Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1447/13 (M. O.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1447/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1447/13, rješavajući apelaciju Muje Ovnovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Muje Ovnovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na:
- donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 177984 12 Kž od 28.
augusta 2012. godine i
- odluku o kazni u kontekstu neuračunavanja vremena provedenog u pritvoru u izrečenu kaznu zatvora.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 177984 12 Kž od 28. augusta 2012. godine u dijelu odluke o kazni u kontekstu neuračunavanja vremena provedenog u pritvoru u izrečenu kaznu zatvora.
Odbija se kao neosnovana apelacija Muje Ovnovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 177984 12 Kž od 28. augusta 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 177984 11 K od 5. aprila 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mujo Ovnović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Omar Mehmedbašić, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. aprila 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 177984 12 Kž od 28. augusta 2012. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 177984 11 K od 5. aprila 2012. godine.
2. Apelant je dopunio apelaciju 29. aprila 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 20. juna 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud je odgovor dostavio 24. juna 2016. godine, a Općinski sud 29. juna 2016. godine. Kantonalno tužilaštvo, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 20. juna 2016. godine, do trenutka donošenja ove odluke nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelanta je MUP Kantona Sarajevo 27. jula 2005. godine u 15.00 sati lišio slobode po zapisniku označenog broja, te je predat kantonalnom tužiocu S. D. 28. jula 2005. godine u 11.00 sati po zapisniku označenog broja o predaji osobe lišene slobode.
7. Kantonalno tužilaštvo je 28. jula 2005. godine sačinilo zapisnik o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog broj KT-2664/05 na kojem je naznačeno „PRITVOR“. U izjavi interpretiranoj u zapisniku apelant je, pored ostalog, istakao da mu je: „... na CUM ukazana pomoć i dati nalazi i izvršen RTG glave, o čemu posjedujem medicinsku dokumentaciju koju tužilaštvu dajem na uvid i na kopiranje s tim da molim da mi se vrate originalni dokumenti jer ja namjeravam vjerojatno podnijeti tužbu protiv policajaca“. U zapisniku je konstatirano: „Nakon završenog ispitivanja osumnjičenog na osnovu člana 153. stav 4. ZKP FBiH osumnjičenom se saopćava da Tužilaštvo protiv istog stavlja zahtjev Sudu za određivanje pritvora a iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b) ZKP FBiH a do odluke Suda osumnjičeni se ima zadržati u prostorijama za zadržavanje.“
8. Kantonalno tužilaštvo je 28. jula 2005. godine Općinskom sudu podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
9. Općinski sud je Rješenjem broj KPP-545/05 od 28. jula 2005. godine apelantu odredio pritvor koji je po ovom rješenju mogao trajati do 27. augusta 2005. godine ili do nove odluke suda.
10. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo, postupajući po naredbi o provođenju istrage, saslušalo apelanta zbog postojanja „osnovane“ sumnje da je počinio krivično djelo napad na službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 3. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Nadalje, Općinski sud je zaključio da iz obrazloženja tužioca proizlazi da postoji sumnja da je apelant počinio navedeno krivično djelo. Također je zaključeno i da su se stekli razlozi za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. U vezi s tim je ukazano da je u toku istrage potrebno saslušati svjedoke oštećene policajce S. B. i S. L., te svjedoke M. R. i „ugostiteljsku radnicu“, pa bi apelant, boravkom na slobodi, mogao izvršiti utjecaj na svjedoka M. R. i „ugostiteljsku radnicu“ i na taj način utjecati na daljnji tok istrage.
11. Kantonalno tužilaštvo je 1. augusta 2005. godine sačinilo Zapisnik broj KT-2664/2005 o saslušanju svjedoka M. R.
12. Kantonalno tužilaštvo je 2. augusta 2005. godine sačinilo Zapisnik broj KT-2664/2005 o saslušanju svjedokinje M. F. (ugostiteljska radnica).
13. Općinski sud je Rješenjem broj KPP-545/05 od 3. augusta 2005. godine apelantu ukinuo pritvor određen rješenjem istog suda od 28. jula 2005. godine i naložio da se apelant odmah pusti na slobodu.
14. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo 3. augusta 2005. godine dostavilo prijedlog za ukidanje pritvora apelantu jer više ne postoji osnov zbog kojeg je pritvor određen.
15. Kantonalno tužilaštvo je Optužnicom broj T 09 KT 0012140 05 od 15. decembra 2010. godine optužilo apelanta da je radnjama, opisanim u optužnici, počinio krivično djelo iz člana 359. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH.
16. Općinski sud je potvrdio optužnicu 20. decembra 2010. godine.
17. Ročište za izjašnjenje o krivici održano je 7. marta 2011. godine. Ročišta za glavni pretres održana su 17. augusta, 29. septembra, 18. oktobra i 15. novembra 2011. godine.
Osporene presude
18. Općinski sud je Presudom broj 65 0 K 177984 11 K od 5. aprila 2012. godine apelanta proglasio krivim da je radnjama, bliže opisanim izreci presude, počinio krivično djelo napad na službenu osobu u obavljanju poslova sigurnosti iz člana 359. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, pa mu je izrekao kaznu zatvora od jedne godine. Na osnovu člana 299. tačka a) ZKPFBiH apelant je oslobođen optužbi da je radnjama, bliže opisanim u izreci presude, počinio krivično djelo iz člana 358. stav 3. i krivično djelo iz člana 172. stav 1. KZFBiH.
19. Iz obrazloženja presude proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza Općinski sud utvrdio da je apelant 27. jula 2005. godine došao u označeni ugostiteljski objekat s vidnim povredama-rasjekotinama po tijelu, da je Hitna pomoć obavijestila nadležnu PU da se u objektu nalazi povrijeđena osoba, nakon čega su na lice mjesta upućeni službenici policije S. B. i S. L. Prema iskazima svjedoka policajaca S. B. i S. L., koje je sud cijenio kao saglasne, te potkrijepljene provedenim materijalnim dokazima: medicinskom dokumentacijom sačinjenom istog dana o povredama koje je zadobio policajac S. B., nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine, te fotodokumentacijom sa lica mjesta koja prikazuje izgled policajca S. B., Općinski sud je zaključio da je apelant, na način opisan u izreci presude, počinio napad na službenika policije.
20. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da Općinski sud nije prihvatio iskaze svjedoka M. R. i M. S. koji su saslušani po prijedlogu apelantove odbrane, ocijenivši ih kao pristrasne i sračunate da pomognu apelantu. Ovakav zaključak je zasnovan na ocjeni navedenih iskaza u vezi sa ostalim provedenim dokazima, prije svega medicinskom dokumentacijom o povredama koje su nanijete policajcu S. B., fotodokumentacijom sačinjenom na licu mjesta o stanju policajca S. B., nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine, te najzad iskazima svjedoka policajaca S. B. i S. L. Općinski sud nije prihvatio ni apelantov iskaz, ocijenivši ga suprotnim provedenim dokazima i sračunatim na pokušaj umanjenja njegove krivice. U vezi s tim je ukazano da apelant u svom iskazu nije dao objašnjenje o porijeklu povreda koje je zadobio policajac S. B., ako je cijeli događaj izgledao onako kako ga je on predstavio.
21. Nadalje, Općinski sud je, smatrajući bitnim, istakao i da se dobar dio ispitivanja svjedoka od strane apelanta, kao i njegovo svjedočenje odnosilo na postupanje službenika policije prema njemu, u smislu da su ga tukli i prekomjerno upotrijebili silu kako prilikom lišavanja slobode tako i kada su ga doveli u policijsku stanicu. Općinski sud je zaključio da izvedeni dokazi optužbe, koje je sud prihvatio kao vjerodostojne, potvrđuju primjenu sile prema apelantu od trenutka kada su policajci započeli radnju lišavanja slobode apelanta, na što su, po ocjeni suda, bili ovlašteni. Međutim, ukazano je da u toku postupka nisu provedeni dokazi koji bi potvrdili da je apelant kritične prilike zadobio povrede, te da medicinska dokumentacija koju je apelant priložio u završnoj riječi ne predstavlja dokaz i da je sud u tom smislu nije mogao cijeniti.
22. Općinski sud je prihvatio i nalaz i mišljenje vještaka dr. M. K. K. prema kojem je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti zbog utvrđene koncentracije alkohola u krvi, koje predstavlja stanje akutne alkoholiziranosti na nivou teškog pijanstva. S obzirom da se apelant u stanje bitno smanjene uračunljivosti doveo sam, konzumiranjem alkohola, te da je u više navrata osuđivan za razna krivična djela, uključujući i krivično djelo sprečavanje službene osobe u vršenju službene radnje iz člana 335. stav 3. ranijeg KZFBiH, da je, prema iskazu svjedoka policajca S. L., upućivao prijetnje svjedoku policajcu S. B. i njemu kada su mu prilazili „da mu ne prilaze jer ima fobiju od policije“, Općinski sud je zaključio da je apelant u vrijeme kada se dovodio u alkoholizirano stanje mogao predvidjeti da u takvom stanju može počiniti krivično djelo, odnosno da je njegova bitno smanjena uračunljivost samoskrivljena i da se, u skladu sa članom 36. stav 4. KZFBiH, ne može uzeti ni kao olakšavajuća okolnost pri odmjeravanju kazne.
23. Prilikom odmjeravanja kazne sud je imao u vidu propisanu kaznu zatvora za konkretno krivično djelo, cijeneći kao olakšavajuće okolnosti protek vremena od izvršenja krivičnog djela, dok je kao otežavajuće okolnosti cijenio raniju osuđivanost apelanta, tj. da je u periodu od 1997. godine do 2010. godine apelant pet puta osuđivan za različita krivična djela.
24. Protiv presude Općinskog sud apelant je izjavio žalbu 22. maja 2012. godine. Žalbu je izjavilo i Kantonalno tužilaštvo.
25. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 177984 12 Kž od 28. augusta 2012. godine apelantovu i žalbu Kantonalnog tužilaštva odbio kao neosnovane i potvrdio presudu Općinskog suda.
26. Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio apelantove žalbene navode da je Tužilaštvo svjesno propustilo da na glavni pretres kao svjedoke pozove M. R. i M. S. i pored činjenice da su pred Tužilaštvom dali iskaz koji mu ide u prilog, pa da je tako povrijeđena obaveza iz člana 15. stav 2. ZKPFBiH. S tim u vezi ukazano je da Tužilaštvo, u skladu sa ZKP-om, predlaže dokaze kojima potvrđuje svoju optužnicu i koji su potrebni u svrhu donošenja odluke, te da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su navedeni svjedoci, po apelantovom prijedlogu, saslušani pred prvostepenim sudom.
27. Kantonalni sud je neosnovanom ocijenio i apelantovu tvrdnju da je 2005. godine određeno vrijeme proveo u pritvoru, a da prvostepeni sud ovo vrijeme nije uračunao u izrečenu kaznu zatvora, kao i da nije znao da se protiv njega vodi istraga jer nije bio ispitan prije podizanja optužnice. S tim u vezi je ukazano da apelant nije predočio niti jedan objektivni dokaz kojim bi potvrdio navode da je određeno vrijeme proveo u pritvoru. Također, ukazano je da je uvidom u spis, i to Zapisnik o saslušanju osumnjičenog pred Kantonalnim tužilaštvom broj KT-2664/2005 od 28. jula 2005. godine, utvrđeno da je apelant ispitan u svojstvu osumnjičenog prije podizanja optužnice.
28. Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio apelantove, kao i žalbene navode Kantonalnog tužilaštva, kojim su osporavali utvrđeno činjenično stanje. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, da je analizirao iskaze saslušanih svjedoka odbrane, te dao uvjerljive razloge zbog kojih njihovi iskazi nisu prihvaćeni, koje je u cjelini prihvatio i taj sud. S tim u vezi je ukazano da prvostepeni sud nije prihvatio iskaze svjedoka M. R. i M. S. jer je zaključio da su suprotni provedenim objektivnim dokazima: medicinskoj dokumentaciji o povredama koje je zadobio policajac S. B., te fotodokumentaciji na kojoj je vidljivo njegovo stanje nakon kritičnog događaja, kao i nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke, te iskazima policajaca S. B. i S. L. koji su potkrijepljeni navedenim objektivnim dokazima.
29. Najzad, Kantonalni sud je neosnovanim ocijenio i apelantove žalbene navode kojima je osporavao odluku o krivično-pravnoj sankciji. S tim u vezi ukazano je da je prvostepeni sud pravilno cijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te pravilno izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
30. Apelant tvrdi u apelaciji i dopuni apelacije da su mu osporenim presudama Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđena prava iz člana II/3.d), e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te iz čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
31. U suštini, apelantovi opširni navodi svode se na tvrdnju da postupak koji je vođen protiv njega, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, da je zbog postupanja i zanemarivanja zakonskih obaveza od strane nadležnog tužioca doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tužioca, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer su redovni sudovi pogrešno cijenili provedene dokaze, prije svega, kako navodi, iskaze krunskih svjedoka M. R. i M. S. koji su i bili očevici spornog događaja, zbog čega su povrijeđene garancije pretpostavke nevinosti i načela in dubio pro reo, da je pogrešno primijenjeno relevantno pravo jer ni prvostepeni, a ni drugostepeni sud u izrečenu kaznu zatvora nisu uračunali vrijeme provedeno u pritvoru.
b) Odgovor na apelaciju
32. Kantonalni sud je, pozivajući se opširno na razloge i obrazloženja iz osporene presude, zaključio da su apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao neosnovani.
33. Općinski sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje o navodno nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te povredi prava na koja je u apelaciji ukazano. V.Relevantni propisi
34. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 57.
Uračunavanje pritvora i ranije kazne (1) Vrijeme provedeno u pritvoru i svako lišenje slobode u vezi sa krivičnim djelom, uračunava se u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetničkog zatvora ili novčanu kaznu.
(…) Član 359.
Napad na službenu osobu u vršenju poslova sigurnosti (1) Ko napadne ili ozbiljno prijeti da će napasti službenu osobu ili osobu koja joj pomaže u vršenju poslova javne sigurnosti ili sigurnosti Federacije ili dužnosti čuvanja javnog reda, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana službena osoba ili osoba koja joj pomaže lako tjelesno ozlijeđena ili je krivično djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno uz prijetnju upotrebom oružja, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(…)
35. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) u relevantnom djelu glasi: Član 2.
Princip zakonitosti (1) Pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati da niko nevin ne bude osuđen, a da se učinitelju izrekne krivičnopravna sankcija pod uvjetima koje predviđa Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), drugi zakoni Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), zakoni kantona i zakoni Bosne i Hercegovine u kojima su propisana krivična djela i na osnovu zakonom propisanog postupka.
(…) Član 14.
Pravo na suđenje bez odlaganja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.
(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje učestvuju u postupku.
(…) Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 17.
Princip akuzatornosti Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu nadležnog tužitelja. Član 18.
Princip legaliteta krivičnog gonjenja Tužitelj je dužan preduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
Član 61.
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju (1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. (…) (3) Nakon podizanja optužnice osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
(4) Sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće, kao i tužitelj dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid branitelju, osumnjičenom, odnosno optuženom.
(5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovog člana branitelj, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.
Član 148.
Nadležnost za određivanje pritvora (1) Pritvor se određuje rješenjem suda, a na prijedlog tužitelja.
(2) Rješenje o pritvoru sadrži: ime i prezime osobe koja se lišava slobode, krivično djelo koje joj se stavlja na teret, zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na žalbu, službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor.
(3) Rješenje o pritvoru predaje se osobi na koju se odnosi u času pritvaranja. U spisima se mora naznačiti sat lišenja slobode i sat predaje rješenja.
(…) Član 254.
Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća (…) (2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.
(…) Član 301.
Vrijeme i mjesto objavljivanja presude (1) Pošto je presuda izrečena sud će je odmah objaviti. Ako sud nije u mogućnosti da istog dana po završetku glavnog pretresa izrekne presudu, odložit će objavljivanje presude najviše za tri dana i odredit će vrijeme i mjesto objavljivanja presude.
(2) Sud će u prisutnosti stranaka, branitelja, zakonskih zastupnika i punomoćnika javno pročitati izreku i priopćiti ukratko razloge presude.
(…) Član 304.
Pisana izrada presude (1) Presuda koja je objavljena mora se pisano izraditi u roku od 15 dana po objavljivanju, a u složenim stvarima, izuzetno u roku od 30 dana. Ako presuda nije izrađena u tim rokovima sudija, odnosno predsjednik vijeća je dužan obavijestiti predsjednika suda zbog čega to nije učinjeno. Predsjednik suda će, po potrebi, poduzeti mjere da se presuda što prije izradi.
Član 320.
Odlučivanje u sjednici vijeća ili pretresu (1) Vijeće apelacionog odjeljenja donosi odluku u sjednici vijeća ili na osnovu održanog pretresa.
(2) Na pisanu izradu odluke donesene na sjednici vijeća primjenjuju se rokovi iz člana 304. stav (1) ovog zakona.
VI.Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 177984 12 Kž od 28. augusta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 8. aprila, odnosno dopuna apelacije 29. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelant pobija presude Kantonalnog i Općinskog suda tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d), e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te iz čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glas
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
43. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
44. U konkretnom slučaju apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnju da je ocjena dokaza bila pogrešna, što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem, povredom pretpostavke nevinosti i načela in dubio pro reo, da je pogrešno primijenjeno relevantno pravo, te najzad, da mu je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
a)Ocjena dokaza
45. U opširnim apelacionim navodima apelant tvrdi su redovni sudovi pogrešno cijenili provedene dokaze, ukazujući prije svega na iskaze svjedoka M. R. i M. S., te na činjenicu da je postupajući tužilac ove dokaze, kako tvrdi, prikrio, odnosno da je to učinio i u vezi s njegovom medicinskom dokumentacijom koju je predao tužilaštvu. Zbog, kako smatra, pogrešne ocjene provedenih dokaza i postupanja postupajućeg tužioca doveden je u neravnopravan položaj u postupku, činjenično stanje je pogrešno utvrđeno, povrijeđena je pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo.
46. Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), načelo jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uvjetima koji je ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi Evropski sud, pored ostalih, G. B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Zatim, načelo jednakosti oružja je samo jedna karakteristika prava na pravično suđenje kao šireg koncepta, koje, također, uključuje i fundamentalno pravo da krivični postupak treba da bude adversarni. Pravo na adversarni postupak u krivičnom postupku znači da i tužiocu i optuženom mora biti data mogućnost da se upoznaju i da komentiraju zapažanja i dokaze suprotne strane (vidi Evropski sud, Brandstetter protiv Austrije, presuda od 28. augusta 1991. godine, st. 66. i 67, Serija A broj 211). Zatim, član 6. stav 1. zahtijeva od tužioca da otkrije sve materijalne dokaze koje posjeduje u korist ili protiv optuženog (vidi, mutatis mutandis, Rowe i Davis, presuda od 16. februara 2000. godine, stav 60). Najzad, pravo optuženog da unakrsno ispituje svjedoka protiv njega je ključni element prava sadržanog u članu 6. stav 3.d) Evropske konvencije i prava na adversarni postupak u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
47. Nadalje, Ustavni sud podsjeća kako je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati ni u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda mora se utvrditi je li osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje, mora se cijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu jesu li uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine). U ovom kontekstu zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li dokazi u korist i protiv osobe koja je u pitanju prezentirani tako da osiguraju pravičan postupak (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Barım protiv Turske (dec.), aplikacija broj 34536/97 od 12. januara 1999. godine).
48. U konkretnom slučaju, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je apelant u postupku pred redovnim sudovima doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tužioca. Naime, kako je i ukazano u obrazloženju osporene drugostepene presude, pravo tužioca je da odluči na kojim dokazima će zasnivati optužbu. Činjenica da je tužilaštvo bilo u posjedu i iskaza svjedoka M. R. i M. S., koji su, kako apelant tvrdi, govorili njemu u prilog, ali da ih tužilac nije uvrstio u dokaznu građu, bez značaja je s obzirom da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da dođe do ovih dokaza, odnosno da ih predloži i da ih provede na glavnom pretresu pa su, po apelantovom prijedlogu, navedeni svjedoci saslušani pred prvostepenim sudom. Nadalje, u ovom dijelu apelant tvrdi i da je postupajući tužilac prikrio medicinsku dokumentaciju koju je predao Tužilaštvu prilikom saslušanja u svojstvu osumnjičenog, na osnovu koje bi se utvrdilo da je prilikom lišavanja slobode zadobio tjelesne povrede od strane oštećenih policajaca S. B. i S. L., a ne da je, kako je utvrđeno osporenim presudama, u ugostiteljski objekat došao s vidnim ozljedama po cijelom tijelu. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud zapaža da je u zapisniku o saslušanju apelanta u svojstvu osumnjičenog od 28. jula 2005. godine, u koji su redovni sudovi vršili uvid i koji je dostavljen uz apelaciju, konstatirano da je apelant izjavio da mu je „... na CUM ukazana pomoć i dati nalazi i izvršen RTG glave, o čemu posjedujem medicinsku dokumentaciju koju tužilaštvu dajem na uvid i kopiranje s tim da molim da mi se vrate originalni dokumenti …“. Nadalje, kako proizlazi iz obrazloženja osporene prvostepene presude, posebno su cijenjeni apelantovi navodi da su policijski službenici u postupanju prema njemu prekomjerno upotrijebili silu, da u toku postupka nije proveden niti jedan dokaz koji bi uputio na zaključak da je apelant prilikom hapšenja i lišavanja slobode zadobio povrede, te da medicinska dokumentacija koju je apelant priložio u završnoj riječi ne može biti prihvaćena kao dokaz u tom smislu. Apelant u apelaciji ne tvrdi, a ove tvrdnje nije iznosio ni u žalbi na prvostepenu presudu, da predočena medicinska dokumentacije nije i ona koju je predao Tužilaštvu prilikom saslušanja u svojstvu osumnjičenog. Stoga, apelantovi navodi ni u ovom dijelu nisu mogli biti prihvaćeni kao osnovani. Najzad, u vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da je njemu, odnosno njegovom braniocu, nakon potvrđivanja optužnice bilo uskraćeno pravo uvida u sve spise i dokaze kako je u skladu sa članom 61. ZKPFBiH.
49. Nadalje, apelant tvrdi da su redovni sudovi pogrešno cijenili i nisu poklonili vjeru iskazima svjedoka M. R. i M. S koji su očevici spornog događaja. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da su iskazi navedenih svjedoka cijenjeni pojedinačno i u vezi sa ostalim provedenim dokazima, i to: fotodokumentacijom o stanju u kojem se nalazio oštećeni policajac S. B. nakon što je apelant lišen slobode, medicinskom dokumentacijom o povredama koje je tom prilikom zadobio, koja je bila i predmet vještačenja vještaka sudske medicine, te najzad iskazima policajaca S. B. i S. L. Ustavni sud, u kontekstu navedenog, zapaža da apelant u apelaciji ne tvrdi, a to nije moguće zaključiti ni iz obrazloženja osporenih presuda, da mu je bila uskraćena mogućnost da bilo koji od navedenih dokaza osporava ili da predlaže i provodi dokaze kojima bi ih doveo u sumnju kako u pogledu validnosti, kvaliteta, tako i načina na koji su pribavljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da su dokazi u korist, kao i protiv apelanta, provedeni na način koji ne dovodi u pitanje garancije pravičnog postupka.
50. Slijedom navedenog, te imajući u vidu razloge i obrazloženja u osporenim odlukama koji su zasnovani na ocjeni provedenih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi, na čemu je zasnovan zaključak da se iskazi svjedoka M. R. i M. S. ne mogu prihvatiti jer su ocijenjeni kao pristrasni i sračunati da pomognu apelantu, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane ni apelantove tvrdnje da je, kako je naveo, to rezultiralo i pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem, povredom pretpostavke nevinosti i načela in dubio pro reo.
51. Ustavni sud zaključuje da su apelantove tvrdnje u ovom djelu da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovane.
b) Pogrešna primjena relevantnog prava
52. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zato što je osporenim presudama pogrešno primijenjeno relevantno pravo.
53. U vezi sa ovim dijelom navoda Ustavni sud najprije podsjeća da je u brojnim odlukama izgradio stav da je zadatak redovnih sudova prvenstveno da utvrđuju činjenice i da primjenjuju pravo, a da je njegova uloga ograničena na ocjenu da li je uslijed toga eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije.
54. U prilog navodima o pogrešnoj primjeni relevantnog prava apelant je predočio Rješenje Općinskog suda o određivanju pritvora broj KPP-545/05 od 28. jula 2005. godine, te rješenje istog suda pod istim brojem od 3. augusta 2005. godine kojim mu je ukinut pritvor određen prethodnim rješenjem i naloženo da odmah bude pušten na slobodu. Apelant tvrdi da ni prvostepeni ni drugostepeni sud u izrečenu kaznu zatvora nisu uračunali i vrijeme provedeno u pritvoru.
55. Ustavni sud podsjeća da je članom 2. ZKPFBiH propisano načelo zakonitosti prema kojem pravila utvrđena ovim zakonom trebaju osigurati, pored ostalog, da se učiniocu izrekne krivičnopravna sankcija pod uvjetima koje predviđa KZFBiH. Nadalje, u skladu sa članom 57. KZFBiH vrijeme provedeno u pritvoru i svako lišenje slobode u vezi sa krivičnim djelom uračunava se u izrečenu kaznu zatvora.
56. U konkretnom slučaju iz izreke, kao i iz obrazloženja osporene prvostepene presude, ne može se zaključiti da je vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru 2005. godine uračunato u izrečenu kaznu zatvora od jedne godine. Odlučujući o apelantovoj žalbi na prvostepenu presudu, u kojoj je izričito ukazano na ovu okolnost, Kantonalni sud je zaključio da je ovaj žalbeni navod neosnovan jer apelant „nije priložio niti jedan dokaz kojim bi potvrdio da je određeno vrijeme proveo u pritvoru“.
57. Ustavni sud zapaža da je prema postojećim zakonskim rješenjima pritvor mjera prinude koja je u službi osiguranja uspješnog vođenja krivičnog postupka. Pritvor kao mjera prinude može biti određen samo na osnovu obrazloženog prijedloga tužioca o kojem rješenjem odlučuje nadležni sud. Shodno navedenom, samo zbog činjenice da rješenje o pritvoru mora biti dostavljeno osobi kojoj je mjera pritvora određena ne rezultira i njezinom obavezom da ovu činjenicu dokazuje u postupku, kako je u konkretnom slučaju zaključio drugostepeni sud. U prilog navedenom govori i član 148. ZKPFBiH prema kojem se u spisima mora naznačiti sat lišenja slobode i sat predaje rješenja.
58. Nadalje, kako proizlazi iz osporenih odluka, ovu činjenicu u toku postupka nije predočilo ni Kantonalno tužilaštvo po čijem prijedlogu je pritvor određen odnosno ukinut, kao ni Općinski sud iako je po njegovom rješenju apelantu pritvor određen, odnosno ukinut. U tom smislu, u ovom dijelu Ustavni sud smatra osnovanim apelantove tvrdnje da su i sud i tužilaštvo zanemarili obavezu iz člana 15. stav 2. ZKPFBiH kojim je određeno da su dužni s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje mu idu u korist.
59. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je dužnost suda da spriječi svaku povredu postupka, što predstavlja fundamentalni aspekt načela vladavine prava. U tom smislu u članu 254. ZKPFBiH izričito je propisano da je dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća, da se stara o svestranom pretresanju predmeta. I pored toga, Ustavni sud zapaža da je, odlučujući o apelantovoj žalbi na prvostepenu presudu, Kantonalni sud zaključio i da su neosnovani apelantovi navodi da prije podizanja optužnice nije saslušan. U prilog ovom stavu Kantonalni sud je ukazao da je „uvidom u spis i to zapisnik o saslušanju osumnjičenog (apelanta) pred Kantonalnim tužilaštvom broj KT-2664/05 od 28. jula 2005. godine utvrđeno je da je isti ispitan u svojstvu osumnjičenog prije podizanja optužnice (…)“. Iz kopije ovog zapisnika koji je apelant predočio uz apelaciju proizlazi da on nosi vidnu oznaku „PRITVOR“, te da je konstatirano da je apelant upoznat s činjenicom da će tužilaštvo zatražiti od suda da mu bude određen pritvor iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. U tom smislu, Ustavni sud, već na osnovu upravo ovog dokaza, smatra očigledno proizvoljnim zaključak Kantonalnog suda da apelant „nije predložio niti jedan dokaz kojim bi potvrdio da je određeno vrijeme proveo u pritvoru“.
60. Stoga, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi zanemarili i nisu primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno člana 57. KZFBiH kojim je, pored ostalog, propisano da se vrijeme provedeno u pritvoru i svako lišenje slobode u vezi s krivičnim djelom, uračunava u izrečenu kaznu zatvora, što je rezultiralo propustom da se apelantu u izrečenu kaznu zatvora uračuna i vrijeme koje je proveo u pritvoru tokom 2005. godine.
61. Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantno pravo prilikom odmjeravanja izrečene kazne zatvora kada vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru nisu uračunali u izrečenu kaznu zatvora.
c) Dužina postupka
62. Apelant tvrdi i da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
Relevantna načela
63. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka, bez obzira da li se radi o odlučivanju o postojanju krivičnih optužbi ili građanskom pravu, mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
64. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda, pri ocjeni razumnog roka, početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je osoba koja je u pitanju postala svjesna da je osumnjičena za krivično djelo jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Određivanje početka relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojim je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19, Dobbertin protiv Francuske, presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138, te Ustavni sud, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, stav 47, dostupna na www.ustavnisud.ba).
65. Dalje, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije osobe koja je u pitanju. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Konačno odlučivanje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18).
66. Rukovodeći se navedenim načelima, u konkretnom slučaju početak relevantnog perioda vezuje se apelantovo lišavanje slobode, tj. 27. juli 2005. godine kao trenutak kada je apelant, kako proizlazi iz Zapisnika o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog broj KT-2664/05, saznao da je osumnjičen za krivično djelo. Krivični postupak protiv apelanta okončan je osporenom presudom Kantonalnog suda od 28. augusta 2012. godine koja je apelantu uručena 15. marta 2013. godine.
67. Ustavni sud zapaža da u skladu sa članom 320. ZKPFBiH drugostepeni sud o žalbi izjavljenoj na prvostepenu presudu odlučuje u sjednici vijeća ili na osnovu održanog pretresa. U slučaju kada se o žalbi odlučuje u sjednici vijeća, na nju se poziva optuženi, njegov branilac i tužilac, s tim da nedolazak bilo kojeg od navedenih osoba koje su uredno obaviještene, ne sprečava održavanje sjednice vijeća. U slučaju kada odlučuje u sjednici vijeća, drugostepeni sud nema obavezu, kao što je to slučaj kada odlučuje nakon održanog pretresa, da odredi i vrijeme i mjesto objavljivanja presude, tj. nakon okončanja glavnog pretresa, odnosno najkasnije u roku od tri dana od okončanog glavnog pretresa. Obaveza drugostepenog suda u ovom slučaju je da, kako proizlazi iz relevantnih odredbi ZKPFBiH ( član 320. u vezi sa članom 304) presudu izradi u roku od 15 odnosno, u izuzetno u složenim stvarima, u roku od 30 dana. U tom smislu, okončanje neizvjesnosti u kojoj se nalazi osoba u pitanju zbog krivične optužbe protiv njega, u slučaju kada drugostepeni sud odlučuje u sjednici vijeća, ne vezuje se za datum donošenja odluke, već za datum kada je odluka uručena osobi u pitanju jer tek u tom trenutku saznaje za ishod postupka.
68. Shodno navedenom, iako je u konkretnom slučaju konačna odluka kojom je odlučeno o krivičnoj optužbi protiv apelanta donijeta 28. augusta 2012. godine, okončanje neizvjesnosti u kojoj se apelant nalazio vezuje se za trenutak kada je on za ovu odluku saznao, tj. za 15. mart 2013. godine i taj datum, u konkretnom slučaju, Ustavni sud prihvata kao kraj relevantnog perioda. Stoga proizlazi da je relevantni period u konkretnom slučaju trajao sedam godina, sedam mjeseci i 18 dana. Analiza razumnosti trajanja postupka
69. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o krivičnom predmetu koji je pokretao složena pitanja kako činjenično tako i pravno. Naime, kako proizlazi iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu, dokazi na kojima je optužnica temeljena u pretežnom dijelu prikupljeni su u periodu neposredno nakon spornog događaja. Izuzetak su nalazi i mišljenja vještaka specijaliste iz oblasti neuropsihijatrije i specijaliste iz oblasti forenzičke psihijatrije, te nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka sudske medicine koji su sačinjeni 4. novembra 2010. godine. Oba nalaza su sačinjena na osnovu dokaza koji su pribavljeni još 2005. godine, a Ustavnom sudu nije predočen niti jedan razlog ili obrazloženje zbog kog su ova vještačenje moga biti obavljena tek 2010. godine.
70. Nadalje, sljedeći kriterij koji je potrebno ispitati je ponašanje stranaka u postupku. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6. Evropske konvencije nalaže da sudski postupak treba biti brz, ali da uspostavlja i opće načelo o pravilnom administriranju pravde. Da li su organi koji učestvuju u postupku uspostavili pravedan balans između ovih načela ocjenjuje se prema okolnostima konkretnog slučaja (vidi Evropski sud, Boddaert protiv Belgije, presuda broj 12919/87 od 22. septembra 1992. godine, stav 39).
71. Ustavni sud primjećuje da je, shodno načelu akuzatornosti, odluka o pokretanju, obustavljanju i okončanju istrage u isključivoj nadležnosti tužioca. Također, zakonska obaveza tužioca je da preduzme krivično gonjenje kada postoje dokazi da je počinjeno krivično djelo, te da vodi računa o rasvjetljavanju kako činjenica koje terete osumnjičenog, tako i onih koje mu idu u prilog. Nadalje, Kolegij tužilaštva ovlašten je da preduzima mjere radi okončanja istrage u situaciji kada istraga nije okončana nakon šest mjeseci od donošenja naredbe o njezinom provođenju. Ustavni sud dalje zapaža da odredbama ZKP-a nije propisano koliko istraga može trajati, odnosno do kada mora biti okončana u slučaju kada Kolegij tužilaštva preduzme potrebne mjere i radnje u svrhu njezinog okončanja, kao i koliko istraga može trajati, odnosno do kada mora biti okončana nakon preduzimanja ovih mjera. Međutim, Ustavni sud smatra da se u svakom slučaju član 240. ZKPFBiH koji propisuje da tužilac okončava istragu kada nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno ne može tumačiti kao pravo tužilaštva da istragu može voditi neograničeno jer bi na taj način bilo dovedeno u pitanje jedno od osnovnih prava osumnjičenog, odnosno optuženog, da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja. Suprotno tumačenje iluzornim bi učinilo obavezu organa koji učestvuju u postupku da uspostave pravilan balans između načela da postupak mora biti hitan i da mora osigurati pravilno administriranje pravde.
72. U konkretnom slučaju Ustavnom sudu nije predočen niti jedan razlog ili obrazloženje zbog čega je zbog spornog događaja koji se odigrao u julu 2005. godine optužnica protiv apelanta podignuta tek u decembru 2010. godine, tj. nakon nešto više od pet godina. Naime, Kantonalno tužilaštvo, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 20. juna 2016. godine, u ostavljenom roku od osam dana nije dostavilo odgovor na nju.
73. Nadalje, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je nakon potvrđivanja optužnice u decembru 2010. godine, Općinski sud u razumnim vremenskim intervalima u toku 2011. godine održao pet ročišta, te da je donio presudu 5. aprila 2012. godine. I apelant (22. maja 2012. godine) i Tužilaštvo su na prvostepenu presudu u zakonskom roku izjavili žalbe, o kojima je Kantonalni sud odlučio u augustu 2012. godine. Međutim, ova odluka je apelantu uručena tek u martu 2013. godine. U odgovoru na navode iz apelacije Kantonalni sud nije ponudio niti jedan razlog ili obrazloženje zbog čega je bilo potrebno gotovo sedam mjeseci da apelantu odluka bude i uručena. Ovo tim prije što je u konkretnom slučaju, kako je već ukazano u ovoj odluci, tek uručenjem presude Kantonalnog suda okončana neizvjesnost u kojoj se apelant nalazio zbog postojanja krivične optužbe protiv njega.
74. Najzad, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja postupka. Naime, u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema ništa što bi uputilo na zaključak da je apelant izbjegavao, odugovlačio ili odbio postupati po eventualnim pozivima i naredbama kako Kantonalnog tužilaštva tako i redovnih sudova, odnosno da je preduzimao mjere i radnje koje su otežavale ili onemogućavale provođenje istražnih radnji, odnosno vođenje postupka nakon potvrđivanja optužnice.
75. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o predmetu koji nije pokretao složena činjenična i pravna pitanja, tj. dokazi na kojim se optužba u pretežnom dijelu temeljila, odnosno koji su i provedeni na glavnom pretresu, prikupljeni su neposredno nakon spornog događaja 2005. godine. Kantonalno tužilaštvo se nije izjasnilo o apelantovim navodima,a iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da su postojali razlozi koji bi opravdali podizanje optužnice tek pet godina nakon spornog događaja. Također, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da je postojao bilo koji razlog koji bi uputio na zaključak da je podizanje optužnice pet godina nakon spornog događaja bilo u službi pravilnog administriranja pravde, pa da je na taj način uspostavljen balans u odnosu na zahtjev da apelant u najkraćem roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja. Stoga, i pored činjenice da je bilo potrebno gotovo sedam mjeseci da apelantu bude uručena presuda Kantonalnog suda, čime je okončana neizvjesnost u kojoj se apelant nalazio, proizlazi da je trajanju postupku od sedam godina, sedam mjeseci i 18 dana u odlučujućoj mjeri doprinijelo Kantonalno tužilaštvo.
76. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
77. Ustavni sud podsjeća da je članom 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se prema stavu (2) istog člana određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, kao što je navedeno, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo. Imajući u vidu okolnosti konkretne apelacije Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, te u odnosu na odluku o kazni u kontekstu neuračunavanja vremena provedenog u pritvoru u izrečenu kaznu zatvora i nalaganje Kantonalnom sudu da u tom segmentu donese novu odluku dovoljna satisfakcija za apelanta.
Ostali navodi
78. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena i prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, te iz čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, apelant u prilog tvrdnji o povredi navedenih prava nije ponudio niti jedan razlog i obrazloženje, izuzev razloga i obrazloženja koji su u ovoj odluci već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa Ustavni sud smatra da nema potrebe da identične navode ispituje i u odnosu na navedena prava.
VIII.Zaključak
79. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kada je krivični postupak u predmetu koji nije pokretao složena činjenična i pravna pitanja trajao sedam godina, sedam mjeseci i 18 dana, od čega u periodu od pet godina nadležno tužilaštvo nije preduzelo niti jednu radnju u svrhu daljnjeg procesuiranja apelanta, a za to Ustavnom sudu nije ponuđen niti jedan razlog ili obrazloženje koji bi ovu neaktivnost mogli opravdati.
80. Ustavni sud također zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi zanemarili i nisu primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, što je rezultiralo propustom da se apelantu u izrečenu kaznu zatvora uračuna i vrijeme koje je proveo u pritvoru.
81. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su u obrazloženjima osporenih odluka dati iscrpni razlozi i obrazloženja koji su zasnovani na ocjeni provedenih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi, na čemu je zasnovan zaključak o neprihvatanju pojedinih od provedenih dokaza na način koji ne dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje, pretpostavku nevinosti i načelo in dubio pro.
82. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
83. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman