Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2026/16 (D. S. i drugi)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2026/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2026/16, rješavajući apelacije Dragana Simića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Dragan Simić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Rs 031559 15 Rsž od 21. januara 2016. godine;

Mirsad Kurahović, Ibrahim Kambić, Mirsad Gospić, Fuad Spahić i Hajrudin Ograšević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 013599 14 Rev od 5. aprila 2016. godine;

Jasenko Prcić, Amil Delić, Nedžad Jašaragić, Mirjana Crvenković i Elvis Mujić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 003589 14 Rev od 8. aprila 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2026/16 Dragan Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Živan Blagojević, advokat iz Šamca, podnio je 6. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 Rs 031559 15 Rsž od 21. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi („Rafinerija ulja Modriča“ a.d. Modriča) da mu po osnovu dijela neisplaćene otpremnine isplati određeni novčani iznos.

U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog na osnovu ugovora o radu, a da mu je odlukom o otkazu ugovora o radu iz organizaciono tehnoloških razloga otkazan ugovor o radu, te da mu je bilo ponuđeno zaključenje ugovora o radu pod izmijenjenim okolnostima, što je apelant odbio. Nadalje, utvrđeno je da je apelantu isplaćena otpremnina u određenom novčanom iznosu, koja je obračunata u skladu sa odredbom člana 79. stav

2. Posebnog kolektivnog ugovora privrednih društava za proizvodnju, preradu i promet nafte i naftnih derivata (u daljnjem tekstu: Posebni kolektivni ugovor). U obrazloženju osporene odluke se navodi da je u predmetnoj pravnoj stvari sporno da li je trebalo primjeniti naprijed navedeni kolektivni ugovor ili Kolektivni ugovor energetike iz 2008. godine. U vezi s tim, zaključeno je da se u konkretnom slučaju imaju primjeniti odredbe Posebnog kolektivnog ugovora, koji odredbom člana 93. propisuje da stupanjem na snagu tog kolektivnog ugovora u vremenu dok je on na snazi, prestaju da važe, u privrednim društvima iz člana 2. tog kolektivnog ugovora, svi dosadašnji kolektivni ugovori, uključujući i Kolektivni ugovor energetike iz 2008. godine, dok se ne postigne dogovor u skladu s „Protokolom o namjerama“ koji će potpisati obje ugovorne strane istovremeno sa potpisivanjem tog kolektivnog ugovora. Također, utvrđeno je da se Posebni kolektivni ugovor primjenjuje od 1. aprila 2011. godine, iz čega proizilazi da je u vrijeme donošenja odluke o otkazu ugovora o radu i obračuna otpremnine apelantu, ovaj kolektivni ugovor bio na snazi, te se samim tim nisu mogli primjenjivati drugi kolektivni ugovori, niti se po istim mogla obračunavati otpremnina. Najzad, zaključeno je da isplaćeni iznos otpremnine nije u suprotnosti sa odredbama člana 13. stav 1. i člana 160. stav 2. Zakona o radu, kojim je propisano da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu ne može odrediti manji obim prava radnika od onoga koji je određen ovim ili drugim zakonom, jer je odredbom člana 141. stav 2. navedenog zakona propisan manji obim prava u pogledu visine otpremnine od onog koji je propisan odredbom člana 79. Posebnog kolektivnog ugovora, po kojoj je apelantu isplaćena otpremnina, te su shodno navedenom neosnovani apelantovi prigovori po tom osnovu.

2. AP-2256/16 Mirsad Kurahović, Ibrahim Kambić, Mirsad Gospić, Fuad Spahić i Hajrudin Ograšević(u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 27. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 013599 14 Rev od 5. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata Mirsada Kurahovića, Ibrahima Kambića i Hajrudina Ograševića u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaća i toplog obroka, kao i na ime razlike regresa, dok je tužbeni zahtjev apelanata Nihada Gosića i Fuada Spahića odbijen u cjelosti.

U obrazloženju osporene odluke se navodi, pored ostalog, da je sporno pitanje u predmetnoj pravnoj stvari da li apelantima, kao zaposlenicima MUP-a Tuzlanskog kantona, pripada razlika naknade plata i toplog obroka za period od 15. oktobra 2005. godine do 15. oktobra 2008. godine, te razlika regresa za period od 2005. do 2008. godine prema odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Imajući u vidu da na usaglašeni tekst Granskog kolektivnog ugovora tuženi nije dao saglasnost, niti je istom naknadno pristupio, konstatovano je da se ovaj kolektivni ugovor nije mogao primjeniti u pogledu pitanja visine pojedinačnih prava zaposlenih u organima uprave i sudske vlasti, izuzev do 8. septembra 2005. godine i to samo radi popunjavanja pravne praznine u pogledu visine naknade iz radnog odnosa službenika i namještenika u organima uprave Tuzlanskog kantona, obzirom da visina ovih naknada nije bila uređena propisima iz oblasti radnih odnosa ove kategorije zaposlenika. Dakle, konstatovano je da se odredbe Granskog kolektivnog ugovora, u odnosu na traženu razliku plata, toplog obroka i regresa, mogu primjeniti do 8. septembra 2005. godine, kada je stupio na snagu Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine koji je mjerodavno pravo u odnosu na zahtjeve apelanata počev od 8. septembra 2005. godine. Imajući u vidu da je Opći kolektivni ugovor obavezujući za tuženog, to se na predmetna potraživanja mogu primjeniti samo odredbe člana 7. i 8. ovog kolektivnog ugovora.

3. AP-2656/16 Jasenko Prcić, Amil Delić, Nedžad Jašaragić, Mirjana Crvenković i Elvis Mujić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirza Telalović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 21. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 003589 14 Rev od 8. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je dio tužbenog zahtjeva apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi (Tuzlanski kanton) da im isplati na ime razlike plaća, na ime razlike toplog obroka, na ime razlike regresa određene novčane iznose za određene vremenske periode.

U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je u predmetnoj pravnoj stvari sporno da li apelantima, kao zaposlenicima MUP-a Tuzlanskog kantona pripada razlika naknade plaća i toplog obroka za period od 15. oktobra 2005. godine do 15. oktobra 2008. godine, kao i razlika isplate regresa za period 2005. do 2008. godine prema odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). U vezi s tim, zaključeno je da se odredbe Granskog kolektivnog ugovora, u odnosu na traženu razliku naknada, mogu primjeniti do 8. septembra 2005. godine, kada je na pravnu snagu stupio Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor), koji je mjerodavno pravo u odnosu na tužbene zahtjeve počev od 8. septembra 2005. godine. Također, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da Tuzlanski kanton nije dao saglasnost na usaglašeni tekst Granskog kolektivnog ugovora, niti mu je naknadno pristupio, pa se isti nije mogao primjeniti u pogledu pitanja visine pojedinačnih prava zaposlenih u organima uprave i sudske vlasti, izuzev do 8. septembra 2005. godine radi popunjavanja pravne praznine u pogledu visine naknade iz radnog odnosa službenika i namještenika u organima uprave Tuzlanskog kantona, obzirom da visina ovih naknada nije bila uređena propisima iz oblasti radnih odnosa ove kategorije zaposlenika. Imajući u vidu da je Opći kolektivni ugovor obavezujući i za tuženog, konstatovano je da se na potraživanja apelanata mogu primjeniti samo odredbe člana 7. i 8. ovog kolektivnog ugovora. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2026/16. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2026/16 (D. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio