Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2258/15 (E. N. i drugi)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2258/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2258/15, rješavajući apelacije E. N. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

E. N., protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 005791 13 Gž od 18. februara 2015. godine;

Jelena Račić, protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 063811 16 Gž od 6. aprila 2016. godine;

Rosa Zelić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 63 0 P 013587 14 Rev od 21. aprila 2016. godine i presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 013587 13 Gž od 29.

oktobra 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2258/15 E. N. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ibrahim Omerović, advokat iz Kalesije, podnio je 7. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 P 005791 13 Gž od 18. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi (F. D., I. D., Dž. D., N. D. i S. D.) predaju u posjed dio parcele (pobliže opisana u izreci prvostepenoe presude). U obrazloženju osporene odluke navedeno je, pored ostalog, da se zauzeće, koje je utvrdio vještak geometar na licu mjesta, nalazi između parcela parničnih stranaka u dužini od 17,50 metara, pomjereno unutar apelantove parcele u ukupnoj površini od 1,31 m , a u najširem dijelu za 0,15 metara, pa imajući u vidu da je tuženi među-ogradu sa betonskim coklom postavio u dogovoru sa apelantom po postojećoj drvenoj ogradi, shodno tome, zaključeno je da apelant nije dokazao da su tuženi postavljanjem postojeće ograde izvršili zauzimanje dijela njegove parcele. Također je navedeno da je sam apelant u svom iskazu, kao stranka naveo da je vidio tuženog Dž. D. da postavlja ogradu, a nije istakao da se tada protivio dijelu postavljene ograde. Osim toga, konstatovano je da postavljena ograda završava na sredini zida stare kuće sa nulom širine, koji je zajednički parničnim strankama, kao i da apelant od 1997. godine, kada je ograda postavljena, nije tražio sudsku zaštitu tužbom zbog smetanja posjeda, već je predmetnu tužbu podnio 2010. godine. Dakle, zaključeno je da neznatno zauzeće apelantove parcele nije bilo bespravno.

2. AP-2689/16 Jelena Račić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Brčkog, koju zastupa Mirsad Islamović, advokat iz Brčkog, podnijela je 22. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 063811 16 Gž od 6. aprila 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nosilac prava građenja na zemljištu (pobliže opisano u izreci prvostepene presude), što je tuženi (Brčko distrikt BiH) dužan trpjeti i dozvoliti da se izvrši cijepanje označene parcele i nakon toga apelantica upiše sa pravom građenja sa dijelom 1/1, sve kako je prikazano na skici lica mjesta vještaka koja je sastavni dio ove presude. U obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, navodi se da se prema odredbi člana 227. stav 2. Zakona o registru zemljišta i prava na zemljištu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine pod utvrđivanjem prava na nekretninama podrazumijeva određivanje upisa nespornih prava u Registar prava na zemljištu, a Vijeće za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama (u daljnjem tekstu: Vijeće), u postupku izlaganja provodi raspravu i donosi odluku po pravilima vanparničnog postupka, ako Zakonom o registru zemljišta nije drugačije određeno. Nadalje, konstatovano je da se prema odredbi člana 240. Zakna o registru zemljišta, ne može izjaviti žalba protiv rješenja Vijeća donesenog u postupku izlaganja, ali se može, u roku od 30 dana, od dana prijema rješenja, pokrenuti parnica, iz čega proizilazi da je učesniku postupka, koji nije zadovoljan rješenjem Vijeća, pravna zaštita obezbijeđena u parničnom postupku. Obzirom da je apelantica propustila u postupku izlaganja na javni uvid podataka o nekretninama i utvrđivanja prava na zemljištu za sporne nekretnine dati podatke, odnosno ukazati na podatke o pravu za koje smatra da istoj pripadaju na zemljištu koje se formira i nezadovoljna je sadržajem rješenja Vijeća i njegovim provođenjem, zaključeno je da u parničnom postupku, u skladu sa odredbom člana 240. Zakona o registru zemljišta, eventualno može ostvariti pravo za koje nalazi da joj pripada i to samo tužbom za utvrđenje stvarnog prava na spornom zemljištu, pod uslovom da je tužbeni zahtjev osnovan i da je tužba blagovremeno podnesena. Dakle, zaključeno je da apelantica nikako nije mogla ostvariti zaštitu prava, zahtjevom kako ga je odredila tužbenim prijedlogom, jer se radi o zahtjevu za cijepanje parcele i izdvajanje površine u zasebnu parcelu.

3. AP-2746/16 Rosa Zelić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 25. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 63 0 P 013587 14 Rev od 21. aprila 2016. godine, kojim je kao nedopuštena odbačena apelanticina revizija, koju je izjavila protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 013587 13 Gž od 29. oktobra 2013. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-11/14 od 12. februara 2014. godine, u odnosu na predmet broj AP-100/14, konstatuje se da je navedena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je apelantica vlasnica u dijelu 1/1 nekretnine i dijela nekretnine (pobliže opisane u izreci prvostepene presude), i da se naloži tuženoj (Z. E.) da poruši betonski zid i kapelicu na dijelu nekretnine koji su izgrađeni na tom dijelu nekretnine, jer će u protivnom to učiniti apelantica na trošak tužene, te da se naloži tuženoj da preda sporni dio nekretnine u posjed apelantici. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, na osnovu provedenih dokaza da se između nekretnina apelantice i tužene sve do 1990. godine nalazio suhozid, čija širina je iznosila oko jedan metar. Također je utvrđeno da je između apelanticinog supruga i tužene i njezinog supruga 1990. godine postignut dogovor da se na temeljima suhozida podigne betonski zid, što je i učinio suprug tužene. Osim toga, zaključeno je, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, da je apelantica bila prisutna kada je zid građen, odnosno da je znala za izgradnju zida, kao međe između parničnih stranaka. Dakle, konstatovano je da betonski zid predstavlja među između nekretnina apelantice i tužene još od 1990. godine, iz čega proizilazi da je tužena u savjesnom posjedu predmetne sporne nekretnine od 1990. godine, pa je stoga i odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, a sve u skladu sa odredbom člana 48. stav 2. u vezi sa članom 32. stav

2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2258/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2258/15 (E. N. i drugi) | Sudska praksa | Aktio