Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2549/13 (E. B.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Ništavost
  • Uknjižba
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2549/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2549/13, rješavajući apelaciju Emina Beganovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Emina Beganovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 026263 12 Rev od 14. marta 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Emin Beganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Austrije, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Muhić i drugi iz Tuzle, podnio je 10. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 026263 12 Rev od 14. marta 2013. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Osnovnog suda u Bijeljini, te od „Kamenoloma“ Brčko i Milenka Ninkovića kao suprotne strane u postupku zatraženo je 25. marta 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 31. marta 2016. godine, Osnovni sud 11. aprila 2016. godine, a pozvani tuženi nisu dostavili odgovor u ostavljenom roku koji je istekao. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je podnio tužbu protiv tuženih: Drage Rankića, Živana Rankića, Momira Radića, Jove Vasića, Ljubomira Stevića, te d.o.o. „Kamenolom“ Brčko i Milenka Ninkovića radi utvrđivanja ništavosti ugovora, uknjižbe i predaje u posjed nekretnina.

6. Osnovni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu broj 80 0 P 026263 09 P od 16. decembra 2011. godine kojom je odlučio „I - Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca [apelanta] koji glasi: Utvrđuje se da su ništavi: Ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen u Bijeljini dana 16. juna 1992. godine između Radić Momira, [...] i Vasić Jove, [...] zaključen kod Osnovnog suda u Bijeljini pod brojem Ov.br. 2120/92 od 01.07.1992. godine, Ugovor o kupoprodaji od 16. decembra 1994. godine zaključen između Vasić Jove, [...] i Stević Ljubomira, [...] ovjeren kod Osnovnog suda u Bijeljini pod brojem Ov.br. 5572/94 od 19. decembra 1994. godine, Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 31. marta 2005. godine zaključen između Stević Ljubomira, [...] i DOO ,,Kameleon“ iz Brčkog ovjeren kod Osnovnog suda u Bijeljini pod brojem Ov.br. 1205/05 od 31. marta 2005. godine, te Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 29.07.2010. godine zaključen između DOO ,,Kameleon“ iz Brčkog i Ninković Milenka, [...] ovjeren kod notara Jovičić Ljubice, iz Bijeljine broj ovjere ugovora OPU- 836/2010 od 29.07.2010.godine, te se ukidaju sve pravne posljedice proistekle iz navedenih ugovora, a što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se tužilac [apelant] na osnovu ove presude uknjiži kao vlasnik i posjednik na nekretninama koje su predmet ugovora i označene kao kč. br. 294, u naravi njiva I klase, površine 1885 m2, upisana u zemljišno-knjižni uložak broj 688 k. o. Bijeljina Selo, odnosno nekretnina upisana u list nekretnina broj 707/2 k.o. Bijeljina Selo kao kč. br. 294 u naravi njiva V klasa, površine 1885 m2, te se nalaže tuženom Ninković Milenko, [...] da navedene nekretnine tužiocu [apelantu] preda u posjed slobodne od lica i stvari, sve u roku od 30 dana od dana donošenja ove presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Obavezuju se tuženi Radić Momir, Vasić Jovo, Stević Ljubomir, DOO ,,Kameleon“ Brčko Distrikt BiH, i Ninković Milenko, da tužiocu [apelantu] solidarno naknade troškove parničnog postupka, u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom mjera prinudnog izvršenja.“ Istom presudom obavezan je apelant da tuženim na ime troškova parničnog postupka isplati precizirane novčane iznose. Također, odbijen je kao neosnovan zahtjev privremenog zastupnika tuženog Momira Radića za naknadu troškova parničnog postupka koji se odnosi na sastavljanje odgovora na tužbu.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka i ocjene dokaza shodno njihovoj uzajamnoj vezi i na osnovu utvrđenih činjenica u smislu čl. 8. i 123. st. 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) primjenom materijalnog prava odlučio kao u izreci ove presude iz sljedećih razloga.

8. Stranke su na pripremnom ročištu učinile nespornom činjenicu da je parcela koja je predmet spora prema podacima javnih evidencija katastra nekretnina i zemljišne knjige označena kao kč. br. 294, upisana u list nekretnina broj 707 k. o. Bijeljina Selo i u zemljišno-knjižni uložak broj 688 k. o. Bijeljina Selo na imenu tuženog Milenka Ninkovića, koja činjenica se smatra utvrđenom bez potrebe za njezinim daljim dokazivanjem shodno članu 125. ZPP-a, a što proizlazi i iz nalaza i mišljenje vještaka geometra.

9. Na osnovu pismenog kupoprodajnog ugovora od 8. augusta 1977. godine koji je zaključen između Dušana Rankića kao prodavca (i prednika prvotuženog i drugotuženog) i apelanta kao kupca koji je ovjeren pred Općinskim sudom u Bijeljini 14. oktobra 1977. godine, Osnovni sud je utvrdio da je predmet ugovora kč. br. 1500/27, upisana u zk. ul. br. 7364 k. o. Bijeljina, u površini od 1956 m , da je ugovorena kupoprodajna cijena od 45.000,00 dinara sa ugovorenom klauzulom intabulacije, kao i ostali elementi ugovora koje je Osnovni sud naveo, te je tačkom IV ugovora prodavac garantirao kupcu da na prodatoj nekretnini nema tereta trećih osoba, niti kakvih prava drugih osoba, pri čemu je isti ugovor svojeručno potpisao prodavac Dušana Rankić i apelant. Na osnovu Rješenja Općinskog suda u Bijeljini Dn-broj 2061/77 od 12. decembra 1977. godine Sud je utvrdio da je na osnovu kupoprodajnog ugovora dozvoljena uknjižba prava vlasništva na nekretnini označenoj kao kč. br. 1500/27 oranica Kozovrat, u površini od 1956 m , u zemljišno-knjižnom ulošku broj 7364 k. o. Bijeljina na ime apelanta.

10. Uvidom u zemljišno-knjižni izvadak za zemljišno-knjižni uložak broj 7364 k. o. Bijeljina od 8. augusta 1983. godine Osnovni sud je utvrdio da se on odnosi na nekretninu koja je bila predmet navedenog ugovora na kojoj je uknjiženo pravo vlasništva u korist apelanta, a ti podaci proizlaze i iz zemljišno-knjižnog izvatka za zemljišno-knjižni uložak broj 7364 k. o. Bijeljina Selo od 16. juna 1997. godine. Iz punomoći ovjerene kod ovog suda od 7. augusta 1990. godine Osnovni sud je utvrdio da je apelanta ovlastio Dževad Hidanović da u njegovo ime može prodati i prevesti kupcu Halidu Hidanoviću njegove nekretnine koje su upisane u zemljišno-knjižni uložak broj 7364 k. o. Bijeljina, označene kao kč. br. 1500/27, oranica zvana ,,Kozovrat“, kao i da preduzima sve ostale mjere i radnje oko provođenja ugovora, da plaća dažbine koje se odnose na spornu parcelu od 1975. godine do dana izdavanja punomoći, kao i da pribavi porezna i katastarska uvjerenja koja su potrebna za navedeni promet.

11. Na ročištu za glavnu raspravu prilikom obrazlaganja nalaza i mišljenja, vještak geodet je navela da je u prijavnom listu za katastar broj 39/72 od 21. marta 1972. godine i prijavnom listu za gruntovnicu broj 151/72 /ne DN broj 151/72/ došlo do tehničke greške koju je ispravio isti vještak geometar koji je sačinjavao prijavni list Božidar Đurković na način što je primijenjen titular na nekretnini kč. br. 400/1 tako što je umjesto ranije upisanog Dušana, čije ime je prekriženo u prijavnom listu, upisano običnom grafitnom olovkom ime novog titulara „Momir Rankića“ koji se od 1972. godine u katastru nekretnina vodi kao posjednik navedene parcele, uz pojašnjenje da se ispravke u prijavnom listu vrše upravo tako križanjem ranijeg podatka i upisom novog podatka iznad prekriženog bez potrebe za donošenjem posebnog rješenja o ispravci i rješenja o promjeni jer je praksa u katastru Bijeljina sedamdesetih godina bila da promjene provode ručno kroz katastarski operat bez izrade rješenja o ispravci i rješenja o promjeni u pismenoj formi, a što je Sudu poznato i iz vještačenja ostalih vještaka geometara pred ovim sudom, da o promjeni nisu obaviještene stranke, ali da u navedenom spisu za predmetni prijavni list za katastar, niti za gruntovnicu na kojoj je također izvršena naprijed navedena ispravka ne postoji pravni osnov za promjenu podataka za spornu parcelu, ni pismeni ugovor niti sudska odluka, te da u zemljišnoj knjizi postoji ugovor o kupoprodaji Ov.br. 2505/77 koji je zaključen između apelanta i Dušana Rankića, koji je proveden kroz zemljišne knjige upisom apelanta s dijelom 1/1 na osnovu istog ugovora 12. decembra 1977. godine, pri čemu u postupku komasacije za spornu parcelu nije učestvovao apelant, niti je pozivan na rasprave u istom postupku. Sud je poklonio povjerenje nalazu i mišljenju vještaka geometra kao stručnom i objektivnom, datom u skladu s pravilima nauke i vještine.

12. U iskazu na glavnoj raspravi apelant je istakao da je spornu parcelu kupio 1977. godine za potrebe otvaranja restorana, ali kako mu nije izdata urbanistička saglasnost, niti građevinska dozvola parcela je ostala kao njiva, da je u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu prodavcu, da je ovjeren ugovor u sudu i plaćen porez na promet, nakon čega se uknjižio u gruntovnicu kao vlasnik iste parcele, da je navedenu parcelu dao na obrađivanje komšiji čije ime ne zna budući da se u to vrijeme, kao i danas, nalazio na privremenom radu u Republici Austriji i u Bijeljinu je dolazio jedanput godišnje, i to u Dvorove gdje je napravio kuću, a pored sporne parcele je samo prolazio automobilom. Naveo je da nije dao sinu prodavca, niti samom prodavcu da obrađuje zemljište jer prodavca od 1980. godine nije nikada ni vidio. Također, tuženi Drago Rankić je na raspravi povodom odlučivanja o predloženoj mjeri osiguranja istakao da mu je upravo apelant dao zemljište na obrađivanje i da je Jovo Vasić jedne prilike tokom 1992. godine istjerao njegovog sina Teodora Rankića koji je došao da obrađuje zemljište. Tuženi Drago Rankić i Živan Rankić nisu pristupili sudu radi saslušanja iako su u više navrata uredno pozivani. Apelant je naveo da do rata u BiH nikada nije imao spor s komšijama oko predmetne parcele, niti mu je ko osporavao posjed na njoj. Na pitanje Suda je istakao da prije zaključenja ugovora o kupoprodaji iz 1977. godine nije provjeravao katastarsko stanje sporne nekretnine, da je tokom 1998. godine u Bijeljini saznao da neka treća osoba polaže pravo na spornu nekretninu, odnosno da se na parceli nešto betonira, ali da po tom pitanju nije ništa preduzimao jer se nalazio na privremenom radu u Austriji i da se plašio općeg stanja u zemlji zbog čega nije kontaktirao komšiju kome je dao zemljište na obradu, niti telefonski niti pismeno da mu objasni o čemu se radi, ističući da se od 1977. godine do 1990. godine nije interesirao šta radi osoba kojoj je dao zemljište na obrađivanje. Također, 1990. godine je odlučio da proda spornu njivu kada je bratiću svoje supruge dao punomoć za prodaju, te da nikada od suda niti Općine nije dobivao pozive za raspravu u vezi sa spornom parcelom, uz navod da mu je sada poznato da je parcela asfaltirana u cijelosti i da na njoj postoji izgrađena neka manja zgrada.

13. U iskazu s glavne rasprave tuženi Jovo Vasić je istakao da je 1992. godine izbjegao iz Šibenika, da mu je Momir Radić ponudio na prodaju plac, da su zajedno otišli do sporne parcele koja je u naravi bila njiva, da mu je saopćio da je parcelu dobio iz komasacije, odnosno da mu je predočio Rješenje Komisije za komasaciju Općine Bijeljina i posjedovni list kao dokaz da je upisan kao posjednik iste parcele, da su nakon toga zajedno otišli do advokata koji je izvršio neophodne provjere nakon čega su zaključili ugovor o kupoprodaji, da je isplatio Momiru Radiću kupoprodajnu cijenu u cijelosti, te da je ušao u posjed nekretnine, da se odlučio da ne pravi kuću na navedenom zemljištu zbog čega je zemljište prodao Ljubomiru Steviću, da je bio ubijeđen da je sporno zemljište vlasništvo Momira Radića jer mu je predočen posjedovni list i rješenje Komisije za komasaciju Općine Bijeljina, kao i iz razloga što se pored te parcele nalazi parcela i kuća sestre Momira Radića.

14. Osnovni sud je naveo i iskaze ostali tuženih Ljubomira Stevića i zakonskog zastupnika DOO ,,Kameleon“ Brčko, Branka Čičića i Milenka Ninkovića koji su kasnije kupovali, odnosno prodavali spornu nekretninu, izvršio uvid u dokumentacije, te upravna rješenja koje se odnose na predmetnu nekretninu i ostalo.

15. Osnovni sud se prilikom odlučivanja pozvao na član 46. stav 1. Zakona o prometu nekretnina koji je stupio na pravnu snagu 4. januara 1979. godine kojim je propisano da su ugovori o prometu nekretnina zaključeni do stupanja na snagu ovog zakona, iako nisu sačinjeni u pismenoj formi, punovažni ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ovog zakona izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju. Ocjenom provedenih dokaza Osnovni sud je izveo zaključak da je između Dušana Rankića kao prodavca, koji je u vrijeme prodaje bio upisani posjednik i vlasnik sporne nekretnine u katastru i zemljišnoj knjizi, i Momira Radića (trećetuženog) kao kupca tokom 1972. godine, dakle prije stupanja na snagu Zakona o prometu nekretnina, zaključen i izvršen punovažan usmeni ugovor o kupoprodaji sporne parcele u vrijeme prometovanja, označene po katastarskom premjeru iz 1957. godine kao kč. br. 400/1, upisane u posjedovni list broj 1406, k. o. Bijeljina Selo.

16. Na prednji zaključak ukazuje činjenica da je prijavnim listom broj 39/72 od 21. marta 1972. godine koji je sačinio geometar Božidar Đurković, postupajući po službenoj dužnosti na osnovu prijave ranijeg posjednika i vlasnika Dušana Rankića koji se očigledno potpisao na prijavnom listu, izvršio cijepanje osnovne parcele 400 k.o. Bijeljina Selo kojim je nastala, između ostalog, i novoformirana parcela 400/1. Osnovni sud je naveo da se pravo vlasništva na nekretninama na osnovu punovažnog pravnog posla stječe tek upisom u zemljišne knjige u skladu sa članom 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), ali samo u slučaju da je pribavilac nekretnine bio savjestan, odnosno da nije znao niti je mogao znati da je osoba od koje izvodi svoje pravo, zaključila jedan raniji ugovor o prodaji, pri čemu se savjesnost kasnijeg kupca koji je svoje pravo upisao u zemljišne knjige pretpostavlja i teret dokazivanja eventualne nesavjesnosti leži na ranijem kupcu, odnosno stranci koja tvrdi suprotno.

17. U situaciji kada prvi kupac zaključi s prodavcem kao sopstvenikom punovažan ugovor o prodaji nekretnine i nju mu preda u državinu, ali se kupac ne upiše u zemljišne knjige, a nakon toga sopstvenik zaključi novi ugovor o prodaji s drugim kupcem koji se upiše kao vlasnik u zemljišne knjige, prema pravnim pravilima zemljišnoknjižnog prava, te našoj sudskoj praksi spor između uzastopnih kupaca koji svoja prava izvode od istog knjižnog prethodnika rješava se u korist kasnijeg kupca samo ukoliko je bio savjestan, odnosno ukoliko nije znao, niti je mogao znati da knjižno stanje odstupa od vanknjižnog stanja, odnosno dužan je da pored zemljišno-knjižnog stanja ispita i faktičko stanje nekretnina u smislu ko ima državinu nekretnine, pa ako tu naiđe na osobu koja nije upisana zemljišne knjige treba dalje da ispituje po kom osnovu ona drži nekretninu, pri čemu se takođe savjesnost kasnijeg kupca koji je svoje pravo upisao u zemljišne knjige pretpostavlja, a teret dokazivanja eventualne nesavjesnosti leži na ranijem kupcu.

18. Osnovni sud je cijenio da je tokom postupka na osnovu provedenih dokaza, naročito iskaza samog apelanta, te provedenih objektivnih materijalnih dokaza dokazano da je apelant kao kupac sporne parcele u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji s Dušanom Rankićem bio nesavjestan kupac, odnosno da je prema okolnostima konkretnog slučaja mogao znati da je ranije izvršeno prometovanje spornom parcelom, kao i da spornu parcelu nikada nije imao u posjedu. Naime iz apelantovog iskaza, Osnovni sud je utvrdio da prilikom zaključenja ugovora iz 1977. godine apelant nije provjerio stanje upisa u katastru sporne parcele gdje je egzistirao upis Momira Radića još od 1972. godine, što je dovoljno za zaključak Suda u pogledu apelantove nesavjesnosti u momentu zaključenja ugovora jer da je postupao s pažnjom dobrog domaćina u zasnivanju navedenog obligaciono-pravnog odnosa u vrijeme zaključenja ugovora s Dušanom Rankićem mogao je znati da postoji upis treće osobe u katastru nekretnina za spornu parcelu. Također, iz apelantovog iskaza Osnovni sud je zaključio da on nikada nije bio ni u neposrednom posjedu parcele, što je potvrdio i sam apelant, niti u njezinom posrednom posjedu budući da je prema vlastitom priznanju iz iskaza apelant naveo da se od 1977. godine do 1990. godine nikada nije interesirao za predmetnu parcelu, a apelantovi navodi da ju je dao na korištenje komšiji čije ime ne zna, niti je tu osobu apelant predložio za svjedoka su, prema mišljenju Suda, paušalni i neargumentirani i njima Sud ne može pokloniti povjerenje.

19. Osnovni sud je također zaključio da i sadržina punomoći koju je apelant dao Dževadu Hidanoviću od 7. augusta 1990. godine, potvrđuje navode samog apelanta da se od kupovine 1977. godine nije interesirao za spornu parcelu i da nije bio u njezinom faktičkom posjedu. Također, nezainteresiranost za spornu parcelu apelant je, prema uvjerenju Osnovnog suda, demonstrirao činjenicom da sve do 2009. godine kao dana podnošenja tužbe ovom sudu nije pokretao bilo kakve postupke za zaštitu svojih prava na njoj iako je prema vlastitom priznanju još tokom 1998. godine saznao da se treća osoba nalaze u posjedu nekretnine i da nju betoniraju, ali da nije ništa preduzimao jer se nalazio na radu u Republici Austriji.

20. Kako je tokom postupka utvrđeno da apelant nema jači pravni osnov za stjecanje prava na spornoj parceli od tuženog Momira Radića, odnosno da je njegovo pravo vlasništva upisano u zemljišne knjige golo pravo – golo vlasništvo (nuda proprietas), te imajući u vidu činjenicu da je tuženi Momir Radić i pravomoćnim rješenjem Komisije za komasaciju Općine Bijeljina od 10. juna 1986. godine kao učesnik komasacije, odnosno odlukom državnog organa uprave stekao pravo vlasništva na spornoj parceli - na osnovu člana 20. ZOSPO, nakon okončanja postupka komasacije prestaju da važe upisi prava u zemljišnim knjigama shodno odredbama 78. stav 3. tačka 3. Zakona o komasaciji nakon čega je uslijedilo izlaganje sporne nekretnine shodno članu 88. Zakona o komasaciji, to je Osnovni sud zaključio da su kasnija prometovanja spornom parcelom od strane tuženih izvršena na osnovu pravno valjanih pravnih poslova, odnosno na zakonit način, pri čemu se kasniji sticaoci nekretnine smatraju savjesnim u skladu sa članom 72. stav 3. ZOSPO, iz kog razloga apelant i nema ovlaštenje shodno članu 37. i članu 41. ZOSPO-a da traži predaju sporne parcele od sadašnjeg držaoca tuženog Milenka Ninkovića, zbog čega je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za uknjižbu prava vlasništva i prava na posjed u zemljišnoj knjizi i katastru nekretnina na spornoj parceli, zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji na spornoj parceli između tuženih i zahtjev za predaju u posjed koji zahtjev čini jednu jedinstvenu i nedjeljivu pravnu cjelinu.

21. Osnovni sud je također naveo da je odredbom člana 77. stav 1. tačka 3. Zakona o premjeru i katastru nekretnina koji je bio u primjeni u vrijeme započinjanja postupka izlaganja sporne nekretnine propisano da se utvrđivanje prava na nekretninama vrši na osnovu podataka iz katastarskog operata koji odgovara stvarnom stanju, dok je članom 79. istog zakonskog propisa određeno da na osnovu činjenica utvrđenih u postupku izlaganja podataka komisije donosi rješenje koje sadrži podatke o nekretninama, pravima na nekretninama i nosiocima tih prava, ograničenjima u vezi s raspolaganjem nekretninama i nalog za upis podataka o nekretninama i nosiocima prava na nekretninama, pri čemu je popisni list sa podacima o nekretninama i pravima na nekretninama sastavni dio rješenja. Članom 82. istog propisa je određeno da treće osobe, koje smatraju da su im izvršenim upisom prava na nekretninama u katastru nekretnina povrijeđena njihova prava, mogu tužbom kod nadležnog suda osporavati izvršeni upis u roku od tri godine od dana stupanja na snagu katastra nekretnina. Članom 203. istog zakona je određeno da zemljišno-knjižni ured Općinskog suda prestaje s radom za područje za koje se vrši izlaganje 30 dana prije početka izlaganja podataka premjera i katastra nekretnina, dok je članom 204. određeno da u roku iz stava 1. prethodnog člana prestaje upis svih prava u zemljišnu knjigu na području za koje se vrši izlaganje podataka.

22. Identične odredbe sadržane su i u odredbama čl. od 68. do 80. i u članu 205. Zakona o premjeru i katastru nekretnina s kasnijim izmjenama i dopunama koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme donošenja rješenja Komisije za izlaganje od 5. marta 2000. godine.

23. Na osnovu pravomoćnog rješenja Općine Bijeljina, Komisija za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama donijela je pravomoćno rješenje od 5. marta 2000. godine, a nakon provedenog postupka izlaganja za spornu parcelu koje je otpočelo raspravom još tokom 1994. godine, te je Osnovni sud utvrdio da je Komisija nakon provedenog postupka izlaganja za nekretnine upisane u popisni list broj 707 k.o. Bijeljina Selo istim rješenjem utvrdila sadržaj nekretnina u navedenom popisnom listu, te da se na istoj nekretnini utvrđuje pravo vlasništva u korist tuženog Ljubomira Stevića, uz nalog da se u jedinstvenoj katastarsko-knjižnoj evidenciji nekretnina k. o. Bijeljina Selo izvrši upis prava vlasništva na nekretnini u korist tuženog Ljubomira Stevića. Stoga je navedeni tuženi i na osnovu člana 20. ZOSPO-a na osnovu odluke državnog organa stekao pravo vlasništva na spornoj parceli budući da apelant u navedenom prekluzivnom roku od tri godine nije tužbom kod nadležnog suda osporavao izvršeni upis, nego je to učinio tek podnošenjem tužbe tokom 2009. godine, kada su prema članu 204. Zakona o premjeru i katastru nekretnina prestali da važe upisi prava u zemljišnu knjigu. Apelantovi navodi da u navedenom postupku izlaganja, odnosno ustrojavanja jedinstvene evidencije nekretnina za sporno zemljište i u postupku komsacije nije učestvovao, prema mišljenju Osnovnog suda, nisu od značaja za pravilno donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari iz naprijed izložene argumentacije, kao i iz razloga što sud nema ovlaštenja za kontrolu zakonitosti i pravilnosti akata organa uprave, o čemu je pravni stav zauzeo i Okružni sud u Bijeljini u Presudi 80 0 P 002853 11 GŽ od 27.10.2011.

24. Iz prednjih razloga, prema mišljenju Osnovnog suda, kasnija prometovanja spornom parcelom su također zakonita, odnosno zasnovana na punovažnim pravnim poslovima o kupoprodaji nekretnina, budući da su njihovi kasniji sticaoci bili, u momentu zaključenja ugovora, savjesni pouzdajući se u stanje upisa u javnim evidencijama. Također, Osnovni sud je cijenio osnovanim istaknuti materijalno-pravni prigovor tuženog Ljubomira Stevića da je i održajem stekao pravo vlasništva na spornoj parceli na osnovu člana 28. ZOSPO budući da je spornu parcelu držao, kao i njegovi prednici u opravdanom uvjerenju i sa savješću da su njezini vlasnici, zbog čega su zakonita raspolaganja spornom nekretninom kasnijim ugovorima o kupoprodaji, iz kog razloga je apelantov zahtjev neosnovan.

25. Okružni sud, rješavajući po apelantovoj žalbi, donio je Presudu broj 80 0 P 026263 12 Gž od 14. marta 2012. godine kojom je uvažio apelantovu žalbu, pa je djelimično preinačio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora tako što je u ovom dijelu usvojio apelantov tužbeni zahtjev i utvrdio da su ništavi svi ugovori bliže označeni izrekom prvostepene presude, dok je prvostepenu presudu ukinuo u dijelu koji se odnosi na zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na nekretninama u korist apelanta i u tom dijelu predmet vratio na ponovno suđenje.

26. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je žalba osnovana i da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenih činjenica izveo pogrešne pravne zaključke, zbog čega je apelantova žalba osnovana.

27. Okružni sud je naveo da je nesporna činjenica u ovom postupku da je apelant predmetne nekretnine na osnovu valjanog sudskog ugovora kupio od vlasnika Dušana Rankića i upisao se kao vlasnik tih nekretnina u zk. ul. 7634 za KO Bijeljina. Prema mišljenju Okružnog suda ove nekretnine su mu tada i predate u posjed, što je potvrdio sin prodavca – tuženi Drago Rankić koji je u ovom sporu jedini (pored apelanta) bio u mogućnosti izjasniti se o ovim činjenicama. Okružni sud navodi, ističući da je zaključak prvostepenog suda da je do ovog došlo na osnovu usmenog ugovora o kupoprodaji, da u ovom pravcu zaista, kako pravilno tvrdi žalba, niti je bilo iznesenih ni činjenica ni dokaza, pa su ovi činjenični i pravni zaključci prvostepenog suda u sferi pretpostavki, na kojima se nije mogla zasnovati sudska odluka.

28. Prema stanju spisa je pouzdano utvrđeno jedino to da tuženi Momir Radić nije imao pravnog osnova za stjecanje prava posjeda i vlasništva i da se ne zna izvjesno zašto je došlo do promjene upisa posjeda na predmetnim nekretninama u njegovu korist. Također, Okružni sud navodi da u konkretnoj situaciji nije moglo biti govora o konkurenciji ova dva ugovora jer nema ni činjenica ni dokaza o postojanju i sadržini ugovora Dušana Rankića s tuženim Momirom Radićem, te je apsolutno protivno razlozima pravne sigurnosti prihvatiti pretpostavku postojanja takvog ugovora u odnosu na nesporne i jasne činjenice i dokaze o postojanju valjanog pismenog kupoprodajnog ugovora između tužioca i Dušana Rankića. Na to, prema mišljenju Okružnog suda, nema utjecaja činjenica da je tuženi Momir Radić evidentiran kao učesnik u postupku komasacije i da mu je u tom postupku i dodijeljena predmetna parcela jer nema dokaza da je rješenje Komisije za komasaciju o raspodijeli iz komasacione mase pravomoćno, a prema prilozima u spisu (odluke i zaključci Komisije za komasaciju) postupak je vođen (1986. godine) i u odsutnosti Momira Radića koji se vodio kao posjednik predmetnih nekretnina.

29. Okružni sud se pozvao na odredbe Zakona o komasaciji kojima je određeno da se samo pravomoćno rješenje o raspodijeli komasacione mase dostavlja nadležnom općinskom sudu, odnosno Općinskoj upravi nadležnoj za geodetske poslove. Takvo rješenje nije dostavljeno nijednom organu (a do promjene upisanog prava vlasništva je došlo tek u postupku izlaganja prava na nekretninama 2000. godine). Također, Okružni sud je naveo da rješenje o komasaciji postaje pravomoćno tek kada budu riješeni svi prigovori učesnika u komasaciji za cijelo komasaciono područje, što je jedino moguće s obzirom da svaka izmjena rješenja po žalbi nekog od učesnika u komasaciji izaziva, u pravilu, izmjenu koja se tiče drugog učesnika u komasaciji. S tim u vezi u smislu člana 39. istog zakona Komisija za komasaciju je morala objektivno utvrditi prava na nekretninama, a u slučaju spora uputiti stranke da pred određenim sudom pokrenu spor. U spisu nema dokaza ni o pravomoćnosti rješenja o komasaciji, niti da je u tom postupku učestvovao i apelant kao upisani vlasnik, a pravomoćno rješenje Komisija za komasaciju nije nikad dostavila katastru ili sudu zbog čega se ne može zaključiti da je Momir Radić stekao pravo vlasništva odlukom nadležnog organa.

30. Prema mišljenju Okružnog suda upisani vlasnik sve do 2000. godine je apelant na osnovu valjanog pravnog posla. Stoga se tuženi Momir Radić nije mogao smatrati vlasnikom i nije mogao prodati nekretninu koja nije bila njegova, niti je tuženi Jovo Vasić, koji ju je kupio od njega, mogao steći više prava nego što je imao Momir Radić. Sud je naveo da se stoga radi o nedopuštenim ugovorima koji su ništavi, pa su i ostali ugovori, kasnije zaključeni ništavi.

31. Okružni sud je također naveo da Sud mora poštovati odluku upravnog organa, ali ne i ako je ona očito nezakonita. Prema mišljenju Okružnog suda situaciju ne mijenja činjenica da se tuženi Ljubomir Stević upisao kao vlasnik tih nekretnina u postupku izlaganja u skladu sa Zakonom o premjeru i katastru nekretnina RS koji je važio u to vrijeme, a u vezi s čim se Okružni sud pozvao na određene odredbe koje je pojasnio. Međutim, iako tuženi nisu stekli prava vlasništva na osnovu predmetnih ugovora, valjalo je raspraviti mogućnosti stjecanja vlasništva na druge zakonom dopuštene načine, prije svega održajem na šta se tuženi pozivaju. S tim u vezi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOSPO, Okružni sud je zaključio da su svi kupci (od Jove Vasića ) nesavjesni jer su u zemljišnim knjigama mogli provjeriti upis prava vlasništva, odnosno da kupuju od nevlasnika (tuženog Momira Radića). Stoga se njihovo vrijeme održaja ne može računati u održaj sljedećem kupcu. Samo bi se tuženi DOO „Kameleon“ mogao smatrati savjesnim i zakonitim kupcem jer je nekretnine kupio od tada upisanog novog vlasnika i posjednika (tuženog Ljubomira Stevića, koji se upisao 2000. godine u postupku izlaganja prava na nekretninama). Međutim, od tada do podnošenja tužbe (2009) nije protekao rok od deset godina.

32. Bez obzira na sve navedeno, prema mišljenju Okružnog suda, upitna je osnovanost apelantovog zahtjeva za ponovni upis vlasništva na ovim nekretninama i predaja u posjed imajući u vidu da su tuženi „Kameleon“ d.o.o. Brčko i Milenko Ninković stekli pravo vlasništva na navedenoj nekretnini po pravnom osnovu građenja iz člana 24. ZOSPO jer su na predmetnoj parceli u skladu s izvedenim dokazima preduzeli izgradnju objekta i uređenje zemljišta u većoj vrijednosti, te je Okružni sud ukazao na određene stvari za koje je zaključio da su bitne i naveo da u ponovljenom postupku Sud u skladu s izvedenim dokazima treba cijeniti bitne činjenice za odluku o preostalom dijelu apelantovog zahtjeva.

33. Vrhovni sud, odlučujući po reviziji tuženih D.O.O. „Kameleon“ Brčko i Milenka Ninkovića, donio je Presudu broj 80 0 P 026263 12 Rev od 14. marta 2013. godine kojom je reviziju usvojio, presudu Okružnog suda preinačio u dijelu odluke o ništavosti kupoprodajnih ugovora tako što se apelantova žalba odbija i u navedenom dijelu potvrđuje presuda Osnovnog suda u Bijeljini.

34. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je pošao od utvrđenja i zaključaka nižestepenih sudova. Imajući u vidu zaključak Okružnog suda, Vrhovni sud je naveo da je revizija osnovana, te da pravna shvatanja drugostepenog suda nisu pravilna.

35. Vrhovni sud se pozvao na član 33. ZOSPO te je ukazao da činjenica da je neko upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama samo je pretpostavka vlasništva. S tim u vezi Vrhovni sud navodi da je pravilan zaključak prvostepenog suda (suprotno zaključku drugostepenog suda) da je tuženi Momir Radić na zakonom propisan način stekao vlasništvo na predmetnoj imovini. Vrhovni sud je naveo da je tačno da ne postoji pisani ugovor ili sudska odluka kao osnov za izvršenu promjenu u katastru, ali je navedenu promjenu stanja u katastru od 1972. godine izvršio ovlašteni radnik općinskog organa za geodetske poslove koji je na zahtjev pravnog prednika tuženih Drage i Živana Rankića izvršio cijepanje nekretnine k. č. br. 400 na sedam manjih parcela na kojima su se kao posjednici upisale druge osobe, a među njima i Momir Radić, kao posjednik parcele 400/1. Ove promjene su izvršene uz saglasnost dotadašnjeg vlasnika Dušana Rankića, koji je potpisao prijavne listove po kojima je uspostavljeno novo stanje katastra. Prema shvatanju Vrhovnog suda ovi prijavni listovi su se trebali provesti kroz zemljišne knjige, što proizlazi iz zemljišno-knjižnog predmeta prvostepenog suda, iz kojeg se vidi da su listovi dostavljeni gruntovnici, ali iz nalaza vještaka proizlazi da je navedena promjena u zemljišnoj knjizi konstatirana samo grafitnom olovkom. Vrhovni sud nalazi da je logičan zaključak prvostepenog suda da je tuženi Momir Radić stekao nekretninu na osnovu usmenog kupoprodajnog ugovora. Međutim, čak i da se prihvati stav da je bez pravnog osnova upisan Momir Radić kao posjednik u katastarskom operatu, prema mišljenju Vrhovnog suda, on je stekao pravo vlasništva na osnovu odluke nadležnog organa u postupku komasacije.

36. Vrhovni sud je nadalje naveo da je provođenje komasacije za područje općine Bijeljina počelo 1981. godine po odredbama prvog Zakona o komasaciji, pojasnio razloge provođenja komasacije, kao i način provođenja, te kako se rješava u slučaju postojanja spora. S tim u vezi Vrhovni sud je istakao da je najznačajnija radnja u postupku komasacije raspodjela komasacione mase i da svaki učesnik može komisiji za komasaciju staviti prigovor na prijedlog raspodjele. Prije donošenja rješenja o podjeli komasacione mase vrši se privremena primopredaja nekretnina iz komasacione mase, o čemu se sastavlja zapisnik. Rješenje o raspodjeli iz komasacione mase sadrži naznačavanje nekretnina koje se dodjeljuju i na kojima učesnik komasacije stječe pravo vlasništva. To rješenje se izlaže na uvid i objavljuje na uobičajen način, a danom pravomoćnosti rješenja o raspodjeli komasacione mase uvođenje u posjed učesnika komasacije se smatra konačnim. Komisija za komasaciju obavezna je pravomoćno rješenje o raspodjeli komasacione mase dostaviti nadležnom sudu, odnosno katastru nekretnina da bi se izvršio upis tog rješenja u evidencije o nekretninama. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je Momir Radić, na osnovu komasacije, stekao pravo vlasništva na zemljištu dodijeljenom iz komasacione mase, pa apelant kao osoba koja tvrdi da je imala stvarno pravo ne može zahtjevati vraćanje vlasništva na nekretnini koja više ne postoji jer je ona ulaskom u komasacionu masu i daljnjom dodjelom izgubila svoj identitet i raniji vlasnički odnos, a što je pravilno utvrdio prvostepeni sud. U pitanju je stjecanje vlasništva po osnovu komasacije kao originarnog načina stjecanja vlasništva, pa apelant ne može u odnosu na tužene svoja prava ostvariti postavljenim tužbenim zahtjevom kao u ovoj tužbi.

37. Dakle, tuženi Momir Radić je na osnovu rješenja o komasaciji, odnosno rješenja o raspodjeli iz komasacione mase od 10. juna 1986. godine stekao pravo vlasništva na predmetnom zemljištu i zaključivanjem ugovora o kupoprodaji s Jovom Vasićem raspolagao svojom, a ne tuđom imovinom, zbog čega ni navedeni ugovor o kupoprodaji koji su zaključili tuženi Momir Radić i Jovo Vasić nije ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO-a, kao ni kasnije zaključeni ugovori.

38. Nadalje, Vrhovni sud je našao da je pogrešna konstatacija drugostepenog suda da rješenje o raspodjeli komasacione mase nije postalo pravomoćno, da nisu riješeni prigovori, da apelant nije učestvovao u postupku, te da je zbog toga i odluka o dodjeli zemljišta Momiru Radiću od 10. juna 1986. godine nezakonita. Vrhovni sud je ukazao da među strankama nije sporno da je postupak komasacije pravomoćno okončan 1986. godine. Nadalje, komasacioni spis je arhiviran i nalazi se u arhivi Zemljišno-knjižnog ureda prvostepenog suda, pa je drugostepeni sud, prema mišljenju Vrhovnog suda, ukoliko je imao dileme u odnosu na pravomoćnost trebao izvršiti uvid u spis.

39. Vrhovni sud je istakao da sud u parničnom postupku nije nadležan cijeniti zakonitost rješenja donesenog u upravnom postupku komasacije, štaviše, vezan je za odluke donijete u upravnom postupku u skladu sa članom 12. stav 1. ZPP-a, uslijed čega zaključuje da je drugostepeni sud prekoračio granice svojih ovlaštenja kada je zaključio da je rješenje koje je donijeto u postupku komasacije nezakonito. Odluke o komasaciji mogu se osporavati samo u upravnom postupku pred nadležnim upravnim organom u propisanim rokovima koji su protekli. Dakle, osoba koja je u postupku komasacije izgubila pravo vlasništva na zemljištu ne može u parničnom postupku zahtijevati da joj se to zemljište vrati. Vrhovni sud je također cijenio da je zaključak prvostepenog suda (suprotno zaključku drugostepenog suda) da apelant nije bio u posjedu predmetnog zemljišta pravilan, te da je u postupku komasacije od 1984. godine do 1986. godine predmetno zemljište u komasacionu masu unio tuženi Momir Radić (a ne apelant koji nije bio u posjedu), a nakon promjene identiteta i površine zemljišta tuženim Momiru Radiću je opet vraćeno u posjed, o čemu postoji pismeni zapisnik. Vrhovni sud je stoga našao pravilnim i zaključak prvostepenog suda da su se na strani tuženih stekle i prepostavke o stjecanju prava vlasništva održajem.

40. Pozivajući se na odredbe člana 72. stav 3. ZOSPO Vrhovni sud je utvrdio da ne može prihvatiti ničim potkrijepljen zaključak o nesavjesnosti tuženih (od trećetuženog do petotuženog), kao i da činjenica da je apelant bio upisan kao vlasnik do pokretanja postupka izlaganja podataka o nekretninama radi uspostavljanja jedinstvene evidencije, sama po sebi, nije dovela u pitanje savjesnost tuženih jer su bili u opravdanom uvjerenju da imaju zakonit naslov za stjecanje prava vlasništva upisom u zemljišnim knjigama ili da su to pravo stekli po samom zakonu. Vrhovni sud je naveo šta se smatra savjesnom državinom, te je naveo da apelant od 1977. godine, od dana zaključenja kupoprodajnog ugovora s pravnim prednikom tuženih (Drago Rankić i Živko Rankić) pa do 2007. godine kada je podnio tužbu u konkretnom predmetu, nije tražio ostvarenje svojih prava u pogledu sporne nekretnine, nije se protivio posjedovanju tih nekretnina od strane tuženih, niti se protivio izvođenju građevinskih radova, koji se izvode na predmetnom zemljištu iako je već 1998. godine saznao za radove. Dakle, apelant se apsolutno pasivno držao u pogledu ostvarivanja prava na spornoj nekretnini, pa iz njegovog ponašanja u periodu od 30 godina se može zaključiti da ga realizacija ovog prava nije interesirala.

41. Iz odgovora koji je dostavio Osnovni sud proizlazi da je nakon odluke Vrhovnog suda kojim je preinačena odluka Okružnog suda u dijelu u kojem je utvrđena ništavost kupoprodajnih ugovora Osnovni sud zakazao raspravu, a radi odlučivanja o dijelu zahtjeva koji se odnosi na uknjižbu prava vlasništva i predaju u posjed jer je ovaj dio prvostepene presude ukinut odlukom Okružnog suda od 13. marta 2012. godine i vraćen na ponovni postupak. Međutim na zakazano ročište nije pristupio uredno pozvan apelant kao tužilac da je Osnovni sud donio Rješenje broj 80 0 P 026263 13 Ps2 od 30. septembra 2013. godine kojim je utvrdio da je apelantova tužba povučena.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

42. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelant ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava i pogrešnu ocjenu dokaza od strane Osnovnog suda, a zatim i Vrhovnog suda. Apelant osporava da je Momir Rakić zaključio usmeni ugovor, odnosno navodi da u tom pravcu ne postoji niti jedan dokaz, a to je ključno pitanje od kojeg dalje zavisi primjena člana 42. tada važećeg ZOSPO. Osim toga apelant navodi da je njegovo pravo jače u odnosu na Momira Radića jer se za njega pouzdano zna da je teretno stekao nekretninu. Nadalje, apelant navodi da je bio u posrednom posjedu, u prilog kojoj činjenici je svjedočio tuženi Drago Rakić, a čiji iskaz, iako se radi o nepristrasnoj osobi, u parnici Sud nije cijenio. Apelant osporava i zaključak suda da je Momir Radić, rješenjem o raspodjeli komasacione mase, stekao pravo na predmetnom zemljištu jer je zbog navedene izmjene u katastru koja je sporna (unijeto ime „Momir Rankić“, te je rješenje dostavljeno tuženom Momiru Radiću), iako tuženi Momir Radić nije učestvovao u postupku komasacije. Osim toga apelant osporava cijeli postupak komasacije, navodeći niz nepravilnosti. Također, apelant osporava zaključak Vrhovnog suda da je vezan odlukama upravnog organa, te ukazuje na drugačiji praksu Vrhovnog suda. Nadalje, apelant osporava zaključak Vrhovnog suda o savjesnosti tuženih (od trećetuženog do petotuženog) jer je apelant ubio upisan kao zemljišno-knjižni vlasnik. Apelant na kraju dovodi u pitanje zašto je Vrhovni sud uopće odlučivao o reviziji kada vrijednost spora ne prelazi iznos od 10.000,00KM.

b) Odgovor na apelaciju

43. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima datim u obrazloženju odluke, te uglavnom upućuje da je apelant svoja prava trebao ostvariti u upravnom postupku jer je Momir Radić na orginaran način u postupku komasacije stekao pravo vlasništva na predmetnom zemljištu, te ukazuje na apelantov pasivan odnos i da nije bio nikada u posjednu nekretnine. Također, imajući u vidu suprotne stavove nižestepenih sudova, Vrhovni sud je imao ovlaštenje da dozvoli reviziju u skladu sa članom 237. stav 3. ZPP-a.

44. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je ponovio razloge za svoje odlučenje, odnosno odlučne činjenice koje je utvrdio, a na koje nije arbitrarno primijenio materijalno pravo, pa je istakao da su apelantovi navodi o povredi navedenih prava neosnovani i da apelant nije izvršio provjeru upisa u katastru prilikom kupovine nekretnine, kao i da svojim pasivnim ponašanjem dugi niz godina nije zaštitio svoja prava na nekretnini.

V.Relevantni propisi

45. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list“ SFRJ broj 6/80) u relevantnom dijelu glasi:

Član 20.

Pravo svojine stiče se po zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem.

Pravo svojine stiče se i odlukom državnog organa, na način i pod uslovima određenim zakonom.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nekretninu stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način.

46. Zakon o prometu nepokretnosti ( „Službeni list“ SFRJ br. 38/78, 29/80, 4/89 i 22/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 46.

Ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do dana stupanja na snagu ovog zakona iako nisu sačinjeni u pismenoj formi punovažni su ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ovog zakona izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju.

VI.Dopustivost

47. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

48. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

49. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je bila presuda Vrhovnog suda od 14. marta 2013. godine. Ustavni sud takođe primjećuje da je navedenom presudom konačno odlučeno da li su ugovori kojim se prometovalo predmetnom nekretninom, a koji su zaključili tuženi ništavi, odnosno odlučeno je o dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva, od čije je odluke zavisio i ostali dio zahtjeva. Stoga, iako je nakon odluke Vrhovnog suda Osnovni sud donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom (u dijelu koji se odnosi na predaju i posjed), a nakon što je Vrhovni sud zaključio da treba odbiti apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje ništavosti ugovora koji su na spornoj nekretnini zaključili tuženi, Ustavni sud nalazi da treba u ovom dijelu odluke ispitati presudu Vrhovnog suda kao konačnu presudu protiv koje nema drugih djelotvornih lijekova mogućih po zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 10. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

50. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

51. Apelant pobija navedene presude Vrhovnog suda i Osnovnog suda, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

52. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

53. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

54. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava kao i na pogrešno i arbitrarno utvrđene činjenice.

55. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

56. Ustavni sud se dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

57. U pogledu apelantovih navoda koji se tiču pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud nakon veoma obimnog dokaznog postupka izveo svoj zaključak o činjenicama, te je naveo da je apelant kupio zemljište za koje prethodno nije provjerio stanje u katastru, te je ona osnovu provedenih dokaza sud zaključio da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je do cijepanja nekretnine 1972. godine, kao i do promjene u katastru na ime tuženog Momira Radića (koju je apelant kasnije kupio) došlo na osnovu zaključenog usmenog kupoprodajnog ugovora između ovog tuženog i ranijeg vlasnika (od kojeg je i apelant kupio parcelu), a do primjene u katastru (1972. godine) na zahtjev ranijeg vlasnika što proizlazi iz dokumentacije, kao i nalaza vještaka. Pri tome je Osnovni sud naveo da je prema odredbi tada važećeg člana 46. Zakona o prometu nekretnina (koji je stupio na snagu 1978. godine) određeno da su i ugovori koji su do tada zaključeni, a koji nisu u pisanoj formi, punovažni ako su u pretežnom dijelu izvršeni. Nadalje, Osnovni sud je cijenio i apelantovu savjesnost, te njegovo pasivno držanje, kao i činjenicu da nikada nije bio u posjedu, odnosno da nije dokazao posredni posjed nekretnine, dakle na osnovu utvrđenih činjenica zaključili da je apelant imao samo „golu svojinu“, odnosno pravo upisano u zemljišnu knjigu. Također, Osnovni sud, a zatim Vrhovni sud je naveo da čak i kada bi se zaključilo da nije bilo pravnog osnova (usmenog ugovora) između ranijeg vlasnika i Momira Radića, proizlazi da je Momir Radić na originarni način stekao nekretninu, u upravnom postupku komasacije, te su opet cijeneći apelantovo nepostupanje, odnosno činjenicu da apelant nije u upravnom postupku zaštitio svoja prava, sudovi zaključili da apelant ne može na ovakav način, sa ovakvim tužbenim zahtjevom vratiti zemljište koje je unijeto u komasacionu masu i nakon provedenog postupka dodijeljeno drugoj osobi. Također, sudovi su naveli da nisu nadležni preispitivati odluke upravnih organa. Nadalje, sudovi su našli da su tuženi bili savjesni, te da su se stekli uvjeti za stjecanje prava vlasništva održajem. Takođe, s obzirom da apelant problematizira kako je uopće, na osnovu čega, Vrhovni sud odlučivao o reviziji s obzirom na vrijednost spora, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud jasno naveo da odluku o reviziji donosi u skladu sa članom 237. stav 3. ZPP-a, odnosno zato što nalazi da je odlučivanje u ovom predmetu od značaja za odlučivanje u predmetima koji se odnosne na stjecanje i gubitak stvarnih prava na nekretninama, kao i valjanost prenosa tih prava, a što je zapravo diskreciono pravo suda koje je propisano navedenom odredbom na koju se Vrhovni sud pozvao. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka, kao i u pozivanju na relevantne materijalno-pravne propise ne može da pronađe ništa što bi ukazivalo na povredu prava na pravično suđenje jer su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost, te su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

58. Zbog svega navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ostali navodi

59. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant bio upisan kao zemljišno-knjižni vlasnik nekretnine, te je tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi ništavost ugovora koji su zaključivali tuženi ( od trećetuženog nadalje), odnosno da se izvrši upis apelantovog prava na predmetnoj nekretnini, kao i da mu se ona vrati u posjed. Također, nesporno je da je na predmetnoj nekretnini trenutno upisan kao vlasnik i posjednik tuženi Milenko Ninković. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se navodi o povredi prava na imovinu u suštini odnose na identične prigovore, odnose na navode koje je apelant navodio u vezi s povredom prava na pravično suđenje, a za koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da su neosnovani jer je postupano na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i u skladu sa zakonskim odredbama. Osim toga, kao što je već prethodno elaborirano apelant je svojim pasivnim držanjem, odnosno činjenicom da nije učestvovao u upravnom postupku komasacije propustio da zaštiti svoja imovinska prava, te su druge osoba stekla prava na njegovoj imovini.

60. Stoga su apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju također neosnovani. VIII.Zaključak

61. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je Vrhovni sud, kao i Osnovni sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, dajući jasno obrazloženje, koje se ne čini arbitrarnim.

62. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje ovog prava vezuje za pogrešnu primjenu materijalnog prava i činjenično utvrđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

63. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2549/13 (E. B.) | Sudska praksa | Aktio