Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2588/15 (J. P.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2588/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2588/15, rješavajući apelaciju Jove Pavlovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jovo Pavlović, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 019364 13 Gž od 14. aprila 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jovo Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Foče, kojeg zastupa Milenko Radović, advokat iz Foče, podnio je 23. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 019364 13 Gž od 14. aprila 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se utvrdi da je u cijelosti isplatio tuženom (Fond stanovanja Republike Srpske) ugovorenu otkupnu cijenu predmetnog stana i da se naloži tuženom da apelantu izda valjanu ispravu za brisanje založnog prava na predmetnom stanu, te je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog i apelant obavezan da tuženom isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (tuženi tražio da mu apelant isplati kamatu, jer je kasnio sa isplatom otkupne cijene).
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da je odredbom člana 141. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), propisano da potraživanje osigurano založnim pravom mora biti novčano ili odredivo u novcu (stav 1.), potraživanje mora biti određeno, a dovoljno je određeno ukoliko su određeni povjerilac i dužnik, pravni osnov i visina ili najviši iznos do koga se osigurava zalogom (stav 2.), založnim pravom se može osigurati postojeće potraživanje i potraživanje koje bi protekom vremena ili nakon ispunjenja nekog uslova nastalo, ako to potraživanje ispunjava pretpostavke iz stava 1. ovog člana (stav 3.), a da založno pravo pored glavnog potraživanja osigurava i namirenje sporednih potraživanja, kamata, troškova za očuvanje stvari i troškova naplate potraživanja (stav 4.). Okružni sud konstatuje da iz navedenog proizlazi da je namjera zakonodavca bila da osigura potraživanje u cjelini, a povjerilac stavi u položaj da je obezbijeđeni dug dovoljno namiren do momenta dospjelosti, te da je zbog toga propisano da pored glavnog potraživanja, založno pravo osigurava i namirenje sporednih potraživanja, kao i kamata. Dalje se navodi, da je prvostepeni sud obrazložio da prema rješenju Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove tuženi nije stekao založno pravo i na sporednim potraživanjima (kamatama). Međutim Okružni sud konstatuje, da prema članu 64. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, kao i prama članu 148. ZSP-a, hipoteka ne nastaje danom donošenja rješenja zemljišno knjižnog suda, odnosno Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, kod koje se vrši upis stanova, nego samo upisom u zemljišne knjige, odnosno u konkretnom slučaju u Knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, te da kao dokaz, o upisanoj hipoteci i njenom obimu, bio bi samo izvod iz Knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova, a što apelant nije priložio. Također se navodi da i član 173. ZSP-a propisuje da založno pravo prestaje prestankom osiguranog potraživanja i sporednih potraživanja – kamata, ako nije drugačije određeno. Okružni sud, također, navodi da apelant žalbom neosnovano ističe da je prvostepeni sud, u pogledu protivtužbenog zahtjeva, pogrešno cijenio prirodu i vrstu ugovorene obaveze, jer je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se zahtjev tuženog zasniva na odredbi člana 324. stav 1. i člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i da apelantova docnja ima za posljedicu plaćanje zatezne kamate. Međutim, Okružni sud zaključuje da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da se na potraživanja predmetnih zateznih kamata, ima primijeniti trogodišnji rok zastarjelosti iz člana 372. stav 1. ZOO-a. Naime, iz odredbe člana 372. stav 2. ZOO-a proizlazi da se pravila propisa za zastarjelost povremenih potraživanja, za koja je propisan rok zastarjelosti od tri godine, ne odnose na otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja, stoga se u konkretnom slučaju zastarjelost cijeni u okviru opšteg desetogodišnjeg roka zastarjelosti iz člana 371. ZOO-a.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman