Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2718/16 (D. B.)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Uknjižba
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2718/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2718/16, rješavajući apelaciju Danila Blagojevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danila Blagojevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 025355 15 Rev od 9. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

Danilo Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Boško Čegar, advokat iz Pala, podnio je 24. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 025355 15 Rev od 9. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on, na osnovu pravnog posla, stekao isključivo pravo vlasništva na poslovnom prostoru, pobliže preciziranom u izreci presude, o čemu je tuženi Grad Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan predati apelantu podobnu ispravu za upis u knjigu uloženih ugovora, a u protivnom uknjižba će se izvršiti na osnovu presude, te da se obaveže tuženi da mu, na ime neizvedenih, a ugovorenih radova isplati određeni novčani iznos, na ime nedovršenih radova na infrastrukturi zgrade, termoizolacijskih radova, stubišta, vanjskog uređenja zgrade i neobezbjeđenog priključka na centralno grijanje na zgradi. U toku postupka je utvrđeno da kada se pravo svojine stiče na osnovu pravnog posla (kakav je ovdje slučaj), ono se stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način (član 20. u vezi sa članom 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima) koji se u smislu čl. 356. i 357. Zakona o stvarnim pravima primjenjuje u ovoj pravnoj stvari. Naime, utvrđeno je da kod ovakvog načina stjecanja prava svojine na nepokretnosti, ugovor kao pravni posao predstavlja samo pravni osnov za upis stvarnih prava u javnim knjigama, pa nije bilo pravnog osnova da redovni sudovi usvoje stvarno-pravni dio tužbenog zahtjeva. Osim toga, utvrđeno je da ako se ima u vidu da prema propisima o uređenju prostora, izgrađeni objekat se ne može staviti u upotrebu prije nego nadležni organ uprave izda rješenje o odobrenju za upotrebu na osnovu prethodno izvršenog tehničkog pregleda objekta, sama presuda, bez upotrebne dozvole kao dokumenta potrebnog za upis predviđenog zakonom prema odredbi člana 3. stav 2. tačka 6. Zakona o zemljišnim knjigama, ne bi bila valjan pravni osnov za upis vlasništva apelanta na predmetnom poslovnom prostoru u javnim evidencijama.

Nadalje, utvrđeno je da je pravni osnov tužbenog zahtjeva za isplatu neizvedenih a ugovorenih radova u određenom novčanom iznosu, po ocjeni Vrhovnog suda, naknada štete zbog povrede ugovorne obaveze od strane tuženog (član 262. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO), pa su nižestepeni sudovi pogrešno sudili kada su ovo potraživanje pravno okvalifikovali kao stjecanje bez osnova, koje predviđa odredba člana 210. ZOO. Također, utvrđeno je da su odredbom člana 15. Osnovnog ugovora o udruživanju sredstava i rada od 15. augusta 2002. godine i odredbama aneksa tog ugovora od 20. februara 2003. godine ugovorene obaveze prednika tuženog, među kojima su dovršenje fasade i obezbjeđenje priključka za grijanje koje obaveze prednik tuženog nesporno nije izvršio do dana podnošenja tužbe u ovoj parnici, čime je povrijedio odredbe ugovora i što je za posljedicu imalo prouzrokovanje štete apelantu (član 262. stav 2. ZOO). Isto tako, utvrđeno je da se apelant nije koristio pravom iz člana 124. ZOO da zahtijeva od tuženog da izvrši ugovorenu obavezu onako kako ona glasi, nego traži samo naknadu vrijednosti neizvršenih radova. Prema tome, utvrđeno je da se apelantova šteta sastoji u umanjenju vrijednosti poslovnog prostora zbog neizvršenih a ugovorenih i od strane apelanta plaćenih radova, koji vid štete on ovdje i ne traži, niti je na te okolnosti izvodio dokaze. Također, utvrđeno je da traženi iznos naknade nema ni karakter štete u vidu eventualnih izdataka za radnje koje bi bile preduzete u cilju otklanjanja štetnih posljedica koje su nastupile zbog neispunjenja ugovorne obaveze, čime bi (eventualnim izdacima) imovina apelanta bila umanjena (član 155. ZOO). Budući da se tužbom zahtjeva isplata određenog novčanog iznosa na ime nedovršenih radova za infrastrukturu zgrade, Vrhovni sud je zaključio da to, s obzirom na izloženo, nema pravnog osnova, jer ne predstavlja štetu u smislu člana 262. stav 2. ZOO U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi i u činjenici da je postupak trajao tri godine. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka Ustavni sud nalazi da je predmetni postupak u cijelosti okončan u roku od tri godine i sedam mjeseci, i u kojem periodu su donesene tri odluke, a što je primjereno okolnostima konkretnog slučaja i ne može voditi povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2718/16 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio