Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4198/13 (M. B. i G. G.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Suvlasništvo
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4198/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4198/13, rješavajući apelaciju Mirjane Banjac i Gorana Gajića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mirjane Banjac i Gorana Gajića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 042202 12 Rev od 22. avgusta 2013.

godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 042202 06 P od 26. septembra 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mirjana Banjac i Goran Gajić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 14.oktobra 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 042202 12 Rev od 22. avgusta 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 042202 06 P od 26. septembra 2011. godine. Apelanti su 23. oktobra 2015. godine zatražili donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 I 183627 14 I od 5. februara 2014. godine kojim je određeno izvršenje zapljenom do 1/3 dijela penzije apelantkinje Mirjane Banjac kod Fonda PIORS Filijala Banjaluka, do donošenja konačne odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Malo vijeće Ustavnog suda je odlukom broj AP 4198/13 od 10. novembra 2015. godine (dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbilo kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Osnovnog suda kao i od Vide Gajić (u daljnjem tekstu: tužiteljka) zatraženo je 14. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovorio 30. juna 2016. godine, dok Osnovni sud i tužiteljka nisu odgovorili.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 042202 06 P od 26. septembra 2011. godine utvrđeno je da je tužiteljka po osnovu sticanja u braku sa Miladinom Gajićem, pravnim prednikom apelanata i drugotuženog Danka Gajića, suvlasnik sa 1/2 dijela na stanu u Banjaluci, u ulici Starine Novaka broj 8, upisanom u knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova kod Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, PJ Banjaluka (u daljnjem tekstu: sporni stan), zatim da su apelanti i drugotuženi dužni priznati i trpjeti da se tužiteljka upiše kao suvlasnik sa 1/2 dijela na spornom stanu, te su obavezani da tužiteljki solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, dok je zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen.

7. U dokaznom postupku Osnovni sud je utvrdio da je pravni prednik parničnih stranaka Miladin Gajić, suprug tužiteljke, otac apelantkinje Mirjane Banjac i drugotuženog, te djed apelanta Gorana Gajića. Dalje je utvrđeno da je navedeni pravni prednik apelanata po osnovu ugovora o korišćenju stana koji je zaključio sa Stambenim preduzećem Banjaluka 8. decembra 1966. godine stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Dalje je utvrđeno da je na osnovu Presude Okružnog suda broj P-181169 od 5. septembra 1969. godine, razveden brak između pomenutog pravnog prednika apelanata i njegove tadašnje supruge Olge Gajić, da su zajednička djeca (apelantkinja Mirjana Banjac i drugotuženi) povjerena ocu Miladinu Gajiću, a da je Olgi Gajić dodijeljen drugi stan kao nužni smještaj. Takođe, je utvrđeno da je nakon razvoda braka na spornom stanu pravni prednik apelanata određen za jedinog nosioca stanarskog prava na osnovu Rješenja tadašnjeg Opštinskog suda u Banjaluci broj R-228/70 od 21. novembra 1970. godine. Nadalje je utvrđeno da je nakon toga tužiteljka zasnovala brak sa pravnim prednikom apelanata 1974. godine, u kojem su bili do njegove smrti 11. marta 2002. godine. Navedeni pravni prednik je kao kupac 13. juna 1997. godine, zaključio ugovor o otkupu spornog stana sa državom SFRJ, SSNO, Vojno građevinskom direkcijom Sarajevo, kao prodavcem, na osnovu kojeg je iz Stambenog fonda JNA otkupio sporni stan u vlasništvo sa 1/1 dijela. Dalje je utvrđeno da je iza ostavioca Miladina Gajića vođen ostavinski postupak, koji je prekinut, a da je tužiteljka upućena na parnicu radi utvrđivanja ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog 12. marta 2001. godine između apelantkinje Mirjane Banjac kao davaoca izdržavanja i Miladina Gajića njenog oca kao primaoca izdržavanja. Dalje je navedeno da je presudom Vrhovnog suda od 18. jula 2008. godine utvrđeno da je ništav navedeni ugovor o doživotnom izdržavanju. Polazeći od tako utvrđenih činjenica, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan budući da je sporni stan stečen za vrijeme trajanja bračne zajednice tužiteljke i prednika parničnih stranaka Miladina Gajića koji je na osnovu ugovora o otkupu od 11. juna 1997. godine, zaključenog u toku trajanja bračne zajednice sa tužiteljkom, stekao pravo svojine na spornom stanu sa dijelom 1/1, pa je shodno odredbama čl. 270 stav 5 i 272 stav 1 Porodičnog zakona usvojio tužbeni zahtjev tužiteljke.

8. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 71 0 P 042202 11 Gž od 10. maja 2012. godine usvojio žalbu apelanata protiv navedene prvostepene presude, te je prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljke. Istom presudom obavezana je tužiteljka da apelantima isplati naknadu parničnih troškova u preciziranom iznosu.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je sporni stan posebna imovina prednika Miladina Gajića, nalazeći da je on bio jedini nosilac stanarskog prava na spornom stanu koje je stekao prije zaključenja braka sa tužiteljkom, te da je iz tog prava izvedeno njegovo pravo na otkup spornog stana 1997. godine pod posebnim uslovima za otkup vojnih stanova, zbog čega je on, otkupom toga stana i upisom prava vlasništva, postao njegov vlasnik sa dijelom 1/1. Tužiteljka zaključenjem navedenog braka, kako je utvrdio Okružni sud, nije postala sunosilac stanarskog prava u smislu člana 19 Zakona o stambenim odnosima jer to svojstvo bračni drug stiče u slučaju kada je ugovor o korišćenju stana za vrijeme trajanja braka zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, te se nosiocem stanarskog prava smatra i drugi bračni drug što nije slučaj u konkretnom predmetu. Pri tome, Okružni sud je cijenio i činjenicu da je u međuvremenu, nakon donošenja prvostepene presude u konkretnoj parnici, 18. januara 2012. godine Vrhovni sud donio novu Presudu pod brojem 118-0-Rev-06-001249 po tužbi tužiteljke podnesene protiv apelantkinje Mirjane Banjac za utvrđenje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju, koji je njen zahtjev odbio. Razlog za donošenje nove presude, kako je istakao Okružni sud, je što je ranija presuda Vrhovnog suda donesena u toj parnici 18. jula 2008. godine ukinuta Odlukom Ustavnog suda broj AP 3658/08 od 12. oktobra 2011. godine po apelaciji apelantkinje Mirjane Banjac.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 042202 12 Rev od 22. avgusta 2013. godine usvojena je revizija tužiteljke i preinačena presuda Okružnog suda tako što je žalba apelanata odbijena i potvrđena presuda Osnovnog suda od 26. septembra 2011. godine. Istom presudom obavezani su apelanti da tužiteljki nadoknade troškove revizionog postupka u preciziranom iznosu.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u smislu odredbe člana 270 stav 5 Porodičnog zakona karakter zajedničke tekovine bračnih supružnika ima imovina koja je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice i koja je rezultat zajedničkog rada i doprinosa bračnih supružnika. Prema odredbi člana 19 stav 2 Zakona o stambenim odnosima, kako je istakao Vrhovni sud, tužiteljka je postala sunosilac stanarskog prava na spornom stanu sa pravnim prednikom apelanata Miladinom Gajićem, koji je bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu od 1966. godine, kada je sa njim zaključila brak 25. maja 1974. godine i to svojstvo oni su imali do njegovog otkupa 13. juna 1997. godine. Vrhovni sud je zaključio da u smislu pomenute zakonske odredbe bračni supružnik koji je sunosilac stanarskog prava izjednačuje se u svim pravima na stanu sa bračnim supružnikom koji je zaključio ugovor kao nosilac stanarskog prava. Dalje je navedeno da prema praksi Ustavnog suda u tumačenju pojma „imovine“ i „svojine“, proizlazi da je u ove pojmove uključen širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju ekonomsku vrijednost i da stanarsko pravo obuhvata sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost, tako da se stan na kojem su bračni supružnici stekli stanarsko pravo tokom trajanja braka smatraju njihovom imovinom u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da se takav stan smatra njihovom zajedničkom imovinom prema Porodičnom zakonu. Tužiteljka je, kako je zaključio Vrhovni sud, postala sunosilac stanarskog prava na spornom stanu zaključenjem braka 25. maja 1974. godine i to pravo imala sve dok ga prednik apelanata, a njen tadašnji suprug, nije otkupio 13. juna 1997. godine. Otkupom stana je stanarsko pravo samo transformisano u pravo vlasništva na istom stanu, koji stiču oba supružnika, kao dotadašnji sunosioci stanarskog prava, koje svojstvo je tužiteljka stekla zaključenjem braka sa prednikom apelanata 1974. godine. Vrhovni sud je dalje zaključio da status zajedničke imovine na tako stečenom stanu, suprotno stavu drugostepenog suda, ne mijenja se ni u situaciji kada je samo jedan od supružnika dobio stan na korišćenje i kada je samo jedan od njih u postupku privatizacije državnih stanova, saglasno odredbama Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA, otkupio stan i uknjižio ga na svoje ime. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud je smatrao da je osnovana tvrdnja tužiteljke u reviziji da je drugostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje u predmetnoj parnici pogrešno primijenio materijalno pravo iz naprijed navedenih zakonskih odredbi, te da je kao posljedica toga pobijana presuda nezakonita.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ukazuju da je Vrhovni sud pogrešno i proizvoljno primijenio materijalno pravo. Istakli su da je tužiteljka zaključenjem braka sa prednikom apelanata stekla svojstvo korisnika stana kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava sa pravom korišćenja u smislu člana 6 Zakona o stambenim odnosima, odnosno da nije postala sunosilac stanarskog prava, kako je pogrešno zaključio Vrhovni sud. Ističu da je pravilan stav u konkretnoj parničnoj stvari zauzeo Okružni sud.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod obrazloženja presude tog suda kojom nisu prekršena ustavna prava apelanata. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o stambenim odnosima (Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase: Član 19. stav 2.

Ako je ugovor o korišćenju stana zaključio jedan od bračnih drugova koji živi u zajedničkom domaćinstvu, nosiocem stanarskog prava smatra se i drugi bračni drug.

15. U Porodičnom zakonu („Službeni glasnik RS“ br. 54/02 i 41/08) relevantne odredbe glase:

Član 270. stav 5.

5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

Član 272. stav 1.

1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 042202 12 Rev od 22. avgusta 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelanti su osporenu presudu primili 18. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 14. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da su im prekršena prava na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

24. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju u konačnici odlukom Vrhovnog suda usvojen tužbeni zahtjev tužiteljke kojim je tražila da sud utvrdi da je temeljem sticanja u braku sa pravnim prednikom apelanata postala suvlasnik sa ½ dijela na spornom stanu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima i Porodičnog zakona utvrdio da je tužiteljka postala sunositeljka stanarskog prava zaključenjem braka sa pravnim prednikom apelanata, odnosno da je otkupom spornog stana od strane prednika apelanata tužiteljka postala suvlasnik sa ½ dijela. Pri tome je Vrhovni sud naveo razloge zašto nije prihvatio pravno osnovanim suprotne zaključke Okružnog suda, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće i jasne razloge zašto je smatrao osnovanim revizione navode tužiteljke, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe materijalnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelanti u navodima apelacije nisu ponudili nove razloge u odnosu na one koje su istakli u postupku pred prvostepenim sudom i u žalbi na prvostepenu presudu, a koje je Vrhovni sud imao u vidu prilikom donošenja osporene odluke. Ustavni sud smatra da je u osporenoj odluci Vrhovni sud dao za svoje stavove dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom.

25. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

26. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na dom i imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovih prava u suštini vežu za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda apelanata o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na dom i imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII. Zaključak

27. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke kojima su usvojili tužbeni zahtjev tužiteljke dali obrazloženja za koja je Ustavni sud utvrdio da nisu proizvoljna.

28. Nema ni kršenja prava na dom i imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje ovih prava vezuju za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.

29. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4198/13 (M. B. i G. G.) | Sudska praksa | Aktio