Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2232/16 (D. Š. i drugi)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Otkaz
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2232/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2232/16, rješavajući apelacije Dušana Šibarevića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Dušan Šibarević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 032290 15 Rev od 9. marta 2016. godine;
"Tržnica" d.o.o. Banja Luka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 108565 14 Rev od 10. marta 2016.
godine;
Aleksandra Samardžić, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 01 R 005412 16 Rsž od 25. aprila 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2232/16 Dušan Šibarević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić, advokatica iz Banja Luke, podnio je 27. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 032290 15 Rev od 9. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, poništena su rješenja tuženog (RK „Boska“ a.d Banja Luka) od 7. oktobra 2009. godine i od 18. novembra 2009. godine u dijelu kojim je utvrđeno da će radnik ostvariti pravo na otkazni rok u skladu sa posebnim sporazumom i u dijelu datuma prestanka radnog odnosa, pa radni odnos apelantu prestaje 31. decembra 2009. godine, dok je zahtjev apelanta kojim traži da se vrati na rad 1. oktobra 2009. godine radi korištenja otkaznog roka u trajanju od 90 dana odbijen.
U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je apelantu radni odnos prestao na osnovu rješenja otkaza ugovora o radu, kao radniku za čijim radom je prestala potreba, zbog ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga. Nadalje, utvrđeno je da nisu osnovani apelantovi navodi da tuženi nije obrazložio zbog čega apelantu prestaje radni odnos, iz razloga što novim Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tuženog, nije sistematizovano radno mjesto internog kontrolora, na kojem je do tada radio apelant, te da ukidanje radnog mjesta, po prirodi stvari, automatski izaziva prestanak potrebe za radom svih radnika koji su radili na tom mjestu i oni postaju višak. Također je navedeno da je u takvoj situaciji obaveza tuženog bila da apelanta rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, ukoliko je to moguće. Pored toga, konstatovano je da u konkretnom slučaju, nije primjenjiva odredba člana 128. stav 3. Zakona o radu, na koju upućuje apelant, iz razloga što apelantu ugovor o radu nije otkazan zbog teže povrede radnih obaveza. Osim toga, zaključeno je, na osnovu Zapisnika o regulisanju statusa radnika kod tuženog za čijim radom je prestala potreba, koji je sačinjen 4. avgusta 2009. godine, da je tuženi bio u organizacionim i ekonomskim teškoćama, obzirom da radnicima nije isplaćivao platu od 2006. godine, a kojim Zapisnikom je riješen status i prava radnika koji su ostali bez posla. Isto tako, utvrđeno je da su sačinjavanju navedenog zapisnika, prethodili pregovori sa sindikatom, čiji predstavnici su ga prihvatili i potpisali, te da isti ima karakter programa zbrinjavanja viška radnika, pa shodno tome ne stoje apelantovi navodi da postupak otkazivanja ugovora o radu nije proveden u skladu sa odredbama člana 138. i 139. Zakona o radu.
2. AP-2294/16 "Tržnica" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 31. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 108565 14 Rev od 10. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je nezakonito apelantovo rješenje o otkazu ugovora o radu tužiteljici (B. Đ.) od 23. aprila, slijedom čega se apelant obavezuje da tužiteljicu vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke samostalnog referenta za radne odnsoe ili druge poslove u skladu s njenom stručnom spremom.
U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je tužiteljica zasnovala radni odnos kod apelanta na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 26. novembra 2009. godine, a da je apelantovom odlukom od 23. aprila 2010. godine utvrđena ništavost navedenog ugovora o radu, slijedom čega je isti otkazan s obrazloženjem da je ugovor u ime apelanta potpisalo neovlašteno lice, kao i da je tužiteljica protiv apelantovog rješenja o otkazu ugovora o radu podnijela zahtjev za zaštitu prava, o čemu apelant nije odlučio. Nadalje, u obrazloženju osporene odluke se navodi da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku u slijedeća četiri slučaja: 1. ako radnik izvrši težu povredu radne obaveze; 2. ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika; 3. ako radnik ne može izvršavati svoje obaveze iz ugovora o radu i 4. ako se radnik, u roku od pet radnih danaod dana isteka neplaćenog odsustva ili mirovanja prava iz radnog odnosa, ne vrati na posao. U odnosu na sudsku zaštitu prava radnika iz radnog odnosa, navedeno je da se radnik može tužbom obratiti nadležnom sudu za zaštitu prava, bez obzira da li je prethodno podnio zahtjev za zaštitu prava kod poslodavca, ali ukoliko radnik poslodavcu podnese zahtjev za zaštitu prava, poslodavac je dužan da po tom zahtjevu odluči u roku od 30 dana od dana postavljanja zahtjeva. Također, konstatovano je da odredba člana 117. stav 5. Zakona o radu propisuje da ukoliko poslodavac u navedenom roku ne odluči o zahtjevu radnika, smatraće se da je taj zahtjev prihvaćen. Obzirom da među parničnim strankama nije sporno da apelant nije odlučio o tužiteljicinom blagovremeno postavljenom zahtjevu za zaštitu prava kojim je traženo opozivanje otkaza i vraćanje tužiteljice na rad, zaključeno je da je poslodavac prihvatio kao osnovan zahtjev za zaštitu prava radnika. Najzad, Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke navodi da su se nižestepeni sudovi nepotrebno bavili pitanjem valjanosti ugovora o radu koji su zaključile parnične stranke, imajući u vidu da je naknadno utvrđeno da postupak imenovanja lica, koje je u svojstvu direktora potpisalo navedeni ugovor, nije bio proveden u skladu sa zakonom.
3. AP-2663/16 Aleksandra Samardžić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Nevesinja, koju zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, podnijela je 20. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 01 R 005412 16 Rsž od 25. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je bila u radnom odnosu od tužene (Osnovna škola „Risto Proroković“ Nevesinje) na neodređeno vrijeme u periodu od 2. septembra 2013. godine do 31. avgusta 2014. godine po ugovoru od 2. septembra 2013. godine i da je po ovom ugovoru zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme na radnom mjestu nastavnika biologije, te da joj je tužena dužna omogućiti rad na radnom mjestu nastavnika biologije počev od 1. septembra 2014. godine, kao i isplatiti joj plate za određeni vremenski period u određenim novčanim iznosima.
U obrazloženju osporene odluke se navodi, između ostalog, da se ugovor o radu može zaključiti na određeno ili neodređeno vrijeme, kako to propisuje odredba člana 15. stav 1. Zakona o radu, dok odredba člana 16. stav 1. istog zakona propisuje da se ugovor o radu na određeno vrijeme ne može zaključiti na period duži od dvije godine. Također je navedeno da ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje istekom roka koji je određen ugovorom, što znači da radni odnos na određeno vrijeme prestaje po sili zakona istekom roka određenim ugovorom ili rješenjem. Isto tako, konstatovano je da odredba člana 17. stav 1. Zakona o radu propisuje da poslodavac i radnik mogu važnost ugovora na određeno vrijeme jednom ili više puta produžiti na određeni vremenski period, ali najduže do dvije godine od dana zaključivanja ugovora o radu na određeno vrijeme, dok je stavom 2. istog člana Zakona o radu propisano da ako radnik nakon isteka ovog roka nastavi da radi uz izričitu ili prećutnu saglasnost poslodavca, smatrat će se da je radnik zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme. Dakle, zaključeno je, na osnovu provedenih dokaza, da apelantica nije ostvarila neprekidni rad kod tužene u trajanju od dvije godine, odnosno nije ostvarila 24 mjeseca neprekidnog rada kod tužene, iz čega proizilazi da nisu ispunjeni uslovi za preobražaj radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme. Osim toga, konstatovano je da činjenica da je tužena nakon raspisanog konkursa za radno mjesto nastavnika biologije na neodređeno vrijeme, izvršila izbor kandidata N. G., koja je imala najveći broj bodova, ne ukazuje da je na taj način apelantici uskraćeno pravo na rad, te da sud nema pravo da naloži poslodavcu da određeno lice primi u radni odnos.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2232/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman