Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2279/16 ("L&N" d.o.o. Brčko distrikt BiH)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2279/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2279/16, rješavajući apelacije "L&N" d.o.o. Brčko distrikt BiH i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"L&N" d.o.o. Brčko distrikt BiH, protiv rješenja Apelacionog sud Brčko distrikta BiH broj 96 0 Pr 094417 16 Pžp od 22. aprila 2016. godine;
"Dunav" d.o.o. Brčko distrikt BiH i Chen Zhicheng, protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 Pr 093785 16 Pžp od 18. aprila 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2279/16 "L&N" d.o.o. Brčko distrikt BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 30. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Pr 094417 16 Pžp od 22. aprila 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen odgovornim za prekršaj iz člana 37. kažnjiv po članu 83. stav 2 u vezi sa stavom 1. Zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti, te mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 50.000,00 KM, dok je apelant obavezan platiti troškove prekršajnog postupka u iznosu od 50,00 KM. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, pored ostalog, da je predstavnik apelanta na usmenom pretresu koji je održan 4. februara 2016. godine prihvatio odgovornost za počinjenje prekršaja koji mu je stavljen na teret. Također, konstatovano je da odredba člana 52. stav 3. Zakona o prekršajima Brčko distrikta Bosne i Hercegovine propisuje da ako okrivljeni prihvati odgovornost, sud razmatra samo vrstu i visinu sankcije i u tom slučaju rješenje ne treba sadržavati obrazloženje, a u pouci o pavnom lijeku će se navesti da se okrivljeni može žaliti samo u pogledu sankcije. U skladu s navedenim, Apelacioni sud navodi da je žalbu apelantovog branioca razmotrio samo u dijelu kojim je pobijao prvostepeno rješenje zbog odluke o prekršajnoj sankciji, dok navode iz žalbe koji se odnose na povredu prekršajnog postupka i povrede materijalnog propisa o prekršaju nije ni razmatrao, obzirom da je predstavnik okrivljenog prihvatio odgovornost za prekršaj. U vezi s tim, konstatovano je da odredba člana 83. stav 2. Zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti, propisuje da će se pravna lica navedena u članu 37. ovog zakona, koja dopuste plaćanje gotovinom u iznosu većem od 30.000,00 KM suprotno navedenoj odredbi, kazniti novčanom kaznom u iznosu od 20.000,00 KM do 200.000,00 KM. Obzirom na navedeno, Apelacioni sud smatra da prvostepeni sud, prilikom izricanja novčane kazne, nije u dovoljnoj mjeri cijenio kao olakšavajuće okolnosti na strani apelanta da do sada nije kažnjavan, da se iskreno držao i priznao činjenične navode, te da u takvim okolnostima i odsustvo bilo kakve otežavajuće okolnosti ovaj sud smatra da postoji osnov za blaže kažnjavanje apelanta, ne zanemarujući pri tome težinu počinjenog prekršaja.
2. AP-2281/16 "Dunav" d.o.o. Brčko distrikt BiH (u daljnjem tekstu: prvoapelant), i Chen Zhicheng (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koje zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnijeli su 30. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Pr 093785 16 Pžp od 18. aprila 2016. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom prvoapelant i drugoapelant su oglašeni odgovornim za za prekršaj iz člana 83. stav 2. i 3. u vezi sa članom 37. Zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti, te su im izrečene kazne, i to prvoapelantu novčana kazna u iznosu od 40.000,00 KM, a drugoapelantu novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM, dok su prvoapelant i drugoapelant obavezani platiti troškove prekršajnog postupka u iznosu od po 20,00 KM. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, pored ostalog, da je prvostepeno rješenje u predmetnoj pravnoj stvari doneseno u skladu sa članom 52. stav 3. Zakona o prekršajima, odnosno na osnovu izjava branitelja prvoapelanta, te drugoapelanta o prihvatanju odgovornosti, koje su date na glavnoj raspravi održanoj 3. februara 2016. godine. Nadalje je navedeno da se u tom slučaju, prvostepeno rješenje moglo pobijati isključivo u pogledu prekršajne sankcije i zaštitne mjere. Osim toga, Apelacioni sud konstatuje da odredba člana 83. Zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti propisuje da će se novčanom kaznom u rasponu od 20.000,00 KM do 200.000,00 KM kazniti pravna osoba koja obavlja djelatnost prodaje dobara i usluga, koja dopusti plaćanje gotovinom u iznosu većem od 30.000,00 KM. Osim toga, Apelacioni sud zaključuje da je prvostepeni sud, koji je prvoapelantu izrekao uslovnu osudu kojom mu je utvrdio novčanu kaznu u iznosu od 20.000,00 KM, koja se neće izvršiti ukoliko prvoapelant u roku od 6 mjeseci ne počini novi prekršaj, precijenio olakšavajuće okolnosti na strani prvoapelanta, koje se ogledaju u tome da nije ranije kažnjavan, da je priznao izvršenje prekršaja i obećao da više neće činiti prekršaje, i da ove olakšavajuće okolnosti nisu mogle dovesti do utvrđivanja minimalne novčane kazne koju za ovaj prekršaj propisuje član 83. stav 2. Zakona o sprečavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti, a niti izricanje uslovne osude. Dakle, Apelacioni sud nalazi da je novčana kazna koju je utvrdio prvostepeni sud nesrazmjerna težini počinjenog prekršaja, te da se svrha izricanja prekršajnih sankcija, u konkretnom slučaju, može postići jedino izricanjem strože prekršajne sankcije za prvoapaelanta, i da je novčana kazna u iznosu od 40.000,00 KM adekvatna težini počinjenog prekršaja, kao i stepenu prekršajne odgovornosti prvoapelanta. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2279/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman