Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4313/13 (M. K.)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanbračna zajednica
- Suvlasništvo
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4313/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4313/13, rješavajući apelaciju Mirjane Kljajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirjane Kljajić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 002523 12 Rev od 2. septembra 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 002523 12 Gž od 10. septembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 002523 08 P od 24.
juna 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirjana Kljajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srpca, koju zastupaju Mile Kovačević i Marica Đukanović, advokati iz Gradiške, podnijela je 22. oktobra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 002523 12 Rev od 2. septembra 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 002523 12 Gž od 10. septembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 002523 08 P od 24. juna 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog i Osnovnog suda kao i od Miroslava Dobrnjca (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 24. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovorio 30. juna 2016. godine, dok Okružni sud, Osnovni sud i tuženi nisu odgovorili.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 002523 08 P od 24. juna 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je temeljem zajedničkog stjecanja u vanbračnoj zajednici s tuženim postala suvlasnik sa ½ idealnog dijela na porodičnoj kući i zemljištu koje je potrebno za nesmetano korištenje i redovnu upotrebu porodične kuće, preciznije određenih u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna kuća i zemljište). Istom presudom obavezana je apelantica da tuženom plati troškove parničnog postupka kako je precizirano u izreci presude.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je predmet konkretnog spora apelanticin zahtjev da se utvrdi da joj po osnovu zajedničkog stjecanja u vanbračnoj zajednici s tuženim pripada suvlasnički dio (½) na predmetnoj kući i zemljištu. Istaknuto je da je tuženi u odgovoru na tužbu podneskom od 3. januara 2009. godine naveo da doprinos stranaka u gradnji predmetne kuće nije jednak, te je osporio apelanticino pravo na ½, navodeći da će se o tome koliki je i da li postoji apelanticin doprinos izjasniti nakon provođenja odgovarajućih dokaza. U provedenom dokaznom postupku Osnovni sud je utvrdio da su parnične stranke živjele u vanbračnoj zajednici od 29. novembra 1989. godine do 22. augusta 2001. godine (12 godina) u porodičnoj kući tuženog zajedno s njegovim roditeljima i bratom. Dalje je utvrđeno da je apelantica prije i tokom vanbračne zajednice bila zaposlena u preduzeću „Živinoprodukt“. Također, utvrđeno je da je predmetna kuća građena za vrijeme trajanja zajednice stranaka na zemljištu koje je tuženi dobio na poklon od svog oca, da je 1990. godine iskopan temelj, podrum i izlivena ploča, a potom da je gradnja nastavljena 1998. godine. Dalje je navedeno da se porodica tuženog bavila građevinarstvom, da su bili poznati majstori, zidari, kao i da su u gradnji predmetne kuće pomagali stričevi tuženog, dok je tuženi sa ocem i bratom, prije zasnivanja vanbračne zajednice sa apelanticom, nabavio većinu građevinskog materijala. Pored toga navedeno je da je stolarija na predmetnoj kući napravljena od drveta iz šume u vlasništvu oca tuženog, zatim da su tuženi, njegov otac i brat stolaru koji je uradio stolariju zauzvrat ozidali objekat kao i da apelantica nije radila na predmetnoj kući, niti je spremala hranu, a niti je učestvovala u poljoprivrednim radovima u domaćinstvu porodice tuženog. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbi čl. 270. stav 5. i 284. Porodičnog zakona, Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev. Pri tome je Osnovni sud zaključio da je tuženi dokazao da predmetna kuća predstavlja njegovu posebnu imovinu i da ne postoji apelanticin doprinos u njenom stjecanju. Osnovni sud je utvrdio da je tuženi, zajedno sa ocem i bratom, po prethodnom dogovoru da se za tuženog gradi predmetna kuća, pribavio „90% građevinskog materijala“, da su sve radove izveli tuženi, njegova porodica i rođaci, da je stolarija na objektu pravljena iz drveta šume oca tuženog što su „platili“ radom na objektu stolara koji je napravio stolariju. Osnovni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da su njena primanja u vrijeme trajanja vanbračne zajednice, posebno do početka ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, bila 700,00 do 800,00 KM i da ih je ulagala u zajednicu. Istaknuto je da iskaze saslušanih svjedoka M. S. i Z. V. u vezi s navedenim okolnostima sud nije prihvatio, cijeneći ih proizvoljnim i nalazeći da je apelantica visinu plaće mogla dokazati dostavljanjem obrasca M4, a što je propustila učiniti svojom krivicom. Osnovni sud je naveo da je prihvatio iskaz tuženog i svjedoka D. D., a koji nisu u suprotnosti s apelanticinim iskazom da „ona nije željela gradnju ove kuće nego stan ili kuću u Laktašima“.
7. Okružni sud je odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv navedene prvostepene presude donio Presudu broj 72 0 P 002523 12 Gž od 10. septembra 2012. godine kojom je apelanticinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo zbog čega su po ocjeni Okružnog suda apelanticini žalbeni navodi neosnovani. Istaknuto je da iz izvedenih dokaza od apelantice proizlazi da ona nije dokazala da je na bilo koji način učestvovala u stjecanju predmetne imovine.
8. Odlučujući o apelanticinoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 72 0 P 002523 12 Rev od 2. septembra 2013. godine kojom je apelanticinu reviziju odbio kao neosnovanu.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud se pozvao na odredbe čl. 270. stav 1, 272. stav 1. i 284. Porodičnog zakona. U vezi s citiranim odredbama, a s obzirom da je vanbračna zajednica između apelantice i tuženog trajala 12 godina, Vrhovni sud je zaključio da je predmetna zajednica trajala duže vrijeme. Međutim, da bi kao takva, u smislu odredbe člana 284. stav 1. Porodičnog zakona proizvodila dejstvo na njihove imovinske odnose, po ocjeni Vrhovnog suda, apelantica je imala obavezu dokazati da je predmetna kuća nastala zajedničkim radom nje i tuženog. Dalje je istaknuto da je zakonska presumpcija iz člana 272. stav 1. Porodičnog zakona da svakome od bračnih (i vanbračnih) supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine, oborive naravi, tako da svaki od supružnika može dokazivati da je njegov udio u stjecanju znatno veći od udjela drugog supružnika, odnosno da ta imovina nema karakter zajednički stečene imovine.
10. Vrhovni sud je utvrdio da je ocjenom izvedenih dokaza, prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je tuženi, zajedno sa članovima svoje porodice (ocem i bratom), prije zasnivanja vanbračne zajednice sa apelanticom, postigao dogovor da se predmetna kuća gradi za njega, da je zemljište na kome je kuća izgrađena pripadalo ocu tuženog i da mu ga je poklonio radi gradnje, da su pribavili znatniji dio građevinskog materijala neophodnog za gradnju, da je stolarija na objektu izgrađena od drveta koje je posječeno u šumi oca tuženog, te da su stolaru koji je izradio stolariju to „platili“ svojim radom, te da je tuženi dokazao da su sve radove na objektu izvodili on, otac i brat (inače se bave građevinarstvom), uz pomoć stričeva tuženog. Kod tako utvrđenih činjenica, Vrhovni sud je zaključio da poklonjeno zemljište na kom je predmetna kuća izgrađena, kao i uloženi materijal i rad u njenu gradnju, predstavljaju poklon i pomoć oca i brata tuženog učinjenog samo u njegovu korist, ali ne i u korist apelantice. Dalje je istaknuto da, bez obzira što je sama gradnja predmetne kuće započeta nakon zasnivanja vanbračne zajednice stranaka, odnosno izvođena dok je ta zajednica trajala, navedeni zaključak proizlazi iz namjene poklona i okolnosti u momentu davanja poklona, odnosno izvođenja radova (član 270. stav 6. Porodičnog zakona). Kod činjenice da su tokom vanbračne zajednice parnične stranke živjele u široj porodičnoj zajednici, Vrhovni sud je smatrao da apelantici nije mogao biti nepoznat (suprotno nije ni tvrdila) navedeni dogovor o gradnji predmetne kuće za tuženog. Suprotno navodima revizije, kako je zaključio Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su svoju odluku zasnovali na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svih izvedenih dokaza, kako zasebno svakog od njih, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Stoga se, po ocjeni Vrhovnog suda, ne mogu prihvatiti revizioni prigovori da je počinjena povreda člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) time što je sud prihvatio iskaze svjedoka R. D. i G. D. (oca i brata tuženog), te Z. D. i D. D. (strica i strine tuženog), jer iako su navedeni svjedoci najbliži srodnici tuženog, to samo za sebe njihove iskaze ne čini neprihvatljivim, posebno kada su oni, kao u konkretnom slučaju, povezani s drugim izvedenim dokazima na kojima je zasnovana odluka.
11. U odnosu na revizione navode da je pogrešno cijenjen značaj ugovora tuženog i stambene zadruge od 25. jula 1990. godine Vrhovni sud je utvrdio da navedeni prigovor nije osnovan, jer iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi da ona nije ni zasnovana na ocjeni ovog dokaza. Također, kako je dalje navedeno, nije prihvatljivo iznošenje u reviziji da je pogrešan zaključak suda o tome da „tužiteljica nije iskazivala volju i namjeru da se gradi sporna kuća“ jer je, kako je utvrdio Vrhovni sud, apelantica u iskazu koga je dala kao stranka na ročištu od 23. februara 2010. godine iskazala: „željela sam ići na stan ili da se pravi kuća u Laktašima ili Gradišci, smatrala sam da je to bolje rješenje nego u Mašićima“, čime se zaključak nižestepenih sudova ukazuje pravilnim. U pogledu revizionih navoda da apelantica nije mogla dostaviti obrazac M4 o visini svoje plate (ili potvrdu o tim primanjima) jer je nad preduzećem „Živinoprodukt“ otvoren stečaj i što je kupljeno od preduzeća „Perutnina“ iz Ptuja, Vrhovni sud je istakao da su navedeni prigovori neosnovani. Otvaranje stečajnog postupka, kako je navedeno, ne znači uništavanje do tada postojeće dokumentacije niti nemogućnost dobijanja određenih potvrda i obrazaca iz preduzeća, kako to revizija želi prikazati. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, sve i kada bi se prihvatio apelanticin navod i iskaz svjedoka M. S. i Z. V, da je apelantica od zasnivanja zajednice (29. novembra 1989. godine) do početka ratnih sukoba 1992. godine, ostvarivala platu u „Živinoproduktu“ u protivvrijednosti od „700,00 do 800,00 KM“, a nakon rata „300,00 KM“, s obzirom na sve navedeno, neprihvatanje te činjenice kao dokazane od strane sudova, nije od utjecaja na odluku. Naime, kako je smatrao Vrhovni sud, apelantica nije dokazala da je navedenu zaradu ulagala u izgradnju predmetne kuće ili u zajednicu u kojoj je živjela. Veličinu svog udjela apelantica je morala dokazati, posebno kod činjenice da tuženi svojim dokazima obara zakonsku presumpciju o zajednički stečenoj imovini i veličini udjela supružnika, jer sud to ne može pretpostavljati. Eventualni manji apelanticin fizički rad pri izgradnji predmetne kuće koji se po njenom iskazu sastojao od istovaranja cigle, rada na mješalici i u kuhanju, po ocjeni Vrhovnog suda, ne može dati osnov za isticanje stvarno pravnog zahtjeva. Naprotiv, iz iskaza svjedoka B. K., V. P., M. K., D. B. i D. M., svi nesrodni s tuženim, proizlazi upravo suprotno, to jeste da nisu viđali apelanticu da radi na izgradnji predmetne kuće i da je hranu za majstore kuhala majka tuženog.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navela je da nisu sporne činjenice da je apelantica sve vrijeme trajanja vanbračne zajednice bila zaposlena i da je živjela u kući roditelja tuženog i njegove porodice. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili da predmetna kuća predstavlja posebnu imovinu tuženog budući da je kuća građena za vrijeme njihovog zajedničkog života. Pored toga apelantica navodi da je tuženi u odgovoru na tužbu priznao pravno relevantne činjenice, da je u vrijeme trajanja vanbračne zajednice izgrađena predmetna kuća i da je doprinos tuženog u izgradnji te kuće veći od doprinosa apelantice. Dalje je navela da je tuženi u toku postupka negirao navedeno, a da je sud propustio u smislu člana 125. stav 2. ZPP-a ocijeniti da li će navedene činjenice smatrati priznatim ili osporenim. Apelantica smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 284. i 273. stav 1. Porodičnog zakona. Istakla je da je kao ženska osoba radom u kući porodice tuženog doprinosila u njihovom domaćinstvu, da se radilo o patrijarhalnoj porodici u kojoj se podrazumijevaju obaveze ženske osobe (spremanje hrane za supruga i sebe, odražavanje imovine) i da je na taj način bez obzira što nije učestvovala u izgradnji predmetne kuće omogućila tuženom kao vanbračnom supružniku da se posveti izgradnji predmetne kuće. Apelantica se pozvala na sudsku praksu u tumačenju odredbi Porodičnog zakona prema kojoj kada se radi o imovini koju su supružnici stekli radom u toku trajanja braka za određivanje veličine udjela bračnih drugova u toj imovini nije odlučujuće da li je samo jedan od bračnih drugova učestvovao u izgradnji stvari stečenih u braku jer u bračnoj zajednici važi princip podjele rada pa bračni drug koji nije učestvovao u izradi određene stvari stečene u braku ipak ima pravo na udio u toj stvari s obzirom da je on radio druge poslove u bračnoj zajednici i omogućio drugom bračnom drugu da se posveti poslu oko izrade te stvari. Pri tome apelantica ističe da je vanbračna zajednica izjednačena s bračnom zajednicom shodno članu 284. Porodičnog zakona.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su u osporenoj odluci nabrojane bitne činjenice koje su utvrđene u toku postupka i materijalno pravo koje se primjenjuje na tako utvrđeno činjenično stanje, te da su dati pravni razlozi odluke. Vrhovni sud je istakao da činjenica postojanja vanbračne zajednice kao i trajanje te zajednice nije samo po sebi osnov za usvajanje stvarno pravnog zahtjeva, već je nužno dokazati da je imovina stečena zajedničkim radom vanbračnih supružnika, o kojoj je imovini riječ i veličinu udjela, te da su u osporenoj odluci dati odgovori na sve te bitne elemente. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
14. U Porodičnom zakonu („Službeni glasnik RS“ br. 54/02 i 41/08) relevantne odredbe glase: Član 270. st. 1, 5. i 6.
1) Imovina koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.
5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
6) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika.
Član 272. stav 1.
1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.
Član 273. st. 1, 2. i 5.
1) Svaki bračni supružnik može zahtijevati da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine, ako dokaže da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika.
2)U slučajevima iz prethodnog stava sud određuje veličinu udjela bračnog supružnika prema njegovom doprinosu u sticanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o ličnom dohotku i zaradi svakog bračnog supružnika, već i o pomoći jednog bračnog supružnika drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, o brizi oko vaspitanja i podizanju djece, kao i o svakom drugom vidu rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.
5)Supružnik čije udio u sticanju zajedničke imovine ili pojedine stvari iz zajedničke imovine znatno niži od udjela drugog bračnog supružnika, ili kada to opravdavaju posebne okolnosti, može tužbom zahtijevati diobu zajedničke imovine i tako da sud obaveže drugog bračnog supružnika da mu naknadi protuvrijednost njegovog udjela u novcu, srazmjerno vrijednosti zajedničke imovine na dan donošenja presude.
Član 284.
1)Imovina stečena radom lica u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena smatra se njihovom zajedničkom imovinom.
2)Kod diobe imovine iz prethodnog stava shodno se primjenjuju odredbe o diobi zajedničke imovine bračnih supružnika.
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 72 0 P 002523 12 Rev od 2. septembra 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantica je osporenu presudu primila 23. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 22. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelantica osporava navedene presude, tvrdeći da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
21. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se parnični postupak u kojem su donesene osporene odluke odnosio na spor oko toga da li apelantica ima pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama, za koje je apelantica tvrdila da su stečeni u toku trajanja vanbračne zajednice. Iz navedenog proizlazi da se konkretan spor odnosi na predmet građanskopravne prirode, pa stoga, u smislu prakse Ustavnog suda (vidi, mutatis mutandis, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4434/12 od 10. novembra 2015. godine, tačka 29), apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
22. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
23. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
24. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantica osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama, i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi neosnovano odbili njen tužbeni zahtjev pogrešnom primjenom čl. 273. stav 1. i 284. Porodičnog zakona. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je zakonska pretpostavka da su udjeli supružnika u zajedničkoj imovini jednaki (član 272. stav 1. Porodičnog zakona), a da je na onom supružniku koji zahtijeva veći udio teret takvog dokazivanja (član 273. stav 1. Porodičnog zakona). Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u provedenom opsežnom dokaznom postupku utvrdili da nije osnovan apelanticin tužbeni zahtjev za utvrđenje da je temeljem zajedničkog stjecanja u vanbračnoj zajednici s tuženim postala suvlasnik sa ½ idealnog dijela predmetne kuće, pri čemu su za svoj zaključak dali detaljne i jasne razloge. Ustavni sud nadalje ističe da su se redovni sudovi pozvali na relevantne odredbe Porodičnog zakona, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene materijalnog prava. U odnosu na apelanticine navode da je tuženi u odgovoru na tužbu priznao pravno relevantne činjenice, Ustavni sud zapaža da je tuženi u odgovoru na tužbu osporio apelanticino pravo na ½ idealnog dijela predmetne kuće, navodeći da će se o tome koliki je i da li postoji apelanticin doprinos u izgradnji izjasniti nakon provođenja odgovarajućih dokaza. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra istaknute navode neosnovanim. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud koji je u konačnici odbio apelanticinu reviziju, u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće i jasne razloge zašto je smatrao neosnovanim apelanticine revizione navode, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe materijalnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
27. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke kojima su odbili apelanticin tužbeni zahtjev dali obrazloženja za koja je Ustavni sud utvrdio da nisu proizvoljna.
28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman