Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3854/13 (N. G. i V. M.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Izmakla dobit(dobitak)
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 395
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3854/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3854/13, rješavajući apelaciju Nedeljka Gerdijana i Veljka Malića , na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Nedeljka Gerdijana i Veljka Malića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 027965 12 Rev od 12. juna 2013. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Nedeljku Gerdijanu i Veljku Maliću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 1.650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da im nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se apelacija Nedeljka Gerdijana i Veljka Malića izjavljena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 027965 12 Rev od 12. juna 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 027965 11 Gž 2 od 11. maja 2012.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 027965 07 P od 11. oktobra 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nedeljko Gerdijan i Veljko Malić (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant) iz Banjaluke koje zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 7. septembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 027965 12 Rev od 12. juna 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 027965 11 Gž 2 od 11. maja 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 027965 07 P od 11. oktobra 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske, Ministarstva za porodicu, omladinu i sport zastupane po Pravobranilaštvu Republike Srpske, Sjedište zamjenika u Banjaluci, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 7. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 13. juna do 24. juna 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Prvoapelant, drugoapelant i Miodrag Rađa su, kao tužioci, tužbom od 17. jula 2001. godine pokrenuli postupak protiv tužene i Milorada Karalića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi naknade štete na ime izgubljene koristi, zbog nezakonitih akata tuženih na osnovu kojih su smijenjeni sa funkcija koje su obavljali u Rukometnom savezu za period od 1. decembra 1999. godine do 1. decembra 2000. godine (u daljnjem tekstu: sporni period). Apelanti su naveli da je Rješenjem Osnovnog suda broj Pr-116/94 od 21. decembra 1994. godine odobren upis Rukometnog saveza Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Rukometni savez) u jedinstveni registar građana, da je odlukom Upravnog odbora Rukometnog saveza od 24. novembra 1998. godine, prvoapelantu određena naknada za rad generalnog sekretara Rukometnog saveza, drugoapelantu kao sekretaru takmičarske komisije Rukometnog saveza kao i poslove direktora u preduzeću „Rukomet marketing“, a Miodragu Rađi naknada za obnašanje funkcije predsjednika Rukometnog saveza. Tužioci su dalje naveli da je tužena aktom broj 06/0-66-182/99 od 27. septembra 1999. godine obavijestila Rukometni savez o raspuštanju Skupštine Rukometnog saveza, a aktom broj 06/01-66-182/2- 99 od 27. septembra 1999. godine o formiranju komisije za organizaciju izborne skupštine Rukometnog saveza, koje akte je potpisao drugotuženi, a prvoapelantu, drugoapelantu i Miodragu Rađi (koji je u toku trajanja postupka umro i čija tužba je povučena) je zabranjen rad u Rukometnom savezu zbog zloupotrebe službenog položaja. S obzirom na navedeno, apelanti i tužilac Miodrag Rađa su tvrdili da su nezakonitim aktima tuženih i zabranom obavljanja funkcija na koje su bili legalno izabrani bili izloženi javnom šikaniranju u javnim medijima i televiziji, te su zatražili da im tuženi solidarno naknade nematerijalnu štetu po osnovu povrede časti i ugleda kao i štetu na ime izgubljene koristi za sporni period, i to prvoapelantu u ukupnom iznosu od 16.400,00 KM i drugoapelatu u iznosu od 14.800,00 KM.
6. Iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da su navedeni akti tužene poništeni Presudom Vrhovnog suda broj U-938/99 od 17. oktobra 2000. godine, nakon čega su tužioci vraćeni na funkcije koje su obavljali do donošenja navedenih akata. U obrazloženju te presude je navedeno da tužena (tj. Ministarstvo sporta i omladine RS) nije imala ovlašćenje da raspusti skupštinu Rukometnog saveza i da provede aktivnosti oko izbora nove skupštine jer takva ovlašćenja ne proizlaze iz člana 27 Zakona o ministarstvima. Nakon ove presude Rukometni savez je na osnovu Rješenja tužene broj 06/6.66-108/01 od 20. marta 2001. godine upisan u registar sportskih organizacija koje vodi tužena, te je organizovano sazivanje nove Skupštine Rukometnog saveza, nakon čega je došlo do smjene rukovodstva Rukometnog saveza.
7. Odlučujući o tužbi apelanata, Osnovni sud je Presudom broj P-1717/01 od 15. aprila 2005. godine tužbene zahtjeve apelanata u cijelosti odbio kao neosnovane. Apelanti su istom presudom obavezani da tuženoj naknade troškove parničnog postupka.
8. Odlučujući o žalbi apelanata, Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Gž -06-000 591 od 30. maja 2007. godine žalbu apelanata usvojio, ukinuo presudu prvostepenog suda od 15. aprila 2005. godine i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak.
9. Apelanti su u ponovnom postupku pred Osnovnim sudom, na ročištu održanom 1. oktobra 2008. godine, povukli tužbu u odnosu na drugotuženog Milorada Karalića, i postupak je nastavljen u odnosu na tuženu.
10. Presudom Osnovnog suda broj P-1717/01 od 18. septembra 2009. godine tužbeni zahtjev apelanata je ponovo u cijelosti odbijen kao neosnovan, a apelanti su obavezani da tuženoj naknade troškove parničnog postupka.
11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 027975 Gž od 12. februara 2010. godine ponovo je ukinuta presuda prvostepenog suda od 18. septembra 2009. godine u odbijajućem dijelu kojim je odlučeno o naknadi materijalne štete u odnosu na apelante i u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, te je predmet u tom dijelu ponovo vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U preostalom dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu nematerijalne štete prvostepena presuda je potvrđena.
Osporene presude
12. U ponovnom postupku pred Osnovnim sudom apelanti su uredili tužbeni zahtjev tako što su zatražili da se tužena (Republika Srpska, Ministarstvo za porodicu, omladinu i sport, u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da im na ime naknade materijalne štete po osnovnu izmakle koristi za period od 1. decembra 1999. godine do 1. decembra 2000. godine isplati iznos i to prvoapelantu od 19.477,00 KM, a drugoapelantu iznos od 28.664,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
13. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 027965 07 P od 11. oktobra 2011. godine tužbeni zahtjev apelanata je djelimično usvojen, tako što je tužena obavezana da apelantima na ime materijalne štete isplati iznose i to, prvoapelantu iznos od 7.250,00 KM, a drugoapelantu iznos od 6.050,00 KM dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata preko dosuđenog iznosa. Istom presudom apelanti su obavezani da tuženoj naknade troškove postupka u iznosu od 2.286,63 KM.
14. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je među strankama sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva te da je sporna činjenica da li je tužena odgovorna za materijalnu štetu apelantima, jer se radi o naknadama koje su isplaćivane na teret Rukometnog saveza RS, a ne na teret budžeta. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 172 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da pravno lice odgovara za štetu koje njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Osnovni sud je nakon prezentovanja sadržaja brojnih izvedenih dokaza naveo da je po ocjeni tog suda tužena donošenjem naloga – akata o zabrani rada Rukometnog saveza nanijela štetu Rukometnom savezu, a samim tim i članovima rukovodstva Rukometnog saveza, „pa se na indirektan način može povezati uzročno-posljedična veza između organa tužene i štete koja nastaje Rukometom savezu, a slijedom toga i članova koji su angažovani u istom“. Istaknuto je da su akti Ministarstva omladine – Obavijest o raspuštanju Skupštine Rukometnog saveza i Rješenje o imenovanju članova komisije za pripremu izborne skupštine koji su doneseni 27. septembra 1999. godine, po tužbi Rukometnog saveza poništeni. Osnovni sud je utvrdio da su apelanti usljed nezakonitih akata tužene smijenjeni sa funkcija koje su obavljali u Rukometnom savezu i čime im je onemogućeno da ostvaruju primanja za periodu od 1. septembra 1999. godine do 1. decembra 2000. godine. Dakle, Osnovni sud je zaključio da na strani tužene postoji odgovornost za pričinjenu im štetu shodno odredbi člana 172 stav 1 ZOO-a. Osnovni sud je zaključio da je tužena donošenjem akata od 27. septembra 1999. godine apelantima nanijela štetu, pa je cijeneći nalaz vještaka finansijske struke apelantima dosudio iznose kao u izreci presude, dok je u preostalom dijelu njihov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan, cijeneći da nisu dokazali pravo na naknadu po osnovu „vanrednih okolnosti“.
15. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 027965 11 Gž 2 od 11. maja 2012. godine, donesenom povodom žalbi tužene i apelanata, uvažio žalbu tužene i Presudu Osnovnog suda od 11. oktobra 2011. godine preinačio u dosuđujućem dijelu, tako što je zahtjev apelanata odbio kao neosnovan. Žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u pobijanom odbijajućem dijelu. Apelanti su istom presudom obavezani da tuženoj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 11.895,00 KM. Presudom je nadalje odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka. Okružni sud je u obrazloženju odluke zaključio da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da apelanti imaju pravo na naknadu štete u spornom periodu jer po ocjeni suda nisu dokazali da postoji uzročno-posljedična veza između nepravilnog i nezakonitog rada organa tužene i štete koju su apelanti pretrpjeli i odgovornosti tužene za štetu u smislu odredbe člana 172 stav 1 ZOO-a. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da bi po mišljenju tog suda „tužena bila odgovorna za štetu koju su pretrpjeli [apelanti] pod uslovom da je do štete došlo nezakonitim i nepravilnim radom njenih službenih lica, tj. njenog organa.“ Okružni sud je zatim dao tumačenje pojmova nezakonit rad (postupanje protivno propisima ili propuštanje da se oni primijene) i nepravilan rad (činjenje ili nečinjenje koje je protivno uobičajenim ili propisanim načinima obavljanja djelatnosti), te zaključio da je za postojanje oba ova ponašanja nužno postojanje volje ili pristanka da se trećem licu nanese šteta, a „bez postojanja ovog voljnog elementa, ne bi imalo za posljedicu postojanje odgovornosti organa ili službenog lica za štetu pričinjenu na taj način trećim licima“. Ukazano je da bi oštećeno lice ostvarilo pravo na naknadu štete od štetnika potrebno je da se ispune određeni uslovi, a to je postojanje štetne radnje na strani štetnika, nastanak štete kao posljedica te radnje, uzročna veza između štetne radnje i štetne posljedice i krivica štetnika koja se pretpostavlja. Istaknuto je da štetna radnja mora da bude protivpravna, tj. da je preduzeta protivno pozitivnoj zakonskoj normi, a ako radnja nije protivpravna, odnosno ako je izvršena u skladu sa postojećim pravnim poretkom, ova okolnost joj oduzima svojstvo protivpravnosti zbog čega „Pravni subjekt koji je izvršio takvu radnju ne odgovara trećem licu za štetu koju je ono pretrpjelo jer u tom slučaju nisu ispunjeni uslovi za dosuđenje naknade štete u smislu člana 154. stav 1. u vezi sa članom
155. ZOO. Ovo zato što nema opravdanja da se neko koje postupao u skladu sa zakonom obavezuje na naknadu štete i u slučaju kada je pravno dozvoljena radnja dovela do štetne posljedice.“ Istaknuto je da „u konkretnom slučaju to znači da u radnji organa tužene Ministarstva sporta i omladine Republike Srpske koje je donijelo akt o raspuštanju skupštine Rukometnog saveza RS, i naložilo da se provedu aktivnosti oko izbora nove skupštine, nema protivpravnosti iz koje radnje [apelanti] trpe pravo na naknadu materijalne štete“. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da na strani tužene nema krivice čime je isključena i njena odgovornost za štetu koju su pretrpjeli apelanti te da je shodno tome pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelanti imaju pravo na naknadu štete jer „nisu dokazali da postoji uzročno-posljedična veza između nepravilnog i nezakonitog rada organa tužene i štete koju su pretrpjeli“.
16. Okružni sud je nadalje istakao da je obaveza isplate naknade apelantima bila na Rukometnom savezu, a ne na tuženoj, a s obzirom da se Rukometni savez nije finansirao iz budžeta tužene. Istaknuto je da prema odredbi člana 7 Statuta Rukometnog saveza proizlazi da je Rukometni savez pravno lice koje u poslovnom prometu posluje za svoje ime i svoj račun, te ima svoj žiroračun. Po ocjeni Okružnog suda tužena bi bila odgovorna za pričinjenu štetu apelantima pod pretpostavkom nepravilnog i nezakonitog rada njenog organa, koji teret dokazivanja je bio na apelantima. Okružni sud je dalje ukazao da poništenjem akata koji su doneseni od tužene se ne mogu smatrati nepravilnim i nezakonitim radom njenih organa, zbog čega smatra da nema ni pretpostavki za odštetnu odgovornost tužene u smislu odredbe člana 172 stav 1 ZOO-a, budući da su akti Ministarstva omladine poništeni presudom Vrhovnog suda od 17. oktobra 2000. godine, zbog čega Okružni sud smatra da ne postoji uzročno-posljedična veza između štete koju su apelanti pretrjeli i odgovornosti tužene za štetu, kao posljedica nezakonitih akata tužene.
17. Okružni sud je na kraju zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešeno primijenio materijalno pravo, zbog čega je žalbu tužene valjalo uvažiti i prvostepenu presudu preinačiti primjenom odredbe člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP-a, kao i odluku o troškovima parničnog postupka na osnovu odredbe člana 235 stav 1 tačka 3 ZPP-a, dok je žalbu apelanata valjalo odbiti i prvostepenu presudu potvrditi u odbijajućem dijelu na osnovu odredbe člana 226 ZPP-a. Prema tome kada sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravi lijek, odlučuje se o troškovima cijelog postupka prema odredbi člana 397 stav 2 ZPP-a. Troškovi postupka se odnose na radnje koje su bile nužne i potrebne za vođenje parnice u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, cijeneći uspjeh stranke u parnici. Okružni sud je cijeneći postavljeni troškovnik tužene prema kojem je zatražila naknadu u skladu sa odredbom člana 395 ZPP-a, istoj na ime troškova postupka dosudio iznos od 11.895,00 KM.
18. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 027965 12 Rev od 12. juna 2013. godine revizija apelanata je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je naveo da je presuda Okružnog suda zasnovana na pravilnoj primjeni odredbe člana 172 ZOO-a. U vezi s tim je ukazao da je citiranom odredbom zakona propisano da pravno lice odgovara za štetu koju je njegov organ prouzrokovao trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. U vezi s tim je istaknuto da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je presudom Vrhovnog suda od 17. oktobra 2000. godine poništen akt Ministarstva od 27. septembra 1999. godine kojim je Ministarstvo obavijestilo Rukometni savez da je došlo do saznanja da su u Rukometnom savezu „poremećeni unutrašnji odnosi, prisutne tendencije odvajanja, naglašeni uži parcijalni interesi, da normativnim aktima nisu pokriveni svi segmenti organizovanja i rukovođenja“ i da pozivom na čl. 19, 20 i 21 Zakona o sportu RS raspušta skupštinu Rukometnog saveza, te da je u vezi s tim poništen i akt nazvan „rješenje o imenovanju članova komisije“ koju je Ministarstvo imenovalo radi postupka organizacije Izborne skupštine Rukometnog saveza. Vrhovni sud je takođe istakao da je poništenjem akta Ministarstva od 27. septembra 1999. godine apelantima data mogućnost da nakon izbora nove izborne skuštine ponovo budu izabrani na ranije dužnosti, do čega nije došlo, zbog čega smatra da donošenje navedenog akta u navedenim okolnostima nema katakter „dovoljno ozbiljne povrede“ koja bi bila osnov za odgovornosti tužene za naknadu štete apelantima, i da sama činjenica da je navedeni akt Ministarstva poništen u upravom sporu, sama po sebi ne znači da postoji odgovornost tužene za naknadu štete apelantima. Odgovornost tužene za naknadu materijalne štete, po ocjeni Vrhovnog suda ne može proizlaziti zbog pogrešne primjene materijalog prava odredbi člana 19, 20 i 21 Zakona o sportu, primjenom kog je taj akt donesen, jer smatra da je krajni cilj njegovog donošenja bio u javnom interesu.
19. Vrhovni sud je našao nespornim da je drugostepeni sud zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata cijenio uglavnom na osnovu nedostatka voljnog elementa organa tužene da navedenim aktom pričini štetu apelantima, na što po ocjeni Vrhovnog suda apelanti s pravom ukazuju u reviziji, a pri tome je prihvatio i raniji stav sudske prakse prema kojem je za odgovornost pravnog lica za rad njegovih organa bio potreban i voljni elemenat organa da pričini štetu apelantima kao oštećenim. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je navedena praksa u novijoj sudskoj praksi napuštena, a što je prihvaćeno i praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u smislu da se odgovornost za štetu usljed rada zakonodavih, sudskih i izvršnih organa vlasti, procjenjuje na osnovu pravnog standarda, postojanja „dovoljno ozbiljne povrede“ dok se krivica ne pominje kao posebna pretpostavka odgovornosti, nego kao jedan od faktora koji se uzima u obzir pri procjeni da li je povreda dovoljno ozbiljna. Prema tome, Vrhovni sud nalazi da nema osnova za zaključak da je u ovom slučaju ostvaren sadržaj navedenog pravog standarda, te kako nema protivpravnosti tužene kao pretpostavke njene odgovornosti za štetu u smislu člana 172 ZOO-a, da je pobijana presuda drugostepenog suda pravilna, kao i da se njena pravilnost ne dovodi u pitanje navodima iz revizije apelanata. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelanti u apelaciji ističu povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u veoma opširnoj apelaciji navode tok postupka, i osporavaju odluke redovnih sudova kojim je njihova tužba odbijena kako ističu proizvoljnom primjenom odredbe člana 172 ZOO-a. Smatraju da osporenim odlukama sudova nije dat niti jedan razuman niti opravdan razlog da ne postoji šteta i uzročna veza, odnosno da je organ tužene postupao nezakonito, zbog čega smatraju da su osporene presude očigledno proizvoljne i donesene bez argumenata. U vezi s odgovornošću države za štetu prouzrokovanu nezakonitim i nepravilnim radom njenih organa, apelanti ukazuju na praksu nekih od evropskih država (Francuske, Njemačke, Španije, Engleske kao i u pravu Evropske zajednice), bez pozivanja na konkretnu odluku Evropskog suda za ljudska prava. Takođe smatraju da je prema domaćem materijalnom pravu odgovornost države za štetu regulisana odredbom člana 154, 155 i 172 ZOO-a, te u vezi s tim da su Okružni i Vrhovni sud bili dužni u okolnostima konkretnog slučaja da primijene navedene odredbe ZOO-a. Umjesto toga, Vrhovni sud na njihov slučaj primjenjuje nejasnu pravnu konstrukciju postavljajući uslov koji nije naveden u zakonu, tj. tražeći da apelanti dokažu da je organ uprave koji im je prouzrokovao štetu postupao s krajnjom nepažnjom, što nije predviđeno niti u jednom propisu. Pri tome, ističu da je nejasan stav Vrhovnog suda koji se, u vezi s primjenom odredbe člana 172 ZOO-a, poziva na sudsku praksu, navodeći da je prihvaćeno stanovište da pravno lice nije odgovorno za štetu koja nastane u odgovarajućem postupku usljed pogrešne primjene propisa, izuzev ako je u pitanju namjera ili krajnja nepažnja. Prema mišljenju apelanata, pozivanjem na nedostatak krajnje nepažnje (koja nije nigdje propisana) dovodi se u pitanje pravna sigurnost građana. Apelanti u vezi s navedenim ukazuju da se Vrhovni sud pozvao na praksu Evropskog suda ali da nije naveo niti jednu odluku pa apelanti zaključuju da se radi „o neargumentovanom, vjerovatno izmišljenom navodu, jer za takvu primjenu bitno je utvrditi da slučaj prema svojim okolnostima odgovara odlučnim činjenicama za primjenu prava materijalnog prava u ovom konkretnom slučaju“, te apelanti zaključuju da je takvo obrazloženje Vrhovnog suda protivno standardu obrazložene presude. Apelanti takođe smatraju da su tuženoj osporeni odlukama nezakonito dosuđeni troškovi postupka, jer Pravobranilaštvo RS nema pravo na troškove postupka po advokatskoj tarifi.
21. Nadalje, apelanti ističu da je postupak trajao nerazumno dugo (postupak je pokrenut 17. jula 2001. godine), zbog donošenja niza nezakonitih odluka, zbog čega su im nastali znatni troškovi postupka koje duguju advokatu prema preduzetoj pravnoj radnji, a ne i nužnih troškova koje sud priznaje stranci na teret protivne stranke, na osnovu čega traže da im Ustavni sud na ime nematerijalne štete dosudi iznos od po 5.000,00 KM
b) Odgovor na apelaciju
22. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana.
23. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi iz apelacije neosnovani i da nije došlo do povrede prava koje apelanti navode u apelaciji. Smatra da na strani tužene nema pretpostavke za odštetnu odgovornost zbog prestanka rada Rukometnog saveza, jer u njenim postupcima nema protivpravnosti niti su apelanti dokazali postojanje uzročno-posljedične veze između nepravilnog i nezakonitog rada tužene i štete koju su apelanti pretrpjeli u vidu izgubljene dobiti.
24. Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga navedenih u odluci od 11. oktobra 2011. godine.
25. Tužena je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana, referišući se na navode iz apelacije.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 395.
Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom slučaju troškovi postupku obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.
27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/042) u relevantnom dijelu glasi:
Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određen slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. (3) To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 027965 12 Rev od 12. juna 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 8. jula 2013. godine, a apelacija je podnesena 7. septembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
34. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
35. Ustavni sud primjećuje da se postupak koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odnosi na postupak naknade materijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije koji su primjenjivi na konkretan slučaj.
36. Apelanti tvrde da su Okružni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo zaključivši da tužena u konkretnom slučaju nije odgovorna za pričinjenu štetu u smislu odredbi člana 172 ZOO-a.
37. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
39. Ustavni sud zapaža da su Okružni i Vrhovni sud detaljno razmotrili sva sporna pitanja u predmetu i da su dali dovoljno jasna obrazloženja zbog čega su smatrali da apelanti nisu dokazali protivpravno postupanje organa tužene, koje je kod njih dovelo do nastanka štete i da je stoga njihov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete neosnovan, te da ništa ne ukazuje na to da su Okružni sud djelimično preinačavajući osporenu presudu Osnovnog suda povodom žalbe tužene i potvrđujući je u odbijajućem dijelu i Vrhovni sud, prilikom odlučivanja o reviziji apelanata, proizvoljno primijenili materijalno pravo, odredbu člana 172 ZOO-a. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog prava na kojim su Okružni i Vrhovni sud zasnovali svoju odluku, Ustavni sud smatra da dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na štetu apelanata.
40. Ustavni sud takođe smatra neosnovanim pozivanje apelanata na praksu pojedinih evropskih država u vezi s ispunjavanjem uslova za odgovornost države za rad njenih organa za pričinjenu štetu pojedincu, pri tome ne navodeći niti jednu presudu Evropskog suda za ljudska prava, budući da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja cijenili osnovanost tužbenog zahtjeva apelanata isključivo u kontekstu relevantnih odredbi ZOO-a, pa se ukazivanje apelanata na zakonska rješenja ovog instituta u drugim zemljama pokazuju neosnovanim i sama po sebi ne ukazuju na povredu njihovih ustavnih prava. Što se tiče navoda apelanata da odluka Vrhovnog suda ne zadovoljava standard obrazložene presude zbog toga što se Vrhovni sud nije pozvao na konkretnu odluku Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci razmotrio sporna pravna pitanja u kontekstu relevantnih odredbi ZOO-a i dao razlog zašto je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, pa se u takvim okolnostima ovi apelacioni navodi pokazuju neosnovanim. Ovo tim prije što je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog slučaja s obzirom na izvedene dokaze argumetovano obrazložio da nema protivpravnosti tužene kao pretpostavke njene odgovornosti za štetu u smislu člana 172 ZOO-a, zbog čega Ustavni sud ukazivanje apelanata na praksu pojedinih evropskih država, u vezi s ispunjavanjem uslova za odgovornost tužene za rad njenih organa za pričinjenu mu štetu, smatra proizvoljnim.
41. Ustavni sud takođe nalazi da je neosnovano pozivanje apelanata na nezakonito utvrđene troškove Pravobranilaštva RS kao zastupnika tužene u predmetnom slučaju, imajući u vidu da je odredbom člana 395 ZPP-a, na koju su se pozvali redovni sudovi, propisano da se odredbe o troškovima postupka primjenjuju i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo, koju odredbu zakona su redovni sudovi u konkretnom slučaju primijenili.
42. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju neosnovani navodi apelanata da im je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i nedostataka u obrazloženju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Suđenje u razumnom roku Relevantni principi
43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelante (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, Aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
44. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu da zadovolje uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koji se uzima u obzir
45. Ustavni sud zapaža da su apelanti pokrenuli postupak tužbom 17. jula 2001. godine, a da je konačna odluka Vrhovnog suda donesena 12. juna 2013. godine. Dakle, postupak je trajao 11 godina, 10 mjeseci i 25 dana.
Analiza razumnosti trajanja postupka
46. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak tiče tužbenog zahtjeva radi naknade štete, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o složenom predmetu.
47. Ustavni sud prvenstveno zapaža da su u toku trajanja predmetnog postupka redovni sudovi na tri sudske instance donijeli sedam odluka (tri prvostepene presude, tri odluke drugostepenog suda i jedna odluka Vrhovnog suda). Ustavni sud zapaža u vezi s postupanjem Osnovnog suda da je taj sud, nakon što je zaprimio tužbu apelanata prvi put po istoj postupio tek nakon tri godine i devet mjeseci (15. aprila 2005. godine), da bi potom u dva navrata odlučivao u ponovnom postupku po odlukama Okružnog suda iz razloga što je taj sud ocijenio da su žalbe koje su izjavljene protiv odluka prvostepenog suda pravilne (rješenje od 30. maja 2007. godine i 12. februara 2010. godine). Dakle, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud tek nakon 10 godina i tri mjeseca, računajući od dana podnošenja tužbe apelanata, 11. oktobra 2011. godine, donio prvostepenu presudu koja je osporena ovom apelacijom, što se ne može smatrati razumnim rokom za donošenje prvostepene presude. Osim toga, evidentno je i da je Okružni sud u navedenom predmetu takođe donio tri odluke s tim da je prvu odluku donio u periodu od nešto više od dvije godine nakon donošenja prvostepene presude (rješenje od 30. maja 2007. godine), što je nesporno u određenoj mjeri doprinijelo dužini postupka iako je u daljnjem toku postupka taj sud postupao u primjerenim rokovima (od četiri, odnosno sedam mjeseci). Nadalje, evidentno je da je Vrhovni sud o reviziji apelanata izjavljenoj protiv presude drugostepenog suda odlučio u roku od jedne godine, a koji rok sam po sebi ne može da vodi zaključku o povredi prava na suđenje u razumnom roku. Međutim, posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud nalazi da je predmeti postupak trajao nerazumno dugo isključivo zbog postupanja nižestepenih sudova koji se i u odgovoru na apelaciju nisu očitovali na ove navode apelanata. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća na to da je sud taj na kome leži odgovornost i koji je dužan da upravlja postupkom i da, u smislu člana 10 ZPP-a, „postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova“.
48. Pri tome Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U konkretnom slučaju činjenica da su apelanti čekali oko jedanaest godina da bi se predmetni postupak okončao, sasvim sigurno ne zadovoljava ove uslove. Takođe, iako Ustavni sud nalazi da su sudovi podjednako doprinijeli dužini postupka, posebno Okružni i Osnovni sud, te imajući u vidu činjenicu da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda nakon 11 godina 10 mjeseci i 25 dana nakon podonošenja tužbe apelanata, pa smatra da je teret dužine trajanja postupka na strani nižestepenih sudova. S druge strane, Ustavni sud nalazi da apelanti nisu doprinijeli dužini postupka u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina ovog sudskog postupka suprotna principu „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
49. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina ovog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
50. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48–51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.
51. S obzirom na to da je postupak trajao 11 godina 10 mjeseci i 25 dana, Ustavni sud smatra da bi apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku prema usvojenim kriterijumima trebalo isplatiti iznos od po 1.650,00 KM. Taj iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova koji su odgovorni za dužinu postupka, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
52. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelacija kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a imajući u vidu elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud i navode apelanata o kršenju prava na imovinu smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku kada je redovnim sudovima trebalo 11 godina, 11 mjeseci i 25 dana da odluče o tužbenom zahtjevu apelanata čime je povrijeđeno njihovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u vezi sa suđenjem u razumnom roku.
54. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava kada su redovni sudovi, pozivanjem na relevantne odredbe ZOO-a, dali jasne razloge za svoje odlučenje koje se ne doima proizvoljnim.
55. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
56. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman