Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5094/13 (E. S.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 8
- Zakon o radu · čl. 72
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-5094/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine u predmetu broj AP-5094/13, rješavajući apelaciju Elvira Seferovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elvira Seferovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 120368 12 Rev od 12. septembra 2013.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvir Seferović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 12. decembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 120368 12 Rev od 12. septembra 2013. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 120368 09 P 9. juna 2011. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio protiv „Hidrogradnja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) u predmetu radi zaštite prava iz radnog odnosa, pa je poništeno kao nezakonito rješenje tuženog od 17. aprila 2009. godine o privremenom rasporedu apelanta u status radno neangažovanog zaposlenika, te je tuženom naloženo da apelantu uspostavi radni status koji je postojao prije donošenja spornog rješenja i rasporedi ga na poslove na kojima je radio, te mu omogući ostvarivanje prava iz radnog odnosa (stav 1. dispozitiva presude). Tuženom je, također, naloženo da apelantu na ime plaća za period od 17. aprila 2009. godine do 31. oktobra 2010. godine isplati novčani iznos od 13.867,37 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. decembra 2009. godine pa do isplate, te da u korist apelanta Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati doprinose za period od 1. januara 2009. godine do 31. oktobra 2010. godine u iznosu od 5.497,32 KM, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.213,40 KM (stav 2. dispozitiva presude).
3. U obrazloženju presude je navedeno da je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je rješenjem tuženog od 17. aprila 2009. godine apelantu, kao zaposleniku tuženog, utvrđen status radno neangažovanog zaposlenika zbog nedostatka posla sa 17. aprilom 2009. godine, te pravo na naknadu plaće u visini od 220,00 KM i uplata doprinosa za penzijsko i zdravstveno osiguranje. Dalje je utvrđeno da je sporno rješenje tuženog doneseno na osnovu člana 72. stav 3. Zakona o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljem tekstu: ZOR), člana 12. Odredaba o platama i drugim naknadama zaposlenika, koje su sastavni dio Pravilnika o radu tuženog i Odluke o visini naknade plate zaposlenicima koji su privremeno raspoređeni u status radno neangažovanih zaposlenika. Ispitujući pravilnost i zakonitost spornog rješenja tuženog, prvostepeni sud je zaključio da je isto nezakonito jer je u konkretnom slučaju povrijeđena odredba člana 107. stav 1. ZOR-a kojom je propisano da Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika donosi i objavljuje pravilnik o radu, kojim se uređuju plaće, organizacija rada i druga pitanja značajna za zaposlenika i poslodavca, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom. S tim u vezi je zaključeno da tuženi važeći Pravilnik o radu iz 2008. godine nije donio u skladu sa navedenim Zakonom i Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 49/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), a bio je u obavezi tako postupati jer zapošljava više od 15 zaposlenika, slijedom čega je Pravilnikom o radu trebao urediti plaće, organizaciju rada i druga pitanja značajna za zaposlenika i poslodavca. Nasuprot tome, po shvatanju prvostepenog suda, tuženi je 2. juna 2008. godine donio Odredbe o plaćama i drugim naknadama zaposlenika koje su sastavni dio Pravilnika o radu (u daljem tekstu: Odredbe o plaćama), kojim je u članu 12. predviđen institut radno neangažovanog zaposlenika, a takav status ne poznaje ni ZOR, niti Granski kolektivni ugovor. Dakle, zaključeno je da je navedeni nedostatak i propust prilikom donošenja Pravilnika o radu i Odredaba o plaćama utjecao na njihovu zakonitost, a time i na zakonitost spornog rješenja od 17. aprila 2009. godine. Osim toga je navedeno da, u konkretnoj pravnoj stvari, tuženi tokom postupka nije predlagao, niti je izvodio dokaze pa tako nije dokazao postojanje razloga za primjenu odredbe člana 72. stav 3. ZOR za određivanje naknade plate apelantu za vrijeme prekida posla zbog okolnosti za koje je on kao zaposlenik nije kriv, tj. da je prekid rada nastupio zbog više sile, zastoja i slično. S tim u vezi, a imajući u vidu zauzeti pravni stav u pogledu zakonitosti spornog rješenja, zaključeno je da je osnovan i zahtjev apelanta za isplatu plaća u spornom periodu, jer tuženi nije imao osnova za donošenje odluke kojom će utvrđivati visinu naknade plaća zaposlenika u statusu radno neangažovanih zaposlenika u iznosu od 200,00 KM. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu prvostepene presude.
4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 120368 11 Rsž od 4. aprila 2012. godine odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda od 30. decembra 2010. godine.
5. U obrazloženju drugostepene presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon povedenog postupka, te savjesne i brižljive ocjene provedenih dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), pravilno utvrdio da je sporno rješenje tuženog o privremenom rasporedu zaposlenika u status radno neangažovanog zaposlenika od 17. aprila 2009. godine nezakonito, zbog povrede prava iz radnog odnosa, budući da navedeni Zakon, odnosno Granski kolektivni ugovor, ne poznaje status radno neangažovanog zaposlenika. Naime, neosnovani su po ocjeni Kantonalnog suda navodi žalbe da je sporno rješenje doneseno u skladu sa članom 72. stav 3. Zakona o radu i članom 12. Odredbi o plaćama i naknadama zaposlenika, a koji su sastavni dio Pravilnika o radu tuženog (zbog teške materijalne situacije i nedostatka posla), a kojom zakonskom odredbom je propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv (viša sila, privremeni zastoji u proizvodnji i sl.) u skladu sa kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. U tom smislu se, prema mišljenju drugostepenog suda, ukazuju i neosnovanima navodi žalbe tuženog a pravno i neprihvatljivi u tumačenju člana 72. stav 3. ZOR, na osnovu kojeg je tuženi odlučio da u Pravilniku o radu ugradi kategoriju radno neraspoređenih zaposlenika, uz obrazloženje da bi radnike sačuvao do idućeg posla i da ne bi donosio odluke o otkazu ugovora o radu (humani odnos prema zaposlenicima), što sam tuženi u daljnjim navodima žalbe dovodi u kontradiktornost budući da u osporenom rješenju ne navodi do kada apelantu traje status radno neraspoređenog zaposlenika, što jasno potvrđuje da je primijenio odredbu člana 12. Odredbe o plaćama i drugim naknadama zaposlenika od 28. avgusta 2008. godine, a koju nije mogao primijeniti. Ukoliko bi se prihvatilo da je tuženi donio odluku o prekidu rada, onda je on po ocjeni drugostepenog suda bio dužan dokazati koje su to okolnosti nastupile za koje zaposlenik nije kriv, a što nije učinio, niti je sudu ponudio bilo kakav dokaz na navedene okolnosti. Pošto je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, drugostepeni sud je ustanovio da ne postoje razlozi zbog koji se prvostepena presuda pobija, a ni razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, slijedom čega je odlučeno kao u dispozitivu drugostepene odluke primjenom odredbe člana 226. ZPP.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 120368 12 Rev od 12. septembra 2013. godine usvojena je revizija tuženog i obje nižestepene presude preinačene na način da se odbija kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.
7. U obrazloženju revizione presude, Vrhovni sud je naveo da pravni stav nižestepenih sudova nije pravilan. S tim u vezi je dalje navedeno da je Pravilnik o radu tuženog donesen i primjenjuje se od 1. juna 2008. godine sa Odredbama o plaćama, kao njegovim sastavnim dijelom, te da je odredbom člana 12. Odredaba o plaćama propisano pravo zaposlenika na naknadu plaće za vrijeme prekida rada za koje zaposlenik nije kriv sa posljedicom raspoređivanja zaposlenika u status radno neangažovanih zaposlenika u trajanju do tri mjeseca, odnosno dok traju okolnosti prekida rada, a da visinu naknade plaće za vrijeme takvog statusa određuje direktor društva odlukom u skladu sa ZOR-om i finansijskim mogućnostima društva. Prema mišljenju Vrhovnog suda, takav status je određen apelantu spornim rješenjem, a to rješenje doneseno je u skladu sa citiranom odredbom Pravilnika o radu i članom 72. stav 3. ZOR-a. Iz ovoga slijedi, po ocjeni revizionog suda, da je Pravilnik o radu tuženi donio u skladu sa ZOR-om (član 72. stav 3.) i Granskim kolektivnim ugovorom (član 56.), koji propisuje visinu naknade plaće za vrijeme prekida rada (Zaposleniku pripada naknada plaće za vrijeme prekida rada za koji zaposlenik nije kriv u visini najniže plaće utvrđene u članu 49. ovog ugovora.). S tim u vezi je dalje konstatovano da Pravilnik o radu tuženog i Odredbe o plaćama, kao njegov sastavni dio, nije osporen od Sindikata, niti Vijeća zaposlenika, a takva mogućnost predviđena je odredbom člana 86. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora, kojim je propisano da ovi subjekti mogu osporiti pravilnik o radu i ugovor o radu, ako isti nisu u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom (Sindikalni povjerenik (Sindikat) i vijeće zaposlenika mogu osporiti pravilnik o radu i ugovor o radu ako isti nisu u skladu sa zakonom i ovim ugovorom). Kako Pravilnik o radu, kojeg je primijenio tuženi u donošenju spornog rješenja, nije osporen, Vrhovni sud je zaključio da je isti na snazi i obavezuje poslodavca - tuženog i njegove zaposlenike. Osim toga je navedeno da u situaciji kada postoje nedostaci u donošenju Pravilnika o radu, na koje se pozivaju nižestepeni sudovi, ni tada takvi nedostaci ne mogu predstavljati razlog nezakonitosti pobijanog rješenja kojim je apelant raspoređen u status radno neangažovanog zaposlenika. Za nezakonitost takvog rješenja potrebno je, prema mišljenju Vrhovnog suda, postojanje i materijalno-pravnih razloga, a koji mogu postojati ako su kod donošenja rješenja povrijeđene odredbe ZOR-a, kojima se utvrđuju materijalno-pravni uslovi prekida rada zbog privremenog prestanka potrebe za radom. Također je istaknuto da nedostaci u donošenju Pravilnika o radu mogu utjecati na nezakonitost spornog rješenja samo ako su nužno i bezuslovno rezultirali pogrešnom odlukom o radno-pravnom statusu apelanta. Ako bi uz strogo poštivanje zakonskih odredbi kojima je normirano postupanje tuženog, kao poslodavca, prilikom izrade Pravilnika o radu, postojali uslovi za donošenje jednake odluke o radno-pravnom statusu apelanta, onda postojeći nedostaci u izradi Pravilnika o radu nemaju, prema shvatanju revizionog suda, značenje koje su im dali nižestepeni sudovi. Međutim, Vrhovni sud istakao da apelant ni u tužbi, ni tokom postupka, nije tvrdio da ne postoje materijalno-pravni razlozi koji bi opravdavali prekid rada i kao posljedicu njegov radno-pravni status utvrđen spornim rješenjem, već se on isključivo pozvao na nezakonitost rješenja zbog neusklađenosti Pravilnika o radu tuženog sa ZOR-om i Granskim kolektivnim ugovorom, zbog čega je postavio i drugi zahtjev za isplatu pune plaće, koja mu iz prednjih razloga ne pripada po ocjeni revizionog suda. Na kraju je istaknuto da apelant nije zahtijevao ispitivanje zakonitosti dijela spornog rješenja, kojim je utvrđena visina naknade plaće za vrijeme dok traje njegov status radno neangažovanog zaposlenika, niti je u tom pravcu istakao tužbeni zahtjev, zbog čega u tom dijelu nižestepeni sudovi nisu utvrđivali činjenice, a kako to nije učinjeno od strane nižestepenih sudova, u nedostatku tih utvrđenja ne može odlučivati ni revizijski sud. Kako je revident osnovano tvrdio da je sporno rješenje zakonito, Vrhovni sud je pravnog shvatanja da su nižestepeni sudovi pogrešno zaključili da je tužbeni zahtjev apelanta osnovan, slijedom čega je odlučeno kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a.
8. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog načina na koji Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. U odnosu na navode koji se tiču pogrešne, tj. proizvoljne primjene materijalnog prava, apelant je istakao da osporena odluka nema uporište ni ujednoj zakonskoj odredbi, te da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno konstatovali u svojim presudama da je sporno rješenje tuženog nezakonito, uzimajući u obzir činjenicu da odredbe Zakona o radu odnosno Granskog kolektivnog ugovora ne poznaju status radno neangažovanog zaposlenika, te da Pravilnik o radu, u skladu sa kojim pravilnikom je tuženi i donio sporno rješenje, mora biti u skladu sa Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom. S tim u vezi se, prema mišljenju apelanta, konstatacija Vrhovnog suda u osporenoj odluci (da Pravilnik o radu, kojeg je primijenio tuženi u donošenju spornog rješenja, nije osporen od sindikata, te da je stoga isti na snazi i da obavezuje tuženoga i njegove zaposlenike) zasniva na proizvoljnoj, odnosno diskriminirajućoj primjeni odredaba Zakona o radu, a naročito uzimajući u obzir činjenicu da se o donošenju navedenog Pravilnika, poslodavac, tj. tuženi nije konsultirao sa vijećem zaposlenika, odnosno sindikatom, što je u skladu sa stavom 2. člana 107. Zakona o radu bila njegova obaveza. Zbog naprijed navedenog, apelant je predložio Ustavnom sudu da se poništi osporenu revizionu odluku, te ostavi na snazi nižestepene presude Općinskog i Kantonalnog suda.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo i odlučio u predmetnoj pravnoj stvari radi zaštite prava iz radnog odnosa. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke očitovao na te navode, pri čemu je dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kojom je preinačio nižestepene presude i odbio u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta. Suprotno navodima apelanta, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu načina na koji je Vrhovni sud tumačio odredbe člana 72. stav 3. ZOR i člana 56. Granskog kolektivnog ugovora prilikom ocjene zakonitosti spornog rješenja tuženog od 17. aprila 2009. godine, a kojim rješenjem je apelantu određen status radno neangažovanog zaposlenika. S tim u vezi, Ustavni sud ne vidi ni proizvoljnost u stavu Vrhovnog suda da je Pravilnik o radu tuženog, na osnovu kojeg je donijeto sporno rješenje tuženog, na snazi i da je obavezujući za poslodavca i njegove zaposlenika, s obzirom da isti nije osporen od Sindikata i Vijeća zaposlenika u smislu odredbe člana 86. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora. Također, po ocjeni Ustavnog suda, ne čini se proizvoljnim pravno shvatanje revizionog suda da samo postojanje nedostataka u donošenju Pravilnika o radu ne može predstavljati razlog nezakonitosti spornog rješenja tuženog, te da je potrebno i postojanje materijalno-pravnih razloga kojima se utvrđuje postojanje materijalno-pravnih uslova prekida rada zbog privremenog prestanka potrebe za radom, cijeneći posebice pritom činjenicu da apelant nije u tom pravcu zasnovao svoj tužbeni zahtjev, već isključivo na tvrdnji da neusklađenost Pravilnika o radu tuženog sa Zakonom o radu i Granskim kolektivnim ugovorom ima za posljedicu i nezakonitost spornog rješenje koje je doneseno na osnovu tog Pravilnika o radu. Dakle, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman