Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3923/13 (S. R.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratni zločin
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Dokaz
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3923/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3923/13, rješavajući apelaciju Senahida Ribića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Senahida Ribića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 001871 13 Kž od 11. jula 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Senahid Ribić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupaju Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić-Kabil, advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije iz Tuzle, podnio je 16. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 001871 13 Kž od 11. jula 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 29. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 6. do 16. maja 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 001871 12 K od 31. januara 2013. godine apelant (zvani „Bešlaga“) je oglašen krivim što je u vrijeme, mjesto i na način pobliže preciziranim u tač. od 1. do 5. osuđujućeg dijela izreke presude, kršeći pravila Međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, kao pripadnik Hrvatskog vijeća odbrane (u daljnjem tekstu: HVO) u saizvršilaštvu sa drugim tada neidentifikovanim licima, vršio nezakonito lišavanje slobode civila, fizičko i psihičko zlostavljanje zarobljenih civila, nečovječno prema njima postupao nanoseći im velike fizičke i psihičke patnje, povrede tjelesnog integriteta i zdravlja, vršeći ubistva civila, oduzimao tuđu imovinu, te učestvovao u paljenju kuća, čime je učinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. a u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu KZSFRJ), odnosno teško kršenje Međunarodnog humanitarnog prava, te je primjenom tog zakonskog propisa i čl. 33, 38. i 41. tog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina.
6. U cilju dokazivanja izvršenja predmetnog krivičnog djela Okružni sud je izveo dokaze Okružnog tužilaštva, te dokaze odbrane koje je taksativno pobrojao na str. 3. i 4. osporene presude čiju je pojedinačnu ocjenu taj sud prezentirao na stranama od 5. do 13. osporene presude. Nakon ocjene dokaza, u smislu člana 295. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), svakog pojedinačno i u međusobnoj vezi, Okružni sud je utvrdio da je Okružno tužilaštvo djelimično dokazalo navode iz optužnice, zbog čega je apelant oglašen krivim za pet tačaka optužnice, dok je apelant oslobođen od optužbe za ubistvo Srete Mlinarevića, Vlade Vidića i Zdravka Đurića, kao i za nečovječno postupanje prema Iliji Miloševiću, nalazeći da za taj dio optužnice nisu pruženi dovoljni dokazi.
7. Okružni sud je kao općeprihvaćenu činjenicu prihvatio da je na području cijele BiH u kritičnom periodu postojao oružani sukob između oružanih snaga Vojske RS sa jedne strane i Armije BiH i Hrvatskog vijeća odbrane (u daljnjem tekstu HVO) sa druge strane, odnosno da je na kritičnom mjestu i u kritičnom periodu, odnosno na području općine Odžak, naselje Jezero, u periodu od maja do jula 1992. godine, također bilo oružanih sukoba. Uvidom u materijalne dokaze (podaci Ministarstva odbrane BiH od 8. juna 2007. godine) Okružni sud je utvrdio da je apelant u periodu od 1. marta 1992. godine do 1. oktobra 1994. godine bio pripadnik 102. brigade HVO-a u Odžaku, a da je od 1. oktobra 1994. godine do 31. marta 1996. godine bio pripadnik 202. domobranske pukovnije HVO. Tokom postupka je također utvrđeno da su oštećeni krivičnim djelom bili civili, vojno neorganizirani, lica kojima se sprečavao izlazak iz sela, kao licima srpske nacionalnosti, što je utvrđeno na osnovu iskaza svjedoka optužbe, oštećenih, što ni apelant tokom postupka nije ni osporavao.
8. Okružni sud je činjenično stanje u odnosu na prvu tačku izreke presude utvrdio putem iskaza svjedoka Rade Ljubičića (lično vidio „Bešlagu“ kako pali kuću Ljube Tadića), svjedoka Boška Đurića (koji je gledao apelanta i Šorogovića sa udaljenosti od 200 m kako kolima idu ka kućama Rakića i Antonića, te vidio lično apelanta i „njegove“ kako pale i druge kuće), te drugih svjedoka koji kritičnog dana nisu bili tu, a čija je imovina stradala, ali im je rečeno da je to učinila „Bešlagina“ ekipa. S obzirom na status saizvršilaštva za Okružni sud nije bilo bitno da li je apelant zaista lično i zapalio kuće ili je učestvovao u radnjama izvršenja na drugi način jer je jasno da svjedoci tako što i ne mogu sa sigurnošću tvrditi, što zbog proteka vremena, što zbog mjesta sa kojeg su posmatrali paljenje kuća i udaljenosti, pa je relevantno jedino da se iz iskaza svjedoka može sa sigurnošću zaključiti da je namjera grupe bila da zapale kuće Srba sa Jezera, kao vid odmazde i odgovor na trenutnu vojnu poziciju zaraćenih strana u sukobu, te se, s obzirom na ratna dešavanja, radilo o namjernom uništavanju imovine civila.
9. Činjenice iz tačke 2. osuđujućeg dijela izreke presude (protupravno lišavanje slobode civila tačno pobrojanih u toj tački, njihovo vezivanje i zatvaranje u garaži, psihičko maltretiranje i sl.) Okružni sud je utvrdio putem iskaza svjedoka oštećenih, tj. lica koja su bili žrtve protivpravnog zatvaranja i zastrašivanja kao i lica koji su o događajima čuli od drugih pri čemu je taj sud prezentirao iskaze koji su od tog Vijeća prihvaćeni kao uvjerljivi i međusobno saglasni, te potvrđeni i ostalim provedenim dokazima. Određena odstupanja u odnosu na iskaze date tokom istrage nisu poljuljala utisak Okružnog suda o vjerodostojnosti njihovog kazivanja, s obzirom da su svjedoci objasnili da je protek vremena od 20 godina utjecao na zaboravljanje pojedinih detalja, što je sasvim razumljivo. U odnosu na tu tačku izreke Okružni sud je izvršio određene činjenične korekcije kako je to učinjeno u optužnici pri čemu je taj sud ostao u suštini kod opisa događaja iz optužnice.
10. U odnosu na tačku 3. osuđujućeg dijela izreke presude Okružni sud je prihvatio iskaz svjedoka oštećenog Đorđa Kojića, (čije je automobil „Jugo“ apelant otuđio) koji je taj sud prihvatio u cijelosti, kako u dijelu u kojem je svjedočio o saznanjima vezanim za ostale tačke iz izreke presude, jer je saglasan sa drugim provedenim dokazima, te je potvrđen kazivanjem svjedoka očevidaca pojedinih događaja, te je prihvaćen i u dijelu u kojem je imenovani svjedok svjedočio u ulozi oštećenog, upravo zbog opće uvjerljivosti cjelokupnog iskaza. Okružni sud nije mogao prihvatiti prigovore apelanta da se radilo o zamjeni identiteta jer su svjedočili mahom mještani mjesta Jezero koji se međusobno poznaju i godinama stanuju u neposrednoj blizini jedni drugih, što niti odbrana tokom postupka nije osporavala (sve opširnije navedeno na str. 16. obrazloženja presude).
11. Okružni sud je nadalje pojasnio da je iskazima svjedoka, između ostalih, Rade Ljubičića, Boška Đurića, Kemala Ganića i dr. potvrđeno činjenično stanje iz tačke 4. osuđujućeg dijela izreke presude događaji u vezi sa ubistvom Sime Ljubičića, te mučenjem, fizičkim i psihičkim, Pere Ljubičića, koji je na kraju lišen života na posebno okrutan način). Cijeneći njihove iskaze, kako pojedinačno, tako i u vezi sa iskazima očevidaca, kao i iskazima svjedoka koji su čuli od ovih lica, ili lica sa kojima su poslije događaja kontaktirali, Okružni sud je zaključio da se činjenično stanje može sklopiti u jednu zaista čvrsto povezanu cjelinu, koje u svojoj ukupnosti može dovesti do zaključka da su se događaji odvijali upravo onako kako je to opisano u izreci presude (tačka 4. osuđujućeg dijela izreke), a o detaljima ovih događaja Okružni sud se opširno izjasnio na strani 17. obrazloženja presude.
12. U odnosu na tačku 5. osuđujućeg dijela izreke presude Okružni sud je prihvatio iskaze svjedoka – oštećenog Rade Ljubičića („Bešlaga“ je odvezao njegov automobil „Fiat“, obio je njegov podrum, tražio od njega da mu da dokumente od auta, te „Bešlaga“ se vozio „Fićom“ po selu i znao je pucati iz vozila okolo), zatim Boška Đurića (zna da je „Bešlaga“ uzeo auto od Ljubičića i vidio je „Bešlagu“ kako ga vozi i ide po selu i pljačka kuće), Fahrudina Hasandića (poznato mu je da je „Bešlaga“ ukrao „Fiću“ od Rade Ljubičića), kao i drugih svjedoka koji su bili saglasni u bitnom sa navedenim iskazima. Prihvatajući iskaze navedenih svjedoka kao uvjerljive i međusobno saglasne i logički i faktički nadopunjujuće, Okružni sud nije mogao prihvatiti odbranu apelanta da je „Fiću“ otuđio njegov rođak, jer zamjene identiteta, kao što je već ranije naglašeno, nije moglo biti.
13. Okružni sud nije mogao prihvatiti iskaz apelanta, kao svjedoka u vlastitom predmetu, nalazeći da je potpuno negiranje djela zapravo način da se izbjegne krivica, te je u prilog takvom zaključku iznio niz nelogičnosti koje je apelant naveo u svom iskazu (o čemu se Okružni sud detaljnije izjasnio na strani 18. obrazloženja). U vezi sa izjavama ostalih svjedoka odbrane Okružni sud ih je cijenio sa aspekta potvrde o oružanom sukobu, učešću apelanta u jedinici HVO-a, položaju vojski i drugih općih informacija, ali prema ocjeni tog suda, ti iskazi nisu mogli poslužiti za razjašnjavanje činjenica vezanih za konkretna djela iz optužnice. Nadalje, Okružni sud nije cijenio kao dokaz pravosnažnu Presudu Osnovnog suda u Modriči broj K.43/97 od 23. oktobra 1997. godine, kojom je jedno lice oglašeno krivim zbog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, jer se na osnovu člana 4. Zakon o ustupanju predmeta od strane MKSJ Tužilaštvu BiH i korištenju dokaza pribavljenih od MKSJ u postupcima pred sudovima u BiH, nakon saslušanja stranke, mogu proprio motu ili na prijedlog jedne od stranaka prihvatiti kao dokazane samo činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om. Istaknuto je još da citirani Zakon nije dao mogućnost korištenja pravosnažnih presuda drugih sudova u predmetima ratnih zločina u dokaznom postupku, pa sud činjenice utvrđene citiranom presudom nije cijenio.
14. Okružni sud je nadalje pojasnio da odgovarajući blanketni propisi međunarodnog prava čine IV Ženevska konvencija o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija), te član 1. Dopunskog protokola II iste konvencije iz 1977. godine (koji razvija i dopunjuje član 3. Ženevske konvencije čije relevantne odredbe je u potpunosti preuzeo KZSFRJ, koji se primjenjivao u vrijeme sukoba u BiH. Nadalje se Okružni sud pozvao na odredbe član 3. stav 1. tač. a) i c), te član 147. Ženevske konvencije koje je u relevantnom dijelu citirao, te odredbu člana 1. Dopunskog protokola II uz Ženevske konvencije (opširnije o međunarodnim propisima na strani 20. obrazloženja presude).
15. Okružni sud je pojasnio da predmetno krivično djelo može izvršiti samo sa direktnim umišljajem, budući da se radi o teškoj povredi odredaba međunarodnog prava, pri čemu, kako je to i navedeno u pravnoj teoriji i sudskoj praksi, učinilac i ne mora biti svjestan da svojim postupcima krši pravila međunarodnog prava, jer povreda pravila međunarodnog prava u okviru tog djela, predstavlja objektivni uvjet kažnjivosti, kojim je posebno određen karakter i okvir protivpravnosti samog krivičnog djela, a u tom smislu što djelo mora biti protivpravno i po međunarodnom pravu. Utvrđujući pitanje vinosti apelanta, Okružni sud je dodao da smatra da je apelant krivična djela počinio sa direktnim umišljajem jer je u potpunosti bio svjestan krivičnog djela i htio je njegovo izvršenje jer su radnje koje je apelant preduzeo bile rezultat njegove svijesti i volje.
16. Odluku o krivičnoj sankciji, oslobađajućem dijelu presude i troškovima postupka Okružni sud je obrazložio na stranama od 21. do 22. presude.
17. Odlučujući o žalbama apelanta i Okružnog tužilaštva podnesenim protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je nakon održane sjednice vijeća donio Presudu broj 13 0 K 001871 13 Kž od 11. jula 2013. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
18. Vrhovni sud je istakao da se ključni prigovori apelantove žalbe odnose na činjenično utvrđenje prvostepenog suda za koje odbrana apelanta smatra da je proizvoljno, pa je taj sud nakon dodatne analize provedenih dokaza zaključio da je činjenično utvrđenje, suprotno žalbenim prigovorima, potpuno i pravilno utvrđeno. Navedeno je da su činjenična utvrđenja zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom i ocijenjeni na način kako to propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKPRS, te je na osnovu takvog pristupa ocjene dokaza prvostepeni sud izveo pravilan zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Prigovori žalbe kojima se ta utvrđenja dovode u sumnju, prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu osnovani. Vrhovni sud je u tom pravcu naveo da pobijana presuda detaljno iznosi sadržaj izvedenih dokaza, kako objektivne, tako i subjektivne prirode, sve te dokaze pravilno ocjenjuje i izvodi konačan, a po ocjeni tog suda pravilan zaključak, da je apelant učinio krivično djelo koje mu je optužbom stavljeno na teret. Posebno je prvostepeni sud u pobijanoj presudi na str. 14. i 15. analizirao sadržaj iskaza Rade Ljubičića, Boška Đurića, Prede Ljubičića, Jadranke Seljaković i Višnje Đurić, a u vezi sa radnjama iz tačke 1. izreke presude na osnovu kojih je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant, zajedno sa još nekoliko lica, zapalio kuće u vlasništvu Mirka Antonića, Ljube Rakića, Đorđa Kojića i dr., kao i druge kuće, što je proizašlo ne samo iz iskaza Jadranke Seljaković, već i iskaza Rade Ljubičića, koji je izjavio da je lično vidio kada je apelant zajedno sa još nekim licima palio kuće. Isto tako, nasuprot žalbenim prigovorima branioca apelanta, pobijana presuda je posebno detaljno analizirala sadržaj iskaza svjedoka Rade Ljubičića i u vezi sa radnjama iz tač. 2. i 4. izreke presude. U vezi s tim je naglašeno da je iskaz navedenog svjedoka doveden u vezu sa iskazima svjedoka Nede Mlinarević, Đorđa Kojića, Jadranke Seljaković i Nenada Ljubičića, te je sve te iskaze prvostepeni sud pravilno ocijenio i pravilno zaključio da je apelant preduzeo radnje opisane u tački 2. osuđujućeg dijela izreke presude. Prema ocjeni Vrhovnog suda, odbrana neosnovano u žalbi navodi da nije dokazana činjenica da je apelant, zajedno sa još nekoliko lica, pucao za oštećenim u trenutku kada su ovi bježali, nakon što su uspjeli da se oslobode, jer navodi svjedoka Rade Ljubičića na ove okolnosti, potvrđeni su iskazom Đorđa Kojića iz istrage, koji je proveden kao dokaz na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom. Nadalje, iskaz svjedoka Rade Ljubičića prvostepeni sud je doveo u vezu sa iskazima svjedoka Boška Đurića, Pere Ljubičića, Milorada Đurića, Đorđa Kojića, Mehmeda Šogorovića, Amira Sejdića, Smilje Ljubičić, Višnje Đurić, Daliborke Ilić i Kasima Fetahovića sa glavnog pretresa, te iskaze svjedoka Kemala Ganića i Fahrudina Hasandića iz istrage. Iskazi ovih svjedoka su, prema ocjeni Vrhovnog suda, detaljno analizirani i pravilno cijenjeni od prvostepenog suda uz pravilan zaključak tog suda da je apelant preduzeo radnje iz tačke 4. osuđujućeg dijela izreke presude.
19. Pobijana presuda je, prema ocjeni Vrhovnog suda, osnovano prihvatila vjerodostojnim i iskaz svjedoka oštećenog Đorđa Kojića u vezi sa radnjama iz tačke 3. osuđujućeg dijela izreke presude, koji je na saslušanju na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom vrlo jasno naveo da mu je komšinica Ljubica Ljubičić rekla da je vidjela apelanta da je povadio sve iz njegovog vozila „Jugo“, a da je zatim ponovo došao i odvukao vozilo traktorom. U vezi sa radnjama iz tačke 5. osuđujućeg dijela izreke presude Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud posebno cijenio sadržaj iskaza svjedoka Rade Ljubičića, te je taj iskaz doveo u vezu sa iskazima svjedoka Boška Đurića, Nenada Ljubičića, Zemira Brkića, Kasima Ferhatovića, kao i sa iskazom Fahrudina Hasandića iz istrage, te je na osnovu tih iskaza pravilno zaključeno da je apelant protivpravno prisvojio automobil „Fićo“ vlasništvo Rade Ljubičića.
20. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovore odbrane u pogledu odluke prvostepenog suda da ne prihvati kao dokaz odbrane kao utvrđene činjenice iz pravosnažne presude Osnovnog suda od 23. oktobra 1997. godine. Prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je pobijana presuda odbila ovaj prijedlog odbrane i o razlozima odbijanja tog prijedloga dala valjano obrazloženje koje u cijelosti prihvata i taj sud.
21. Na osnovu svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da je pravilno primijenjen krivični zakon kada su radnje apelanta, koje su činjenično opisane u tač. od 1. do 5. osuđujućeg dijela izreke prvostepene presude, kvalificirane kao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22.
KZSFRJ.
22. Neosnovanost prigovora vezanih za krivičnopravnu sankciju i troškove postupka Vrhovni sud je obrazložio na str. 4. i 5. osporene presude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelacijom se ukazuje da je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz iscrpnih navoda apelacije proizlazi da se apelacijom suštinski problematizira utvrđeno činjenično stanje, te se u tom pravcu detaljno interpretiraju iskazi svjedoka iz kojih, prema navodima apelacije, ne proizlaze dokazi o odlučnim činjenicama koje van svake razumne sumnje povezuju apelanta sa radnjama izvršenja krivičnog djela za koje je oglašen krivim. U apelaciji se detaljno analizira svaka tačka izreke presude, te se u tom pravcu ukazuje na proizvoljnost redovnih sudova prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja. Nadalje se ističe da je sud dužan obrazložiti sve navode iz izreke presude, pa se u tom pravcu navodi da izreka presude sadrži opis povrede koje su nanesene Peri Ljubičiću, ali se ne navode „razlozi za te povrede“. Također se navodi da pojedini svjedoci nisu imali nikakva direktna saznanja o spornim događajima, ali su sudovi takvim iskazima poklonili vjeru. Također se navodi da Vrhovni sud nije obrazložio sve žalbene navode, pri čemu je u svojoj odluci dao obrazloženje koje ne korespondira sa pravom na pravično suđenje. Apelacijom se u ukazuje i na kršenje člana 4. Zakona o ustupanju predmeta od MKSJ jer Okružni sud nije prihvatio kao dokaz pravosnažnu Presudu Osnovnog suda u Modriči broj K 43/97 od 23. oktobra 1997. godine kojom je jedno lice oglašeno krivim za krivično djelo ratni zločin iz člana 142. stav 1. KZRS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. U tom pravcu se problematiziraju obrazloženja redovnih sudova koji su odbili da prihvate kao dokaz pravosnažnu presudu jer citirani član navedenog Zakona to omogućava. Zbog svega navedenog apelacijom se ukazuje da su osporenim odlukama načinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te je zbog kršenja prava na pravično suđenje predloženo da se osporena presuda ukine.
b) Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je taj sud savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS cijenio sve žalbene navode i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore, te da smatra da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji apelant neosnovano pozvao. Još je navedeno da se apelacija u svom sadržaju u većem dijelu odnosi na činjenično utvrđenje presuda, a zbog činjeničnog stanja apelacija se ne može podnijeti. Zbog svega navedenog Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih razloga datih u obrazloženju svoje presude te da smatra da apelantu u predmetnom postupku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Okružno tužilaštvo je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, istaklo da u konkretnom slučaju činjenični zaključci redovnih sudova nisu proizvoljni već da su zasnovani na valjanim dokazima. Navedeno je još da je prvostepeni sud dao potpune, jasne i određene razloge za svoje činjenične zaključke, koje je prihvatio Vrhovni sud u žalbenom postupku, pri čemu su data obrazloženja u skladu sa zahtjevima prava na pravično suđenje. Činjenica da su redovni sudovi zauzeli drugačije stajalište u pogledu relevantnih pitanja od onog koje ima apelant, ne znači da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
27. U Krivičnom zakonu SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, Zakon o primjeni Krivičnog zakona RBiH i Krivičnog zakona SFRJ koji je preuzet kao republički zakon za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja „Službeni list RBiH“ br. 6/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Suučesništvo u krivičnom djelu Saizvršilaštvo Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav (1) (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi, […], primjenjivanje mera zastrašivanja i terora, […], pljačkanje imovine stanovništva, protuzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvaja u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama […] ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
28. U Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine (IV Ženevska konvencija), relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 1. tač. a) i c) U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije na teritoriji jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:
1. Prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu uslijed bolesti, rana, lišavanja slobode ili iz bilo kojeg drugog uzroka postupat će se u svakoj prilici čovječno, bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože, vjeri ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovnom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom mjerilu.
S tim ciljem zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:
(a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja;
(c) povrede ličnog dostojanstva, naročito uvredljivi i ponižavajući postupci;
Član 13.
Odredbe ovog dijela odnose se na cjelokupno stanovništvo zemalja u sukobu, bez ikakve nepovoljne diskriminacije, naročito s obzirom na rasu, narodnost, vjeru ili politička uvjerenja, i svrha im je da ublaže patnje koje sobom donosi rat.
Član 147.
Teške povrede koje se imaju u vidu u prethodnom članu jesu povrede koje obuhvaćaju jedno od slijedećih djela, ako su ona izvršena protiv lica ili dobara koje štiti Konvencija: (…) mučenje ili nečovječno postupanje, (…) protivzakonita zatvaranja (…), uništavanje i prisvajanje imovine koje nije opravdano vojnim potrebama i koje se vrši u velikom obimu na nedopušten i samovoljan način.
29. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
30. U Zakonu o ustupanju predmeta od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 61/04, 46/06, 53/06 i 76/06; u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju predmeta) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 K 001871 13 Kž od 11. jula 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. augusta 2013. godine, a apelacija je podnesena 16. septembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije kako to proizlazi iz navoda apelacije.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
38. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnih djela zločina protiv civilnog stanovništva, pa je član 6. Evropske konvencije svakako primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
39. Ustavni sud zapaža da se apelantovi ključni prigovori odnose na ocjenu dokaza, odnosno utvrđeno činjenično stanje za koje apelant smatra da je utvrđeno proizvoljno, pri čemu osporava i relevantnost provedenih dokaza.
40. U vezi s ovim apelantovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, apelacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se apelacijom postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.
42. Ustavni sud nadalje podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
43. Ustavni sud u vezi sa ocjenom dokaza također podsjeća da redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu. Prema stanovištu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost da osporava validnost dokaza i da im se suprotstavlja, mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi Evropski sud, između ostalih, Sevinç i drugi protiv Turske (dec.), Aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine; Bykov protiv Rusije [GC], Aplikacija broj 4378/02, stav 90. od 10. marta 2009. godine). U ovom kontekstu, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su dokazi u korist i protiv osobe u pitanju prezentirani na način da osiguraju pravičan postupak (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Barım protiv Turske (dec.), Aplikacija broj 34536/97 od 12. januara 1999. godine).
44. U kontekstu navedenih stavova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu velikog broja provedenih dokaza, mahom iskaza svjedoka (pojedini svjedoci su i sami oštećeni krivičnim djelom) iz mjesta Jezero, gdje su krivičnopravne radnje i počinjene u periodu od maja do jula 1992. godine, apelanta, u to vrijeme pripadnika HVO-a, proglasili krivim da je radnjama, koje su detaljno opisane u tačkama od 1. do 5. osuđujućeg dijela izreke presude, u saizvršilaštvu sa drugim licima, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ, za što mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 13 godina. Ustavni smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, pri čemu je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu, na osnovu čega je zaključeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret, a takav stav je u cijelosti prihvatio Vrhovni sud. Ustavni sud, također, zapaža da se Vrhovni sud u žalbenom postupku bavio identičnim prigovorima koje apelant ponavlja u apelaciji, te da je navedeni sud, shodno žalbenim prigovorima, izvršio dodatnu analizu izvedenih dokaza baveći se posebno iskazima pojedinih svjedoka oštećenih krivičnim djelom i drugih svjedoka koji su čuli priče o „Bešlagi i njegovoj ekipi“, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, za što je Vrhovni sud, suprotno tvrdnjama apelanta, dao jasno i argumentirano obrazloženje. Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi raspravili i pitanje eventualne zamjene identiteta, na čemu je apelant tokom postupka insistirao, ali su te dileme otklonjene jer su tokom postupka svjedočila i lica koja apelanta poznaju, pri čemu je apelantu tokom postupka data mogućnost da ispituje svjedoke optužbe i na taj način pokuša da diskreditira njihove iskaze u čemu očito nije imao uspjeha.
45. Dakle, cijeneći osporene presude, Ustavni sud iz njihovog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja, na čemu apelant suštinski istrajava i u apelaciji, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim.
46. U vezi sa apelantovim prigovorima kojim osporava stav redovnih sudova da ne prihvate kao dokaz pravosnažnu presudu Osnovnog suda od 23. oktobra 1997. godine, odnosno činjenično utvrđenje u toj presudi, Ustavni sud takve prigovore smatra neosnovanim. Naime, imajući u vidu sadržaj odredbe člana 4. Zakona na koju se i apelant i pozvao u apelaciju, te obrazloženje redovnih sudova koje je dato u tom pravcu da se citirana pravosnažna presuda Osnovnog suda u Modriči ne može uzeti kao dokaz, već samo činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u postupku pred MKSJ, pri čemu citirana odredba ne daje ovlaštenje sudovima da kao dokaz koriste presude redovnih sudova u BiH u predmetima ratnih zločina, Ustavni sud smatra da dato obrazloženje redovnih sudova upravo korespondira sa članom 4. citiranog Zakona, pa apelantove prigovore usmjerene u tom pravcu smatra neosnovanim.
47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje stavove dali jasna, precizna i argumentirana obrazloženja koja se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne doimaju proizvoljnim u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao, pri čemu apelant u apelaciji, osim svojih tvrdnji, ne nudi relevantne dokaze kojima bi dokazao suprotno. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode usmjerene u pravcu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
48. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, pri čemu su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje, kako u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, tako i njihove međusobne povezanosti, te na osnovu provedenih dokaza utvrdili činjenično stanje i krivičnopravnu odgovornost apelanta, a apelant, osim svojih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi se relevantno suprotstavio stavu redovnih sudova o apelantovoj involviranosti u spornim događajima.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman