Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2258/16 (D. N. i drugi)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2258/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine, u predmetu broj AP-2258/16, rješavajući apelacije Dževada Numanagića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dževad Numanagić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 026627 14 Rev od 31. mart 2016. godine;
Hamdija H. Ibrahimbegović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 007231 14 Rev od 3. marta 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2258/16 Dževad Numanagić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, kojeg zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnio je 27. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 026627 14 Rev od 31. marta 2016. godine.
U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi („Krajina osiguranje“ a.d. Banja Luka) da apelantu i tužiteljima (I. B. i A. N.), na ime naknade štete isplati određene novčane iznose i to apelantu za pretrpljene duševne boli zbog smrti sina, a tužiteljima I. B. (majka stradalog) na ime naknade troškova crnine i A. N. na ime naknade štete za pretrpljene duševne boli zbog smrti brata, dok je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem traži naknadu materijalne štete na ime troškova sahrane i izgradnje nadgrobnog spomenika odbijen. U obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, navedeno je da se 24. maja 2011. godine dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je smrtno stradao J. N., a da je navedenu nesreću prozrokovao drugi motociklista, koji je upravljao motociklom koji je osiguran kod tuženog. Nadalje, konstatovano je da odredba člana 193. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisuje da ko prouzrokuje nečiju smrt, dužan je naknaditi uobičajene troškove njegove sahrane, a u koje troškove spadaju i izdaci učinjeni radi postavljanja nadgrobnog spomenika umrlom prema mjesnim običajima, dok oštećenom pripada i prvao na naknadu troškova pogrebnog ceremonijala u koje spadaju i izdaci za hranu i piće neposredno vezani vezani za sahranu, a prema mjesnim običajima. U vezi s tim, Vrhovni sud konstatuje da izraz uobičajeni, iz naprijed navedene zakonske odredbe, ima dvostruko značenje, prije svega oznaku za normu koja obavezuje porodicu umrlog da ga sahrane u skladu sa običajima, pa je zbog toga lice koje odgovara za štetu dužno da naknadi troškove sahrane onima koji su ih snosili da bi sahranili pokojnika u skladu sa običajima, odnosno lice koje odgovara za štetu dužno je da naknadi primjerene troškove sahrane u visini koja predstavlja prosjek u mjestu sahrane, odnosno uobičajene troškove koje pretežan dio stanovništva snosi prilikom sahranjivanja bliskog srodnika. Obzirom da je apelant na okolnosti visine troškova koje je imao u vezi sahrane stradalog sina, izveo dokaze saslušanjem svjedoka, a nije izveo dokaze o uobičajenim troškovima sahrane u mjestu sahranjivanja i njihovoj visini, zaključeno je da nije bilo osnova da se apelantu dosudi naknada ovih troškova. Pored toga, utvrđeno je da apelant stradalom sinu nije podigao nadgrobni spomenik, niti je učinio vjerovatnim da će to uraditi u budućnosti.
2. AP-2290/16 Hamdija H. Ibrahimbegović (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 31. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 007231 14 Rev od 3. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi („Rudnik soli Tuzla“ d.d. Tuzla) na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos.
U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da apelant u predmetnoj pravnoj stvari nije dokazao štetu, te da se na osnovu revizionih navoda, da su svjedoci izjavili da su u stanovima apelanta bile neke stvari, ne može utvrditi šteta, jer za dokazivanje štete mora biti utvrđena činjenica umanjenja nečije imovine koja podrazumjeva konkretnu vrstu i vrijednost imovine. Osim toga, konstatovano je da su presudom Općinskog suda u Tuzli broj P-1644/02 od 7. jula 2004. godine, tuženi u tom predmetu („Direkcija za izgradnju“ d.o.o. Tuzla, „Rudnik soli Tušanj“ d.d. Tuzla i Općina Tuzla) obavezani solidarno isplatiti apelantu na ime naknade materijalne štete na trosobnom i jednosobnom stanu određeni novčani iznos, te da je apelant bio u posjedu stanova sve do početka maja mjeseca 2007. godine. U vezi s tim, navedeno je da apelant u predmetnoj pravnoj stvari potražuje naknadu materijalne štete na pokretnim stvarima iz domaćinstva koje su se nalazile u trosobnom i jednosobnom stanu, oštećenim obrušavanjem zidova. Nadalje, u obrazloženju osporene odluke se navodi da se na osnovu izvedenih dokaza nije moglo utvrditi da li su se i koje stvari nalazile u stanovima u vrijeme kada su srušeni zidovi, jer apelant nije izveo relevantne dokaze na te činjenice. Isto tako, navedeno je da je apelant znao za mogućnost nastanka štete, jer je zgrada u kojoj su se nalazili stanovi dugi niz godina bila sa oštećenjima, ali da apelant nije poduzeo radnje da tu štetu otkloni ili umanji. Dakle, zaključeno je da se tuženi ne može smatrati odgovornim za nastanak štete, iz razloga što je apelant mogao ukloniti pokretne stvari iz svojih stanova prije obrušavanja zidova. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2258/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman