Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1018/13 (S.R.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Kleveta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1018/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Mato Tadić, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. rujna 2016. godine, u predmetu broj AP-1018/13, rješavajući apelaciju S.R., na temelju članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.R. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 76 0 P 007275 11 Gž od 18. prosinca 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. S.R. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Grada, koju zastupa Slobodan Pavić, odvjetnik iz Novog Grada, podnijela je 9. ožujka 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 007275 11 Gž od 18. prosinca 2012. godine.
2. Apelantica je Osnovnom sudu u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnijela tužbu protiv tuženog R.B. (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete. U tužbi je navela da je 13. siječnja 2011. godine dnevni list „Press za Republiku Srpsku“ broj 1291, na stranicama 8 i 9. objavio izjavu tuženog sa podnaslovom „Na spavanje sa kišobranom“, te da je tuženi u navedenom članku svjesno iznosio neistinite tvrdnje o apelantici, kao načelnici Općine Novi Grad, koje štete njenom ugledu i časti s namjerom omalovažavanja i diskreditacije njene ličnosti i njenog rada, zbog čega je predložila da sud donese presudu kojom će obvezati tuženog da joj na ime naknade štete plati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. Presudom Osnovnog suda broj 76 0 P 007275 11 P od 14. listopada 2011. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelantice i obvezan je tuženi da apelantici na ime naknade štete isplati iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju navedene odluke, Osnovni sud je između ostalog naveo da je nesporno utvrđeno da je u dnevnom listu „Press za Republiku Srpsku“ br. 1291 od 13. siječnja 2011. godine objavljen članak pod naslovom: „Na spavanje sa kišobranom“ u kojem je između ostalog navedeno: „moju petočlanu porodicu oluja je prije dva mjeseca bukvalno ostavila bez krova nad glavom, ali načelnica opštine S.R. neće da nam pomogne jer ne pripadam njenom SNSD-u, tvrdi R.B. iz sela Svodna kod Novog Grada...“, kao i da je u navedenom članku prenesena izjava tuženog: „krajem decembra otišao sam u opštinu da zatražim nešto crijepa da bih mogao bar da pokrijem kuću i tako porodicu zaštitim od snijega i mraza. Međutim načelnica me je odbila uz obrazloženje da neću dobiti ništa jer nisam pristalica njene partije…“. U vezi sa navedenim Osnovni sud je istakao da navodi tuženog izneseni u dnevnom listu nisu točni obzirom da tuženi u dokaznom postupku nije dokazao istinitost svojih navoda, da je tokom čitavog trajanja postupka ostao kod svojih tvrdnji da je njegova izjava točna, ali da je iz iskaza saslušanih svjedoka B.S. i V.M. utvrđeno da tuženi u tom periodu nije dolazio u kabinet apelantice. Osnovni sud je dalje istakao da je prilikom odlučivanja o predmetnoj pravnoj stvari primijenio odredbe Zakona o zaštiti od klevete u kojemu je odredbom članka 5. propisano da svaka poslovno sposobna osoba koje prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identificirajući tu osobu trećoj osobi odgovorna je za klevetu, ako je ta osoba prouzrokovala štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu osobe koja je na neki drugi način efikasno kontrolirala sadržaj tog izražavanja, kao i pravna osoba koja je objavila izražavanje. Uzevši u obzir navedeno, Osnovni sud je zaključio da je izvjesno da je objavljenom izjavom nanesena velika šteta ugledu apelantice koja obavlja javnu funkciju i čije obavljanje je izloženo pojačanoj kritičkoj ocjeni javnosti. Osnovni je dalje naveo da je u konkretnom slučaju objavljenom izjavom tuženog omalovažen rad apelantice te je izvjesno stvoren utisak kod javnosti da apelantica vrši diskriminaciju stanovnika Novog Grada po stranačkoj opredijeljenosti. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je šteta koja je prouzrokovana ugledu apelantice iznošenjem navoda od strane tuženog u javnom glasilu proporcionalna visini postavljenog tužbenog zahtjeva, ali je Osnovni sud imajući u vidu odredbu članka 11. Zakona o zaštiti od klevete i cijeneći da bi iznos naknade štete koji je apelantica potraživala mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće za tuženog, s obzirom da živi u teškim ekonomskim uvjetima, apelantici dosudio iznos od 2.000,00 KM.
4. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je presudom broj 76 0 P 007275 11 Gž od 18. prosinca 2012. godine žalbu tuženog uvažio, presudu Osnovnog suda preinačio i odbio zahtjev apelantice za naknadu nematerijalne štete i troškova postupka, te je obvezao apelanticu da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju navedene presude Okružni sud je istakao da su pravilna činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ali da je Osnovni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je između ostalog naveo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tuženi nije dokazao da se obraćao apelantici za pomoć u vrijeme kako je izjavio u spornom tekstu, te da je u javnom glasilu iznio činjenicu koja nije točna. Međutim, Okružni sud je istakao da prema stavu toga suda izražavanje tuženog nije kleveta u smislu Zakona o zaštiti od klevete, obzirom da izjava tuženog ne sadrži navode da je apelantica sredstva za pomoć prisvajala sebi, ili nezakonito vršila raspodjelu i na taj način ostvarivala korist, što bi u smislu Zakona o zaštiti od klevete, predstavljalo klevetu i opravdavalo dosuđivanje naknade štete. Okružni sud je dalje istakao da bi prema mišljenju toga suda izjava tuženog predstavljala uvredu časti i ugleda ličnosti apelantice, koje je pravo zaštićeno odredbom čl. 155., 199 i 200. Zakona o obveznim odnosima, te da je shodno navedenom obveza apelantice bila da dokaže svoje navode u pogledu postojanja duševnih bolova i činjenice da je nematerijalna šteta nastupila, nakon čega bi sud savjesnom i brižljivom ocjenom dokaza bio u mogućnosti da dosudi nadoknadu za uvredu nanesenu apelantici. Okružni sud je dalje naveo da sud ne može određivati visinu prema slobodnoj ocjeni, a da pri tom tužitelj nije dokazao postojanje činjenica koje se tiču osnova. S tim u vezi Okružni sud je istakao da apelantica u toku postupka nije dokazala da joj je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševnih bolova zbog uvrede časti i ugleda ličnosti, kao uvjet za dosuđivanje novčane naknade, niti je dokazivala elemente i okolnosti konkretnog slučaja koje predviđa odredba članka 200. ZOO, na temelju čega je zaključio da apelantica, na kojoj je teret dokazivanja odlučnih činjenica nije dokazala da joj je iznošenjem ili prenošenjem navedenog izražavanja pričinjena šteta, i ako jeste u čemu se ona sastoji, kao ni intenzitet i duljinu trajanja pretrpljenih duševnih bolova na osnovu kojih se u smislu citirane zakonske odredbe, utvrđuje obim štete i adekvatna pravična novčana naknada. Okružni sud je istakao da je apelantica je izvedenim dokazima dokazivala da su navodi tuženog dati u spornoj izjavi neistiniti, ali da je izostalo je dokazivanje činjenica relevantnih za utvrđivanje nastale štete i duševnih bolova zbog objavljene izjave tuženog. Slijedom navedenog, Okružni sud je žalbu tuženog uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio.
5. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica je između ostalog navela kako smatra da je Okružni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava kada je umjesto Zakona o zaštiti od klevete primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima. Imajući u vidu navedeno, apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje i u cijelosti ukine presudu Okružnog suda.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Razmatrajući apelantičine navode kojima ukazuje da je Okružni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluke kada je uzevši u obzir sve okolnosti slučaja, osobito sadržaj izražavanja, zaključio da izražavanje tuženog ne predstavlja klevetu u smislu Zakona o zaštiti od klevete, te da bi u konkretnom slučaju izjava tuženog predstavljala uvredu časti i ugleda ličnosti apelantice, koje je pravo zaštićeno odredbom čl. 155., 199 i 200. Zakona o obveznim odnosima. Stoga je Okružni sud kod činjenice da je apelantica izvedenim dokazima dokazivala da su navodi tuženog dati u spornoj izjavi neistiniti, ali da je izostalo dokazivanje činjenica relevantnih za utvrđivanje nastale štete i duševnih bolova zbog objavljene izjave tuženog, zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice neutemeljen. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud obrazloženje Okružnog suda ne smatra proizvoljnim. Prema tome, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da na bilo koji način postoji kršenje ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci prema kojima nije zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu primjene materijalnog prava , Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak
4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman