Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-746/16 (D. C.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-746/16

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 746/16, rješavajući apelaciju Dalibora Cigana, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Dalibora Cigana.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nesprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 092445 10 I od 14. septembra 2010. godine.

Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske, koja je dužna da izvrši svoje ustavne obaveze i obezbijedi poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće mjere s ciljem da apelant naplati svoja potraživanja u razumnom roku.

Obavezuje se Vlada Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama radi izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dalibor Cigan (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Đorđe Marić, advokat iz Banje Luke, podnio je 17. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nesprovođenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 092445 10 I od 14. septembra 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 22. februara 2016. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud je 29. februara 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju.

4. S obzirom na to da se predmetnom apelacijom pokreće gotovo isto činjenično i pravno pitanje kao i u predmetu broj AP 244/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 244/08 od 8. decembra 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud je, u smislu člana 23 stav 6 Pravila Ustavnog suda, odlučio da uzme u obzir i ranije dostavljene odgovore.

5. Takođe, Ustavni sud je uzeo u obzir i odgovore na apelacije od Osnovnog suda, Okružnog suda i Ministarstva finansija Republike Srpske, dobivene povodom gotovo istog činjeničnog i pravnog stanja u predmetu broj AP 4389/13 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4389/13 od 8. maja 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao i u predmetu broj AP 322/12 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 322/12 od 26. februara 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 056058 10 P2 od 22. januara 2010. godine djelimično je usvojen apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete kojom je Republika Srpska - Ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: tužena) obavezana apelantu isplatiti ukupan iznos od 14.000,00 KM, kao i troškove parničnog postupka, dok je dio tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog dijela, odbijen.

8. Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj 71 0 P 056058 10 Gz2 od 12. marta 2010. godine kojom ju je djelimično uvažio, presudu Osnovnog suda preinačio u dosuđujućem dijelu tako što je tužena obavezana da apelantu na ime pretrpljenih fizičkih bolova naknadi iznos od 3.000,00 KM umjesto dosuđenog iznosa od 4.000,00 KM, te da mu na ime pretrpljenog straha naknadi iznos od 2.000,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 2.500,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

9. Pošto izvršenik nije postupio po navedenoj presudi, apelant je 9. jula 2010. godine podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravomoćme presude protiv izvršenika.

10. Postupajući po apelantovom prijedlogu, Osnovni sud je 14. septembra 2010. godine donio Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 092445 10 I kojim je odredio predloženo izvršenje.

11. Odlučujući o prigovoru izvršenika podnesenom protiv rješenja o izvršenju, Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 I 092445 10 I od 24. februara 2016. godine kojim je prigovor djelimično usvojio.

12. Ministarstvo finansija je dopisom broj 06.11/017-3847/15 od 13. avgusta 2014. godine obavijestilo Osnovni sud da je rješenje o izvršenju evidentirano kod tog ministarstva, ali da obaveza po njemu nije izmirena.

13. Rješenje o izvršenju i rješenje kojim se prigovor djelimično usvaja dostavljeni su na izvršenje banci izvršenika koju je apelant naveo u prijedlogu za izvršenje, a rješene kojim se prigovor djelimično usvaja od 24. februara 2016. godine dostavljen je Ministarstvu finansija Republike Srpske- Sektor trezor.

14. Prema stanju spisa, predmetno rješenje o izvršenju nije sprovedeno.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacija

15. Apelant smatra da mu je, zbog nesprovođenja rješenja o izvršenju, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant smatra da se ne može očekivati da će obaveza prema njemu biti izmirena u skorije vrijeme s obzirom na činjenicu da je trenutno na snazi Zakon o unutrašnjem dugu kojim je propisano da će se isplata „ratne štete“ vršiti najmanje za 20 godina. Apelant potražuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

16. Osnovni sud je u svom odgovoru na apelaciju opisao tok postupka, koji je naveden u činjeničnom dijelu odluke.

17. Republika Srpska je u odgovoru na apelaciju navela da je uređenje postupka i načina izvršenja potraživanja apelanata regulisano posebnim propisima - Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske, koji je lex specialis u odnosu na Zakon o izvršnom postupku. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga donesen je radi obezbjeđenja i održavanja makroekonomske stabilnosti Republike Srpske, kao i ocjene institucija Republike Srpske koje izvršavaju pravomoćne sudske odluke da li izvršenje ulazi u obim novčanih sredstava koja su potrebna za obavljanje poslova od opšteg interesa za Republiku Srpsku. Takođe je istaknuto da su navodi apelanata o povredi ljudskih prava neosnovani, posebno zbog toga što ni drugim fizičkim i pravnim licima nisu isplaćena potraživanja koja se smatraju unutrašnjim dugom Republike Srpske, te da bi, u smislu načela pravičnosti, jednakosti i solidarnosti, bilo neosnovano dati prioritet potraživanjima apelanata.

18. Vlada Republike Srpske – Kancelarija pravnog predstavnika je u odgovoru istakla da Republika Srpska nije nikada osporavala činjenicu da potraživanja apelanata predstavljaju «imovinu», nego je samo tražila modus izmirenja obaveza s ciljem da održi makroekonomsku stabilnost, te je kontinuirano smanjivala rok izvršenja. Tako je u junu 2008. godine počela registracija obveznica po osnovu «ratne štete» koje su uvrštene na berzovno tržište Banjalučke berze. Prema Odluci o emisiji obveznica («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 62/08), definisana je mogućnost njihovog prijevremenog otkupa. Nakon donošenja presude Evropskog suda za ljudska prava od 10. novembra 2009. godine u predmetu Čolić i dr. (aplikacija broj 1218/07 i dalje), Ministarstvo finansija Republike Srpske u saradnji sa Savjetom Evrope radi na izradi akcionog plana izmirenja «ratne štete». U skladu s iznesenim, predloženo je da se apelacije u odnosu na povredu prava na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju odbiju kao neosnovane. U odnosu na navodne povrede člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Vlada RS se pozvala na Odluku Ustavnog suda broj AP 1211/06 od 13. decembra 2007. godine i predložila da se i ovi navodi odbiju kao neosnovani.

19. Ministarstvo finansija Republike Srpske je u odgovoru, između ostalog, istaklo da su nakon podnošenja apelacija donesene izmjene Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 64/04, 47/06, 68/07, 17/08, 64/08 i 34/09), te da je prečišćeni tekst Zakona objavljen u «Službenom glasniku Republike Srpske» broj 7/10. Dalje su naveli da se presude sudova izvršavaju prema redoslijedu dospijeća u Ministarstvo finansija u skladu s navedenim zakonom, pri čemu se, takođe, vodi računa o ekonomskoj stabilnosti Republike Srpske. Ministarstvo finansija je, takođe, navelo da kao predlagač predmetnog zakona taj zakon mora poštovati dok god je na snazi i dok god je u skladu sa Ustavom Republike Srpske, te da bi svako drugo ponašanje predlagača Zakona bilo kršenje materijalnih propisa. Zbog navedenog, smatraju da u konkretnim slučajevima nema povrede prava na koja se apelanti pozivaju. V.Relevantni propisi

20. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1)U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

Član 12. tačka 5.

Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru. [...] Član 15.

Rokovi za postupanje Sud je u pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uslova da se o prigovoru odluči.

21. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08, 64/08 i 34/09 - prečišćeni tekst, «Službeni glasnik Republike Srpske» broj 7/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom se uređuju postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug) prema fizičkim i pravnim licima, u ukupnom iznosu do 1.761,7 miliona KM.

Član 2.

(1) Izmirenje unutrašnjeg duga vrši se u skladu sa odredbama ovog zakona na način koji obezbjeđuje i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske. [...] Član 3.

Pod unutrašnjim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se:

1. opšte neisplaćene obaveze budžeta Republike Srpske [...] (u daljnjem tekstu: opšte obaveze) nastale do 31. decembra 2002. godine, u iznosu do 386,8 miliona KM;

[...]3. Obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu do 600,0 miliona KM. [...] Član 4. stav 1. tačka 4.

Pod opštim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine, i to:

[...] 4. obaveze po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama, nastale u vezi sa potraživanjima pravnih i fizičkih lica u periodu od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, u ukupnom iznosu do 25,0 miliona KM, izuzev [...] pravomoćnih sudskih odluka po osnovu [...] ratne materijalne i nematerijalne štete, koje su regulisane u poglavlju III ovog zakona. [...] Član 6. stav 2.

Kamata po obavezama iz člana 4. stav 1. tačka 4. obračunava se u toku verifikacije ove vrste opštih obaveza u skladu sa sudskim odlukama, a najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga.

Član 7.

Nakon izvršene verifikacije, opšte obaveze iz člana 4. ovog zakona izmiruju se:

- isplatom u gotovini i

- emisijom obveznica.

Član 8.

(1) Dio opštih obaveza do iznosa od 168,8 miliona KM izmiriće se isplatom u gotovini, i to:

[...] 5. obaveze po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama u iznosu do 25,0 miliona KM.

Član 10.

(1) Emisija dugoročnih obveznica iz člana 9. Zakona izvršiće se pod sljedećim uslovima:

1. rok dospijeća od 15 godina;

2. isplata u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. godišnja kamata u visini od 1,5%.

4. pravo prijevremenog otkupa. [...] Član 11.

(1) Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600,0 miliona KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima će se pravo na naknadu štete regulisati posebnim zakonom. [...] Član 12.

(1) Način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulisaće se posebnim propisom. (2) Sudovi su obavezni dostavljati Ministarstvu finansija pravosnažne sudske presude i ostale sudske odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 11. ovog zakona.

[...] Član 13.

Kamate određene pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama po osnovu materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se u toku verifikacije u skladu sa sudskim odlukama, a najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga.

Član 14.

(1) Obaveze iz člana 11. Zakona, nakon izvršene verifikacije, izmirivaće se emisijom obveznica pod sljedećim uslovima:

1. rok dospijeća od 14 godina, 2. isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. godišnja kamata u visini od 1,5%.

4. pravo prijevremenog otkupa.

Član 15.

(1) U smislu ovog zakona obveznica predstavlja elektronski zapis, izdat od strane Republike Srpske ili u ime Republike Srpske, u cilju izmirenja unutrašnjeg duga, koji je registrovan u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni datum po dospijeću zajedno sa kamatom, ako je ovim zakonom predviđena, a koji ne može biti realizovan ili prenesen bez elektronskog zapisa.

(2) Emisija i način izdavanja svake serije obveznica u skladu sa odredbama ovog zakona vrši se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske.

(3) Na emisiju i promet obveznica primjenjuju se odredbe Zakona o hartijama od vrijednosti koji važi u Republici Srpskoj. [...] (7) Obveznice izdate u skladu sa ovim zakonom predstavljaće unutrašnji dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obavezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, isključujući dug Republike Srpske po osnovu međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo finansija Republike Srpske, u ime Republike Srpske. [...] (9) Obveznicama emitovanim u smislu ovog zakona mogu se izmiriti dospjele obaveze za poreze nastale do 31. decembra 2007. godine, čija je naplata u nadležnosti Republike Srpske. [...] Član 16.

(1) Troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja utvrđeni rješenjem o izvršenju u izvršnom postupku platiće se iz budžeta Republike Srpske od 30. juna 2006. godine najkasnije do dana svake emisije obveznica za pojedine vrste obaveza, a prema dospijeću izvršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu finansija. (2) Iznos troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka utvrđenih pravosnažnom sudskom odlukom i pravo na kamatu ostvaruju se u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 59/03, 85/03 i 64/05).

22. Zakon o unutrašnjem dugu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 1/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

(1) Ovim zakonom se uređuje postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug) prema fizičkim i pravnim licima, u ukupnom iznosu do 1.557.500.000 KM.

Član 3.

(1) Pod unutrašnjim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se:

a) opšte neisplaćene obaveze budžeta Republike Srpske (u daljnjem tekstu: opšte obaveze), nastale do 31. decembra 2002. godine, u iznosu do 182.600.000 KM;

[...] v) obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu do 600.000.000 KM. [...] Član 4. stav 1. tačka b) (1) Pod opštim obavezama podrazumijevaju se obaveze nastale do 31. decembra 2002. godine:

[...]b) obaveze po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama, nastale u vezi sa potraživanjima pravnih i fizičkih lica u periodu od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, u ukupnom iznosu do 25.000.000 KM, izuzev [...] pravomoćnih sudskih odluka na osnovu ratne materijalne i nematerijalne štete koje su propisane u poglavlju III ovog zakona. [...] Član 8.

(1) Dio opštih obaveza do iznosa 35.000.000 KM izmiruju se isplatom u gotovini:

[...] b) obaveze po pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama u iznosu do 25.000.000 KM. [...] Član 10.

(1) Emisija dugoročnih obveznica za obaveze iz člana 9. ovog zakona vrši se pod sljedećim uslovima:

a) rok dospijeća od 14 godina;

b) isplata u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća,

v) godišnja kamata u visini od 1,5%.

g) pravo prijevremenog otkupa. [...] Član 11.

(1) Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600.000.000 KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima se pravo na naknadu štete uređuje Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik RS” br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09).

(2) Pravo na naknadu štete priznato pravosnažnim sudskim odlukama, izvršnim rješenjima ili vansudskim poravnanjima, u kojima je, pored Republike Srpske, solidarni dužnik jedinica lokalne samouprave, predstavlja unutrašnji dug Republike Srpske i izvršava se u skladu sa ovim zakonom.

Član 14.

(1) Obaveze iz člana 11. ovog zakona, nakon izvršene verifikacije, izmiruju se emisijom obveznica, pod sljedećim uslovima:

a) rok dospijeća od 13 godina,

b) isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća,

v) godišnja kamata u visini od 1,5%.

g) pravo prijevremenog otkupa. [...]

23. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 28/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

U Zakonu o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 1/12) u članu 4. u stavu 1. u tački a) broj: „87.600.000“ zamjenjuje se brojem: „67.600.000“.

U istom stavu u tački b) broj: „ 25.000.000“ zamjenjuje se brojem: „45.000.000“. Član 2.

U članu 8. u stavu 1. broj: „35.000.000“ zamjenjuje se brojem: „55.000.000“. U istom stavu u tački b) broj: „ 25.000.000“ zamjenjuje se brojem: „45.000.000“. Član 5.

Član 14. mijenja se i glasi:

„Nakon izvršene verifikacije, obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine iz člana 11. ovog zakona izmiruju se u:

a) gotovini i

b) obveznicama.“

Član 6.

Poslije člana 14. dodaju se novi čl. 14a, 14b. i 14v., koji glase:

„Član 14a.

(1) Pravnim i fizičkim licima kojima je priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine pravosnažnim sudskim presudama i izvršnim sudskim rješenjima, obaveze propisane članom 11. ovog zakona izmiruju se zajedno sa ostalim potraživanjima u gotovini.

(2) Prilikom utvrđivanja dinamike izvršavanja obaveza iz stava 1. ovog člana primjenuju se opšti kriterijumi:

a) redoslijed prijema i evidentiranja u bazu podataka Ministarstva finansija i

b) potpunost i kompletnost potrebne dokumentacije.

(3) Plan isplate obaveza iz stava 1. ovog člana donosi ministar finansija u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

(4) Obaveze iz stava 1. ovog člana izmiruju se u obimu definisanom u budžetu Republike Srpske za ovu namjenu u skladu sa propisima o izvršenju budžeta za pojedinačne godine, a izmirenja cjelokupnog evidentiranog iznosa izvršiće se u periodu od najmanje 20 godina.

(5) Izuzetno od stava 1. ovog člana, obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, propisane članom 11. ovog zakona, mogu biti izmirene u obveznicama ako pravna i fizička lica kojima je priznato pravo pravosnažnim sudskim presudama i izvršnim sudskim rješenjima izjave svoju saglasnost o tome.

Član 14b.

(1) Pravnim i fizičkim licima kojima je priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, sudskim poravnanjima i vansudskim poravnanjima koja glase na emisiju obveznica, kao i onima kojima se pravo na naknadu štete uređuje Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 103/05, 1/09, 49/09 i 118/09), obaveze propisane članom 11. ovog zakona izmiruju se u obveznicama.

(2) Pored obaveza iz stava 1. ovog člana, u obveznicama se izmiruju i obaveze nastale na osnovu pravomoćnih sudskih presuda po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, propisane članom 11. ovog zakona, kod kojih je istekao rok za prinudnu naplatu.

Član 14v.

(1) Obaveze iz člana 14b. ovog zakona, nakon izvršene verifikacije, izmiruju se emisijom obveznica pod sljedećim uslovima:

a) rok dospijeća od 13 godina,

b) isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća,

v) godišnja kamata u visini od 1,5% i

g) pravo prijevremenog otkupa.

(2)Emisija obveznica može se izvršiti kroz više sukcesivnih emisija obveznica sa različitim datumima emisije, a pod istim uslovima emisije.“

24. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 59/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

U Zakonu o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 1/12 i 28/13), u članu 1. poslije stava 2. dodaju se novi st. 3., 4., 5., 6. i 7. koji glase:

„(3) Odredbe ovog zakona primjenjuju se i na sudske pravosnažne i izvršne odluke koje donose sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine za nadoknadu ratne materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu i u vezi sa ratnim dejstvima na teritoriji Bosne i Hercegovine.

(4) Sudske odluke koje imaju osnov za naknadu štete iz stava 3. ovog člana, a zbog osuđujućih presuda pripadnicima bivše Vojske Republike Srpske i bivšeg Ministarstva odbrane Republike Srpske izmiriće se u skladu sa ovim zakonom kao i presude sudova u Republici Srpskoj za ratnu materijalnu i nematerijalnu štetu nastalu u periodu od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine. (5) Vlada Republike Srpske će donijeti uredbu kojom će se urediti način izmirenja sudskih odluka iz parničnog i izvršnog postupka za predmete iz st. 3. i 4. ovog člana u skladu sa odredbama ovog zakona.

(6) Ovaj zakon će se sprovoditi u saglasnosti sa Zakonom o budžetskom sistemu Republike Srpske i zakonima o izvršenju budžeta za svaku fiskalnu godinu. (7) U slučaju da ovaj zakon sadrži drugačija rješenja u odnosu na druge zakone Republike Srpske u pogledu izmirenja svih obaveza po osnovu unutrašnjeg duga, primjenjuju se odredbe ovog zakona kao lex specialis zakona u postupku izvršenja unutrašnjeg duga.“

Član 2.

U članu 3. u tački a) riječi: „do 31. decembra 2002. godine“ zamjenjuju se riječima: „od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine“.

Član 3.

U članu 4. u stavu 1. riječi: „do 31. decembra 2002. godine“ zamjenjuju se riječima: „od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine“.

Poslije stava 2. dodaju se novi st. 3, 4. i 5. koji glase:

„(3) Svaka obaveza Republike Srpske iz stava 1. tačka b) ovog člana nastala od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, smatra se i kategoriše kao opšta obaveza – unutrašnji dug, prema datumu nastanka štetnog događaja, prema danu izvršene činidbe, danu sklapanja pravnog posla iz koga je proistekla obaveza, odnosno danom nastanka dužničko povjerilačkog odnosa i ostalog. (4) Dan podnošenja tužbe ili donošenje pravosnažne sudske presude, sudskog izvršnog rješenja, za obaveze uređene stavom 3. ovog člana ne smatra se momentom nastanka štetnog događaja, niti datumom nastanka obaveze Republike Srpske, te ne mogu uticati na određivanje načina izmirenja duga. (5) Kod izmirenja obaveza iz stava 1. tačka b) ovog člana po osnovu ovih sudskih odluka kategorizacija ovih sudskih predmeta vršiće se isključivo prema vremenu nastanka obligacionog odnosa u vremenu od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, a neće se kategorisati prema datumu podnošenja tužbe, niti prema datumu pravosnažnosti presude, jer se ove pravne radnje pred sudom ne smatraju nastankom i dospijećem obaveze.“

Član 4.

U članu 7. poslije stava 1. dodaju se novi st. 2. i 3. koji glase:

„(2) Izvršenje na teret sredstava budžeta Republike Srpske koja se odnose na sva potraživanja propisana Zakonom o unutrašnjem dugu sprovešće se u visini predviđenih sredstava na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta za tekuću fiskalnu godinu.

(3) Više povjerilaca koji ostvaruju pravo na novčana potraživanja iz budžeta namiruju se onim redom kojim su stekli to pravo, odnosno redom evidentiranja, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja punog iznosa predviđenog sudskom odlukom.“

25. Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o unutrašnjem dugu Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 44/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.

U Zakonu o unutrašnjem dugu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 1/12 i 28/13), u članu 1. stav 2. mijenja se i glasi:

“(2) Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na odluke, rješenja i druge akte nadležnih organa po osnovu povrata javnih prihoda, rješenja za utvrđenu naknadu na ime eksproprisanog zemljišta, sudske odluke na osnovu dosuđene naknade po sudskim presudama i sudskim izvršnim rješenjima na osnovu prava iz radnih odnosa, te na pravosnažne sudske odluke kojima je utvrđeno pravo na nadoknadu štete na osnovu neosnovanog lišenja slobode, koje podrazumijeva lišenje slobode u skladu sa odredbama Krivičnog zakona Republike Srpske, a u vezi sa Zakonom o krivičnom postupku Republike Srpske.”

Poslije stava 2. dodaje se novi stav 3, koji glasi:

“(3) Odredbe ovog zakona primjenjuju se na pravosnažne i izvršne sudske odluke kojima je utvrđeno pravo na nadoknadu štete na osnovu neosnovanog lišenja slobode koje je u vezi sa ratnim dejstvima u periodu od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, a šteta je utvrđena u građanskoj parnici pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, u skladu sa odredbama propisa kojim se uređuje parnični postupak i u izvršnom postupku, u skladu sa odredbama propisa kojim se uređuje izvršni postupak.”

Dosadašnji st. 3, 4, 5, 6. i 7. postaju st. 4, 5, 6, 7. i 8.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U odnosu na dopustivost apelacije, Ustavni sud naglašava da je identična pravna pitanja - neizvršenje rješenja o izvršenju na teret sredstava budžeta Republike Srpske razmatrao u predmetu broj AP 244/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 244/08 od 8. decembra 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da „smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravomoćnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku, te zaključio da se radi o efektivnom neizvršenju rješenja o izvršenju koje je donijeto u izvršnom postupku na osnovu pravomoćne presude, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje“. Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 244/08 u pogledu dopustivosti apelacija u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti konkretne apelacije, u cijelosti poziva na razloge navedene u toj odluci Ustavnog suda. VII.Meritum

29. Apelant smatra da je, zbog nesprovođenja rješenja o izvršenju pravomoćne presude, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

k) Pravo na imovinu.

31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

33. U vezi sa apelantovim navodima da je, zbog uvođenja zakonskih modaliteta za izvršenje pravomoćnih presuda koje se odnose na ratnu štetu u Republici Srpskoj, onemogućen da ostvari izvršenje pravomoćne presude, Ustavni sud ukazuje na to da je o ovom pitanju već odlučivao u predmetu broj AP 244/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 244/08 od 8. decembra 2010. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zauzeo sljedeći stav: „Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu evidentni pokušaji Republike Srpske da obezbijedi izvršenje pravomoćnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, tako što je zakonskim rješenjima smanjila rokove dospijeća dugoročnih obveznica (14 godina za ratnu štetu i 15 godina za opšte obaveze), predvidjela isplatu kamate, pravo prijevremenog otkupa obveznica, njihovu trgovinu kao vrijednosnim papirima na berzi, plaćanje poreza nastalih do 31. decembra 2007. godine emitovanim obveznicama, ili isplatu troškova parničnog i izvršnog postupka u gotovini. Ustavni sud, takođe, zapaža da je, u skladu sa Odlukom o emisiji obveznica Republike Srpske za izmirenje obaveza po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine ('Službeni glasnik RS' broj 62/08), glavni dug i pripadajuće zatezne kamate moraju se isplatiti u 10 godišnjih rata u periodu od 2014. do 2023. godine. Imajući u vidu i zaključke Ustavnog suda u Odluci broj AP 1307/08, Ustavni sud zaključuje da, uprkos naporima Republike Srpske da obezbijedi izvršenje pravomoćnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, Ustavni sud ne može smatrati da je Republika Srpska izvršila svoju pozitivnu obavezu, te obezbijedila izvršenje navedenih sudskih odluka u razumnom roku. I u konkretnom slučaju, po mišljenju Ustavnog suda, neprihvatljivo je da apelant koji je prethodno vodio postupak koji je rezultirao pravomoćnom sudskom odlukom kojim mu je dosuđeno potraživanje iz ratnog perioda sada mora čekati na izvršenje još niz godina. Ustavni sud smatra da se na takav način apelantu nameće 'pretjeran teret' koji nije u skladu sa zahtjevom iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije da se pravomoćne sudske odluke moraju izvršiti u što kraćem roku, niti u skladu s garancijama iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kojima je zaštićeno pravo na imovinu (op. cit., AP 244/08, tačka 36).“

34. Isto tako, Ustavni sud podsjeća i na svoju odluku u predmetu broj AP 1402/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1402/09 od 16. januara 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te se u pogledu apelantovih apelacijskih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je zauzeo sljedeće stavove: „…Ustavni sud zapaža da su i dalje evidentni pokušaji Republike Srpske da obezbijedi izvršenje pravomoćnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, tako što je Zakonom o unutrašnjem dugu Republike Srpske, koji je stupio na snagu 13. januara 2012. godine, dodatno smanjila rokove dospijeća dugoročnih obveznica (13 godina za ratnu štetu i 14 godina za opšte obaveze). Međutim, Ustavni sud je, imajući u vidu sve zakonske modalitete i mehanizme kojima Republika Srpska nastoji obezbijediti izvršenje pravomoćnih sudskih odluka koje se odnose na potraživanja po osnovu naknade ratne štete i opštih obaveza, ali isto tako i stavove Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud, vidi, Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine), u predmetu broj AP 1608/09, gdje je u pitanju nemogućnosti naplate ratne štete zauzeo stav da i u slučaju kada izvršenje nije dozvoljeno na osnovu pravomoćne presude, već je to učinjeno na osnovu vansudskog poravnanja, a imajući u vidu da predmetni izvršni postupak u apelantovom slučaju traje punih osam godina (od donošenja rješenja 3. novembra 2000. godine do emitovanja obveznica apelantu 15. decembra 2008. godine), te da će, s obzirom na zakonska rješenja u Republici Srpskoj, apelant morati čekati na realizaciju svog potraživanja, odnosno izvršenje još niz godina, da je u konkretnom slučaju, zbog nemogućnosti apelanta da realizuje izvršenje poravnanja zaključenog u upravnom postupku kao izvršne isprave, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravomoćne sudske odluke i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1608/09 od 18. aprila 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba)“ i „S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u predmetu Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, takođe, razmatrao neizvršenje pravomoćnih i izvršnih presuda domaćih sudova kojima je aplikantima dosuđena ratna šteta i kojima je u konačnici aplikantima glavni dug isplaćen putem obveznica. U toj odluci Evropski sud je, između ostalog, ukazao 'da neka odluka ili mjera donesena u korist nekog aplikanta u principu nije dovoljna da se takvom aplikantu oduzme status žrtve, osim u slučajevima kada domaće vlasti priznaju navodnu povredu i dosude adekvatnu i dovoljnu naknadu […]. Iako je tačno da su domaći organi odmah priznali povredu navedenu u predmetnom slučaju, aplikanti nisu mogli dobiti nikakvu naknadu na ime kašnjenja u izvršenju presuda […]. Prema tome, oni i dalje mogu tvrditi da su žrtve […]'. Konačno, Evropski sud je u toj odluci istakao da presude domaćih sudova 'nisu izvršavane u periodu od tri do osam godina […]. Takva kašnjenja u izvršavanju presuda u prošlosti su se smatrala pretjerano dugim' (vidi, Evropski sud, Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 15. novembra 2011. godine, tač. 16 i 21)…“

35. Takođe, Ustavni sud zapaža da su i dalje evidentni pokušaji Republike Srpske da prema raspoloživim mogućnostima obezbijedi izvršenje pravomoćnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, tako što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, koji je stupio na snagu 12. aprila 2013. godine, omogućila izmirenje predmetnih obaveza u gotovini i obveznicama, odnosno definisala da se pravnim i fizičkim licima kojima je priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete u periodu ratnih dejstava pravomoćnim sudskim presudama i izvršnim sudskim rješenjima obaveze propisane članom 11 toga zakona izmiruju zajedno s ostalim potraživanjima u gotovini, u obimu definisanom u budžetu Republike Srpske za tu namjenu u skladu s propisima o izvršenju budžeta za pojedinačne godine, dok će se izmirenje cjelokupnog evidentiranog iznosa izvršiti u periodu od najmanje 20 godina.

36. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, koji je stupio na snagu 23. jula 2013. godine, predviđeno da se odredbe ovog zakona primjenjuju i na sudske pravomoćne i izvršne odluke koje donose sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine za nadoknadu ratne materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu i u vezi s ratnim dejstvima na teritoriji Bosne i Hercegovine. Navedenim zakonom u članu 4 stav 1 definisano je da se pod opštim obavezama podrazumijevaju obaveze nastale od 20. juna 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, dok je st. 3, 4 i 5 navedenog člana definisano šta predstavlja opštu obavezu – unutrašnji dug Republike Srpske, te način izmirenja obaveza iz člana 4 stav 1 tačka b). Takođe, navedenim zakonom je predviđeno da će se izvršenja na teret sredstava budžeta Republike Srpske, koja se odnose na sva potraživanja propisana Zakonom o unutrašnjem dugu, sprovesti u visini predviđenih sredstava na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršenju budžeta za tekuću fiskalnu godinu, dok je u odnosu na povjerioce predviđeno da se namiruju onim redom kojim su stekli to pravo, odnosno redom evidentiranja, te da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja punog iznosa predviđenog sudskom odlukom.

37. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o unutrašnjem dugu, koji je stupio na snagu 7. juna 2014. godine, članom 1 stav 2 predviđeno da se odredbe ovog zakona ne primjenjuju na odluke, rješenja i druge akte nadležnih organa po osnovu povrata javnih prihoda, rješenja za utvrđenu naknadu na ime eksproprisanog zemljišta, sudske odluke na osnovu dosuđene naknade po sudskim presudama i sudskim izvršnim rješenjima na osnovu prava iz radnih odnosa, te na pravomoćne sudske odluke kojima je utvrđeno pravo na nadoknadu štete na osnovu neosnovanog lišavanja slobode, koje podrazumijeva lišavanje slobode u skladu sa odredbama Krivičnog zakona Republike Srpske, a u vezi sa Zakonom o krivičnom postupku Republike Srpske. Stavom 3 navedenog člana je predviđeno da se odredbe ovog zakona primjenjuju na pravomoćne i izvršne sudske odluke kojima je utvrđeno pravo na nadoknadu štete na osnovu neosnovanog lišavanja slobode koje je u vezi sa ratnim dejstvima u periodu od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine, u situaciji kada je šteta utvrđena u građanskoj parnici pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini, u skladu sa odredbama propisa kojim se uređuje parnični postupak i u izvršnom postupku, u skladu sa odredbama propisa kojim se uređuje izvršni postupak.

38. Imajući u vidu prethodne stavove u kojima su navedene odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjem dugu, Ustavni sud zapaža da je Republika Srpska preduzela određene korake s ciljem obezbjeđenja izvršenja pravomoćnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, a u skladu s nalozima iz ranije donesenih odluka Ustavnog suda i Evropskog suda koje se odnose na ovu materiju. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je izmjenama i dopunama navedenog zakona, koji je stupio na snagu 12. aprila 2013. godine, Republika Srpska postigla značajan napredak s ciljem da ispuni svoje pozitivne obaveze time što je omogućila izmirenje predmetnih obaveza i u gotovini i obveznicama, odnosno definisala način izmirenja obaveza propisanih članom 11 tog zakona. Međutim, kako dalje zapaža Ustavni sud, zabrinjavajuća je činjenica da je narednim izmjenama i dopunama navedenog zakona (koji je stupio na snagu 23. jula 2013. godine) predviđeno da se odredbe tog zakona primjenjuju i na odluke koje su donijeli sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine (koje se odnose na nadoknadu ratne materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu i u vezi s ratnim dejstvima na teritoriji Bosne i Hercegovine), što može dovesti do povećanja broja povjerilaca koji traže izvršenje pravomoćnih sudskih odluka a samim tim dovesti u pitanje dinamiku izmirenja predmetnih obaveza. U posljednjoj izmjeni i dopuni navedenog zakona (stupio na snagu 7. juna 2014. godine) Ustavni sud primjećuje da je zakonodavac naveo u kojim situacijama se ne primjenjuju odredbe tog zakona, odnosno predvidio da se primjenjuju na odluke kojima je utvrđeno pravo na nadoknadu štete na osnovu neosnovanog lišavanja slobode koje je u vezi s ratnim dejstvima, čime Republika Srpska još jednom pokazuje svoju opredijeljenost da obezbijedi izvršenje pravomoćnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja. Međutim, iako su evidentni napori Republike Srpske da ispoštuje svoje pozitivne obaveze, kao i činjenica da je u tom smislu u više navrata došlo do izmjene i dopune Zakona o unutrašnjem dugu, evidentno je da apelant, i pored svih preduzetih mjera, prema postojećem planu izmirenja za isplatu ratne štete neće moći naplatiti svoja potraživanja još niz godina.

39. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u predmetu Đurić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, takođe, razmatrao neizvršenje pravomoćnih i izvršnih presuda domaćih sudova kojima je aplikantima dosuđena ratna šteta. U navedenoj presudi, ispitujući adekvatnost mjera koje je preduzela Republika Srpska za izvršenje pravomoćnih domaćih presuda kojima je dosuđena ratna šteta, Evropski sud se osvrnuo na Plan izmirenja (iz oktobra 2012. godine) za isplatu ratne štete kojim je predviđeno izvršenje pravomoćnih presuda kojima se naređuje isplata ratne štete u gotovini, u roku od 13 godina počevši od 2013. godine, koji je u julu 2013. godine produžen na period od 20 godina. Evropski sud je, između ostalog, ukazao da, iako izvršenje pravomoćnih presuda po vremenskim fazama može biti prihvatljivo u izuzetnim okolnostima (vidi, Immobiliare Saffi protiv Italije [GC], br. 22774/93, tačka 74, ESLJP 1999-V), predloženi period od 20 godina je suviše dug imajući u vidu znatno kašnjenje do kojeg je već došlo. Sud je svjestan značajnog iznosa javnog duga Republike Srpske, kao i broja neizvršenih presuda i broja neriješenih predmeta pred domaćim sudovima. Sud, međutim, ponavlja da državni organ ne može isticati nedostatak sredstava kao opravdanje za nenamirenje duga utvrđenog sudskom presudom (vidi, Burdov protiv Rusije, br. 59498/00, tačka 35, ESLJP 2002-III, Teteriny protiv Rusije, br. 11931/03, tačka 41, 30.6.2005, i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine, br. 41183/02, tač. 39 i 42, ESLJP 2006-XII).

40. Evropski sud je dodao da je upravo pravni sistem Republike Srpske omogućio nastanak tako velikog broja presuda kojima je dosuđena naknada ratne štete: parnični postupci za naknadu ratne štete pokrenuti su prema opštim propisima za naknadu štete (detaljnije u tački 12 odluke Evropskog suda). Do kraja 2005. godine, kada je usvojen Zakon o naknadi ratne štete iz 2005. godine, postalo je pravomoćno oko 9.000 presuda. Iako je za Evropsku konvenciju u cjelini svojstveno da nastoji da se uspostavi pravična ravnoteža između zahtjeva opšteg interesa zajednice i potrebe da se zaštite osnovna prava pojedinca, postupak odgovorne države da za još 20 godina odgodi izvršenje ovih presuda ima kao posljedicu nametanje individualnog i prekomjernog opterećenja za povjerioce o kojima je riječ. Evropski sud je istakao da su neki od aplikanata u tom predmetu još prije 13 godina dobili pravomoćne presude u svoju korist koje ni do danas nisu izvršene. Takođe je veliki broj onih koji su u sličnim situacijama. Napomenuto je da se pred Evropskim sudom nalazi još oko 400 sličnih predmeta.

41. Dalje, Evropski sud je istakao da prihvata da plaćanje naknade za nematerijalnu štetu, kako predviđa Plan izmirenja, koji je usvojila Republika Srpska, predstavlja namjeru tužene strane da postupi u skladu sa svojim obavezama iz Evropske konvencije i taj sud želi pohvaliti takav gest, a posebno Plan izmirenja iz oktobra 2012. godine. Međutim, imajući u vidu iznesena razmatranja, Evropski sud je zaključio da Plan izmirenja, u formi u kojoj ga je produžila 2013. godine Republika Srpska, nije u skladu s članom 6 i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Evropski sud je, stoga, tj. zbog produženog neizvršavanja konačnih i izvršnih domaćih presuda donesenih u korist aplikanata, zaključio da je u tom slučaju došlo do povrede člana 6 i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

42. Evropski sud je podsjetio na član 46 Evropske konvencije i obavezu tužene strane da pod nadzorom Komiteta ministara implementira odgovarajuće generalne i/ili individualne mjere kako bi obezbijedila ostvarivanje aplikantovog prava čiju povredu je Evropski sud utvrdio. Ponovo je istakao da se te mjere moraju preduzeti i u odnosu na druga lica koja se nalaze u istom položaju kao i aplikant, posebno rješavanjem problema koji su doveli do takvog nalaza Evropskog suda. S obzirom na to da je utvrdio da Plan izmirenja za izvršenje domaćih presuda kojima se nalaže isplata ratne štete nije u skladu s članom 6 i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da ova povreda pogađa veliki broj ljudi, Evropski sud je, ističući kako u načelu nije na njemu da određuje koje bi mjere za otklanjanje povrede bile adekvatne kako bi odgovorna država ispunila svoje obaveze iz člana 46 Evropske konvencije, istakao da smatra da bi, s obzirom na prirodu povrede utvrđene u tom predmetu, bilo primjereno pružiti neke smjernice odgovornoj vladi u pogledu onoga što je potrebno za ispravno izvršenje te presude.

43. U tom pravcu je Evropski sud istakao kako smatra da bi odgovorna država trebala izmijeniti plan izmirenja u razumnom vremenskom roku, a najbolje u roku od godinu dana od dana kada presuda Evropskog suda postane konačna. S obzirom na duži period kašnjenja do kojega je već došlo, Evropski sud smatra da treba uvesti primjereniji vremenski interval za izvršenje. U tom pogledu, Evropski sud smatra da je vremenski interval koji je predložen prvobitnim planom izmirenja u oktobru 2012. godine bio daleko razumniji u vrijeme kada je donesen. U svakom slučaju, Evropski sud smatra da se presude u predmetima u kojima je već došlo do kašnjenja izvršenja u trajanju dužem od deset godina moraju izvršiti bez daljeg odgađanja. Konačno, u istom vremenskom roku odgovorna država se, takođe, treba obavezati da će isplatiti zateznu kamatu po zakonskoj stopi u slučaju kašnjenja u izvršenju presuda prema planu izmirenja kako bude izmijenjen nakon ove presude Evropskog suda (vidi, Evropski sud, Đurić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 20. januara 2015. godine).

44. Dovodeći iznesene stavove Ustavnog i Evropskog suda u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se ti stavovi u cijelosti mogu primijeniti i na ovaj slučaj. Pri tome Ustavni sud zapaža da izvršni postupak traje duži vremenski period, te da će, s obzirom na važeća zakonska rješenja u Republici Srpskoj, apelant morati čekati na realizaciju svojih potraživanja, odnosno izvršenje još niz godina. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu već zauzete stavove Evropskog suda i Ustavnog suda u sličnim predmetima koji se, s obzirom na okolnosti konkretnih predmeta i pitanja koja pokreću mogu primijeniti i na apelantov slučaj, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom slučaju, zbog nemogućnosti apelanta da realizira izvršenje pravomoćne sudske odluke, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

45. Ustavni sud je u citiranoj Odluci broj AP 1402/09 naložio Vladi Republike Srpske da izvrši svoje ustavne obaveze i obezbijedi poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće mjere s ciljem da apelanti i ostali povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Republike Srpske naplate svoja potraživanja u što kraćem roku. Stoga se i ova odluka dostavlja Vladi Republike Srpske s istim ciljem, pri čemu Ustavni sud posebno naglašava smjer djelovanja na koji je ukazao Evropski sud.

Ostali navodi

46. U svjetlu prethodno utvrđene povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno da posebno ispituje apelantove navode u vezi s povredom prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pitanje kompenzacije

47. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu nematerijalne šteta zbog predugog trajanja izvršnog postupka, Ustavni sud se poziva na stav usvojen u Odluci broj AP 244/08 u kojoj je Ustavni sud naglasio da, „uzimajući u obzir zaključke u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da je ovakva odluka dovoljna satisfakcija apelantima za kršenje prava na imovinu i na pravično suđenje» i da „Ustavni sud, takođe, smatra da bi dosuđivanje kompenzacije predstavljalo dodatni teret koji bi doprinio daljem usložnjavanju situacije i koji bi otežao pronalaženje odgovarajućih rješenja u smislu zaključaka Ustavnog suda (op. cit., AP 244/08, tačka 37)“. Zbog navedenih razloga, Ustavni sud i u konkretnom slučaju smatra da je ovakva odluka dovoljna satisfakcija apelantu.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer ne postoje garancije da će apelant kao imalac izvršnog sudskog naslova moći naplatiti svoja potraživanja u razumnom roku.

49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-746/16 (D. C.) | Sudska praksa | Aktio