Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2755/16 (O. M.)
Odluka donesena 20. 07. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2755/16
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
20. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 19. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-2755/16, rješavajući zahtjev Obrada Miloševića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Obrada Miloševića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Obrad Milošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Petrovca, podnio je 27. juna 2016. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 K 068750 15 Kž od 14. aprila 2016. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 K 068750 15 K od 30. septembra 2015. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio primjenu i početak izvršenja pravosnažne presude Kantonalnog suda od 14. aprila 2016. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Općinski sud je, postupajući po optužnici Kantonalnog tužilaštva USK Bihać (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) broj T01 0 KT 0016928 13 od 25. juna 2015. godine, koja je potvrđena 3. jula 2015. godine, donio presudu broj 17 0 K 068750 15 K od 30. septembra 2015. godine kojom je apelant oglašen krivim da je na način i u vrijeme preciziranim u izreci presude počinio krivično djelo Krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ) za koje mu je izrečena uslovna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant je u svojoj odbrani, nakon čitanja optužnice u prisutnosti svog punomoćnika, priznao izvršenje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret ističući da je navedeno krivično djelo počinio na način, u vrijeme i na mjestu kako je opisano u optužnici i izreci presude, te je predložio da mu se po mogućnosti izrekne uslovna osuda. Po provedenom dokaznom postupku, analizom i ocjenom dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, Općinski sud je ocijenio da je priznanje apelanta koje je dato na glavnom pretresu potpuno i u skladu sa dokazima koje je tužilaštvo prikupilo u toku istrage, pa je temeljem odredbe člana 280. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant oglašen krivim za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Iz provedenih dokaza je utvrđeno da je apelant zaista nabavio lažnu potvrdu u kojoj je navedeno da je stekao radni staž u JPŠ „Srpske šume“ u tačno naznačenom trajanju, te da je potvrdu upotrijebio na način da je predao Kantonalnom ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva u svrhu zaposlenja i da je na osnovu te potvrde zasnovao radni odnos 20. jula 2005. godine koji i dalje traje. Iz tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da su se u radnjama apelanta, u subjektivnom i objektivnom smislu, stekla sva potrebna obilježja krivičnog djela krivotvorenja isprave iz člana 373. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ jer je lažnu ispravu nabavio radi upotrebe a potom je i upotrijebio kao pravu, zbog čega je proglašen krivim.
4. Kantonalni sud je povodom apelantove žalbe donio presudu broj 17 0 K 068750 15 Kž od 14. aprila 2016. godine kojom je žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda od 30. septembra 2015. godine. Apelant je žalbom ukazao na povredu krivičnog zakona iz razloga što mu je na teret stavljeno počinjenje krivičnog djela koje je izvršeno u „tačno neutvrđeno vrijeme u toku 2005. godine“ pa je sud morao primijeniti princip in dubio pro reo i donijeti odbijajuću presudu jer je nastupila zastara krivičnog gonjenja. Kantonalni sud je nasuprot žalbenim navodima zaključio da je prvostepeni sud odlučio pravilno kada je apelanta oglasio krivim te je za svoje zaključke dao valjane razloge koje je kao takve prihvatio i taj sud. Što se tiče drugog žalbenog navoda kojim je ukazano na zastaru krivičnog gonjenja, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 15. stav 1. tačka d) ZKP-a propisano da se krivično gonjenje ne može poduzeti kada od učinjenja krivičnog djela protekne deset godina za krivična djela sa propisanom kaznom zatvora preko tri godine. Međutim, kako je dalje obrazloženo, radi se o relativnoj zastarjelosti krivičnog gonjenja budući da je u odredbi člana 16. stav 6. ZKP-a propisano da zastarjelost (apsolutna) krivičnog gonjenja nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko zakon propisuje za zastarjelost krivičnog gonjenja. Kako iz sadržaja spisa proizlazi da je krivično gonjenje poduzeto prije proteka od deset godina, to u konkretnoj pravnoj situaciji nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, pa je temeljem odredbe člana 328. ZKP-a apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem pa stoga i pogrešnom primjenom materijalnog prava. S tim u vezi je istakao nejasnoće u pogledu datuma upotrebe krivotvorene isprave i eventualnog bodovanja te isprave prilikom prijema u radni odnos, jer su povodom istog konkursa temeljem kog je i on zasnovao radni odnos, primljeni i kandidati koji nisu imali nikakvog radnog iskustva, pa u tom kontekstu smatra da je prilikom prijema u radni odnos bilo neregularnosti prilikom bodovanja. Također smatra da nije pravilan stav Kantonalnog suda koji se tiče zastarjelosti krivičnog gonjenja u vezi sa sadržajem krivotvorene isprave i statusa koji je između ostalog na temelju te isprave stekao i koji po ocjeni Kantonalnog suda još uvijek traje, te u tom kontekstu smatra da je nastupila zastara krivičnog gonjenja prije donošenja pravosnažne presude. Apelant je radi zaštite svojih prava, između ostalog i prava na rad, predložio Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru odlaganja primjene i početka izvršenja pravosnažne presude Kantonalnog suda.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
8. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
9. U konkretnom slučaju apelant je u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere naveo zaštitu svojih prava, među kojima i prava na rad te razloge koji se tiču merituma spora, odnosno povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. U vezi apelacionih navoda kojima je između ostalog ukazano na posljedice koje bi izvršenjem pravosnažne presude nastale, a prema apelantovim tvrdnjama bi se mogle reflektirati na njegov radno pravni status, Ustavni sud smatra da apelant osim ovih navoda, nije predočio relevantne dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni za usvajanje tražene privremene mjere. Naime, apelant nije ponudio razloge niti dokaze koji bi ukazivali da je donošenje takve privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka i pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman