Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2068/16 (F. T.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2068/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2068/16, rješavajući apelaciju Fikreta Trake, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fikret Trako, protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 033250 15 Gž od 10. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fikret Trako (u daljnjem tekstu: apelant), iz Visokog, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Šemso Temin i Almin Temin, iz Sarajeva, podnio je 16. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 033250 15 Gž od 10. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da se poništi rang lista tužene (Osnovna škola „Musa Ćazim Ćatić“ iz Visokog) za dodjelu predmetnog stana, te rješenje o dodjeli stana tužene.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da među strankama je sporno da li apelant ispunjava uslove u skladu sa Pravilnikom o stambenim odnosima, na temelju kojih bi se uvrstio na rang-listu za dodjelu odgovarajućeg stana na korištenje, odnosno da li je otuđenjem predmetnih nekretnina koja u naravi čini kuća i zgrada u korist brata, koja je suvlasništvo apelanta sa ½ dijela, ima riješeno stambeno pitanje. Dalje se navodi, da u konkretnom slučaju imajući u vidu da je apelant stambenu zgradu na kojoj su apelant i njegov brat bili upisani kao suvlasnici otuđio i to tako što je zaključenjem diobnog ugovora stambeni objekat po tom ugovoru pripao bratu, a što među parničnim strankama i nije bilo sporno, te prema mišljenju Kantonalnog suda ima se smatrati da isti kao podnosilac zahtjeva za rješavanje stambenog pitanja ima riješeno stambeno pitanje, to samim tim je neosnovan njegov prigovor koji se odnosi na bodovanje i sačinjavanje konačne rang-list reda prvenstva za dodjelu stanova. Također se navodi, kako apelant nije bodovan iz razloga što se shodno odredbi iz člana 5. stav 2. Pravilnika o stambenim odnosima, ne smatra licem bez stana, te je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je komisija koja je uzela u obzir apelantovu prijavu morala apelanta bodovati po kriterijima propisanim odredbama iz člana 12.-24. navedenog pravilnika. Naime, u konkretnom slučaju apelant shodno odredbi člana 5. stav 2. Pravilnika o stambenim odnosima nije trebao ni biti uvršten na rang listu, pa shodno tome na zakonitost iste nije od uticaja što Komisija za apelanta nije utvrdila opisane stambene prilike-podstanar, jer proizlazi da nije mogao biti bodovan po tom osnovu. Kantonalni sud, konstatuje da postupak utvrđivanja rang liste za dodjelu stanova, predstavlja jednu od faza u postupku davanja stanova na korištenje, taj postupak utvrđivanja rang liste za dodjelu stanova ima stoga svojstvo akta pravne tehnike kojim se iskazuje redoslijed prvenstva u ostvarivanju prava na stan, radi čega rang lista, kao akt pravne tehnike ne može biti predmet stambenog spora. Kantonalni sud, također, konstatuje da predmet sudske zaštite može biti samo konačna odluka o dodjeli stana, pa budući da je apelant imao riješeno stambeno pitanje, pogrešan je zaključak prvostepenog suda, da su rang lista tužene za dodjelu stana, te rješenje o dodjeli stana tužene, nezakoniti.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman