Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3888/13 (R. E.)
Odluka donesena 10. 10. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- In dubio pro reo
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3888/13
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3888/13, rješavajući apelaciju Rasima Esena, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. oktobra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Rasima Esena podnesena protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 005435 12 Kvlz od 23. maja 2013. godine i 11 0 K 005435 12 Kž 10 od 5. jula 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 05435 11 K od 7. novembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Rasim Esen iz Srebrenika (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Mešić, advokat iz Tuzle, podnio je 11. septembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 005435 12 Kvlz od 23. maja 2013. godine i broj 11 0 K 005435 12 Kž 10 od 5. jula 2012. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 05435 11 K od 7. novembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te od Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 23. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni i Okružni sud su dostavili odgovore 29. juna 2016. godine, a Okružno tužilaštvo 28. juna 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 05435 11 K od 7. novembra 2011. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i još pet drugih optuženih lica (u daljnjem tekstu: saoptuženi), apelanta i saoptužene proglasio krivim da su radnjama bliže opisanim u izreci presude, odnosno da je apelant neovlašteno radi prodaje posredovao u kupovini i prodaji supstanci koje su proglašene za opojne droge, čime je počinio krivično djelo neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine.
6. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da su prilikom pretresanja stana i prostorija koje koristi apelant nađeni i oduzeti: jedan zasad stabljike za koju je vještačenjem utvrđeno da pripada familiji Canabeca, te dva mobilna telefona sa pripadajućom SIM karticom sa bližim karakteristikama. Nadalje, u obrazloženju presude detaljno su interpretirani sadržaji razgovora između apelanta, saoptuženog A.H. i saoptuženog Ž.B., pribavljeni provođenjem posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija. Okružni sud je zaključio da iz sadržaja navedenih razgovora nesumnjivo proizlazi da se odnose na posredovanje u kupoprodaji opojne droge marihuane, koju je saoptuženi A.H. prodavao saoptuženom Ž.B. a u čemu je apelant bio posrednik. Također, ukazano je da iz sadržaja razgovora proizlazi da su sva trojica znali izraze-šifre koje su koristili u međusobnim telefonskim kontaktima radi prikrivanja svojih aktivnosti.
7. Okružni sud je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da je posredovao u kupovini kombija između saoptuženih A.H. i Ž.B. Iz obrazloženja presude proizlazi da je svjedok N.P. izjavio da je komunicirao sa apelantom radi kupovine kombija i rashladne vitrine od saoptuženog A.H., ali da iz presretnutih razgovora proizlazi da se ova komunikacija odvijala u periodu od 13. do 17. septembra 2010. godine, dok se komunikacija između apelanta i saoptuženih A.H. i Ž.B. dešavala i prije i poslije toga (18. august, 5, 10, 25. i 27. septembar, te 5. i 7. oktobar 2010. godine), a iz sadržaja razgovora jasno proizlazi da se ne odnose na kupovinu kombija, kako je apelant tvrdio u svojoj izjavi, već da apelant putem telefona dogovara mjesto susreta između saoptuženih A.H. i Ž.B. radi prodaje opojne droge marihuane. Također, ukazano je da iz presretnutih razgovora između apelanta i svjedoka N.P., čiji sadržaj je interpretiran u obrazloženju presude, proizlazi da je apelant posredovao i u ostvarivanju kontakta između svjedoka N.P. i saoptuženog A.H., te da oni ne razgovaraju ni o kombiju ni o rashladnoj vitrini, da se u razgovorima koriste izrazi čije značenje je poznato samo njegovim učesnicima, a radi prikrivanja svojih aktivnosti.
8. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da je u noći između 5. i 6. oktobra 2010. godine izvršen pretres automobila saoptuženog Ž.B., ali da tom prilikom nije nađena droga ili drugi dokazi u vezi sa krivičnim djelom. Međutim, iz transkripta presretnutih razgovora između apelanta i saoptuženog Ž.B. proizlazi da je saoptuženi Ž.B. posredstvom apelanta 5. oktobra 2010. godine javio saoptuženom A.H. da sutra dolazi, da su se 6. oktobra sastali saoptuženi Ž.B. i apelant, a da iz komunikacije od 7. oktobra između apelanta i saoptuženog A.H. proizlazi da je saoptuženi A.H. obavijestio apelanta da se vidio „sa onim bratom“ (misli na saoptuženog Ž.B.), te da ga obavještava da su imali nekih problema.
9. Okružni sud je ukazao da je za kvalifikaciju krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, koje je apelantu, kao i ostalim saoptuženim stavljeno na teret, dovoljno da su dva ili više lica dogovorili da zajednički i neovlašteno proizvode opojnu drogu, ili da vrše njeno neovlašteno stavljanje u promet i da su u realizaciji ovog dogovora izvršili bar jednu radnju iz stava 1. navedenog člana s tim da nije dovoljno da je dogovor ograničen samo na jednu radnju. Na temelju provedenih dokaza Okružni sud je zaključio da je sa sigurnošću utvrđeno da su apelant i ostali saoptuženi, zajedno sa još pet označenih lica, u označenom periodu na području pobrojanih, kao i drugih gradova, protivno članu
19. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, kontinuirano i po prethodnim dogovorima koje su saoptuženi ostvarili međusobno, te sa pobrojanim licima, putem mobilnih i fiksnih telefona, neovlašteno nabavljali označene opojne droge.
10. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 005435 12 Kž 10 od 5. jula 2012. godine odbio kao neosnovanu apelantovu i žalbe ostalih optuženih, te žalbu Okružnog tužilaštva i potvrdio presudu Okružnog suda.
11. Iz obrazloženja presude proizlazi da je neosnovanom ocijenjena apelantova tvrdnja o povredi prava na odbranu, sadržanog u principu jednakosti oružja iz člana 14. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS) koji manifestira jednak procesni položaj stranaka u postupku, tj. i u jednakom pristupu suda u ocjeni dokaza. Vrhovni sud je zaključio da iz prvostepene presude poizlazi da su, u skladu sa članom 295. stav 2. ZKPRS, savjesno ocijenjeni svi dokazi optužbe i odbrane pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te da su za izvedene zaključke o odlučnim činjenicama u obrazloženju dati valjani razlozi. Ukazujući na provedene dokaze optužbe i odbrane, te njihovu ocjenu, Vrhovni sud je zaključio da se ne stječe utisak pristrasnosti suda kroz favoriziranje tužilačke strane, pa da ne postoji povreda odredaba postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS.
12. Neosnovanim je ocijenjen žalbeni navod apelanta i ostalih saoptuženih da je prvostepena presuda zasnovana na brojnim nezakonitim dokazima. S tim u vezi je ukazano da su dokazi pribavljeni provođenjem posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija iz člana 234. stav 2. tačka a) ZKPRS zakoniti, jer je za njihovo provođenje sud donio odgovarajuću naredbu u skladu sa članom 234. stav 1. ZKPRS-prečišćeni tekst, a sada članom 236. stav 1. ZKPRS, da su sve naredbe pobrojane u prvostepenoj presudi prilikom obrazlaganja činjenica utvrđenih na osnovu svake od realiziranih komunikacija putem telefona između pojedinih optuženih i svjedoka.
13. Nadalje, neosnovanim je ocijenjen i žalbeni navod apelanta i ostalih saoptuženih da je izreka prvostepene presude nerazumljiva, te da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama. Vrhovni sud je zaključio da činjenični opis radnji onako kako je dat u izreci prvostepene presude sadrži subjektivne i objektivne elemente krivičnog djela za koje su apelant i ostali saoptuženi proglašeni krivim. Neosnovanim je ocijenjena i apelantova, kao i tvrdnja ostalih saoptuženih o pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Po ocjeni Vrhovnog suda, a u prilog čemu su u obrazloženju detaljno i iscrpno analizirani provedeni dokazi optužbe i odbrane, prvostepeni sud je analizom i ocjenom provedenih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj vezi pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno izveo zaključak o krivici apelanta i ostalih saoptuženih.
14. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je u prvostepenoj presudi pravilno primijenjen Krivični zakon kada je zaključeno da se u radnjama apelanta i ostalih saoptuženih stječu obilježja krivičnog djela iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, koji je važio u vrijeme izvršenja navedenog djela.
15. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 K 005435 12 Kvlz od 23. maja 2013. godine odbio kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen od apelanta i saosuđenih D.M., B.N. i K.V. protiv presuda Vrhovnog i Okružnog suda.
16. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant protiv presuda Vrhovnog i Okružnog suda podnio zahtjev smatrajući da su obje presude povrijedile Krivični zakon. Vrhovni sud je, ukazujući na konkretne dijelove obrazloženja iz presuda Vrhovnog suda, te Okružnog suda zaključio da je pravilan zaključak u navedenim presudama da se u radnjama apelanta i ostalih saosuđenih, opisanim u izreci prvostepene presude, stječu svi elementi krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. Nadalje, Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio pozivanje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje na osnovu čega su iznesene tvrdnje da je pogrešan zaključak da se u radnjama apelanta i ostalih saosuđenih stječu obilježja krivičnog djela za koje su proglašeni krivim. S tim u vezi je ukazano da povreda Krivičnog zakona kao osnov za podnošenje ovog pravnog lijeka protiv pravosnažne presude podrazumijeva da su u toj presudi potpuno i pravilno utvrđene odlučne činjenice, pa da je pravilnom primjenom zakona na tako utvrđene činjenice trebalo donijeti drugačiju odluku. Slijedom navedenog, ukazano je da je isključena mogućnost pobijanja pravosnažne odluke ovim vanrednim pravnim lijekom po osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno povreda Krivičnog zakona se ne može uspostaviti na tezi o manjkavosti pobijanih presuda. Najzad, Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio i tvrdnje iz podnesenih zahtjeva o povredi prava na odbranu. S tim u vezi je ukazano i da su prvostepeni i drugostepeni sud dali široke, argumentirane i za ovaj sud prihvatljive razloge za ocjenu da su prikupljeni materijalni dokazi optužbe pribavljeni i čuvani na zakonit način, na osnovu naredbe nadležnih sudova i postupanja nadležnog tužioca.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
18. Apelant tvrdi da se u toku cijelog postupka pred redovnim sudovima branio i na način da se u radnjama koje mu se stavljaju na teret ne stječu obilježja krivičnog djela za koje je proglašen krivim, a zbog čega smatra da je proizvoljno i paušalno primijenjen Krivični zakon. S tim u vezi, ukazuje da je na ovu činjenicu ukazivao i u žalbi na prvostepenu presudu, te u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, ali da na ove njegove navode nije odgovoreno zbog čega smatra da mu je povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek. Nadalje, apelant tvrdi da je kao rezultat očigledno proizvoljne ocjene dokaza i činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, te da su u obrazloženjima osporenih odluka izostali jasni i detaljni razlozi kako su redovni sudovi došli do zaključka o njegovoj krivici. Ovo je, dalje, kako tvrdi, kao posljedicu imalo i da su povrijeđene garancije pretpostavke nevinosti i principa in dubio pro reo. U ovom dijelu apelant je posebno istakao i da Tužilaštvo nije izvelo niti jedan dokaz koji bi po svom sadržaju mogao biti direktan dokaz i koji bi neposredno i nesumnjivo govorio u prilog relevantnim činjenicama, odnosno da se radilo o indicijama koje nisu djelovale kao čvrst zatvoren krug, koji dozvoljava samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te koji objektivno potpuno ne isključuje mogućnost drugačijeg zaključka.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Okružni sud je u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na razloge i obrazloženja iz svoje odluke, ukazujući da su u konkretnom krivičnom postupku u svemu poštovana apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
21. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da su u obrazloženjima osporenih odluka dati valjani razlozi i obrazloženja u pogledu zaključaka o apelantovoj krivici, da je apelantova krivica utvrđena na temelju provedenih dokaza, a ne indicija, te da su redovni sudovi dali relevantne razloge i obrazloženja u vezi sa apelantovim žalbenim navodima, kao i navodima iz zahtjeva za zaštitu zakonitosti.
V. Relevantni propisi
22. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06 i 73/10) u relevantnom dijelu glasi:
Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224.
(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi nacin neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavača ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.
23. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 100/09 - prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 295.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2)Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 311.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
(...)
g) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;
(...)
Član 312.
Povrede Krivičnog zakona Povreda Krivičnog zakona postoji ako je krivični zakon povrijeđen u pitanju:
a)da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo;
(…) Član 349.
Uslovi za podnošenje zahtjeva (1) Protiv pravnosnažne presude može se podnijeti zahtjev za zaštitu zakonitosti u sljedećim slučajevima:
a)zbog povrede Krivičnog zakona i
b) zbog povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ovog zakona.
(...)
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 005435 12 Kvlz od 23. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. jula 2013. godine, a apelacija je podnesena 11. septembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama Vrhovnog i Okružnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
31. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
32. Suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje svodi se na tvrdnje da je kao rezultat pogrešne ocjene provedenih dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
33. U vezi sa apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i, s tim u vezi, pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati ni u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakoga dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Potom, prema stajalištu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90, od 10. marta 2009. godine). U ovome kontekstu zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su dokazi u korist i protiv osobe koja je u pitanju prezentirani tako da osiguraju pravičan postupak (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Barım protiv Turske (dec.), aplikacija broj 34536/97 od 12. januara 1999. godine).
34. U konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je od apelanta oduzeta jedna stabljika biljke iz familije Canabeca, dva mobilna telefona označenih karakteristika, te da je protiv apelanta, kao i ostalih saosuđenih preduzeta i posebna istražna radnja nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelant u apelaciji ne dovodi u pitanje zakonitost pribavljanja nijednog od navedenih dokaza. Nadalje, u obrazloženjima osporenih odluka detaljno je interpretiran sadržaj presretnutih razgovora između apelanta i saoptuženih, odnosno saosuđenih Ž.B. i A.H., koji apelant, također, ne osporava i ne dovodi u pitanje. Nadalje, u vezi sa provedenim dokazima, ocijenjen je i apelantov iskaz u kom je tvrdio da je, ustvari, posredovao između saosuđenih Ž.B. i A.H. radi kupoprodaje kombija, te da se zbog toga sastao i sa N.P. Također, ocijenjena je i izjava N.P., koji je saslušan u svojstvu svjedoka i koji je tvrdio da je s apelantom komunicirao radi kupovine kombija i rashladne vitrine od saosuđenog A.H. Međutim, Ustavni sud zapaža da su, prema sadržaju presretnutih razgovora, kako između apelanta i saosuđenih A.H. i Ž.B., tako i apelanta i svjedoka N.P., redovni sudovi zaključili da se ne spominju ni kombi ni rashladna vitrina, da se u razgovorima koriste specifični izrazi koji očigledno imaju značenje poznato samo učesnicima razgovora sa ciljem prikrivanja njihovih aktivnosti. Stoga, a imajući u vidu da apelant u postupku pred redovnim sudovima nije predlagao provođenje nekog drugog dokaza kojim bi doveo u pitanje kako sadržaj, tako i vjerodostojnost dokaza koji su u postupku provedeni i na kojim su osporene presude zasnovane, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovanu apelantovu tvrdnju da je ocjena provedenih dokaza pogrešna, pa da je zbog toga i činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da su povrijeđene garancije pretpostavke nevinosti i princip in dubio pro reo.
35. Nadalje, prema obrazloženjima osporenih odluka, na temelju navedenih dokaza redovni sudovi su zaključili da je apelant neovlašteno radi prodaje posredovao u kupovini i prodaji supstanci koje su proglašene za opojne droge. Ustavni sud zapaža da je članom 224. stav 1. KZBiH kao jedna od radnji izvršenja krivičnog djela nedozvoljena proizvodnja i promet opojnih droga određeno i posredovanje u prodaji i kupovini supstance ili preparata koji su proglašeni za opojne droge, a stavom 2. navedenog člana, pored ostalog, da ako je djelo iz stava 1. počinilo više lica, učinilac će se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina. U konkretnom slučaju iz osporenih odluka proizlazi i da je navedeno krivično djelo počinilo više lica. Naime, u obrazloženju osporene presude Okružnog suda izričito je navedeno da su saoptuženi M.D., B.N., A.H. i Ž.B. neovlašteno kupovali, držali radi prodaje i prodavali supstance koje su proglašene za opojne droge, da je saoptuženi V.K. neovlašteno kupovao i držao radi prodaje supstance koje su proglašene za opojne droge, te da je apelant neovlašteno radi prodaje posredovao u kupovini i prodaji supstanci koje su proglašene opojnim drogama. Shodno navedenom, a suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno postupali kada su zaključili da se u apelantovim radnjama stječu obilježja krivičnog djela iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS za koje su apelant i ostali optuženi proglašeni krivim osporenim odlukama.
36. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je ocjena dokaza bila proizvoljna, pa da je to rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem, te da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da se u apelantovim radnjama stječu obilježja krivičnog djela za koje je osporenim odlukama proglašen krivim.
37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na efektivni pravni lijek
38. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvorni pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i da je koristio mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepene presude, te da je imao i da je koristio mogućnost ulaganja zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Činjenica da su po žalbi, odnosno zahtjevu za zaštitu zakonitosti donesene odluke kojim apelant nije zadovoljan, ne može voditi zaključku da pravni lijekovi ne postoje, ili da nisu djelotvorni. Naime, iz apelantovih navoda nije moguće zaključiti o kom dijelu njegovih navoda istaknutih u žalbi, odnosno zahtjevu za zaštitu zakonitosti, redovni sudovi nisu odlučili. Ovo tim prije što je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude donesene po apelantovoj žalbi naveo žalbene navode kako apelanta, tako i ostalih optuženih, te s tim u vezi ponudio razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim u prilog zaključku zbog čega su neosnovani. Također, Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovom zahtjevu za zaštitu zakonitosti, ukazao da je apelant uložio zahtjev zbog pogrešne primjene Krivičnog zakona, te dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega se tvrdnje o pogrešnoj primjeni Krivičnog zakona ne mogu temeljiti na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je ocjena dokaza bila proizvoljna, da je to rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem, te da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da se u apelantovim radnjama stječu obilježja krivičnog djela za koje je osporenim odlukama proglašen krivim.
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada činjenica da apelant nije zadovoljan ishodom postupka po pravnim lijekovima koje je imao na raspolaganju i koje je koristio ne može da vodi zaključku o kršenju tog prava.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman