Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3503/13 (Đ. K.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 35
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3503/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3503/13, rješavajući apelaciju Đurađa Kopanje, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Đurađa Kopanje.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 044649 14 Rev od 27. maja 2014. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Đurađu Kopanji u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Đurađu Kopanji zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Đurađa Kopanje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 044649 14 Rev od 27. maja 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 046649 13 Gž od 7. juna 2013.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 044649 04 P od 26. jula 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Đurađ Kopanja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Dragan Tolimir, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. avgusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 046649 13 Gž od 7. juna 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 044649 04 P od 26. jula 2012. godine. Apelant je 21. avgusta 2014. godine podnio dopunu apelacije u kojoj je naveo da navode apelacije proširuje i na u međuvremenu donesenu Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 044649 14 Rev od 27. maja 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i JU „Srednja građevinska škola“ u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 20. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 26. maja 2016. godine, Okružni sud 27. maja 2016. godine, tužena 3. juna 2016. godine, Osnovni sud je odgovor dostavio 22. avgusta 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 9. avgusta 2004. godine podnio tužbu protiv tužene u kojoj je naveo da mu je Odlukom direktora tužene broj 494/03 od 29. septembra 2003. godine prestao radni odnos kod tužene zbog učinjene teže povrede radne obaveze zbog nedolaska na posao od 18. avgusta do 29. septembra 2003. godine iako je bio na bolovanju od 1. septembra 2003. godine u trajanju od mjesec dana, pa se nije mogao javljati na posao, a tužena mu nije omogućila da bude saslušan i iznese svoju odbranu, zbog čega je tražio da se navedena odluka tužene poništi kao nezakonita i da se obaveže tužena da ga vrati na rad, isplati plate, topli obrok i regres za godišnji odmor, te da mu naknadi troškove postupka.
6. Nakon što je Osnovni sud dostavio tužbu na odgovor tuženoj, tužena je dostavila odgovor 24. novembra 2008. godine, nakon čega je u periodu od 18. maja 2010. godine do 14. juna 2012. godine održano sedam, a odgođeno četiri ročišta. Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 044649 04 P od 26. jula 2012. godine kojom je kao neosnovan odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se poništi kao nezakonita odluka tužene broj 494/03 o prestanku radnog odnosa apelantu zbog teže povrede radne dužnosti i da se tužena obaveže da apelantu naknadi troškove postupka prema troškovniku koji će da bude dostavljen. Presudom je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi, dok je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je apelant bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme s punim radnim vremenom kod tužene počev od 2. septembra 1996. godine; da je tužena 29. septembra 2003. godine otkazala apelantu navedeni ugovor o radu zbog teže povrede radnih obaveza s 1. septembrom 2003. godine bez prava na otkazni rok i otpremninu jer se apelant od 18. avgusta do 29. septembra 2003. godine nije pojavio na radnom mjestu niti pravdao svoj izostanak s obzirom da iz ljekarskih doznaka proizlazi da je na bolovanju bio do kraja školske godine, tj. do 2. juna 2003. godine, a ne i u spornom periodu; da je apelant po saznanju tužene, što je i dokazano na osnovu dokaza preciziranih u presudi, u vrijeme bolovanja i nakon toga obavljao poslove za potrebe opštine Glamoč s kojom je takođe zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme i s punim radnim vremenom u katastru nepokretnosti; da apelant u pogledu teže povrede radne dužnosti nije saslušan zato što je bio nedostupan tuženoj, te da je o otkazu ugovora o radu konsultovan i Sindikat tužene koji se s navedenim otkazom saglasio; da je apelant nakon dobijanja otkaza podnio tuženoj 7. oktobra 2003. godine zahtjev za sporazumni prekid radnog odnosa; da je opština Glamoč dostavila tuženoj obavještenje da se apelant u toj opštini nalazi u radnom odnosu počev od 3. septembra 2002. godine od kada je prijavljen kod Fonda PIORS i prima platu, topli obrok i ima sva prava iz radnog odnosa, što proizlazi i iz apelantove radne knjižice.
7. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 1 stav 2 Zakona o radu propisano da prava i obaveze iz radnog odnosa nastaju s danom kada radnik na osnovu ugovora o radu stupi na rad kod poslodavca. Analogno tome, prema obrazloženju presude, za postojanje ugovora o radu su nužna dva osnovna elementa, a to su rad i plata, što u konkretnom slučaju nije funkcionisalo, a što je vidljivo iz činjenice da je apelant radio kod drugog poslodavca koji mu je isplaćivao platu za puno radno vrijeme, pa je Osnovni sud našao utvrđenim da je između apelanta i tužene u vremenu od 3. septembra 2002. godine do 29. septembra 2003. godine, kada je tužena donijela pobijanu odluku o otkazu ugovora o radu, postojao fiktivan radni odnos. Osnovni sud je istakao da apelant, sa svoje strane, nije izvršio ugovor o radu, odnosno nije u tom periodu postupao u skladu s rješenjem tužene kojim mu je zasnovan radni odnos na način što nije faktički radio kod tužene, a tužena, sa svoje strane, nije izvršila svoju obavezu i nije apelantu isplaćivala mjesečne plate, pa je Sud ocijenio da se u smislu odredbe člana 66 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vremenu od 3. septembra 2002. godine do donošenja pobijane odluke radi o prividnom ugovoru koji ne proizvodi međusobna prava i obaveze među ugovornim stranama. Osnovni sud je obrazložio da je navedeni ugovorni odnos i pravno prestao da postoji zaključivanjem radne knjižice apelantu od strane tužene, nakon čega tužena, suprotno zakonskim odredbama, nije izvršila odjavljivanje apelanta kod nadležnog Fonda PIORS, već je to učinila naknadno nakon donošenja osporavane odluke, slijedom čega se došlo u situaciju da je apelant u isto vrijeme bio prijavljen na osiguranje kod dva poslodavca, a zapravo je u to vrijeme radio kod drugog poslodavca, ostvarivao platu na koju mu je taj drugi poslodavac plaćao sve doprinose. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je zaključio da je u navedenom periodu postupano suprotno prinudnim propisima, te da zbog toga navedenog ugovora u tom periodu nije ni bilo, odnosno da taj ugovor nije egzistirao. Ovo stoga jer je odredbama člana 35 stav 2 tada važećeg Zakona o radu jasno propisano da radnik može zaključiti ugovor o radu s punim radnim vremenom samo kod jednog poslodavca, a apelant je puno radno vrijeme imao istovremeno i kod tužene i kod drugog poslodavca. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
8. Protiv navedene presude i apelant i tužena su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 046649 13 Gž od 7. juna 2013. godine žalbu tužene djelimično uvažio i odluku o troškovima sadržanu u osporenoj presudi preinačio na način da je naloženo apelantu da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi umjesto iznosa u osporenoj presudi, dok su žalbe i apelanta i tužene u preostalom odbijajućem dijelu (u odnosu na apelanta) i u dijelu za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa (u odnosu na tuženu) odbijene kao neosnovane. Odbijeni su i zahtjevi apelanta i tužene za naknadu troškova za sastavljanje žalbe u iznosima preciziranim u presudi. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda, te navedeno da ih kao pravilne i svoje prihvata i Okružni sud, te da su zbog toga u tom dijelu žalbe neosnovane. Navedeno je da je, međutim, osnovana žalba tužene u odnosu na troškove postupka iz razloga preciziranih u presudi, te je taj sud donio presudu kao u dispozitivu.
9. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 044649 14 Rev od 27. maja 2014. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je nesporno da je apelant 3. septembra 2002. godine počeo da radi kod novog poslodavca kada mu je po sili zakona morao biti otkazan ugovor o radu kod tužene, što nije učinjeno, zbog čega taj sud smatra osnovanim zaključak nižestepenih sudova da se u konkretnom slučaju u spornom periodu radilo o fiktivnom radnom odnosu između apelanta i tužene. Navedeno je i da je neosnovan revizioni navod da je otkaz ugovora o radu apelantu donesen uz formalno-pravne nedostatke koji tu odluku čine nezakonitom jer se, kako je obrazložio Vrhovni sud, iz sporne odluke jasno vide razlozi otkaza ugovora o radu apelantu, te da apelant nije ni faktički radio kod tužene budući da je već bio u radnom odnosu i koristio sva prava iz radnog odnosa kod drugog poslodavca. Navedeno je i da su netačni revizioni navodi da je apelantu radni odnos kod drugog poslodavca započeo tek 2004. godine jer, kako je obrazložio Vrhovni sud, iz provedenih materijalnih dokaza se jasno vidi da je apelant u opštini Glamoč radio u punom radnom vremenu od 3. septembra 2002. godine bez prethodno objavljenog konkursa (na koji način je zasnovao radni odnos i kod tužene 1996. godine), a da je iste poslove nastavio da obavlja i 2004. godine nakon provedene konkursne procedure. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, proizvoljno utvrđenim činjenicama i neopravdanoj dužini trajanja postupka. Navodi da je nesporno da mu je radni odnos prestao retroaktivno, a što je zakonom nedopušteno, a ne po sili zakona jer u odluci tužene piše da mu radni odnos prestaje s 1. septembrom 2003. godine, a ne onda kada je navodno zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca iako iz osporenih presuda baš to proizlazi. Navedeno je i da je odluka nezakonita jer nije saslušan u pogledu navodne teže povrede radnog odnosa, niti je vođen disciplinski postupak iako je u sporno vrijeme bio na bolovanju. Smatra i da je postupak neopravdano dugo trajao jer je trajao skoro deset godina zbog čega traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete u maksimalnom iznosu, te da obaveže tuženu da mu naknadi troškove apelacionog postupka u iznosu od 1.170,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je naveo da činjenica da je apelant donosio doznake za bolovanje ne znači da je zaista i pravdao svoj izostanak s posla kod tužene jer je nesporno utvrđeno da je istovremeno redovno obavljao poslove kod drugog poslodavca, čime je više od godinu dana ostvarivao duplo više prava iz radnog odnosa nego što mu pripada. Zbog toga Vrhovni sud smatra da su apelacioni navodi neosnovani i da apelaciju treba odbiti.
12. Okružni sud je naveo da je apelant svjesno imao zasnovan radni odnos s punim radnim vremenom kod dva poslodavca, što je suprotno zakonskim odredbama, te da su zbog toga apelacioni navodi neosnovani i da apelaciju treba odbiti.
13. Osnovni sud je naveo hronologiju predmeta i istakao da je apelacija neosnovana.
14. Tužena je navela da je apelantu zbog činjenice da je istovremeno bio u redovnom radnom odnosu s punim radnim vremenom i prestao radni odnos kod tužene po sili zakona, zbog čega smatra da apelaciju treba odbiti.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o radu RS („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase: Član 1. stav 2.
Prava i obaveze iz radnog odnosa nastaju s danom kad radnik, na osnovu ugovora o radu, stupi na rad kod poslodavca.
Član 35. stav 2.
Radnik može zaključiti ugovor o radu s punim radnim vremenom samo sa jednim poslodavcem.
16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) relevantne odredbe glase: Član 66.
1)Prividan ugovor nema dejstva među ugovornim stranama.
17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.
U parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati pažnju pa potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da u vrijeme kada je apelacija podnesena zbog dužine trajanja postupka, taj postupak pred Vrhovnim sudom nije bio okončan, a do tada je već trajao osam godina, te s tim u vezi podsjeća na odredbu člana 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda da Ustavni sud može ispitivati apelaciju i kada nema odluke redovnog suda ako apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja ljudskih prava. Zbog toga Ustavni sud ukazuje da je apelacija u momentu podnošenja bila dopuštena po ovom osnovu.
21. Osim toga Ustavni sud zapaža da je apelant u međuvremenu dopunio apelaciju u odnosu na donesene presude, dakle predmet osporavanja dopunom apelacije je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 046649 14 Rev od 27. maja 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. juna 2014. godine, a dopuna apelacije je podnesena 21. avgusta 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, dopuna apelacije ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg dopuna apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesene u postupku u koji se odnosio na utvrđivanje apelantovih prava iz radnog odnosa, te da se odnosi i na nerazumno trajanje postupka, iz čega proizlazi da se radi o sporu građansko-pravne prirode i da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.
U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje
27. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo i proizvoljno utvrdili činjenica kada su zaključili da je suprotno propisima istovremeno bio u radnom odnosu kod dva poslodavca, da je odluka o prestanku radnog odnosa retroaktivna i da nije saslušan prilikom donošenja te odluke. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da je u spornom periodu apelant bio u radnom odnosu s punim radnim vremenom i kod tužene i kod drugog poslodavca-opština Glamoč; da se vodio kao radnik na bolovanju kod tužene sve do juna 2003. godine (što je pravdao odgovarajućim doznakama za bolovanje) kojeg mjeseca je bio na odmoru prema rješenju tužene, a nakon toga nije opravdao nedolazak na posao kod tužene iako je radio s punim radnim vremenom kod drugog poslodavca; da mu tužena u tom periodu nije isplaćivala plate i druga primanja iz radnog odnosa, već drugi poslodavac; da nije kod tužene bio odjavljen sa PIO i zdravstvenog osiguranja, pa je istovremeno bio prijavljen na iste od strane dva poslodavca (tužene i opštine Glamoč), te da je zbog toga u spornom periodu radni odnos između apelanta i tužene bio prividan i nije postojao, zbog čega su i odbili apelantov tužbeni zahtjev. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da tužena nije saslušala apelanta povodom počinjene teže povrede radnog odnosa jer je bio nedostupan tuženoj, kao i da je apelantu rješenjem od 29. septembra 2003. godine prestao radni odnos zbog neopravdanog izostanka s posla u periodu od 18. avgusta do 29. septembra 2003. godine. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 35 stav 2 Zakona o radu u tekstu koji je bio u primjeni u konkretnom slučaju i prema kojem radnik može biti zaposlen samo kod jednog poslodavca s punim radnim vremenom, kao i na odredbe člana 1 stav 2 istog zakona prema kojima prava i obaveze iz radnog odnosa nastaju s danom kad radnik, na osnovu ugovora o radu, stupi na rad kod poslodavca. Ustavni sud podsjeća i na odredbe člana 66 stav 1 ZOO-a prema kojima prividni ugovor nema dejstva među ugovornim stranama. Dovodeći činjenice ovog predmeta u kontekst s navedenim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo ili proizvoljno utvrdili činjenice kada su utvrdili da je apelantov radni odnos kod tužene u spornom periodu bio fiktivan jer je ista prava ostvarivao i kod drugog poslodavca, te da mu stoga ne pripadaju prava po osnovu radnog odnosa kod tužene. Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih presuda u skladu sa standardima Evropske konvencije, kao i da ih apelant svojim navodima ničim nije doveo u pitanje. Zbog toga Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
29. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvenciju u odnosu na primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica. U odnosu na „suđenje u razumnom roku“
30. Apelant, takođe, smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
31. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
a) Period koji se uzima u obzir
32. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 9. avgusta 2004. godine kada je apelant podnio Osnovnom sudu tužbu protiv tužene, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 27. maja 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao devet godina i 11 mjeseci i to je period koji će Ustavni sud da ispita.
b) Analiza dužine trajanja postupka
33. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje utvrđivanja apelantovih prava iz radnog odnosa kod tužene. S tim u vezi Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti, ali da se radilo o hitnom postupku s obzirom na zakonsku odredbu člana 420 ZPP-a.
34. Ustavni sud zapaža da je nakon što je apelant podnio predmetnu tužbu Osnovnom sudu trebalo više od četiri godine da bi tužbu proslijedio tuženoj na odgovor, a nakon toga još četiri godine da bi donio prvostepenu presudu u predmetu koji nije bio naročito složen, tako da je postupak pred tim sudom trajao više od osam godina. Ustavni sud zapaža i da je postupak po žalbama pred Okružnim sudom završen u prihvatljivom roku od 11 mjeseci, a postupak po reviziji za gotovo dvije godine, što bi se moglo prihvatiti kao donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, okončanje postupka na ove dvije instance u tim prihvatljivim rokovima ne utiče na odgovornost redovnih sudova, prije svega Osnovog suda, za dužinu trajanja postupka koji je po zakonu hitne prirode, u ukupnom trajanju od gotovo deset godina. Ustavni sud, pri tome, primjećuje da redovni sudovi nisu ponudili odgovore niti argumente u vezi s dužinom trajanja predmetnog postupka, kao i da iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je apelant svojim ponašanjem doprinio ovako dugom trajanju predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak prešao granice razumnog trajanja, te da su apelantovi navodi osnovani.
35. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
36. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, dodijeliće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
37. Nadalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
38. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji je po zakonskoj odredbi hitan, te kako je predmetni postupak trajao devet godina i 11 mjeseci, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 2.700,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada RS, s obzirom na sjedišta redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
39. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo ili utvrdili činjenice i kada su dali obrazloženja koja su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
40. S druge strane postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je postupak iz radnog odnosa, koji je po zakonu hitan i u kojem nije trebalo utvrditi posebno složene činjenice, trajao devet godina i 11 mjeseci, pri čemu pred Osnovnim sudom nešto više od osam godina.
41. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman