Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-272/15 (Sep Nova d.o.o. Posušje i drugi)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-272/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-272/15, rješavajući apelacije Sep Nova d.o.o. Posušje i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Sep Nova d.o.o. Posušje protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 007293 14 Pž 2 od 19. decembra 2014.

godine;

Sabahudin Smajić, Nermis Mahmutović, Selvedin Softić, Hajrudin Ramić, Fahrudin Bošnjak i Edin Hopić protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Rs 030371 14 Rsž od 3.

decembra 2014. godine;

Aida Fazlović protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 064419 14 Už od 3. februara 2015.

godine;

Fatima Hasanović protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 064418 14 Už od 3.

februara 2015. godine;

Senad Sipović protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 072958 10 Rsz od 8. januara 2015. godine;

Krajina Osiguranje a.d. Banja Luka protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 046298 15 Rev od 8. aprila 2015.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-272/15 Sep Nova d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mario Buntić advokat iz Posušja, podnio je 16. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ps 007293 14 Pž 2 od 19. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tužitelja („Nevistić commerce“ d.o.o. Tomislavgrad) i preinačena je prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka na način što je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da apelant nije ispunio svoju obavezu, te da je tužiteljevo potraživanje koje datira iz 2004. godine zastarjelo. Dalje se navodi da je tuženi (apelant) onaj koji je svojim držanjem, prije i izvan parnice, doveo do potrebe da se parnica vodi odnosno prouzrokovao parnicu neispunjavanjem svoje obaveze. Kantonalni sud je istakao da se odredba člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku, kad stranka u cijelosti izgubi parnici, ne može izolirano posmatrati već se mora imati u vidu i odredba člana 389. Zakona o parničnom postupku. U oba ova slučaja tužitelj gubi parnicu, u slučaju člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku iz razloga što je tužbeni zahtjev neosnovan, a u slučaju člana 389. Zakona o parničnom postupku gubi parnicu zbog toga što nije bilo povoda za podnošenje tužbe. Međutim, kako je u konkretnom slučaju bilo povoda za podnošenje tužbe, onda tužitelj nije ni dužan naknaditi parnične troškove apelantu, zaključio je Kantonalni sud.

2. AP-556/15 Sabahudin Smajić, Nermis Mahmutović, Selvedin Softić, Hajrudin Ramić, Fahrudin Bošnjak i Edin Hopić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tešnja i Jelaha, koje zastupa Adis Mehinović advokat iz Tešnja, podnijeli su 5. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Rs 030371 14 Rsž od 3. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, uvažena je žalba tuženog (A-Bus Line) i preinačena je prvostepena odluka na način što su obavezani apelanti da tuženom naknade troškove postupka u iznosu od 1.925,00 KM. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da su apelanti podnijeli tužbu protiv tuženog radi utvrđenja i obaveze uplate doprinosa za PIO, te da su apelanti povukli predmetnu tužbu uz saglasnost tuženog, na ročištu održanom 27. avgusta 2013. godine kada je tuženi postavio zahtjev za naknadu troškova postupka. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 390. stav 1. Zakona o parničnom postupku regulisano da je tužitelj koji povuče tužbu dužan da protivnoj stranci naknadi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja zahtjevu tuženog. S obzirom da su u konkretnom slučaju apelanti prouzrokovali parnicu, pa povukli tužbu, ali ne iz razloga što je tuženi udovoljio njihovom tužbenom zahtjevu, to su isti u obavezi naknaditi suprotnoj strani troškove postupka.

3. AP-1028/15 Aida Fazlović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnijela je 5. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 064419 14 Už od 3. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv prvostepene odluke kojom je odbijena apelanticina tužba kojom je tražila da se poništi rješenje tužene (Apelacione komisije Kancelarije gradonačelnika Brčko distrikta BiH) kojim je odbijena njena žalba protiv prvostepenog upravnog akta. Prvostepenim upravnim aktom odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova za pravno zastupanje u postupku potpune eksproprijacije nekretnina, odnosno zahtjev za naknadu troškova na ime zastupanja po punomoćniku na raspravi održanoj u cilju postizanja sporazuma o visini naknade za eksproprisanu nekretninu. U svom obrazloženju, između ostalog, Apelacioni sud navodi da za pravilno rješenje konkretnog pravnog pitanja, relevantna odredba člana 99. stav 3. Zakona o upravnom postupku, koja propisuje da se troškovi za pravno zastupanje naknađuju samo u slučajevima kada je takvo zastupanje bilo nužno i opravdano. Apelacioni sud konstatuje da ispravnost zaključka nadležnih upravnih organa i prvostepenog suda, da predmetni troškovi nisu bili nužni i opravdani sa aspekta pravilnog rješavanja ove upravne stvari, apelantica u žalbi protiv prvostepene presude ne dovodi u pitanje odgovarajućim argumentima, niti je to učinila u žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog upravnog akta a ni u tužbi kojom je pokrenula predmetni upravni spor.

4. AP-1074/15 Fatima Hasanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnijela je 9. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 064418 14 Už od 3. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv prvostepene odluke kojom je odbijena apelanticina tužba kojom je tražila da se poništi rješenje tužene (Apelacione komisije Kancelarije gradonačelnika Brčko distrikta BiH) kojim je odbijena njena žalba protiv prvostepenog upravnog akta. Prvostepenim upravnim aktom odbijen je apelanticin zahtjev za naknadu troškova za pravno zastupanje u postupku potpune eksproprijacije nekretnina, odnosno zahtjev za naknadu troškova na ime zastupanja po punomoćniku na raspravi održanoj u cilju postizanja sporazuma o visini naknade za eksproprisanu nekretninu. U svom obrazloženju, između ostalog, Apelacioni sud navodi da za pravilno rješenje konkretnog pravnog pitanja, relevantna odredba člana 99. stav 3. Zakona o upravnom postupku, koja propisuje da se troškovi za pravno zastupanje naknađuju samo u slučajevima kada je takvo zastupanje bilo nužno i opravdano. Apelacioni sud konstatuje da ispravnost zaključka nadležnih upravnih organa i prvostepenog suda, da predmetni troškovi nisu bili nužni i opravdani sa aspekta pravilnog rješavanja ove upravne stvari, apelantica u žalbi protiv prvostepene presude ne dovodi u pitanje odgovarajućim argumentima, niti je to učinila u žalbi izjavljenoj protiv prvostepenog upravnog akta a ni u tužbi kojom je pokrenula predmetni upravni spor.

5. AP-1641/15 Senad Sipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirsad Arslanagić advokat iz Sarajeva, podnio je 6. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 072958 10 Rsz od 8. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (Senigor d.o.o. Sarajevo) i preinačena je prvostepena presuda u odnosu na odluku o troškovima postupka, na način da je tuženi obavezan isplatiti apelantu troškove postupka u iznosu od 349,34 KM (umjesto ranije dosuđenog iznosa od 960,00 KM), te je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka nastalih u povodu žalbe. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je, u smislu odredbe člana 316. Zakona o parničnom postupku, vrijednost spora ona vrijednost koja je određena u tužbi, te kasnije eventualno izmijenjene činjenice i opredjeljenje tužbenog zahtjeva nisu od značaja za utvrđivanje vrijednosti spora. S obzirom da je u konkretnom slučaju apelant u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev iz tužbe djelimično uspio procentualno iskazano sa 36,39%, to je Kantonalni sud primjenom odredbe člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka.

6. AP-2282/15 Krajina Osiguranje a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milorad Đukić advokat iz Banjaluke, podnio je 7. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 046298 15 Rev od 8. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je revizija tužitelja (D.Š.) izjavljena protiv drugostepene presude kojom je potvrđena prvostepena presuda, a kojom je u jednom dijelu odbačena kao neblagovremena tužba dok je u drugom dijelu odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, radi zaštite prava iz radnog odnosa, uz obavezu tužitelja da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. U toku postupka je, između ostalog, primjenom odredbi čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku, u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, apelantu dosuđeni troškovi postupka i to: za sastav odgovora na tužbu iznos od 200,00 KM, za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo uvećano za paušal od 25% za svako ročište u iznosima od po 250,00 KM (11 ročišta), za zastupanje na odgođenim ročištima uvećano za paušal od 25% (dva ročišta) u iznosu od 250,00 KM, na ime nagrade za odsustvo iz kancelarije u trajanju od 17 časova u iznosu od 1.020,00 KM, uvećano za troškove vještačenja u iznosu od 300,00 KM i 17% za troškove PDV što ukupno iznosi 5.288,40 KM. Također, navedeno je da se odluka o troškovima žalbenog postupka tuženog (apelanta) temelji na odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku, jer tuženi nije uspio u žalbenom postupku, a odgovor na žalbu tužitelja ne predstavlja nužnu procesnu radnju da bi bilo opravdano dosuđenje troškova postupka. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-272/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-272/15 (Sep Nova d.o.o. Posušje i drugi) | Sudska praksa | Aktio