Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2675/16 (M. K.)

Odluka donesena 02. 09. 2016.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2675/16

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

02. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 2. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2675/16, rješavajući zahtjev Mire Knežević za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Mire Knežević za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Mira Knežević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banjaluke, podnijela je 23. juna 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 080509 14 Rev od 29. marta 2016. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 080509 14 Rev od 29. marta 2016. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 080509 10 P od 21. decembra 2012. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 080509 10 P od 21. decembra 2012. godine utvrđeno je da je pravno ništav ugovor o kupoprodaji jednosobnog stana u Banjaluci, bliže označen u izreci presude, sačinjen od strane notara Rade Džajića pod brojem OPU-799/09, čiji je potpisnik Miroslav Majstorović iz Banjaluke, punomoćnik Fadile Subašić i Dragana Subašića (u daljnjem tekstu: prvotužitelj), kao prodavca i apelantice kao kupca, što je apelantica dužna priznati i trpjeti da se briše iz knjige uloženih ugovora u listu broj 3379 k.o. Banjaluka, te da predmetni stan preda prvotužitelju, Alenu Subašiću (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) i Anesu Subašiću (u daljnjem tekstu: trećetužitelj) u posjed slobodan od lica i stvari, te da trpi upis tužitelja u katastarske evidencije. Apelantica je obavezana da naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.274,10 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je među parničnim strankama sporno da li je ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, notarski obrađen, pravno valjan odnosno ništav. Uvidom u navedeni ugovor utvrđeno je da je prodavca u predmetnom ugovoru zastupao svjedok Miroslav Majstorović po punomoćima ovjerenim kod Osnovnog suda pod brojem OV-736/98 i 737/98 od 13. maja 1998. godine. Istaknuto je da sporni ugovor o kupoprodaji obzirom na datum zaključenja, jer ima za predmet prenos vlasništva na nekretnini tj. stanu, shodno članu 69. stav 1. tačka 4. Zakona o notarima RS podliježe notarskoj obradi što je u konkretnom slučaju i urađeno od strane Rade Džajića notara iz Trna, Laktaši. Nadalje je utvrđeno da su punomoći kojima su prodavci ovlastili punomoćnika Miroslava Majstorovića za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana sačinjene u zakonom propisanoj formi. Međutim iz izvoda iz Matične knjige opštine Banjaluka kao i smrtovnice države Sjeverne Karoline utvrđeno je da je jedna od ugovornih stranaka i to prodavac Fadila Subašić, kao vlastodavac umrla 31. decembra 2005. godine. Pri tome je ukazano da shodno članu 94. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) je propisano da punomoć prestaje smrću lica koje je punomoć dalo osim ako se započeti posao ne može prekinuti bez štete po pravne sljedbenike ili ako punomoć važi za slučaj smrti davaoca, bilo po njegovoj volji, bilo s obzirom na prirodu posla a što po ocjeni suda to nije slučaj u konkretnom slučaju već je punomoć po sili zakona prestala postojati 31. decembra 2005. godine.

4. Istaknuto je da na dan sačinjavanja predmetnog ugovora o kupoprodaji 8. oktobra 2009. godine punomoćnik Miroslav Majstorović nije imao ovlaštenje za zastupanje jedne od ugovornih stranaka i to Fadile Subašić kao prodavca a pomenuta stranka je zbog smrti izgubila sposobnost da bude ugovorna strana pa iz navedenih razloga shodno članu 103. a u vezi sa članom 109. ZOO utvrđeno je da je predmetni ugovor o kupoprodaji apsolutno ništav jer je protivan imperativnim pravnim propisima.

5. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu 18. i 19. januara 2013. godine. Okružni sud je presudom broj 71 0 P 080509 13 Gž od 8. decembra 2013. godine djelimično uvažio apelantičinu žalbu podnesenu 18. januara 2013. godine i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrđeno da je ništav predmetni kupoprodajni ugovor. Navedenom presudom apelantica je obavezana da preda u suposjed tužiteljima dio stana slobodan od lica i stvari umjesto da preda u posjed tužiteljima cijeli stan. Odbijen je zahtjev tužitelja da se apelantica obaveže da prizna i trpi da se briše iz Knjige uloženih ugovora u listu broj 3379 RUGIP k.o. Banjaluka i da se u navedenu knjigu upišu tužitelji. Apelantica je obavezana da tužiteljima naknadi troškove postupka u iznosu od 3.637,00 KM umjesto iznosa od 7.274,10 KM. Konstatovano je da je apelantica odustala od žalbe izjavljene 19. januara 2013. godine protiv prvostepene presude.

6. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prema utvrđenju prvostepenog suda zaključeni kupoprodajni ugovor ništav s obzirom da vlastovdavac Fadila Subašić u vrijeme zaključenja ugovora nije bila živa jer je umrla 31. decembra 2005. godine, a kako to proizlazi iz Izvoda iz Matične knjige umrlih Opštine Banjaluka i smrtovnice Sjeverne Karoline čijom smrću prestaje da važi data punomoć data punomoćniku Miroslavu Majstoroviću, te da se po shvatanju prvostepenog suda ne radi o djelimičnoj ništavosti ugovora u smislu odredbe člana 105. ZOO.

7. Okružni sud je naveo da apelantičina žalba pravilno ukazuje da vlastodavac-prvotužitelj nije opozvao svoju punomoć datu punomoćniku Miroslavu Majstoroviću za zaključivanja kupoprodajnog ugovora za predmetni stan u kojoj situaciji bi zaključeni ugovor o kupoprodaji mogao biti samo djelimično ništav zbog smrti vlastodavca Fadile Subašić koja u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji nije bila živa i čija punomoć data Miroslavu Majstoroviću je prestajala postojati po sili zakona u smislu odredbe člana 94. stav 3. ZOO.

8. Ukazano je da svaki od suvlasnika može slobodno raspolagati svojim suvlasničkim dijelom. Istaknuto je da iz izvedenih dokaza u prvostepenom postupku ne proizlazi da je prvotužitelj na bilo koji način opozvao punomoć Miroslavu Majstoroviću zbog čega proizlazi da je zaključeni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana djelimično ništav u dijelu prometovane 1/2 predmetnog stana koji se vodi na Fadili Subašić. Naime po ocjeni Okružnog suda u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora punomoćnik Miroslav Majstorović nije imao urednu punomoć za zastupanje Fadile Subašić, a data punomoć na osnovu koje je zaključen predmetni kupoprodajni ugovor zbog njene smrti je prestajala postojati po sili zakona.

9. Imajući u vidu navedeno kao i odredbe člana 103. i 105. ZOO Okružni sud je ocijenio da je ništav predmetni ugovor kojim je prometovan suvlasnički dio predmetnog stana Fadile Subašić, a što ne povlači ništavost cijelog ugovora kojim je prometovan suvlasnički dio od 1/2 prvotužitelja.

10. Protiv drugostepene presude tužitelji i apelantica su podnijeli reviziju. Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 080509 14 Rev od 29. marta 2016. godine reviziju tužitelja djelimično usvojio, te drugostepenu presudu preinačio na način da je apelantičina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem je utvrđeno da je pravno ništav sporni ugovor o kupoprodaji predmetnog jednosobnog stana. Apelantica je obvezana da predmetni stan preda tužiteljima u posjed slobodan od lica i stvari dok se u preostalom dijelu (odluke o zahtjevu kojim je traženo da se apelantica briše iz knjige uloženih ugovora u listu broj 3379 k.o. Banjaluka, te da trpi da se tužitelji upišu u katastarske evidencije) revizija odbija. Navedenom presudom odbijena je apelantičina revizija. Apelantica je obavezana da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.590,35 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

11. U obrazloženju revizione presude se navodi da se u konkretnom slučaju traži utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji stana od 8. oktobra 2009. godine i njegova predaja u posjed. Dalje je navedeno da se radi o stanu male površine-jednosoban stan površine 33 m2, te da bi po ocjeni Vrhovnog suda utvrđenje ništavosti navedenog ugovora do 1/2 dijela i nalaganje apelantici da 1/2 dijela predmetnog stana preda tužiteljima u posjed bilo suprotno samoj svrsi radi koje je zaključen ugovor.

12. Istaknuto je da okolnost da je Miroslav Majstorovć postupao suprotno prinudnim propisima i moralu, te zaključio predmetni ugovor, iako je punomoć jedne ugovorne strane, suvlasnika stvari sa 1/2 dijela, prestala uslijed smrti, po ocjeni ovog suda nema za posljedicu samo djelimičnu ništavnost ugovora kako je to pogrešno utvrdio drugostepeni sud. Po mišljenju Vrhovnog suda pravilna primjena materijalnog prava nalaže da se utvrdi ništavost spornog ugovora u cijelosti, te da se slijedom toga apelantica obaveže na predaju u posjed stana kako se to tužbenim zahtjevom tražilo, a koji je pravilno usvojio prvostepeni sud. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da je shodno utvrđenom činjeničnom stanju apelantica u posjedu predmetnog stana, kao i da je na tužitelje kao zakonske nasljednike Fadile Subašić, momentom smrti prešla njena zaostavština, to je po mišljenju Vrhovnog suda prvostepenom presudom pravilno apelantica obavezana da im preda u posjed predmetni stan.

13. Istaknuto je da nije sporno da je u ugovoru o kupoprodaji navedeno da je ugovorena cijena u cjelosti isplaćena prodavcima na ruke punomoćnika prije notarske obrade. Međutim, kako shodno činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda proizlazi da iznos od 30.000,00 KM (na ime kupoprodajne cijene) nije isplaćen tužiteljima, a za sporni ugovor je utvrđeno da je apsolutno ništav, to su po mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sud pravilno utvrdili da u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredbe člana 104. stav 1. ZOO.

14. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da je Vrhovni sud zanemario činjenicu da su prvotužitelj i Fadila Subašić suvlasnici predmetnog stana sa po 1/2 dijela i da svaki od suvlasnika može bez ograničenja raspolagati svojim suvlasničkim dijelom, te da prvotužitelj nikada nije opozvao svoju punomoć izdatu punomoćniku Miroslavu Majstoroviću niti da je navedena punomoć prestala na neki drugi način. Dalje navodi da je sud zanemario činjenicu da je predmetni ugovor izvršen u cijelosti tako što je kupac isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu a prodavci predali kupcu predmetni stan u posjed i raspolaganje slobodan od lica i stvari. Također po mišljenju apelantice osporenom presudom nije odlučeno ni o restituciji kao posljedici ništavosti ugovora. Ukazuje da Vrhovnom sudu nije upitno da su se tužitelji tek poslije 12 godina od izdavanja spornih punomoći i napuštanja Banjaluke sjetili da imaju stan u Banjaluci koji potražuju tužbenim zahtjevom. U odnosu na zahtjev za donošenje privremene mjere navodi da će zbog proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda apelantica kao vlasnik ostati bez posjeda predmetnog stana koji predstavlja njen dom u kojem živi sa porodicom i da će praktično završiti na ulici čime će za nju nastupiti neotklonjive posljedice.

15. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

16. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

17. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

18. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2675/16 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio