Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2255/16 ("Elta-MT" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2255/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2255/16, rješavajući apelacije "Elta-MT" d.o.o. Tuzla i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"Elta-MT" d.o.o. Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 006232 14 Rev od 3.
marta 2016. godine;
"Elta-MT" d.o.o. Tuzla, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 002326 15 Rev od 8.
marta 2016. godine;
„Dejan-Komerc“ d.o.o. Doboj, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 007768 16 Rev od 25. marta 2016. godine;
Zlatko Sarić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 157651 15 Gž od 14. marta 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2255/16 "Elta-MT" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 27. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 006232 14 Rev od 3. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi „BHB Cable TV“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade štete zbog narušavanja ugovora za period od 1. do 31. jula 2009. godine isplati određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da neosnovano apelant ističe u reviziji da Aneks ugovora zaključen 1. februara 2007. godine nije mogao imati dejstvo između stranaka, jer su ga one uredno potpisale i njime uredile međusobne odnose, a nije stavljen van snage. Naime, utvrđeno je da su Aneksom stranke na drugačiji način regulisale svoje odnose u odnosu na ranije uspostavljene Ugovorom o zajedničkom upravljanju mreže kablovske TV u Lukavcu broj 003/05, prema kojem svaka ugovorna strana ima jednak broj pretplatnika (parni brojevi - pretplatnici apelanta, neparni brojevi - pretplatnici tuženog). S druge strane, utvrđeno je da je pravilan zaključak drugostepenog suda da je sadržina u Aneksu davala mogućnost da svaki pretplatnik raskine ugovor sa apelantom i postane pretplatnik tuženog i obratno. Shodno tome, to se i po ocjeni Vrhovnog suda kod takvog stanja stvari ni tužbeni zahtjev apelanta zasnovan na zaključenom ugovoru od 2005. godine nije mogao prihvatiti osnovanim, ni za potraživanu pretplatu za pretplatnike, koji su bili pretplatnici apelanta a koji su do juna 2008. godine zaključili nove ugovore sa tuženim i time postali pretplatnici tuženog, a ni za potraživanu pretplatu za nove pretplatnike za period juni 2008. godine - juli 2009. godine za koje apelant smatra da su po principu parnog - neparnog broja trebali biti njegovi pretplatnici, zbog čega neosnovano traži naknadu štete nastalu narušavanjem Ugovora, odnosno preuzimanjem pretplatnika apelanta i naknadu izgubljene dobiti zbog narušavanja Ugovora i to za nove pretplatnike, koji su zaključili ugovore u periodu juni 2008. godine - juli 2009. godine, odnosno usmjeravajući tužbeni zahtjev na glavnoj raspravi na potraživanje ukupne naknade štete zbog narušavanja Ugovora za period od 1. do 31. jula 2009. godine u određenom novčanom iznosu.
2. AP-2282/16 "Elta-MT" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnio je 31. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 002326 15 Rev od 8. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi „BHB Cable TV“ d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade štete nastale narušavanjem ugovora – preuzimanjem pretplatnika sa kojima je apelant zaključio ugovore plati određeni novčani iznos, kao i zahtjev za naknadu štete zbog narušavanja ugovora – uskraćivanjem prava apelantu na zaključivanje ugovora sa pretplatnicima koji pristupaju mreži u periodu juni 2008. godine – oktobar 2009. godine i to za oktobar 2009. godine da plati određeni novčani iznos. U toku postupka je, između ostalog, utvrđeno da su redovni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan jer su utvrdili da je Aneks ugovora od 1. februara 2007.godine kojeg su potpisale parnične stranke, sadržajno na drugačiji način uredio odnose između parničnih stranaka što se posebno odnosi na pitanje broja pretplatnika ugovornih strana, zatim novih pretplatnika, pitanje naplate pretplate od postojećih pretplatnika, kao i raspodjelu troškova, što podrazumijeva da su tom novom regulativom parnične stranke odstupile od principa sadržanog u članu 4. tačka e. osnovnog ugovora (da svaka ugovorna strana ima jednak broj pretplatnika), pa u okolnostima kada apelant nije dokazao da je Aneks stavljen van snage, dakle egzistira i vezuje ugovorne stranke, po ocjeni i Vrhovnog suda apelant svoj tužbeni zahtjev nije mogao zasnovati na ugovornim odredbama osnovnog ugovora.
3. AP-2297/16 „Dejan-Komerc“ d.o.o. Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Duško Panić, advokat iz Doboja, podnio je 31. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 007768 16 Rev od 25. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime naknade štete koja se odnosi na neosnovano naplaćene carinske dažbine za 2005. godinu isplati određeni novčani iznos, kao i zahtjev da mu se na ime izgubljene zarade za period od 2005. godine do 2012. godine, isplate određeni novčani iznosi. U toku postupka je utvrđeno da iz činjeničnih navoda tužbe, proizilazi da je apelant u prvom dijelu svog tužbenog zahtjeva koji je imenovao kao zahtjev za naknadu štete, faktički postavio zahtjev za isplatu, odnosno vraćanje nezakonito naplaćene carine. Nadalje, utvrđeno je da iz činjeničnih utvrđenja pobijane presude proizilazi da je, očigledno apelant propustio da podnese zahtjev za povrat uvoznih dažbina u smislu relevantne odredbe Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine i u tom dijelu svoje potraživanje imenuje kao zahtjev za naknadu štete. Također, utvrđeno je da je drugostepeni sud pravilno zaključio da, obzirom na činjenicu da apelant naloge za plaćanje nije osporavao, a da je samo u upravnom postupku i mogao osporavati pravilnost naplaćenih carina, da isti nije dokazao osnov postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno protivpravno ponašanje štetnika tj. tužene koje bi kod njega moglo prouzrokovati štetu, zbog čega nema uzročno posljedične veze između eventualno nastale štete i radnje tužene, pa prema tome nema ni osnova za odgovornost tužene za izgubljenu dobit za navedeni vremenski period kako je to propisano relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Osim toga, Sud BiH je zaključio da je kod takvog utvrđenja potpuno ireleventan nalaz i mišljenje vještaka, koji dokaz je izveden na okolnost visine postavljenog tužbenog zahtjeva, pa ga stoga nije ni bilo potrebno posebno cijeniti.
4. AP-2732/16 Zlatko Sarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Jadranka Ivanović, advokatica iz Banja Luke, podnio je 23. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 157651 15 Gž od 14. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi „Brčko-gas osiguranje“ d.d. Brčko (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu plati određeni novčani iznos za oštećeno putničko vozilo, te na ime naknade za pretrpljene fizičke bolove i na ime naknade za pretrpljeni strah, a sve to kao posljedicu saobraćajne nezgode koja se dogodila 31. decembra 2009. godine u Banja Luci. U toku postupka je, pored ostalog, utvrđeno da je za predmetnu saobraćajnu nezgodu isključivo odgovoran apelant, s obzirom da se nije pridržavao saobraćajnih propisa i da alkoholisanost vozača drugog putničkog vozila koje je učestvovalo u saobraćajnoj nezgodi nije u uzročnoj vezi sa načinom nastanka saobraćajne nezgode, shodno čemu je Okružni sud, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku, odlučio kao u izreci presude. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2255/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman