godine izjavio reviziju, te da je Vrhovni sud nakon proteka nešto više od jedne godine rješenjem od 7. marta 2013. godine apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud smatra da je dužini predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinio Osnovni sud koji, iako je prvostepenu presudu donio u razumnom roku manjem od tri godine, tokom prvostepenog postupka postupao nedjelotvorno s obzirom da je prouzrokovao propuste zbog kojih je prvostepena presuda od 21. septembra 2007. godine ukinuta kao nezakonita i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, što je uticalo da postupak pred prvostepenim sudom bude okončan 6. oktobra 2010. godine, odnosno nakon proteka približno šest godina od podnošenja tužbe. S druge strane, Ustavni sud na osnovu stanja u spisu nije mogao da primijeti nerazumne periode odlučivanja Okružnog suda i Vrhovnog suda, zbog čega nije mogao da zaključi da su ti sudovi bezrazložno odugovlačili predmetni postupak. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za dužinu postupka koji je trajao više od osam godina, u najvećoj mjeri snosi Osnovni sud koji je postupao nedjelotvorno.

31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog parničnog postupka koji je, na tri instance trajao nešto više od osam godina, pri čemu najveću odgovornost snosi Osnovni sud koji je postupao nedjelotvorno, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji povreda apelantovog prava na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

32. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

33. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM za svaku godinu odgađanja donošenja odluke, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji se prema zakonu ne smatra hitnim, i koji je trajao nešto više od osam godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba da se na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplati iznos od 1.200,00 KM.

34. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje

35. Iz apelacionih navoda, takođe, proizlazi da apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pri čemu navodi da je Okružni sud pogrešno preinačio presudu Osnovnog suda na način što je ukupno dosuđeni iznos naknade štete i troškova postupka snizio u odnosu na drugotuženog, s obzirom da apelant smatra da se limit osiguranja ne odnosi na drugotuženog koji za štetu odgovara u punom iznosu.

36. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koje apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Okružnog suda.

38. Dovodeći u vezu naprijed navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Okružnog suda, koji je polazeći od apelantovog tužbenog zahtjeva koji je bio postavljen na način da se tuženi solidarno obavežu na naknadu štete u istom iznosu, te od činjenice da je propisani limit najniže osigurane sume po jednom štetnom događaju za prvotuženog iznosio 10.000,00 KM, pravilno primijenio odredbe Zakona o obligacionim odnosima kada je zaključio da je pogrešan stav prvostepenog suda da navedeni limit neće biti prekoračen obavezivanjem tuženih da solidarno naknade štetu apelantu u iznosu koji prelazi limit osigurane sume, i shodno tome smanjio dosuđeni iznos naknade štete i troškova postupka. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant odgovornost prvotuženog i drugotuženog (koji zasnivaju na različitim zakonskim osnovama, s obzirom da drugotuženi odgovara prema odredbama odštetnog prava odnosno člana 178 ZOO-a, dok prvotuženi odgovara prema odredbama ugovornog prava odnosno člana 941 ZOO-a) u postavljenom tužbenom zahtjevu uopšte nije razdvajao, što je u konačnici, prema zapažanju Ustavnog suda, i uticalo na predmetnu odluku, budući da se o solidarnoj odgovornosti prvotuženog i drugotuženog prema apelantu, i na način na koji je postavljena u tužbenom zahtjevu, može govoriti samo do visine limita osiguranja, a ne i preko navedenog iznosa koji bi eventualno predstavljao obavezu drugotuženog koja nije specificirana u apelantovom tužbenom zahtjevu. Dakle, apelant je imao mogućnost da u parničnom postupku precizira tužbeni zahtjev, pa bi tako označeni drugotuženi odgovarao za cijeli dug ili za neki njegov dio, ovisno od postavljenog zahtjeva, u kojem slučaju bi došlo do primjene člana 414 stav 2 ZOO-a na kog se apelant u žalbi neosnovano poziva. Na osnovu izloženog, Ustavni sud nalazi da su neosnovani apelacioni navodi, te smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog prava, te da je na taj način poštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

c) Pravo na imovinu

40. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, u situaciji kada je parnični postupak trajao nešto više od osam godina, za što najveću odgovornost snosi Osnovni sud koji je postupao nedjelotvorno.

42. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Okružni sud, preinačivši odluku Osnovnog suda za svoju odluku dao jasno i argumentovano obrazloženje iz kog ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji je apelant neosnovano ukazao.

43. Na osnovu člana 59 st. 1, 2 i 3 i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2264/13 (V. Š.) | Sudska praksa | Aktio