Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2620/13 („Beljušić“ d.o.o. Prozor-Rama)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
  • Šta se smatra imovinom
  • Proporcionalnost
  • Legitiman cilj
  • Troškovi postupka
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2620/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2620/13, rješavajući apelaciju „Beljušića“ d.o.o. Prozor-Rama, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Beljušića“ d.o.o. Prozor- Rama podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 011515 10 Gž od 3. aprila 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Beljušić“ d.o.o. Prozor-Rama (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emir R. Karača, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 011515 10 Gž od 3. aprila 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i punomoćnika Mate Džolana (koji je imao procesnu poziciju tužitelja u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke - u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 14. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i punomoćnik tužitelja su u periodu od 23. do 25. marta 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 07 56 P 011515 07 P od 23. oktobra 2009. godine (stav 1. izreke presude) obavezani su prvotuženi HNK Mostar - Ministarstvo saobraćaja i veza (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelant da tužitelju solidarno na ime naknade materijalne štete isplate iznos od 4.466,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Također, predmetnom presudom (stav 2. izreke presude) prvotuženi i apelant su obavezani da tužitelju solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 2.612,02 KM.

6. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je tužitelj podnio tužbu protiv prvotuženog i apelanta radi naknade materijalne štete pričinjene na njegovom vozilu uslijed saobraćajne nezgode u ukupnom iznosu od 11.134,11 KM. Općinski sud je utvrdio da se 20. januara 2007. godine na putu Prozor-Varvara u mjestu Milankov Brig, općina Prozor-Rama, dogodila saobraćajna nezgoda uslijed koje je na apelantovom vozilu pričinjena materijalna šteta u visini određenoj prema nalazu vještaka mašinske struke, a za koju su solidarno odgovorni prvotuženi i apelant s obzirom da je do štetnog događaja došlo isključivo zbog neodržavanja ceste u stanju da se na njoj može odvijati nesmetan i siguran saobraćaj. Općinski sud je odluku o troškovima postupka donio pozivajući se na odredbu člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je konstatirao da se ti troškovi sastoje od troškova punomoćnika tužitelja, i to: za sastavljanje tužbe, pristup na pripremno ročište, pristup na ročište za glavnu raspravu, za zastupanje na tri nastavka glavne rasprave, te za zastupanje na rekonstrukciji na licu mjesta i uviđaju, što uz PDV ukupno iznosi 1.522,00 KM. S obzirom na uspjeh u parnici koji je ocijenio na iznos od 40%, Općinski sud je utvrdio da ti troškovi ukupno iznose 688,00 KM. Također, Općinski sud je tužitelju priznao troškove punomoćnika za upotrebu vlastitog vozila na relaciji Mostar- Konjic-Mostar u iznosu od 540,00 KM (za pristup na pet ročišta i uviđaj na licu mjesta), troškove na ime vještačenja u iznosu od 600,00 KM i trošak sudske takse u iznosu od 334,02 KM i taksu na presudu u iznosu od 450,00 KM. Shodno tome, Općinski sud je utvrdio da ukupni troškovi tužitelja iznose 2.612,02 KM.

7. Odlučujući o žalbama koje su prvotuženi i apelant podnijeli protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu broj 56 0 P 011515 10 Gž od 3. aprila 2013. godine kojom je djelimično uvažio žalbe i preinačio prvostepenu presudu u stavu 1. izreke tako što je umjesto iznosa od 4.466,00 KM tužitelju dosuđen iznos od 2.466,00 KM i određeno da zakonske zatezne kamate na taj iznos teku od 22. marta 2007. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te u stavu 2. izreke (troškovi postupka) tako što mu je umjesto iznosa od 2.612,02 KM dosudio iznos od 1.766,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalbe odbio kao neosnovane.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilno utvrdio odgovornost tuženih za nastalu štetu. Međutim, ocijenio je da je apelantovom žalbom osnovano ukazano da Općinski sud nije uzeo u obzir činjenicu da je tužitelj prodao vozilo nakon nezgode po cijeni od 2.000,00 KM, koju činjenicu je apelant isticao u toku postupka pred Općinskim sudom, a tužitelj nije osporio. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da je bilo opravdano da od iznosa naknade štete, koja je prema nalazu vještaka mašinske struke utvrđena na iznos od 4.466,00 KM, odbiti iznos od 2.000,00 KM, tako da ukupna šteta iznosi 2.612,02 KM. Kantonalni sud je ocijenio da su djelimično osnovani i žalbeni prigovori na odluku o troškovima postupka jer je tužitelj konačno uspio sa 22% tužbenog zahtjeva, pa mu u tom omjeru pripadaju i troškovi postupka. U vezi s tim, Kantonalni sud je zaključio da tužitelju pripadaju troškovi za sastavljanje tužbe, pristup na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, za zastupanje na tri nastavka glavne rasprave, sve zajedno sa PDV-om, kojima treba dodati taksu na tužbu i taksu na presudu, a što ukupno iznosi 636,00 KM. Također, Kantonalni sud je ocijenio da tužitelju pripada i nagrada za vještačenje u iznosu od 600,00 KM, te troškovi za upotrebu vlastitog vozila na relaciji Mostar-Konjic-Mostar u iznosu od 540,00 KM. Shodno tome, Kantonalni sud je zaključio da ukupni troškovi iznose 1.776,00 KM.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom, u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), što je, prema njegovom mišljenju, posljedica proizvoljne primjene ZPP-a, konkretno odredbe člana 386. stav 2. ZPP-a. Naime, apelant tvrdi da Kantonalni sud svoju odluku nije mogao zasnovati na navedenoj zakonskoj odredbi jer je uspio u parnici sa 78%, a tužitelj samo sa 22%, odnosno u pretežnom dijelu nije uspio u parnici. Smatra da je, shodno tome, tužitelj trebao biti obavezan da mu nadoknadi troškove parničnog postupka, i to u skladu sa odredbom člana 386. stav 1. ZPP-a, kojom je, kako navodi, propisano da je stranka koja u cjelini ili u pretežnom dijelu izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove postupka.

b) Odgovori na apelaciju

10. Kantonalni sud je istakao da ostaje pri svojoj odluci i razlozima datim u njoj i da smatra da tom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. Istakao je da su netačne apelantove tvrdnje da su sudovi zanemarili odredbe ZPP-a kojima se uređuje način donošenja odluke o troškovima parničnog postupka, a kojima se afirmira načelo da odluka o troškovima spora u konačnici uvijek zavisi od uspjeha u sporu. Naime, Općinski sud je naveo da su oba suda prilikom odlučivanja cijenila uspjeh u postupku, i to taj sud 40%, a Kantonalni 22 % i u skladu s njima dosudili troškove parničnog postupka.

12. Punomoćnik tužitelja smatra da su apelantovi navodi neosnovani i u konkretnom slučaju nije bilo kršenja bilo kojeg prava na apelantovu štetu. Predlaže da se apelacija odbaci kao neosnovana. Pri tome, ističe da je apelant uzrokovao vođenje predmetne parnice, što je, kako tvrdi, vidljivo iz spisa predmeta, te da je upravo tužitelj imao velike troškove zbog ponašanja apelanta i prvotuženog i da je bio primoran da na sudu dokazuje osnovanost i visinu svog tužbenog zahtjeva.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 386.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove. Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u srazmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti da li će troškove iz člana 385. stav 4. ovog zakona snositi jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 56 0 P 011515 10 Gž od 3. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 17. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant osporava navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom u dijelu u kojem je odlučivano o troškovima postupka povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

20. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

21. Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava opće je prirode i izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo sadržano u drugoj rečenici istog stava određuje da se lišavanje imovine može desiti pod određenim uvjetima. Treće pravilo sadržano u stavu 2. istog člana dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu s javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju se posmatrati u svjetlu prvog pravila (vidi Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj 301-A, stav 51).

22. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi je li apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojim koncept „imovine“ u prvom dijelu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i nezavisno je od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se, također, smatrati „imovinskim pravima“ i zbog toga predstavljati „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).

24. Dalje, riječ imovina uključuje širok obim imovinskih interesa koje treba štititi (vidi presudu bivše Evropske komisije za ljudska prava, Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7456/76, objavljena u Odlukama i izvještajima (OI) 13, st. 40-46. (1978)), a koji predstavljaju ekonomsku vrijednost. Koncept imovine ima autonomno značenje, a apelantovo dokazivanje utvrđenog ekonomskog interesa može biti dovoljno ako se ustanovi pravo zaštićeno Evropskom konvencijom, pri čemu pitanje jesu li imovinski interesi priznati kao zakonsko pravo u domaćem pravnom sistemu nije od značaja (vidi presudu Evropskog suda, Tre Traktörer Aktibolag protiv Švedske iz 1984. godine, Serija A, broj 159, stav 53).

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se odlučivalo o apelantovim imovinskim pravima budući da je presudom Kantonalnog suda apelant obavezan da solidarno s prvotuženim tužitelju na ime troškova postupka naknadi iznos od 1.766,00 KM. Stoga, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1556/12 od 21. jula 2015. godine, tačka 28, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), smatra da navedeni iznos predstavlja apelantovu „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

26. Ustavni sud zapaža da je pobijanom presudom došlo do miješanja u apelantovu imovinu budući da je apelant obavezan da solidarno s prvotuženim tužitelju naknadi troškove parničnog postupka.

27. S obzirom na to, Ustavni sud kao sljedeće mora ispitati je li miješanje u apelantovu imovinu na način kako je to rezultiralo pobijanim odlukama bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je miješanje: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) u skladu s načelom proporcionalnosti.

28. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o visini naknade materijalne štete i troškova postupka koje su apelant i prvotuženi solidarno obavezani tom presudom da isplate tužitelju tako što je smanjio iznose na ime naknade materijalne štete i troškova parničnog postupka, dosudivši tužitelju na ime naknade materijalne štete umjesto iznosa od 4.466,00 KM iznos od 2.466,00 KM, a na ime troškova postupka umjesto iznosa od 2.612,02 KM iznos od 1.766,00 KM, uzimajući u obzir da je tužitelj u predmetnom sporu uspio sa 22% vrijednosti tužbe. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, imajući u vidu odredbu člana 386. stav 2. ZPP-a, iako se u obrazloženju svoje odluke nije eksplicitno pozvao na tu odredbu, odlučio da tužitelju pripadaju troškovi za sastavljanje tužbe, pristup na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, za zastupanje na tri nastavka glavne rasprave, sve zajedno s PDV-om, te troškovi takse na tužbu i presudu, sve u ukupnom iznosu od 636,00 KM, kao i nagrada za vještačenje u iznosu od 600,00 KM, te troškovi za upotrebu vlastitog vozila na relaciji Mostar-Konjic-Mostar u iznosu od 540,00 KM, što ukupno iznosi 1.776,00 KM. Shodno navedenom, Ustavni sud nalazi da je pobijana odluka donesena na osnovu relevantnih odredbi ZPP-a, odnosno odredbe člana 386. stav 2. ZPP-a, za šta je Kantonalni sud dao dovoljno jasno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 386. stav 2. ZPP-a propisano da sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova. Navedenom odredbom dato je diskreciono pravo sudu da troškove postupka može odrediti s obzirom na uspjeh stranke u parnici. Dakle, iz navedenog proizlazi jasan pravni osnov za miješanje u apelantovu imovinu o čemu se odlučivalo u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je iz naprijed navedenog evidentno da tužitelj nije u cjelini izgubio predmetnu parnicu, što je uvjet za naknadu troškova postupka suprotnoj strani prema odredbi člana 386. stav 1. ZPP-a, a na koju se apelant poziva u apelaciji, pa su neosnovane apelacione tvrdnje da mu je Sud trebao primjenom zakonske odredbe dosuditi naknadu troškova postupka.

29. Dalje, Ustavni sud zapaža da navedeni zakonski propis koji je primijenjen u konkretnom slučaju ispunjava standarde „zakona“ u smislu Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, a njegova svrha jeste da se da diskreciono pravo sudu da odredi koja stranka je obavezna naknaditi troškove postupka u slučaju djelimičnog uspjeha u sporu, a sve s ciljem osiguravanja finansijskih sredstava nužnih za nesmetano vođenje parnice. Dakle, sud ima, u skladu sa odredbom člana 386. stav 2. ZPP-a, diskreciono pravo da odluči podmiruje li svaka stranka svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova. S tim u vezi, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 4717/11 od 18. novembra 2014. godine naglasio da je diskreciono pravo redovnih sudova da odlučuju na koji će način stranke snositi troškove postupka ako se radi o djelimičnom uspjehu u parnici, da se u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredaba o tome šta se smatra djelimičnim uspjehom u parnici odredbe ZPP-a tumače u skladu s načelima zakonitosti i pravičnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4717/11 od 18. novembra 2014. godine, tačka 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud tumačio odredbu člana 386. stav 2. ZPP-a u skladu s navedenim načelima, imajući u vidu tužiteljev uspjeh u parnici u visini od 22%. Iz navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da predmetno miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom i općem interesu.

30. Prema mišljenju Ustavnog suda, miješanje u apelantovo pravo na imovinu je proporcionalno, budući da je apelant obavezan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka srazmjerno njegovom uspjehu u parnici, te da time apelant nije ničim doveden u drugačiji položaj od drugih koji su u skladu s odredbom člana 386. stav 2. ZPP-a također obavezani na naknadu troškova parničnog postupka u slučaju djelimičnog uspjeha tužitelja u parnici, a imajući u vidu diskreciono pravo suda koje mu ta odredba daje.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Kantonalni sud dao dovoljno jasno obrazloženje za svoju odluku, zasnovano na relevantnim odredbama ZPP-a, koje u pogledu jasnoće i transparentnosti zadovoljava kriterije Evropske konvencije, a miješanje u apelantovo pravo na imovinu slijedi legitimne ciljeve u javnom i općem interesu i zadovoljava načelo proporcionalnosti.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2620/13 („Beljušić“ d.o.o. Prozor-Rama) | Sudska praksa | Aktio