Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2509/16 (M.B.)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Ratni zločin
- Pretpostavka nevinosti
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2509/16
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2509/16, rješavajući apelaciju M. B., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. srpnja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija M. B. podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 020032 16 Krž 2 od 18.
travnja 2016. godine i S1 1 K 020032 15 Krl od 4. travnja 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) koji se trenutno nalazi u KPZ Tuzla, kojega zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Mostara, podnio je 13. lipnja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 020032 16 Krž 2 od 18. travnja 2016. godine i S1 1 K 020032 15 Krl od 4. travnja 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 21. lipnja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, dopisom od 21. lipnja 2016. godine zatraženo je od Suda BiH da dostavi informaciju da li se apelant još uvijek nalazi u pritvoru.
3. Tužiteljstvo je 28. lipnja 2016. godine dostavilo odgovor na apelaciju. Sud BiH je 30. lipnja 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, te informaciju da se apelant još uvijek nalazi u pritvoru.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH je, odlučujući u vijeću od trojice sudaca u postupku kontrole opravdanosti mjere pritvora, donio Rješenje broj S1 1 K 020032 15 Krl od 4. travnja 2016. godine kojim je utvrđeno da prema apelantu i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju njegovo dalje zadržavanje u pritvoru na temelju odredbe članka 132. stavak 1. toč. a) i b) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH).
6. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je pred tim Sudom u tijeku kazneni postupak protiv apelanta kao optuženog, u kojem je Optužnicom Tužiteljstva broj T20 0 KTRZ 0002867 12 od 23. studenog 2015. godine, potvrđenom 26. studenog 2015. godine, apelantu na teret stavljeno počinjenje kaznenih djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 144. KZSFRJ. Dalje, u obrazloženju rješenja je konstatirano da je Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 020032 15 Kro od 3. prosinca 2015. godine, nakon potvrđivanja optužnice, prema apelantu produžen pritvor zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga propisanih člankom 132. stavak 1. toč. a) i b) ZKPBiH koji po navedenom rješenju može trajati do izricanja prvostupanjske presude ili do nove odluke Suda, a najduže dvije godine od dana potvrđivanja optužnice, odnosno do 26. studenog 2017. godine. Također, u obrazloženju rješenja je konstatirano da je sukladno odredbama članka 137. stavak 1. ZKPBiH na nastavku glavnog pretresa održanog 29. ožujka 2016. godine Sud BiH pozvao stranke i branitelja da se izjasne povodom redovite kontrole opravdanosti pritvora apelantu, što su isti i učinili, pa je, nakon što je razmotrio usmena izjašnjenja stranaka i branitelja, kao i nakon što je izvršio uvid u spis, donio odluku kao u dispozitivu rješenja.
7. Sud BiH je u obrazloženju rješenja dalje istaknuo da je prvenstveno ispitao postojanje utemeljene sumnje kao općeg uvjeta za egzistiranje mjere pritvora. U svezi s tim, Sud BiH je utvrdio da utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret i dalje postoji u onom obliku kako je to utvrđeno ranijim rješenjima o određivanju i produženju mjere pritvora prema apelantu. Sud BiH je konstatirao da je u konkretnom slučaju postojanje utemeljene sumnje utvrđeno od suca za prethodno saslušanje prilikom potvrđivanja optužnice, a na temelju dokaza dostavljenih uz optužnicu. Sud BiH je naglasio da je postojanje utemeljene sumnje faktičko pitanje koje Sud cijeni u svakom konkretnom slučaju na temelju slobodne ocjene dokaza, te da je stupanj uvjerenja koji kod Suda mora postojati u odnosu na učešće apelanta u inkriminiranim radnjama u ovom trenutku svakako nižeg stupnja u odnosu na stupanj utemeljene sumnje koji Sud mora imati prilikom donošenja presude. Pored toga, Sud BiH je naveo da je uzeo u obzir da je u ovom predmetu glavni pretres tek počeo, odnosno da je u tijeku izvođenje dokaza od strane optužbe, te da se od donošenja posljednjeg rješenja o kontroli pritvora nisu izmijenile činjenice i okolnosti na kojima se temelji odluka Suda o određivanju i produženju mjere pritvora prema apelantu, iz čega se može izvesti zaključak kako utemeljena sumnja i dalje postoji u neizmijenjenom obliku.
8. U svezi s pitanjem postojanja pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH, odnosno postojanje opasnosti od bjekstva, Sud BiH je istaknuo da je uzeo u obzir činjenicu da apelant, pored državljanstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH), posjeduje i državljanstvo Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Hrvatska) koja, sukladno svojim ustavnim odredbama, ne izručuje vlastite državljane, ali i činjenicu da apelant ima prijavljeno boravište u Frankfurtu na Majni, SR Njemačka (u daljnjem tekstu: Njemačka), gdje je i zaposlen. Sud BiH je dalje konstatirao da je iz Izvješća o poduzetim mjerama i radnjama Državne agencije za istrage i zaštitu broj 1-16-06-04-2-311-7/12 od 13. svibnja 2015. godine, kao i službene zabilješke priložene uz to izvješće, evidentno da je apelant, prije nego što je prema njemu određena mjera pritvora, živio i radio u Njemačkoj, gdje i dalje, prema apelantovoj izjavi, boravi njegova supruga sa dvoje maloljetne djece koja tamo pohađaju školu, a da je u BiH dolazio nekoliko puta godišnje i to pretežno za vrijeme praznika. Također, Sud BiH je istaknuo da je imao u vidu da je apelant rođen u Orašju, da je tu prijavljeno njegovo prebivalište u BiH i da tu živi njegova najuža rodbina, kao i blizinu Orašja s granicom sa Hrvatskom. Sud BiH je ocijenio da sve navedene okolnosti, kada se dovedu u međusobnu vezu, opravdano ukazuju na to da bi apelant, ukoliko bi se našao na slobodi, bez poteškoća mogao napustiti zemlju i postati nedostupan organima kaznenog gonjenja BiH. Pri tome, Sud BiH je ukazao da je imao u vidu i činjenicu da je građanima Hrvatske, po prijemu te države u članstvo Europske unije, kretanje na području zemalja članica Schengenskog sporazuma postalo još jednostavnije, a boravak na području tih zemalja nije vremenski ograničen. Pored toga, Sud BiH je naglasio da je glavni pretres u kaznenom predmetu na samom početku, odnosno da je u tijeku izvođenje dokaza optužbe, kao i da je apelant tek sada postao svjestan da se protiv njega vodi kazneni postupak za izuzetno teško kazneno djelo, za koje se može izreći kazna višegodišnjeg zatvora, a koje okolnosti, po ocjeni Suda BiH, opravdano ukazuju na opasnost od bjekstva. Sukladno navedenom, Sud BiH je zaključio da je opravdano dalje zadržavanje apelanta u pritvoru na temelju pritvorske osnove iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH.
9. U svezi s pitanjem postojanja pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, Sud BiH je istaknuo da je u svezi s navedenom zakonskom odredbom, imao u vidu i stav Ustavnog suda u predmetu Neđo Zeljaja (Odluka Ustavnog suda AP 6/08 od 13. svibnja 2008. godine, točka 50.). Sud BiH je zaključio da je, sukladno citiranoj odluci, za ispunjenje razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost utjecaja na svjedoke, bez obzira da li je apelant pokušao to učiniti, te da nije neophodno dokazivati da je apelant pokušao ostvariti naročit i konkretan utjecaj na svjedoke ili suučesnike. Sud BiH je konstatirao da na apelantovoj strani postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će boravkom na slobodi utjecati na svjedoke, pogotovo imajući u vidu da se utemeljena sumnja u najvećem dijelu temelji na iskazima oštećenih i zaštićenih svjedoka čije su redigirane i neredigirane izjave sada dostupne apelantu. Stoga, Sud BiH je ocijenio da bi apelant u slučaju da se nađe na slobodi bio motiviran izvršiti utjecaj na oštećene, kao i na svjedoke očevice predmetnih inkriminiranih događaja. Sud BiH je istaknuo da je bitno uzeti u obzir i činjenicu da svjedoci u ovom predmetu žive u blizini područja odakle je i apelant, te da su žrtve počinjenja kaznenih djela osjetljive, zbog čega i danas osjećaju posljedice počinjenja kaznenih djela. Sud BiH je, također, ukazao da je u navedenom kaznenom predmetu u tijeku saslušanje svjedoka Tužiteljstva, od kojih pojedini imaju mjere zaštite, te, iako su dali svoje iskaze u istrazi i isti su objelodanjeni obrani i apelantu, da je potrebno omogućiti da svoje iskaze na glavnom pretresu daju bez straha i pritisaka. Imajući u vidu da svjedoci očevici žive na području odakle je apelant i gdje se nalazi njegova bliža rodbina, Sud BiH je zaključio da postoji opravdana bojazan da bi puštanjem na slobodu apelant mogao pokušati stupiti u kontakt s istima, kako bi ih naveo da svoj iskaz izmijene u njegovu korist, a sve kako bi za sebe osigurao povoljniji procesnopravni položaj. Pored toga, Sud BiH je u svezi opasnosti apelantovog utjecaja na svjedoke, ukazao na razloge dodjeljivanja mjera svjedoku Tužiteljstva ,,S- 3“ koji je saslušan na glavnom pretresu 16. veljače 2016. godine i koji je, između ostalog, istaknuo da je apelantov zet došao kod svjedoka njegovoj kući dan prije njegovog svjedočenja, te je tražio da isti odloži svoj odlazak u Sarajevo. Iz navedenog, Sud BiH je zaključio da je izvršen pokušaj utjecaja na svjedoka, te iako nije utvrđeno da je isti počinjen od strane samog apelanta, ocijenio je da se opasnost od ponovnog utjecaja na svjedoke može spriječiti produženjem pritvora prema apelantu iz pritvorske osnove članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH.
10. Razmatrajući prijedlog obrane i ex officio mogućnost primjene blažih mjera obezbjeđenja prisustva apelanta, a imajući u vidu garancije propisane odredbama članka 5. stavak 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i članka 123. stavak 2. ZKPBiH, Sud BiH je ocijenio da sve naprijed navedene okolnosti i činjenice u ovom trenutku opravdavaju dalje održavanje na snazi izrečene mjere pritvora koja je po ocjeni tog Suda jedina adekvatna mjera kojom će se ostvariti svrha uspješnog vođenja kaznenog postupka.
11. Sud BiH (Apelacijsko vijeće) donijelo je Rješenje broj S1 1 K 020032 16 Krž 2 od 18. travnja 2016. godine kojim je odbio žalbu apelantove braniteljice podnesenu protiv Rješenja tog Suda broj S1 1 K 020032 15 Krl od 4. travnja 2016. godine.
12. Sud BiH je u obrazloženju rješenja ocijenio da žalbeni prigovori neutemeljeni i da su u prvostupanjskom rješenju dati jasni i konkretni razlozi na kojima se temelji postojanje kako utemeljene sumnje, kao općeg pritvorskog razloga, tako i posebnih pritvorskih razloga propisanih odredbama članka 132. stavak 1. toč. a) i b) ZKPBiH u odnosu na apelanta.
13. Naime, Sud BiH je ocijenio da je u prvostupanjskom rješenju, kao i u prethodnim rješenjima o određivanju i produženju mjere pritvora, pravilno utvrđena činjenica postojanja utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, a koja je utvrđena od strane suca za prethodno saslušanje, što je i taj Sud našao nespornim. Pored toga, istaknuo je da u ovom rješenju neće detaljnije obrazlagati utemeljenu sumnju s obzirom da u izjavljenoj žalbi nisu navedeni opravdani razlozi koji bi osporili i doveli u pitanje egzistenciju ovog općeg uvjeta za pritvor nakon potvrđivanja optužnice.
14. Dalje, Sud BiH je zaključio da se pravilnost prvostupanjskog rješenja ne može se dovesti u pitanje niti kada su u pitanju zaključci o postojanju posebnog razloga za produženje pritvora propisanog člankom 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH. U svezi s tim, Sud BiH je ukazao da, kako je to utvrđeno i praksom Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) presuda Stögmuller protiv Austrije od 10. studenog 1969. godine, da zakonom propisana opasnost od bjekstva podrazumijeva niz okolnosti konkretnog slučaja koje se cijene u njihovoj ukupnosti. Sud BiH je zaključio da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud upravo na temelju takve ocjene svih okolnosti konkretnog slučaja zaključio da na apelantovoj strani postoje okolnosti koje upućuju na zaključak da će u slučaju puštanja na slobodu pobjeći.
15. Također, Sud BiH je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da u odnosu na apelanta i dalje postoji poseban pritvorski razlog iz odredbe članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, odnosno da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke i suučesnike. Naime, Sud BiH je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno i logično zaključio da u konkretnom slučaju postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant, u slučaju boravka na slobodi mogao utjecati na svjedoke i usmjeravati ih da svoje iskaze izmijene u njegovu korist, što bi zasigurno dovelo do opstruiranja predmetnog kaznenog postupka. Pored toga, Sud BiH je ukazao da je potrebno istaći da je, po ocjeni tog suda, konkretiziran utjecaj na svjedoke u dosadašnjem tijeku postupka, iako nije utvrđeno da je taj utjecaj počinio apelant. Sud BiH je ukazao da iz sadržaja osporenog rješenja proizlazi na koji način i kako se stupilo u kontakt sa zaštićenim svjedokom prije njegovog svjedočenja. Shodno tome, Sud BiH je ocijenio da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se opasnost od ponovnog utjecaja na svjedoke može spriječiti mjerom pritvora u odnosu na apelanta.
16. Sud BiH je u obrazloženju drugostupanjskog rješenja razmotrio i primjenu blažih mjera, ali je zaključio da niti jedna druga mjera osim mjere pritvora nije adekvatna i ne bi mogla ostvariti svrhu osiguranja prisustva apelanta, niti uspješno vođenje kaznenog postupka.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka 1.c) i stavak 3. Europske konvencije i pravo na pretpostavku nevinosti koje proizlazi iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Apelant je u apelaciji, prije svega, detaljno opisao sadržaj izreke osporene prvostupanjske odluke, te svojih navoda iznesenih u žalbi protiv te odluke, kao i sadržaj izreke osporene drugostupanjske odluke. Apelant tvrdi da mu je pravo na slobodu i sigurnost ličnosti prekršeno zato što u postupku „određivanja“ pritvora nije utvrđeno da postoji utemeljena sumnja da je počinio kazneno djelo koje mu je mu se stavlja na teret. Naime, apelant smatra da dokazi na temelju kojih je utvrđeno postojanje utemeljene sumnje da je počinio kazneno djelo koje mu je mu se stavlja na teret nisu „relevantni i dovoljni razlozi“ jer se, po njegovom mišljenju, utemeljena sumnja temelji na iskonstruiranim iskazima svjedoka. Također, smatra da mu je pravo na slobodu i sigurnost ličnosti povrijeđeno jer odluka o „određivanju pritvora“ ne sadrži dovoljne i razumne razloge da je apelantu opravdano produžiti pritvor iz posebnih pritvorskih razloga propisanih člankom 132. stavak 1. toč. a) i b) ZKPBiH. Navodnu povredu prava na pretpostavku nevinosti apelant vidi u tome što je, kako tvrdi, članak 6. stavak 2. Europske konvencije povrijeđen „prejudicirajući krivnju apelanta“.
b) Odgovori na apelaciju
18. Sud BiH smatra da je apelacija neutemeljena i predlaže da se apelacija odbije. Sud BiH se poziva se na razloge opravdanosti daljeg trajanja mjere pritvora prema apelantu koji su navedeni u osporenom rješenju tog suda od 18. travnja 2016. godine. Pri tome, Sud BiH navodi da je glede posebnih razloga za mjeru pritvora iz razloga opasnosti od bjekstva, u svom rješenju od 4. travnja 2016. godine dao iscrpnu argumentaciju zašto nalazi da sve okolnosti na strani apelanta opravdavaju dalju mjeru pritvora, a koje je Apelacijsko vijeće tog suda s razlogom prihvatilo kao utemeljene. Također, ističe da treba imati na umu da ne samo činjenica apelantovog dvojnog državljanstva, opravdava mjeru pritvora, već su utvrđene i druge relevantne okolnosti koje su opredijelile Sud BiH na ovakvu odluku, a da u tom smislu ne treba zanemariti da ni apelantova obrana nije sporila točnost svih navedenih okolnosti rješenja. Dalje, Sud BiH tvrdi da su, nasuprot apelantovim navodima, osporenim rješenjima na decidan i jasan način obrazložene okolnosti koje su ukazivale na postojanje utemeljene bojazni da će apelant u ovoj fazi postupka, ukoliko se nađe na slobodi ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke koje je Tužiteljstvo tek trebalo saslušati na glavnom pretresu. Pri tome, Sud BiH naglašava da je u konkretnom predmetu već ostvaren utjecaj na jednog od predloženih svjedoka, a koji utjecaj je evidentno imao za cilj njegovo zastrašivanje zbog svjedočenja, pa iako nije utvrđena povezanost ove prijetnje konkretno sa apelantom, značajno je to da bi apelant imao interes da svjedok odstupi od svog inkriminirajućeg iskaza. Također, Sud BiH je istaknuo da bi puštanje iz pritvora optuženog iz predmeta u kojem se takav utjecaj ostvario, poslalo lošu poruku ostalim svjedocima, te bi to, prema ocjeni Suda, značajno utjecalo na sam tijek postupka. Pored toga, u svezi s postojanjem pritvorskih razloga propisanih odredbom članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, Sud BiH je obavijestio da je u toj pravnoj stvari, već donio Rješenje broj S1 1 K 020032 15 Krl od 6. lipnja 2016. godine o ukidanju ovog posebnog pritvorskog razloga u odnosu na apelanta, tako da se apelant trenutno nalazi u pritvoru samo po osnovi odredbe članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH. Sud BiH je naveo da je tom prilikom imao u vidu činjenicu da su u dosadašnjem tijeku postupka saslušani svi predloženi svjedoci optužbe, čime su prestale okolnosti koje su ukazivale na postojanje opasnosti od apelantovog utjecaja na svjedoke. Sud je istaknuo da i ova činjenica potvrđuje da taj sud tijekom cijelog postupka, u granicama svojih ovlaštenja, vodi računa o pravima i slobodama apelanta, uključujući i to da ista ne budu ograničena preko mjere koja je neophodna.
19. Tužiteljstvo tvrdi da neće posebno isticati argumente koji ukazuju na postojanje utemeljene sumnje u konkretnom slučaju jer u apelaciji ni na koji način nije dovedeno u pitanje njeno postojanje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora. Ipak, Tužiteljstvo je navelo da je postojanje utemeljene sumnje do sada utvrđeno i Rješenjem Suda BiH o određivanju pritvora broj S1 1 K 019086 15 Km 4 od 12. kolovoza 2015. godine, Rješenjem o produženju pritvora broj S1 1 K 019086 15 Kv2, S1 1 K 019086 15 Kv 3, S1 1 K 020032 15 Kro od 3. prosinca 2015. godine, kao i iz svih dokaza priloženih uz prijedloge Tužiteljstva, a da postojanje utemeljene sumnje proizlazi i iz činjenice da je protiv apelanta od Suda BiH potvrđena optužnica dana 26. studenog 2015. godine. Tužiteljstvo smatra da je Sud BiH ispravno ocijenio okolnosti koje ukazuju na postojanje utemeljene sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora, kao i postojanje okolnosti za „određivanje“ pritvora po osnovi članka 132. stavak 1. točka a) i b) ZKPBiH. Također, Tužiteljstvo ističe da apelant ne navodi nijednu novu činjenicu, te je argumentaciju koju navodi u ovoj apelaciji, ponavljao u ranije podnesenim žalbama pred Sudom BiH. Tužiteljstvo je predložilo da se apelacija odbaci kao neutemeljena ili alternativno odbaci kao preuranjena jer je postupak u konkretnom predmetu još uvijek u tijeku.
V. Relevantni propisi
20. U Zakonu o kaznenom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“, br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase;
Članak 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati kazneni postupak utjecajem na svjedoke, sudionike ili prikrivače, […] (2) U slučaju iz stavka 1. točke b. ovog članka, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Članak 137. stavak 1.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Pritvor se može odrediti, produljiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
VI. Dopustivost
21. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 020032 16 Krž 2 od 18. travnja 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 13. lipnja 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
24. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant pobija osporena rješenja, smatrajući da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.c) i 3. Europske konvencije i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
a) Navodi o kršenju prava iz članka 5. st. 1. točka c) i 3. Europske konvencije – postojanje utemeljene sumnje i posebnih pritvorskih razloga
26. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.
27. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom: [...]
c) u slučaju zakonitog uhićenja, ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela; [...]
3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
28. U konkretnom slučaju apelant je osoba koja je lišena slobode i koja se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru na temelju odluka redovitog suda o produženju pritvora, te koja se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije garantira da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Europske konvencije.
29. Ustavni sud ukazuje na to da odredba članka 5. Europske konvencije zahtijeva da osoba bude lišena slobode sukladno članku 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenoga članka, a obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštivanje članka 5. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje utemeljene sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo koje joj se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li postoje za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63.). Prema daljnjem stavu Europskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca.
30. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH o produženju pritvora apelantu odlučio nakon potvrđivanja optužnice da je apelant počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH ispitao postojanje utemeljene sumnje kao općeg uvjeta za određivanje i produženje pritvora i da je konstatirao da je činom potvrđivanja optužnice sudac za prethodno saslušanje utvrdio postojanje utemeljene sumnje, ali da je i taj sud utvrdio da iz dokaza koje je Tužiteljstvo dostavilo uz optužnicu i dalje postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio predmetna kaznena djela, i to u onom obliku kako je to utvrđeno ranijim rješenjima o određivanju i produženju mjere pritvora, pri čemu je u obrazloženjima osporenih rješenja za takav zaključak dao jasne i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljne razloge. Stoga, nasuprot apelantovim paušalnim navodima, Ustavni sud smatra da osporena rješenja Suda BiH o produženju pritvora sadrže razloge glede postojanja općeg uvjeta za određivanje – produženje pritvora iz članka 132. stavak 1. ZKPBiH i da u tom dijelu nisu u suprotnosti sa odredbama ZKPBiH i Europske konvencije.
31. Ustavni sud dalje podsjeća da, sukladno zakonu, mjera pritvora može biti određena samo kada je, uz postojanje utemeljene sumnje da je kazneno djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom.
32. U svezi s određivanjem pritvora po članku 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH utvrdio da u konkretnom slučaju postoji opasnost od apelantovog bjekstva iznoseći detaljno razloge za takav svoj zaključak. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u osporenim rješenjima obrazložio da je u konkretnom slučaju cijenio činjenice da apelant osim državljanstva BiH posjeduje državljanstvo Hrvatske, koja sukladno svojim pozitivnim propisima ne izručuje vlastite državljane, kao i da ima prijavljeno boravište u Frankfurtu, Njemačka, gdje mu je nastanjena obitelj i gdje je zaposlen, te u kojoj je živio i radio prije nego što mu je određena mjera pritvora, a da je u BiH dolazio nekoliko puta godišnje, i to pretežno za vrijeme praznika. Dalje, Ustavni su primjećuje da je Sud BiH obrazložio da je pored navedenog cijenio okolnost da apelant ima prijavljeno prebivalište u Orašju, te činjenicu blizine Orašja sa Hrvatskom, zbog čega bi bez poteškoća mogao napustiti BiH. Također, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH pored navedenog cijenio činjenicu da je glavni pretres na samom početku i da je apelant tek sada postao svjestan činjenice težine kaznenih djela za koje se tereti i da je ocijenio da sve naprijed navedene okolnosti u svojoj sveukupnosti ukazuju na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH u konkretnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, suprotno apelacijskim navodima, ne nalazi ništa što bi ukazivalo na to da je pritvor apelantu prema toj pritvorskoj osnovi određen proizvoljno i smatra i da osporena rješenja sadrže jasne i detaljne razloge glede postojanja pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH.
33. Što se tiče posebnog pritvorskog razloga propisanog člankom 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog prvostupanjskog rješenja Suda BiH proizlazi da je taj Sud zaključio da je za ispunjenje razloga iz navedenog članka dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost utjecaja na svjedoke, bez obzira na to da li je to apelant pokušao učiniti ili ne.
34. U svezi s takvim rezoniranjem Suda BiH, izraženim u osporenom prvostupanjskom rješenju, Ustavni sud smatra potrebnim ukazati na svoj stav u predmetima koji su s tog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1551/15 od 17. lipnja 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, točka 23.), a u kontekstu tumačenja Odluke Ustavnog suda broj AP 6/08 od 13. svibnja 2008. godine, istaknuo: „Ustavni sud napominje da je u navedenoj odluci jasno ukazao da ne može prihvatiti argumente da su razlozi za pritvor po osnovu koluzione opasnosti u konkretnom slučaju opravdani konkretiziranim činjenicama, koje pokazuju da je apelant lično ili posredno pokušao da izvrši uticaj na svjedoke ili eventualne saučesnike. Naime, samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (točka 38. predmetne odluke). Dakle, Ustavni sud naglašava da iz prethodno citiranog jasno proizlazi da redoviti sud, prilikom određivanja pritvora po osnovi članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH, prvenstveno mora utvrđivati da li je optužena osoba pokušala (neposredno ili posredno) utjecati na svjedoke, a izuzetno da li postoji ozbiljan rizik da će pokušati utjecati na svjedoke. Stoga, Ustavni sud smatra da je potpuno neprihvatljivo rezoniranje Suda BiH, izraženo u osporenom prvostupanjskom rješenju, da prilikom određivanja pritvora po toj pritvorskoj osnovi nije neophodno dokazivati da je optuženi pokušao da ostvari naročit i konkretan utjecaj na svjedoke, budući da to, suprotno shvatanju Suda BiH, ne proizlazi iz navedene odluke Ustavnog suda.
35. Međutim, neovisno od toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u apelantovom slučaju, obrazlažući postojanje tog pritvorskog razloga, u svezi sa činjenicama konkretnog slučaja, naveo brojne okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da bi apelant, ukoliko bude na slobodi, mogao utjecati na svjedoke, time ometati kazneni postupak koji je u tijeku, a koji se, kako proizlazi iz dokumentacije u spisu predmeta, u vrijeme donošenja osporenih rješenja nalazio u fazi glavnog pretresa u kojoj ti svjedoci još nisu bili ispitani. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svezi s tim obrazložio da se utemeljena sumnja (da je apelant izvršio kaznena djela koja su mu stavljena na teret) u najvećem dijelu temelji na iskazima oštećenih i zaštićenih svjedoka čije su izjave sada dostupne apelantu, pa bi shodno tome, apelant, u slučaju da se nađe na slobodi, imao motiv da izvrši utjecaj na oštećene, odnosno na svjedoke očevice predmetnih inkriminiranih događaja. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH obrazložio da je uzeo u obzir i činjenicu da svjedoci u konkretnom predmetu žive u blizini područja odakle je i apelant i gdje se nalazi njegova najbliža rodbina, te da su žrtve počinjenja kaznenih djela osjetljive i da još osjećaju posljedice počinjenja kaznenih djela, a da je u navedenom kaznenom predmetu u tijeku saslušavanje svjedoka Tužiteljstva, od kojih pojedini imaju mjere zaštite, pa, iako su dali svoje iskaze u istrazi koji su objelodanjeni obrani i apelantu, da je potrebno omogućiti da svoje iskaze na glavnom pretresu daju bez straha i pritisaka. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH obrazložio da na opasnosti od utjecaja apelanta na svjedoke ukazuje i sadržaj iskaza svjedoka Tužiteljstva ,,S-3“ saslušanog na glavnom pretresu 16. veljače 2016. godine, iz kojeg proizlazi da je u konkretnom slučaju već vršen utjecaj na tog svjedoka u dosadašnjem tijeku postupka, iako nije utvrđeno da je isti počinjen od samog apelanta. Ustavni sud konstatira da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH utvrdio da iz naprijed navedenog proizlaze naročite okolnosti koje ukazuju da bi puštanjem na slobodu apelant mogao pokušati stupiti u kontakt sa svjedocima, kako bi ih naveo da svoj iskaz izmijene u njegovu korist, a sve kako bi za sebe osigurao povoljniji procesnopravni položaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantovom mišljenju, ne nalazi elemente koji bi ukazivali na to da je pritvor apelantu prema toj pritvorskoj osnovi određen proizvoljno, te smatra da osporena rješenja sadrže jasne, detaljne i dovoljno individualizirane razloge glede postojanja pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz odgovora suda BiH na apelaciju proizlazi da su u međuvremenu saslušani svi predloženi svjedoci Tužiteljstva, čime su prestale okolnosti koje su ukazivale na postojanje opasnosti od utjecaja apelanta na svjedoke, zbog čega je taj sud donio Rješenje broj S1 1 K 020032 15 Krl od 6. lipnja 2016. godine kojim je utvrđen prestanak postojanja posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKPBiH u odnosu na apelanta, tako da se apelant trenutno nalazi u pritvoru samo po osnovi odredbe članka 132. stavak 1. točka a) ZKPBiH odnosno zbog opasnosti od bjekstva. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH prilikom donošenja osporenih rješenja o produženju pritvora u smislu relevantnih odredbi ZKPBiH razmotrio i mogućnost primjene drugih mjera, te dao razloge zašto se one ne mogu primijeniti u okolnostima konkretnog slučaja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH pri donošenju osporenih rješenja dao detaljno i jasno obrazloženje glede postojanja posebnih pritvorskih razloga iz članka 132. stavak 1. toč. a) i b) ZKPBiH koje, prema mišljenju Ustavnog suda, upućuje na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije pronašao argumente koji bi opravdavali apelantove tvrdnje da je lišavanje slobode u konkretnom slučaju bilo suprotno standardima članka 5. st. 1.c) i 3. Europske konvencije.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da pobijanim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1.c) i 3. Europske konvencije.
Pretpostavka nevinosti
37. Članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
38. Članak 6. stavak 2. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.
39. Apelant navodi i povredu prava na pretpostavku nevinosti iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je Europski sud u predmetu Peša protiv Hrvatske iznio sljedeće stajalište: „Sud ponavlja da je pretpostavka nevinosti upisana u stavu 2. člana 6. jedan od elemenata poštenog kaznenog suđenja koje se traži u stavu 1. (…). U svom relevantnom aspektu član 6. stav 2. ima cilj spriječiti podrivanje poštenog suđenja izjavama koje prejudiciraju, a date su u bliskoj vezi s postupkom (…). Njime se zabranjuje preuranjeno izražavanje (…) samoga suda mišljenja da je osoba 'optužena za kazneno djelo' kriva prije nego joj je to dokazano prema zakonu (…) ali, također, obuhvaća i izjave državnih dužnosnika koje ohrabruju javnost da vjeruje da je osumnjičenik kriv i prejudiciraju ocjenu činjenica (…) nadležne sudbene vlasti (…)“ (vidi Europski sud, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. travnja 2010. godine, aplikacija broj 40523/08, stavak 138.).
40. Za razliku od članka 6. stavak 1. Europske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na temelju postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedeća tri elementa: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njezina točna formulacija i c) njezino značenje (vidi Europski sud, Daktaras protiv Litve, presuda od 10. listopada 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivnja“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje članka 6. stavak 2. ako u određenom kontekstu, posebice ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno značiti ukazivanje na nešto drugo, primjerice, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužitelj uvjeren da ima dovoljno dokaza na temelju kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litve, toč. 41˗45).
41. Iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant smatra da je do povrede navedenog prava došlo na taj način što je Sud BiH u osporenim rješenjima prejudicirao da je apelant izvršio kaznena djela koja su mu stavljena na teret. Međutim, Ustavni sud konstatira da to ne proizlazi iz obrazloženja rješenja Suda BiH, niti proizlazi da je taj sud u osporenim rješenjima naveo bilo kakvu tvrdnju u svezi sa apelantom, a da prije nje nije postojala odrednica „optuženi“ i „utemeljena sumnja“. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da Sud BiH u osporenim rješenjima nije prejudicirao apelantovu krivnju na bilo koji način, te da stoga nije prekršeno načelo pretpostavke nevinosti iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 580/07 od 24. lipnja 2009. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
42. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
VIII. Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz članka II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1.c. i stavak 3. Europske konvencije u situaciji kada je Sud BiH u osporenim odlukama utvrdio postojanje utemeljene sumnje i kada je o svom zaključku da postoji utemeljena sumnja dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje, te kada je Sud, odlučujući da li postoje posebni pritvorski razlozi, dao jasne i individualizirane razloge o postojanju posebnih pritvorskih razloga članka 132. stavak 1. toč. a) i b) ZKPBiH.
44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pretpostavku nevinosti iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije kada Sud BiH svojim izražavanjem u osporenim rješenjima o produženju pritvora ni na koji način nije prejudicirao apelantovu krivnju.
45. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman