Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2055/16 (A. S. i drugi)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni odnos
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2055/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2055/16, rješavajući apelacije Adema Salčina i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Adem Salčin, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 019161 15 Gž od 5. aprila 2016. godine;

Šefajeta Bajramović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 235485 14 Rev od 8. marta 2016.

godine;

Devsa Imamović, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020930 15 Rev od 21. aprila 2016.

godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 020930 12 Rsž od 21. aprila 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2055/16

1. Adem Salčin (u daljnjem tekstu: apelant), iz Konjica, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 11. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 019161 15 Gž od 5. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se obaveže tužena (Bosna i Hercegovina, Granična policija BiH) da apelantu na ime regresnog duga za određeni period isplati određeni novčani iznos.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Sud BiH navodi da je apelantu, sa činom višeg inspektora, pravo na naknadu troškova smještaja u određenom mjesečnom iznosu, odobreno rješenjem kojim se tužena obavezala da će odobreni iznos uplaćivati na račun stanodavca iz Trebinja, da je rješenje doneseno zbog postojanja izuzetnih okolnosti koje su se odnosile na raspored apelanta na rad u jedinici GP Trebinje. Dalje se navodi, da je apelant naredbom tužene od 6. avgusta 2009. godine interno premješten iz Jedinice GP Trebinje u Jedinicu Neum od 15. avgusta 2009. godine, te da stoga primjenom odredbi člana 12. stav 4. Pravilnika o platama, naknadama i drugim oblicima dodataka policijskih službenika, apelantu pripada pravo na naknadu troškova smještaja za zakupljeni stan u Trebinju do 15. avgusta 2009. godine, do kada traje i obaveza tužene na isplatu troškova stanovanja. Sud BiH konstatuje da je prestankom rasporeda apelanta na rad u Trebinju, prestao je egzistirati pravni osnov za rješenje o utvrđivanju prava na troškove smještaja, pa isto tužena nije trebala stavljati van snage. Sud BiH zaključuje da tužena nije imala obavezu plaćanja naknade smještaja nakon 15. avgusta 2009. godine (tužena je uplatila zakupninu i za mjesec avgust), te da svi troškovi nastali nakon tog perioda padaju na teret apelanta kao korisnika stana, apelant je zaključenjem ugovora o zakupu stupio u obligacioni odnos sa zakupodavcem, te je primjenom člana 17. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima bio dužan izvršiti obavezu otkaza ugovora o zakupu u momentu saznanja o konačnoj promjeni mjesta rada.

AP-2098/16

3. Šefajeta Bajramović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 235485 14 Rev od 8. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično su preinačene nižestepene odluke, pa je obavezan tuženi („Energopetrol“ d.d. Sarajevo) da apelantici isplati određeni novčani iznos, na ime razlike plate za određeni vremenski period, te da joj uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na dosuđeni iznos plate, dok je preko dosuđenog iznosa apelanticin tužbeni zahtjev odbijen.

4. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da se apelanticin zahtjev za razliku plate (kao i ostalih tužitelja koji su učestvovali u predmetnom postupku) zasniva na odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti naftne i petrohemijske privrede u F BiH (u daljnjem tekstu: GKU). Dalje se navodi, da je nakon privatizacije tuženog, zaključenjem ugovora o radu ako je zasnovan na normativnom dijelu Internog kolektivnog ugovora nastaje nova pravna situacija, da se zaposlenikov daljnji radni odnos uspostavlja po pravilima ustanovljenim tim novim ugovorom o radu čiji je sastavni dio Interni kolektivni ugovor u skladu da kojim mu pripada pravo na platu i ostala prava iz radnog odnosa, ali samo ukoliko su veća od onih koja su propisana Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU). Naime, OKU garantira minimum prava za zaposlenika ispod kojeg poslodavac ne može ići prilikom obračuna i isplate plata zaposleniku i drugih prava iz radnog odnosa. Vrhovni sud konstatuje, da budući da je apelantici isplaćivana plata po Internom kolektivnom ugovoru, a koji je propisivao manje prava za zaposlenika od prava prema odredbama OKU, to je razliku plate trebalo dosuditi u skladu sa odredbama OKU (a ne po odredbama GKU) kao povoljnijem pravu, cijeneći da je apelantica zaključila novi ugovor o radu, a u preambuli je navedeno da se zaključuje na osnovu Kolektivnog ugovora za „Energopetrol“ d.d. Sarajevo (dok ugovori drugih tužitelja su zasnovani na normativnom dijelu GKU), to apelantici u smislu odredbi OKU za utuženi period pripada razlika plate u dosuđenom iznosu.

AP-2475/16

5. Devsa Imamović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Živinica, koju zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 10. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020930 15 Rev od 21. aprila 2016. godine, kojim je odbačena apelanticina revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 020930 12 Rsž od 21. aprila 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP-3105/15 od 12. januara 2016. godine, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari, kojom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se obaveže tužena (Općina Živinice) da apelantici isplati, na ime razlike plate, manje isplaćenog regresa i manje isplaćene naknade toplog obroka za određene vremenske periode, određene novčane iznose, kao i da joj uplati pripadajuće doprinose za MIO/PIO za određeni vremenski period.

6. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je nesporno utvrđena činjenica da je apelantica obavljala poslove na mjestu viši referent za finansijske poslove, te činjenicu isplaćenih naknada za topli obrok i regres. Dalje se navodi da je sporno da li je tužena pravilno obračunala i isplatila navedene naknade, odnosno da li je apelantica imala pravo na isplatu razlike toplog obroka u skladu sa članom 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud se pravilno poziva na zauzeto pravno stajalište Ustavnog suda BiH broj AP-1315/06, a u vezi sa davanjem saglasnosti na usaglašeni tekst Kolektivnog ugovora, te da Tuzlanski kanton nije tom Kolektivnom ugovoru niti naknadno postupio u skladu sa članom 73. stav 2. tog ugovora. Iz navedenih razloga, Kantonalni sud konstatuje, da se ne mogu primijeniti odredbe navedenog Kolektivnog ugovora jer tužena nije istom pristupila, niti ga je potpisala u skladu sa odredbom člana 117. do 119. Zakona o radu, pa se predmetni Kolektivni ugovor, zbog postojanja pravne praznine, mogao primjenjivati samo do donošenja Općeg kolektivnog ugovora koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine i od kada je obavezujući za sve poslodavce pa tako i za tuženu. Također, se navodi da je prvostepeni sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke koji je obračunat u skladu sa članom 17. Općeg kolektivnog ugovora. Kantonalni sud zaključuje da nisu osnovani apelanticini žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnih propisa, jer kako je navedeno, pravilno je prvostepeni sud uz primjenu odredbi Zakona o radu, te u skladu sa članom 17. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju F BiH, a uz primjenu člana 19. Općeg kolektivnog ugovora u cijelosti odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2055/16.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2055/16 (A. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio