Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4408/13 (V. R.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4408/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4408/13, rješavajući apelaciju Vukice Radovanović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vukice Radovanović, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 004980 12 Rev od 15. avgusta 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vukica Radovanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine, koju zastupa Advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ d.o.o. za obavljanje advokatske djelatnosti, Tuzla, podnijela je 28. oktobra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 004980 12 Rev od 15. avgusta 2013. godine. Apelantkinja je 14. aprila 2014. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će Ustavni sud „zabraniti daljnje sprovođenje postupka izvršenja Presude Vrhovnog suda broj 80 0 P 004980 12 Rev od 15. avgusta 2013. godine, sve do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH o apelaciji“. Apelantkinja je 5. maja 2014. godine, 17. februara 2015. godine i 14. marta 2016. godine dopunila apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Malo vijeće Ustavnog suda je Odlukom broj AP 4408/13 od 10. juna 2014. godine (dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbilo kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda i od Milorada Skoke (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 23. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovorio 7. jula 2016. godine dok tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 004980 10 P3 od 2. decembra 2011. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca protiv apelantkinje kao prvotužene i ostalih tuženih OJDP „Grad“ Bijeljina, „Elektroprivrede“ Republike Srpske i „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik“ a.d. Ugljevik (u daljnjem tekstu: drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi ili tuženi) za utvrđenje da je ništav Ugovor o korišćenju stana koji se nalazi u Bijeljini (u daljnjem tekstu: sporni stan) zaključen između apelantkinje i drugotuženog 8. septembra 1998. godine, a što bi tuženi bili dužni priznati i trpjeti, kao i zahtjev da je apelantkinja dužna da se iseli iz spornog stana, te da isti oslobodi od lica i stvari preda tužiocu na korišćenje. Istom presudom obavezan je tužilac da apelantkinji nadoknadi troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku utvrđeno da je tužilac zaključio Ugovor o korišćenju spornog stana 5. maja 1993. godine sa trećetuženim kao davaocem stana na korišćenje umjesto sa u to vrijeme nadležnim SIZ-om stanovanja na osnovu rješenja davaoca stana na korišćenje o dodjeli spornog stana na korišćenje tužiocu. Dalje je utvrđeno da je tužilac sporni stan koristio sve do 7. septembra 1998. godine kada se apelantkinja nasilno uselila u sporni stan, te da je u vrijeme donošenja rješenja o dodjeli stana tužiocu od trećetuženog, pravo raspolaganja na spornom stanu pripadalo četvrtotuženom. Osnovni sud je dalje naveo da tužilac nije dokazao da postoji pravno valjan akt kojim je četvrtotuženi pravo raspolaganja na spornom stanu ustupio trećetuženom 1992. godine, te da je rješenjem Komisije za smještaj izbjeglica i upravljanje napuštenom imovinom Bijeljina od 18. avgusta 1998. godine apelantkinji dodijeljen na korišćenje sporni stan, a da je apelantkinja na osnovu tog rješenja zaključila ugovor o korišćenju spornog stana sa drugotuženim. Takođe, je utvrđeno da je pomenuto rješenje od 18. avgusta 1998. godine, postupajući po žalbi tužioca, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) poništilo Rješenjem od 26. jula 2001. godine. Polazeći od činjenice da je u vrijeme kada je trećetuženi donio rješenje o dodjeli stana na korišćenje tužiocu, pravo raspolaganja spornim stanom pripadalo četvrtotuženom, Osnovni sud je smatrao da pomenuto rješenje nije u skladu sa odredbom člana 11 Zakona o stambenim odnosima i da kao takvo nije moglo predstavljati pravno valjan akt o dodjeli stana tužiocu na korišćenje, a koji bi bio i punovažan osnov za zaključenje ugovora o korišćenju stana, kao i osnov njegovog zakonitog useljenja u stan. Osnovni sud je zaključio da tužilac nije dokazao da je stekao stanarsko pravo na spornom stanu i da nije aktivno legitimisan za podnošenje predmetne tužbe zbog čega nalazi da je neosnovan i apelantkinjin zahtjev za iseljenje jer je apelantkinja u spornom stanu bez pravnog osnova duže od osam godina i time je u skladu sa članom 30 Zakona o stambenim odnosima kao bespravni korisnik zaštićena od zahtjeva za iseljenje.

8. Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je, odlučujući o žalbi tužioca, donio Presudu broj 80 0 P 004980 12 Gž od 5. aprila 2012. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo zbog čega su po ocjeni Okružnog suda žalbeni navodi tužioca neosnovani.

9. Odlučujući o reviziji tužioca protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 80 0 P 004980 12 Rev od 15. avgusta 2013. godine, kojom je revizija tužioca usvojena, a Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 004980 12 Gž od 5. aprila 2012. godine preinačena tako što je utvrđeno da je ništav ugovor o korišćenju spornog stana koji je zaključen između apelantkinje i drugotuženog, a što su tuženi dužni priznati i trpjeti, a apelantkinja je dužna iseliti se iz spornog stana, osloboditi ga od lica i stvari, te ga predati tužiocu na korišćenje. Istom presudom tuženi su obavezani tužiocu nadoknaditi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da budući da je Rješenjem Ministarstva od 26. jula 2001. godine poništeno Rješenje od 18. avgusta 1998. godine o dodjeli stana apelantkinji, proizlazi da je otpao pravni osnov za zaključenje ugovora o korišćenju spornog stana koji je apelantkinja zaključila sa drugotuženim, pa je saglasno tome taj ugovor protivan prinudnim propisima i ništav prema odredbi člana 103 Zakona o obligacionim odnosima. Imajući u vidu navedeno, apelantkinja je, kako je zaključio Vrhovni sud, u posjedu spornog stana bez pravnog osnova. Međutim, kako je Vrhovni sud dalje naveo, od dana useljenja u sporni stan, to jeste od 7. septembra 1998. godine do dana stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova 28. jula 2001. godine, od kada se na stanovima u državnoj svojini ne stiče stanarsko pravo, nije protekao rok od osam godina iz odredbe člana 30 stav 7 Zakona o stambenim odnosima, a navedeni rok nije protekao ni od 26. jula 2001. godine, kada je poništeno rješenje o dodjeli stana na korišćenje apelantkinji pa do dana podnošenja tužbe sudu u konkretnom sporu 11. juna 2008. godine sa zahtjevom za iseljenje apelantkinje. Vrhovni sud je smatrao da je tužilac pravilno ukazao da se nisu stekli uslovi za primjenu odredbe člana 30 stav 7 Zakona o stambenim odnosima koji bi apelantkinju štitio od zahtjeva za iseljenje iz spornog stana.

11. Vrhovni sud je dalje naveo da nasuprot navedenom, tužiocu je sporni stan dodijeljen rješenjem trećetuženog kao davaoca stana na korišćenje 5. maja 1993. godine kao novoizgrađeni stan i s kojim je tužilac tog dana i zaključio ugovor o korišćenju stana. Na osnovu navedenog ugovora tužilac se uselio u stan 1993. godine, te po tom osnovu u njemu stanovao sve do 7. septembra 1998. godine kada se apelantkinja uselila u sporni stan. Za ishod spora u konkretnoj parnici, kako je zaključio Vrhovni sud, nije od uticaja činjenica da li je trećetuženi ili četvrtotuženi nosilac prava raspolaganja na spornom stanu jer se radi o odnosu preduzeća (oba preduzeća su u sastavu Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ Trebinje). Stoga je useljenje tužioca u sporni stan, kako je smatrao Vrhovni sud, zakonito u smislu odredbe člana 34 stav 2 tačka 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine u vezi sa odredbom člana 11 stav 2 Zakona o stambenim odnosima, i on je bio njegov zakoniti korisnik sve do 7. septembra 1998. godine. Vrhovni sud je zaključio da imajući u vidu navedeno tužilac ima pravni osnov za korišćenje spornog stana dok apelantkinja, čije iseljenje je tužilac tražio u konkretnoj parnici, nema pravni osnov za korišćenje spornog stana i suprotno stavu nižestepenih sudova osnovan je zahtjev tužioca da mu apelantkinja preda u posjed sporni stan. Istaknuto je da je tužilac u reviziji osnovano ukazao da je pobijana presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbi Zakona o stambenim odnosima zbog čega je revizija usvojena i drugostepena presuda preinačena. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantkinja smatra da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešnoj ocjeni dokaza od Vrhovnog suda. Istakla je da je tužilac sporni stan dobio na korišćenje od trećetuženog („Elektroprivreda“ RS) na osnovu Ugovora od 5. maja 1993. godine iako u to vrijeme vlasnik, odnosno nosilac prava raspolaganja na spornom stanu, nije bio trećetuženi, već četvrtotuženi („Rudnik i Termoelektrana Ugljevik“). Budući da trećetuženi nije mogao raspolagati spornim stanom, apelantkinja smatra da je Ugovor o korišćenju spornog stana od 5. maja 1993. godine ništav i da tužilac nikada nije mogao steći stanarsko pravo, niti je mogao zakonito useliti u sporni stan u skladu sa odredbama člana 11 Zakona o stambenim odnosima, a kako je to pogrešno smatrao Vrhovni sud. Takođe, apelantkinja smatra da je tužilac bio nezakoniti korisnik spornog stana i da kao takav ne može uživati sudsku zaštitu, odnosno ne može biti aktivno legitimisan da traži utvrđenje ništavosti ugovora na osnovu kog apelantkinja koristi sporni stan i njeno iseljenje iz istog. Ističe da je ona sporni stan dobila u zakonitoj proceduri shodno čl. 3 i 6 Zakona o korišćenju napuštene imovine. Dalje je navela da je Rješenje od 18. avgusta 1998. godine kojim je apelantkinji bio dodijeljen sporni stan poništeno Rješenjem Ministarstva od 26. jula 2001. godine, međutim da ukoliko bi Ustavni sud uvažio apelantkinjine navode, te ocijenio da je ništav ugovor kojim je trećetuženi dodijelio stan na korišćenje tužiocu 1993. godine jer je njime raspolagao nevlasnik, takva ocjena bi, po mišljenju apelantkinje, osporila i pravilnost Rješenja Ministarstva od 26. jula 2001. godine. Pored toga, apelantkinja smatra i da je stekla stanarsko pravo na spornom stanu u skladu sa članom 30 st. 2 i 7 Zakona o stambenim odnosima s obzirom da u roku od osam godina počev od dana useljenja u stan davalac stana na korišćenje, a niti sam tužilac nisu pokrenuli sudski postupak radi ispražnjenja spornog stana. Smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio navedene odredbe Zakona o stambenim odnosima. Dalje je istakla da se Vrhovni sud pogrešno pozvao na odredbe člana 34 stav 2 tačka 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine, s obzirom da tužilac nikada nije bio zakoniti nosilac stanarskog prava jer mu je stan dat na korišćenje na osnovu ništavog ugovora o korišćenju spornog stana. Takođe, ističe da su treće i četvrtotuženi zasebna pravna lica, te da je Vrhovni sud izveo pogrešan zaključak da za ishod spora nije od uticaja da li je treće ili četvrtotuženi nosilac prava raspolaganja na spornom stanu. Dalje, smatra da tužilac nije dokazao da je sporni stan dobio u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su u obrazloženju odluke tog suda dati razlozi za odluku i da u potpunosti ostaje kod tih navoda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o stambenim odnosima (Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase: Član 11. stav 2.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Član 30. st. 1, 2. i 7.

Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje. Na osnovu zahtijeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.

Protekom roka iz stava 2. ovog člana ne isključuje se pravo davaoca stana na korišćenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.

15. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“, broj 16/10) relevantne odredbe glase: Član 34. stav 2. tačka 3.

Privremeni korisnik će imati pravo na novi ugovor o korištenju stana u skladu sa članom 3. stav 3. ovog zakona ukoliko je stanarsko pravo stekao po osnovu jednog od sljedećih načina:

(…) 3. bio je prvi nosilac stanarskog prava nakon što je stan izgrađen; ili (…)

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 004980 12 Rev od 15. avgusta 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantkinja je osporenu presudu primila 30. avgusta 2013. godine, a apelacija je podnesena 28. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelantkinja osporava navedenu presudu, tvrdeći da su joj prekršena prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6 stav 1 i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Osim toga, uslov da se primijeni član 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza.

23. Predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o korišćenju spornog stana i na iseljenje apelantkinje iz spornog stana, dakle, na predmete građanskopravne prirode, pa stoga apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

24. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom redovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešne ocjene dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

25. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

27. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju u konačnici odlukom Vrhovnog suda usvojen tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da sud utvrdi da je ništav ugovor o korišćenju spornog stana koji je apelantkinja zaključila sa drugotuženim, te da se apelantkinja obaveže da sporni stan preda tužiocu na korišćenje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da je shodno članu 103 Zakona o obligacionim odnosima pravno ništav ugovor koji je apelantkinja zaključila sa drugotuženim, te da je apelantkinja u posjedu spornog stana bez pravnog osnova budući da je rješenjem Ministarstva poništeno rješenje o dodjeli spornog stana apelantkinji. Pored toga suprotno zaključcima nižestepenih sudova kao i apelacionom navodima, Vrhovni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju nisu ispunili uslovi za primjenu odredbe člana 30 stav 7 Zakona o stambenim odnosima koji bi apelantkinju kao nezakonitog posjednika štitili od zahtjeva za iseljenje iz spornog stana. Pri tome je Vrhovni sud naveo razloge zašto nije prihvatio pravno utemeljenim suprotne zaključke nižestepenih sudova, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Takođe, Vrhovni sud je naveo jasne razloge zašto je zaključio da tužilac u konkretnom slučaju ima pravni osnov za korišćenje spornog stana navodeći pri tome odredbe člana 34 stav 2 tačka 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine u vezi sa članom 11 stav 2 Zakona o stambenim odnosima. U odnosu na apelantkinjine navode da je tužilac nezakoniti nosilac stanarskog prava na spornom stanu jer nije zaključio ugovor o korišćenju spornog stana sa četvrtotuženim kao nosiocem prava raspolaganja, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud cijeneći navode revizije tužioca utvrdio da zaključci nižestepenih sudova nisu osnovani, te je dao razloge zašto u konkretnom slučaju za ishod spora nije od uticaja činjenica da li je trećetuženi ili četvrtotuženi nosilac prava raspolaganja na spornom stanu (utvrdivši da su oba preduzeća u sastavu Mješovitog holdinga „Elektroprivreda Republike Srpske“ Trebinje). U pogledu apelantkinjinih navoda da Vrhovni sud nije pravilno cijenio dokaze, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučujući o reviziji tužioca pošao od utvrđenog činjeničnog stanja i provedenih dokaza pred nižestepenim sudovima, utvrdivši pri tome da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili odredbe Zakona o stambenim odnosima. Pri tome je Vrhovni sud cijeneći provedene dokaze u vezi sa relevantnim odredbama navedenog zakona dao konkretne razloge zašto je zaključio da u konkretnom slučaju apelantkinja nema pravni osnov za korišćenje spornog stana, a u datim razlozima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnu primjenu materijalnog prava.

28. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao zadovoljavajuće i jasne razloge zašto je smatrao osnovanim revizione navode tužioca, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe materijalnog prava, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelantkinja u navodima apelacije nije ponudila nove razloge u odnosu na one koje je istakla u postupku pred prvostepenim sudom, a koje je Vrhovni sud imao u vidu prilikom donošenja osporene odluke. Ustavni sud smatra da je u osporenoj odluci Vrhovni sud dao za svoje stavove dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog prava čini proizvoljnom.

29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelantkinje na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

30. Apelantkinja smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda apelantkinje o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

VIII. Zaključak

31. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je redovni sud za svoju odluku kojom je u konačnici usvojen tužbeni zahtjev tužioca dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na utvrđeno činjenično stanje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

32. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje ovog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava.

33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4408/13 (V. R.) | Sudska praksa | Aktio