Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3258/13 (R. R.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nacionalizacija
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3258/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3258/13, rješavajući apelaciju Rada Radivojca, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Rada Radivojca.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047976 12 Rev od 30. maja 2013. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Radu Radivojcu u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.250,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Radu Radivojcu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Rada Radivojca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 047976 12 Rev od 30. maja 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 047976 11 Gž 2 od 3. jula 2012.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 047976 07 P od 5. septembra 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rade Radivojac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milorad Đukić advokat iz Banje Luke, podnio je 22. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 047976 12 Rev od 30. maja 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci(u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 047976 11 Gž 2 od 3. jula 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 047976 07 P od 5. septembra 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Desanke Marušić i Živane Marušić (u daljnjem tekstu: drugotužene), Ane Kuljanjac i Ilije Marušića (u daljnjem tekstu: trećetuženi), Ruže Radman i Zorana Marušića (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) i Marine Marušić (u daljnjem tekstu: petotužena) zatraženo je 13. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore 20. maja 2016. godine, a Pravobranilaštvo 23. maja 2016. godine, dok Osnovni sud i tuženi nisu dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 10. juna 1998. godine podnio tužbu protiv prvotuženog i drugotuženih u kojoj je naveo da je na osnovu zaključenog ugovora sa Antom Marušićem (u daljnjem tekstu: prodavac) kao prednikom drugotuženih kupio parcele k. č. br. 135/1, 135/11 i 135/12, odmah po kupovini stupio u njihov posjed, te da ih i danas drži u posjedu, ali da su drugotužene i dalje, greškom prvotuženog, ostale upisane kao posjednice, a nakon nacionalizacije građevinskog neizgrađenog zemljišta, te da zbog toga traži da Sud utvrdi da je apelant stekao pravo svojine i na kupljenim i sagrađenim objektima na predmetnim česticama, kao i pravo posjeda na zemljištu, te da mu se utvrdi pravo trajnog korišćenja na zemljištu.
6. Nakon što su tuženi dostavili odgovor na tužbu održano je šest, a odgođeno pet ročišta, te je Presudom Osnovnog suda broj P-14440/98 od 11. novembra 1999. godine utvrđeno da je apelant tokom 1974. godine zaključio ugovor o kupoprodaji nepokretnosti s tadašnjim vlasnikom-prodavcem, da je isplatio kupoprodajnu cijenu i stupio u posjed kupljenih nepokretnosti i da je kao prethodni sopstvenik nakon nacionalizacije stekao pravo trajnog korišćenja zemljišta, i to k. č. broj 135/1, zvana „Rosulje“, u površini od 715 m i k. č. 135/11, zvana „Rosulje“, u površini od 1181 m , koje su upisane u KKNJ broj 232 k.
o. Novakovići po starom premjeru preciziranom u presudi. Presudom je naloženo prvotuženom i drugotuženim da u roku od 15 dana od pravosnažnosti ove presude apelantu izdaju podobnu ispravu za upis prava posjeda-raspolaganja, a u protivnom takvu ispravu će zamijeniti ova presuda. Presudom su, takođe, obavezani prvotuženi i drugotužene da apelantu na ime troškova postupka naknade iznos od 6.031,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od presuđenja pa do isplate.
7. Protiv navedene presude prvotuženi i drugotužene su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Rješenjem broj Gž-768/00 od 15. marta 2001. godine žalbe uvažio, ukinuo osporenu presudu i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nakon toga apelant je proširio tužbu i na trećetužene, četvrtotužene i petotuženu.
8. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 047976 07 P od 12. januara 2009. godine kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i utvrdio da je pravno valjan usmeni kupoprodajni ugovor, zaključen u maju 1974. godine između apelanta i prodavca koji je pravni prednik drugotuženih, trećetuženih, četvrtotuženih i petotužene. Tim ugovorom je apelant kupio od prodavca nepokretnosti označene kao k. č. 135/11 u površini od 658 m , k. č. 135/12, u površini od 1342 m , što su prvotuženi i drugotužene dužni priznati i trpjeti da se apelant kao sunosilac privremenog prava korišćenja na nepokretnostima upisanim u KKNJ list nepokretnosti broj 232/2 k. o. Novakovići sa 14/25 dijela na teret privremenog prava korišćenja drugotužene Živane Marušić sa 1/1 dijela, a svi tuženi su dužni trpjeti da se apelant uknjiži kao nosilac privremenog prava korišćenja na parceli označenoj kao k. č. 135/12, u površini 1.342 m , pobliže određenoj u presudi, sa 1/1 dijela na osnovu ove presude. Presudom su obavezani prvotuženi i drugotužene da apelantu naknade troškove postupka u iznosu od 8.547,00 KM, dok je preostali dio apelantovog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog i zahtjev da svi ostali tuženi solidarno naknade troškove postupka odbijen. Dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se apelant uknjiži kao nosilac prava svojine na predmetnim nepokretnostima i zahtjev da se utvrdi da je pravno valjan usmeni ugovor o kupoprodaji dijela parcele označene kao k. č. 135/11, u površini od 523 m , odbijen je kao neosnovan.
9. Apelant je Okružnom sudu podnio žalbu protiv dijela navedene presude koji se odnosio na odbijanje dijela tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da je pravno valjan usmeni ugovor o kupoprodaji dijela parcele označene kao k. č. 135/11, u površini od 523 m , i da se apelant uknjiži kao vlasnik na predmetnim nepokretnostima. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 047976 09 Gž od 24. decembra 2009. godine žalbu uvažio, presudu Osnovnog suda u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev da se apelant uknjiži kao vlasnik na nepokretnostima preciziranim u presudi, te da se utvrdi da je pravno valjan usmeni ugovor o kupoprodaji za dio parcele označene kao k. č. broj 135/11, u površini od 523 m , i dijelu odluke o troškovima postupka ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, uz obrazloženje da iz osporene presude nije vidljivo na osnovu čega je prvostepeni sud zaključio da je apelant kupio zemljište u površini od 2500 m , a budući da niti iz jednog provedenog dokaza ne proizlaze činjenice koje bi upućivale na ovakav zaključak, niti je na bilo koji način izvršena identifikacija sporne parcele.
10. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 047976 07 P od 5. septembra 2011. godine kojom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan usmeni ugovor o kupoprodaji, zaključen u maju 1974. godine između apelanta i prodavca, kojim je apelant kupio i dio parcele označene kao k. č. 135/11, u površini od 523 m , preciznije označene u presudi, što su prvotuženi i drugotužene dužni priznati i trpjeti da se apelant uknjiži kao sunosilac privremenog prava korišćenja i na dijelu parcele 135/11, u površini od 523 m , sa 14/25 dijela, a prema skici vještaka geometra od 4. maja 2011. godine koja čini sastavni dio nalaza i mišljenja, i to dio parcele označen crvenom bojom, desni dio parcele gledajući u pravcu puta Prijedor- Banja Luka na teret privremenog prava korišćenja drugotužene Živane Marušić sa 1/1 dijela, a sve u roku od 30 dana od presuđenja. Presudom su obavezani prvotuženi i drugotužene da apelantu naknade troškove postupka u iznosu od 9.388,55 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, a u preostalom dijelu koji predstavlja razliku traženih i dosuđenih troškova odbijeni su kao neosnovani zahtjevi apelanta i drugotužene Živane Marušić za naknadu troškova postupka. U obrazloženju je navedeno da je u dotadašnjem toku postupka utvrđeno da je apelant kupio od prodavca parcele broj 135/12 i dio parcele 135/11 u površini od 658 m , dok je ostalo sporno da li je i drugi dio parcele 135/11 u površini od 523 m bio predmet usmenog kupoprodajnog ugovora zaključenog između apelanta i prodavca u maju 1974. godine.
11. S tim u vezi je navedeno da na osnovu dokaza preciziranih u presudi, između ostalog, iskaza svjedoka i nalaza i mišljenja vještaka nije bilo moguće utvrditi da li u kupljeno zemljište ulazi i spornih 523 m . Pri tome je taj sud detaljno interpretirao iskaze svih svjedoka i nalaz vještaka. Osnovni sud je istakao da je odredbama čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da je članom 126 istog zakona propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Osnovni sud je naveo da se pod teretom dokazivanja smatra kako dužnost stranke da sudu pruži dokaze tako i dužnost stranke da tim sredstvima dokaže svoje činjenične navode jer će, u protivnom, snositi rizik od nedokazanosti tih navoda. S tim u vezi obrazloženo je da apelant nije dokazao da je usmenim kupoprodajnim ugovorom iz 1974. godine kupio od prodavca zemljište koje danas nosi oznaku k. č. 135/11 u spornom dijelu, površine 523 m , koje je označeno na skici i nalazu vještaka crvenom bojom, jer je dokazao da je kupio česticu broj 135/12, u površini od 1342 m i dio k. č. 135/11, u površini od 658 m .
Osnovni sud je istakao i da navodi apelantovog punomoćnika da je apelant stekao pravo svojine na spornom dijelu nepokretnosti građenjem jer se na tom dijelu parcele nalazi apelantov izgrađeni objekat nisu od uticaja na odluku o ovoj pravnoj stvari jer se tužbenim zahtjevom traži utvrđivanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora u dijelu koji se odnosi na sporni dio čestice 135/11, a ne utvrđuje se sticanje prava svojine na osnovu građenja.
12. Osnovni sud je istakao da uzimajući u obzir da je u ovoj pravnoj stvari donesena presuda od 12. januara 2009. godine koja je u jednom dijelu pravosnažna, te detaljno obračunate troškove u konkretnom postupku, te da je apelant u sporu uspio sa oko 75%, to mu je taj sud srazmjerno dosudio troškove precizirane u presudi i obavezao prvotuženog i drugotužene jer su doprinijeli njihovom nastanku. Navedeno je i da je odbijen zahtjev za naknadu troškova koji je postavio prvotuženi s obzirom da on nije postavljen do okončanja glavne rasprave, zbog čega je neblagovremen. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
13. Protiv navedene presude apelant, prvotuženi i drugotužene su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 047976 11 Gž 2 od 3. jula 2012. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio, osporenu presudu u odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka preinačio tako što su obavezani prvotuženi i drugotužene da apelantu na ime naknade troškova isplate iznos od 11.025,00 KM umjesto iznosa od 9.388,55 KM, dok je apelantova žalba u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda u preostalom odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari i troškovima postupka potvrđena. Presudom su žalbe prvotuženog i drugotuženi odbijene i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka potvrđena. Takođe su odbijeni zahtjevi za naknadu troškova apelanta i drugotuženih u iznosima preciziranim u presudi. U obrazloženju je navedeno da je ocjenom izvedenih dokaza pouzdano utvrđeno da je apelant usmenim kupoprodajnim ugovorom kupio zemljište koje se prostire od parcele poimenično navedenog lica pa do sporednog puta koji izlazi na glavni put Banja Luka-Prijedor, ali iz provedenih dokaza nije moguće utvrditi koja je parcela svojina navedenog lica, a koja predstavlja dio od 523 m koju je navodno apelant kupio, niti je to moguće utvrditi na osnovu skica lica mjesta koje su sastavni dio nalaza vještaka geodetske struke, a što je bitno za utvrđenje da li je apelant kupio i predmetni dio parcele u površini od 523 m . S tim u vezi je navedeno da kako apelant provedenim dokazima, u skladu sa pravilima o teretu dokazivanja iz čl. 7, 123 i 126 ZPP-a, nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, to je prvostepeni sud, prema mišljenju Okružnog suda, pravilnom primjenom navedenih odredbi zakona odbio apelantov tužbeni zahtjev. Navedeno je i da su bez osnova apelantovi navodi kojima osporava ocjenu dokaza, posebno iskaz drugotužene Živane Marušić u dijelu kojim nije sporila apelantu pravo na navedenu parcelu. Ovo stoga jer se, kako je naveo Okružni sud, iz zapisnika sastavljenog na licu mjesta od 24. decembra 1998. godine može utvrditi da punomoćnik obje drugotužene nije osporavao apelantu pravo na k. č. 135/11, ali to, prema obrazloženju tog suda, nije od značaja za ovu pravnu stvar jer drugotužene osporavaju tužbeni zahtjev, a apelant nije u toku postupka ponudio konkretne dokaze iz kojih bi proizlazilo da je od prodavca kupio i sporni dio parcele. Okružni sud je naveo da su, međutim, osnovani žalbeni navodi u vezi s dosuđenim troškovima postupka, te je preinačio prvostepenu presudu na način preciziran u presudi.
14. Protiv navedene presude apelant i prvotuženi su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 047976 12 Rev od 30. maja 2013. godine apelantovu reviziju djelimično uvažio i preinačio osporenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka na način da se apelantu dosuđuju ukupni troškovi u iznosu od 12.720,75 KM umjesto iznosa od 11.025,00 KM, dok se u preostalom dijelu revizija odbija. Presudom je odbačena revizija prvotuženog. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravno stanovište nižestepenih sudova, te istaknuto da je revizija neosnovana. Vrhovni sud je naveo da bi se tuženima nametnula obaveza trpljenja promjene zemljišno-knjižnog stanja na njihovu štetu, a u korist apelanta, kada se tuženi tome protive, nužno je prije svega utvrditi i dokazati pravni osnov za takvu promjenu. Navedeno je da kod sticanja prava svojine građenjem (iako apelant nije ni tražio utvrđivanje prava svojine, nego pravo privremenog korišćenja) saglasno odredbama čl. od 24 do 26 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon), koji se prema Zakonu o stvarnim pravima primjenjuje u razrješenju ove pravne stvari, prema mišljenju tog suda, potrebno je cijeniti sve okolnosti konkretnog slučaja, među kojima su: vrijednost objekta (iako se uopšte ne zna o kakvom se sagrađenom objektu na predmetnoj parceli radi u konkretnom slučaju), ponašanje tuženih kao vlasnika zemljišta, a apelanta kao graditelja u toku i povodom gradnje, površine i vrijednosti zauzetog zemljišta i sagrađenog objekta (o čemu takođe nema nikakvih podataka) i slično.
15. Vrhovni sud je naveo da je slijedom izloženog irelevantan apelantov revizioni navod kojim se poziva na održaj jer se u ovom postupku nije tražilo takvo utvrđenje zbog čega je, prema mišljenju tog suda, neosnovano i apelantovo pozivanje na Presudu Vrhovnog suda Rev-340/05 od 4. maja 2006. godine u čijoj interpretaciji se iscrpljuje dio revizionih navoda jer je, kako je obrazloženo, u tom postupku upravo protivtužbom zahtijevano utvrđenje da je tuženi po osnovu održaja stekao pravo svojine na parcelama čiju je predaju u posjed tražila tužiteljka, a što u konkretnom predmetu nije slučaj. Međutim, navedeno je i da je osnovana revizija u dijelu u kojem se ističe pogrešna primjena materijalnog prava prilikom dosuđenja troškova postupka jer nižestepeni sud, prilikom obračuna troškova nagrade za rad advokata, nije te troškove uvećao za visinu poreza na dodatu vrijednost, te je taj sud i preinačio presudu u tom dijelu na način preciziran u dispozitivu. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljno utvrđenim činjenicama. Apelant detaljno interpretira sadržaje osporenih presuda, te navodi da je i de facto i de iure vlasnik spornih nepokretnosti jer je ušao u njihov posjed i drži ih u posjedu, te da je nakon nacionalizacije tih nepokretnosti postao njihov trajni korisnik jer, u protivnom, ne bi bio vlasnik ni preostalog dijela nepokretnosti u površini od 1342 m i 628 m . Smatra da se navedeno zemljište nikada i nije moglo nacionalizovati, te navodi sadržaj odredbi Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji) iz 1958. do 1963. godine. Apelant navodi da je neprihvatljivo obrazloženje da ničim nije dokazao da je kupio i spornu parcelu na kojoj je izgradio kuću jer je iz svih dokaza vidljivo suprotno. Apelant smatra i da su troškovi postupka nepravilno dosuđeni jer ih redovni sudovi nisu odredili prema važećoj vrijednosti spora od 25.000,00 KM, nego prema vrijednosti od 11.000,00 KM zbog isključenja iz spora dijela parcele 135/1 u površini od 715 m , a što, prema apelantovom mišljenju, sudovi nisu smjeli učiniti. Smatra da je spor neopravdano dugo trajao, te traži da mu Ustavni sud dosudi nematerijalnu štetu u iznosu od 10.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da iz stanja spisa proizlazi da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, kao i da pred tim sudom postupak nije dugo trajao jer je okončan u roku od manje od godinu dana.
18. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima iznesenim u presudi tog suda, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
19. Prvotuženi je naveo hronologiju postupka i istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. V.Relevantni propisi
20. U Zakonu o parničnom postupku(„Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze na kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 102. stav 1.
1)Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
Član 123.
1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. 2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 047976 12 Rev od 30. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 22. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesene u postupku u kojem se tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje pravne valjanosti usmenog kupoprodajnog ugovora čiji su predmet bile nepokretnosti, iz čega proizlazi da se radi o sporu građansko-pravne prirode i da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.
U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
29. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo i proizvoljno utvrdili činjenice kada su zaključili da ničim nije dokazao da je kupio i spornu parcelu u površini od 523 m , te da su mu troškovi postupka dosuđeni suprotno zakonskim odredbama i da predmetna parcela nije ni mogla da bude nacionalizovana. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da apelant ničim nije dokazao da je 1974. godine kupio i sporni dio parcele u površini od 523 m jer nije ponudio niti jedan dokaz iz kojeg bi se mogao identifikovati položaj navedene parcele, niti se to moglo utvrditi na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geometra. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da su, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi dosudili troškove postupka u skladu s relevantnim odredbama ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. S tim u vezi Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na argumentovan i jasan način obrazložili svoje odluke, te da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su ti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo ili proizvoljno utvrdili činjenice. Ustavni sud smatra da su navedena obrazloženja u skladu sa standardima Evropske konvencije, te da ih apelant svojim tvrdnjama ničim nije doveo u pitanje. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant svoje tvrdnje zasniva i na odredbama Zakona o nacionalizaciji, ali da predmet konkretnog spora nije bilo pitanje nacionalizacije predmetnog zemljišta. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
31. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvenciju u odnosu na primjenu prava.
U odnosu na „suđenje u razumnom roku“
32. Apelant, takođe, smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
a) Period koji se uzima u obzir
34. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 10. juna 1998. godine kada je apelant podnio tužbu protiv tuženih, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 30. juna 2013 godine. Dakle, predmetni postupak je trajao 15 godina i to je period koji će Ustavni sud da ispita.
b) Analiza dužine trajanja postupka
35. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje utvrđivanja valjanosti usmenog kupoprodajnog ugovora čiji su predmet bile nepokretnosti precizirane u prethodnim tačkama. S tim u vezi Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima, s obzirom da se radi o usmenom ugovoru, koja su redovni sudovi trebali da razmotre.
36. Ustavni sud zapaža da je nakon što je apelant podnio predmetnu tužbu Osnovnom sudu predmet odmah uzet u rad i prvostepena presuda donesena 11. novembra 1999. godine, ali da je ta presuda u dijelu koji se odnosio na k. č. 135/11 u površini od 523 m ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak, te da je tom sudu trebalo skoro osam godina da bi donio novu presudu koja je takođe ukinuta i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak, i to oba puta zbog proceduralnih grešaka Osnovnog suda. Ustavni sud zapaža i da je revizioni postupak pred Vrhovnim sudom okončan u kratkom roku od deset mjeseci, ali da ta činjenica ne umanjuje odgovornost prvenstveno Osnovnog suda za trajanje postupka od 15 godina u predmetu koji je bio relativno složen s obzirom da je u pitanju bio usmeni kupoprodajni ugovor. Ustavni sud, pri tome, primjećuje da redovni sudovi, osim Vrhovnog suda koji je istakao da pred tim sudom postupak nije dugo trajao, nisu ponudili odgovore niti argumente u vezi s dužinom trajanja predmetnog postupka, kao i da iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je apelant svojim ponašanjem doprinio ovako dugom trajanju predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak prešao granice razumnog trajanja, te da su apelantovi navodi osnovani.
37. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
38. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, dodijeliće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
39. Nadalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
40. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji po zakonskoj odredbi nije hitan, te kako je predmetni postupak trajao 15 godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 2.250,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada RS, s obzirom na sjedišta redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
41. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno primjenom materijalnog prava i utvrđivanjem činjenica, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te utvrdio da pravo na pravično suđenje u tom segmentu nije prekršeno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi za svoja odlučenja dali jasne i detaljne argumente i kada nema ništa što bi ukazivalo da su, pri tome, proizvoljno primijenili zakonske propise ili proizvoljno utvrdili činjenice.
43. S druge strane postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak u kojem su rješavana pitanja valjanosti usmenog kupoprodajnog ugovora i koji je bio relativno složen trajao 15 godina.
44. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava i utvrđivanja činjenica, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje u tom segmentu nije prekršeno.
45. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman