Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2666/16 (R. Š. i drugi)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2666/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2666/16, rješavajući apelacije Ranka Šućura i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ranko Šućur, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 167335 13 Rev od 22. marta 2016. godine;

"Pro Vita" d.o.o. Donja Dubica, Odžak, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Mals 040979 16 Pž od 19.

aprila 2016. godine;

"Hercegovinavino" d.o.o. Mostar, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 013704 16 Gž 2 od 10. maja 2016. godine;

MZ Grabovica, MZ Kazaginac, MZ Prisoje i MZ Vinica, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Ps 013579 14 Rev od 28. marta 2016. godine;

Mario Prskalo, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 058114 12 Gž od 26. aprila 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2666/16 Ranko Šućur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 167335 13 Rev od 22. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant, kao osiguranik, je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se obaveže tuženi „Euroherc osiguranje“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), kao njegov osiguravač, da mu isplati naknadu materijalne štete u određenom novčanom iznosu koja je nastala na njegovom putničkom vozilu u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 1. marta 2009. godine, iz osnova kasko osiguranja po polici osiguranja u smislu odredbe čl. 901., 902. i 919. Zakona o obligacionim odnosima. U toku postupka je utvrđeno da su redovni sudovi izvršili pravilnu pravnu kvalifikaciju spornog materijalno-pravnog odnosa između stranaka, primjenu Pravila za kasko osiguranje cestovnih motornih vozila, koja po svojoj pravnoj prirodi čine propis ugovornih klauzula formulisanih unaprijed u pisanom obliku, na koja je apelant kao ugovarač zaključenjem ugovora o kasko osiguranju - polici, pristao, i koja ga obavezuju. Naime, navedena Pravila u članu 21. stav 1. tač. 1. i 2. propisuju da, osiguranik gubi prava iz osiguranja za vrijeme dok vozilom upravlja osoba bez položenog vozačkog ispita, i kad vozilom upravlja vozač pod utjecajem alkohola, a u konkretnom slučaju utvrđeno je da je osiguranim vozilom apelanta u momentu saobraćajne nezgode upravljalo lice bez položenog vozačkog ispita i pod utjecajem alkohola, a apelant, u konkretnoj situaciji nije dokazao svoje tvrdnje da je on u momentu saobraćajne nezgode upravljao osiguranim vozilom, zbog čega je izgubio pravo iz kasko osiguranja na naknadu štete povodom saobraćajne nezgode, u smislu odredbe člana 21. navedenih Pravila, pa je Vrhovni sud odlučio kao u izreci presude.

2. AP-2690/16 "Pro Vita" d.o.o. Donja Dubica, Odžak (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Marko Dragić, advokat iz Donje Dubice, Odžak, podnijela je 21. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Mals 040979 16 Pž od 19. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju „Zeko-promet“ d.o.o. Odžak (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati na ime ugovorene naknade određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da se iz sadržaja spisa vidi da je tužitelj dao punomoć za zastupanje advokatu Živanu Blagojeviću iz Šamca, u kojoj su tačno navedena ovlaštenja, a navedeno je i to da ga u slučaju da bude spriječen da izvrši neku radnju u postupku može zamjenjivati Vladimir Blagojević, kao i da se na toj punomoći nalazi pečat tužitelja i potpis njegovog zastupnika po zakonu, a nalazi se i pečat advokata Živana Blagojevića. Imajući u vidu navedeno i relevantne odredbe Zakona o parničnom postupku FBiH, Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije u pravu kada tvrdi da su postojali nedostaci u zastupanju, te da je advokat Živan Blagojević morao dati punomoć advokatu Vladimiru Blagojeviću za podnošenje tužbe. Naime, utvrđeno je da je u konkretnom predmetu tužitelj opunomoćio kako advokata Živana Blagojevića, tako i advokata Vladimira Blagojevića da ga u slučaju odsutnosti advokata Živana Blagojevića zastupa pred sudom, zbog čega nema nedostataka u zastupanju stranke od strane advokata Vladmira Blagojevića, koji je u ovom parničnom predmetu samo sačinio tužbu. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da apelantica griješi i kada tvrdi da M.P., koji je dovezao vozilo apelantice na popravak i potpisao radni nalog nije imao ovlaštenje za to, niti su te njegove radnje naknadno odobrene. Naime, konstatovano je da iz činjenica utvrđenih u toku prvostepenog postupka proističe da je zastupnik po zakonu apelantice dao saglasnost da se vozilo apelantice doveze na popravak kod tužitelja, da je bio upoznat od strane M.P. sa svim radnjama koje se vrše prilikom servisiranja vozila, da je bio saglasan da se mijenja sve što je neispravno na autu, da je bio obaviješten kad je vozilo bilo popravljeno, pa iz svega navedenog slijedi da je zastupnik po zakonu apelantice naknadno odobrio usmeni ugovor o djelu, koji se odnosi na popravku vozila apelantice, koji je zaključio M.P. sa tužiteljem.

3. AP-2730/16 "Hercegovinavino" d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Drinka Zadro, advokatica iz Mostara, podnio je 24. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 013704 16 Gž 2 od 10. maja 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, kojom je potvrđena presuda na osnovu odricanja Općinskog suda u Kiseljaku od 7. januara 2016. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na „Buljan Ceste“ d.o.o. Kreševo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) kojim je tražio da sud utvrdi da su prvotuženi Direkcija za ceste/Kantonalno ravnateljstvo Busovača (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotuženi dužni na ime štete na vozilu isplatiti apelantu određeni novčani iznos, i to na ime popravke oštećenja na vozilu, šlepanja vozila i drugih troškova, te na ime naknade za uništenu robu-vino. Također, apelant je obavezan da drugotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da iz stanja spisa predmeta proizilazi da se apelant svojim podneskom od 14. decembra 2015. godine odrekao tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženog i predložio da sud na osnovu odredbi člana 181. Zakona o parničnom postupku FBiH donese presudu na osnovu odricanja u odnosu na drugotuženog. Budući da za odricanje od tužbenog zahtjeva nije potreban pristanak tuženog, to je na osnovu navedene zakonske odredbe prvostepeni sud donio presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija (presuda na osnovu odricanja). Isto tako, utvrđeno je da je apelant obavezan da drugotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, a isti se odnose na troškove zastupanja drugotuženog po punomoćniku advokatu. Nadalje, utvrđeno je da apelantovi navodi da je povukao tužbu u odnosu na drugotuženog, a drugotuženi izjavio da se ne protivi povlačenju tužbe, pa je sud trebao donijeti rješenje o povlačenju tužbe u odnosu na drugotuženog, su neosnovani a iz razloga što je prvotuženi svojim podneskom od 23. maja 2014. godine izjavio da ne pristaje na povlačenje tužbe. Zbog toga je utvrđeno da prvostepeni sud nije mogao donijeti rješenje kojim se utvrđuje da se tužba povlači u odnosu na drugotuženog. Uostalom, utvrđeno je da se i sam apelant svojim podneskom od 14. decembra 2015. godine odrekao tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženog i predložio da sud donese presudu na osnovu odricanja u odnosu na drugotuženog. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.

4. AP-2738/16 MZ Grabovica, MZ Kazaginac, MZ Prisoje i MZ Vinica (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jozo Ćurić, advokat iz Livna, podnijeli su 23. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Ps 013579 14 Rev od 28. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu tuženi da im solidarno isplate određeni novčani iznos. U toku postupka je utvrđeno da je proveden postupak izvlaštenja nekretnina na području apelanata, te Općine Tomislavgrad, radi izgradnje hidroakumulacijskog jezera Buško blato, da je korisnik izvlaštenja isplatio naknade bivšim vlasnicima izvlaštenih nekretnina, da se objekti i postrojenja hidroakumulacije Buško blato nalaze na području apelanata, da oni smatraju da imaju pravo na naknadu za korištenje hidroakumulacijskih objekata na potopljenim područjima, da su Općina Tomislavgrad i „HEP“ d.d. Zagreb zaključili Ugovor o plaćanju i trošenju naknade za korištenje prostora dana 10. marta 1995. godine, da su navedenim ugovorom regulisana obveza „HEP“ d.d. Zagreb na plaćanje naknade za korištenje prostora, da je naknadu „HEP“ d.d. Zagreb dužan plaćati Općini Tomislavgrad, a da je Općina Tomislavgrad dužna izraditi plan radova koji će se financirati od sredstava naknade i sredstva od naknade će se trošiti isključivo za realizaciju plana radova. Imajući u vidu navedeno, utvrđeno je da su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev pozivom na odredbe navedenog Ugovora, kao i Zakona o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda poduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacijskih objekata, kojim je utvrđena obaveza da se naknada isključivo uplaćuje u proračun tj. budžet općine ili grada na čijem području je izgrađen hidroakumulacijski objekt, a da je općina kao korisnik naknade dužna investirati minimalno 50% naknade u infrastrukturne projekte područja koje je oštećeno hidroakumulacijom.

5. AP-2744/16 Mario Prskalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 25. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 058114 12 Gž od 26. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je tuženi „Euroherc osiguranje“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) isplatiti apelantu na ime naknade materijalne štete na vozilu iznos od 2.300,70 KM, te mu na ime troškova parničnog postupka isplatiti iznos od 430,00 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 1.081,08 KM). U toku postupka je utvrđeno da su neosnovani apelantovi navodi da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je odbio apelanta sa zahtjevom za isplatom zamjene hladnjaka klime u iznosu od 1.036,80 KM. Naime, utvrđeno je da je prvenstveno potrebno istaći da navedeni dio vozila apelant (hladnjak klime) u procjeni štete gdje su pobrojani svi dijelovi koji se moraju zamijeniti i dijelovi koji se mogu popraviti, nigdje nije predviđen niti za zamjenu niti za opravku već je samo rečeno da treba izvršiti kontrolu ovog dijela vozila, a da apelant nije sudu prezentirao dokaz da je nakon toga izvršio kontrolu ovog dijela i utvrdio da se hladnjak klime mora zamijeniti jer je oštećen i da je oštećen upravo u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi. S druge strane, utvrđeno je da su osnovani navodi tuženog u odnosu na vrijednost spora, jer je vrijednost spora određena u tužbi a kasnije eventualne izmjene nisu od značaja za utvrđivanje vrijednosti predmeta spora pa kako je apelantu na ime naknade materijalne štete dosuđen iznos od 2.300,70 KM (a postavljenim tužbenim zahtjevom potraživao je iznos od 5.100,00 KM) to je on uspio u sporu sa približno 45 %, pa su mu u skladu sa ovim procentom i trebali biti dosuđeni troškovi postupka. Istovremeno, utvrđeno je da je uspjeh tuženog u ovom postupku 55 % pa obzirom da su i tuženog zastupale stručne profesionalne osobe, advokati iz AD „Milas, Martinović i partneri“ iz Mostara, Kantonalni sud je zaključio da su troškovi stranaka podjednaki te smatra da apelantu treba dosuditi samo materijalne troškove koji se dosuđuju neovisno od uspjeha stranaka u postupku i to troškovi plaćene takse na tužbu u iznosu od 180,00 KM, (taksa na presudu nije plaćena) i troškove mašinskog vještačenja u iznosu od 250,00 KM, što sve ukupno iznosi 430,00 KM pa je odluku o troškovima postupka i valjalo preinačiti na naprijed navedeni način.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2666/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2666/16 (R. Š. i drugi) | Sudska praksa | Aktio