Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4259/13 (S.H.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Kazna
- Pritvor
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 207
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 152
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4259/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4259/13, rješavajući apelaciju S. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. H. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 010458 13 Kž 3 od 31. jula 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 010458 13 K od 26. aprila 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. S. H. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa E. P., advokat iz Kalesije, podnio je, 14. oktobra 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 010458 13 Kž 3 od 31. jula 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 010458 13 K od 26. aprila 2013. godine.
2. Od apelanta je zatraženo 1. jula 2016. godine da dopuni apelaciju što je on i učinio 11. jula 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatraženo je 1. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je odgovor dostavio 6. jula, a Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo 7. jula 2016. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 K 010458 13 K od 26. aprila 2013. godine, donesenom u krivičnom predmetu protiv apelanta zbog dva krivična djela silovanja iz člana 203. stav 6. u vezi sa stava 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) koja su mu optužnicom stavljena na teret, apelanta oglasio krivim da je na način bliže opisan u izreci presude počinio krivično djelo spolni odnošaj s djetetom iz člana 207. stav 1. KZFBiH pa mu je izrekao kaznu zatvora od pet godina. Na osnovu člana 57. stav 1. KZFBiH apelantu je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 28. oktobra 2012. godine do 28. novembra 2012. godine i od 17. decembra 2012. godine pa nadalje.
7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je na osnovu uvida u izvod iz matične knjige rođenih utvrđeno da je oštećena maloljetna A. O. dijete, u smislu člana 2. stav 9. KZFBiH. Nadalje, iz obrazloženja presude, pored ostalog proizlazi da je sud na glavnom pretresu prethodno saslušao: A. R. po zanimanju pedolog, razvojni psiholog psihoterapeut, u označenom centru za terapiju i rehabilitaciju, koja je preporučila da oštećena A. O. ne daje iskaz na glavnom pretresu, a nikako da se ispituje u prisustvu apelanta; vještaka E. T. dipl. psihologa, koja je, također, preporučila da se oštećena A. O. poštedi davanja ponovnog iskaza; te vještaka dr. K. B. ljekar specijalista za neuropsihijatriju, koji, također, nije preporučio saslušanje oštećene A. O. na glavnom pretresu. Međutim, sud je odlučio da oštećenu A. O. neposredno sasluša na glavnom pretresu jer je ocijenio da je to neophodno radi potpunog utvrđivanja odlučnih činjenica, s tim da je apelant udaljen, uz njegovu i saglasnost njegovog branioca. Oštećena A. O. je ispitana uz pomoć psihoterapeuta A. R. u skladu sa članom 100. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) i njen iskaz je detaljno interpretiran u obrazloženju presude. U suštini, oštećena A. O. je tvrdila da joj je apelant prijetio, odnosno da je bila u strahu i pod prijetnjom za svoj i život svoje majke, da je po nagovoru apelanta napala majku nožem, da joj je apelant prijetio da nikom, odnosno policiji ne smije ništa reći. Također, na glavnom pretresu je reporoduciran i video i audiosnimak saslušanja oštećene A. O. u Kantonalnom tužilaštvu, te je utvrđeno da je u zapisnik, sačinjen tom prilikom, vjerno unijet njen iskaz.
8. Kantonalni sud je iskaz oštećene A. O. prihvatio u dijelu u kojim je tvrdila da apelant s njom izvršio više spolnih odnosa, jer je njen iskaz u ovom dijelu, potvrđen izjavom vještaka sudskomedicinske struke i medicinskom dokumentacijom.
9. Nadalje, na osnovu provedenih dokaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženju presude, Kantonalni sud je zaključio da tužilaštvo nije dokazalo van razumne sumnje da je apelant, na način opisan u optužnici, oštećenu A. O. prinudio na obljubu ili neku drugu spolnu radnju upotrebom sile ili prijetnjom da će neposredno napasti na život i tijelo njene majke, niti je dokazano da je obljuba izvršena na naročito svirep ili ponižavajući način, odnosno da je apelant počinio u sticaju dva krivična djela silovanja iz člana 203. stav 6. u vezi stava 2. KZFBiH što mu je optužnicom stavljeno na teret.
10. Kantonalni sud je na osnovu savjesne ocjene svih provedenih dokaza zaključio da je dokazano da je apelant u označenom vremenu i mjestu, u više navrata izvršio spolni odnos a oštećenom A. O. iako je znao da je ona dijete, jer je živio u vanbračnoj zajednici sa njenom majkom i zajedno su proslavili rođendan oštećene A. O.
11. Po ocjeni Kantonalnog suda u apelantovim radnjama stekla su se obilježja krivičnog djela spolnog odnosa s djetetom iz člana 207. stav 1. KZFBiH. Prilikom odmjeravanja kazne zatvora, sud je cijenio kao olakšavajuću okolnosti činjenicu da je apelant otac dvoje maloljetne djece, a kao otežavajuće okolnosti da je osuđivan i da je iskoristio i zloupotrijebio okolnost da je maloljetna A. O. kćerka žene s kojom je zasnovao vanbračnu zajednicu, pa je uzimajući u obzir težinu učinjenog krivičnog djela, stepen krivice optuženog apelanta i jačinu povrede zaštićenog dobra, zaključio da je kazna zatvora u trajanju od pet godina adekvatna i da će se tom kaznom ostvariti svrha kažnjavanja iz člana 42. KZFBiH.
12. Kantonalni sud je Rješenjem broj 03 0 K 010458 13 Kv 2 od 26. aprila 2013. godine produžio pritvor apelantu koji po ovom rješenju može trajati najduže još devet mjeseci. U obrazloženju rješenja je ukazano da je sud, rukovodeći se članom 302. u vezi sa članom 152. stav 1. ZKPFBiH zaključio da je radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka neophodno produžiti pritvor apelantu. U vezi s tim je ukazano da je apelant oglašen krivim za krivično djelo spolnog odnosa s djetetom iz člana 207. stav 1. KZFBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, da je živio u vanbračnoj zajednici sa majkom malodobne oštećene i tu okolnost iskoristio i u više navrata izvršio sporne radnje sa malodobnom oštećenom.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 03 0 K 010458 13 Kž 3 od 31. jula 2013. godine odbio kao neosnovane apelantovu i žalbu Kantonalnog tužilaštva i potvrdio prvostepenu presudu.
14. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant žalbu izjavio samo zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, ali da je, po ocjeni Vrhovnog suda, u obrazloženju žalbenih navoda iznijeta i tvrdnja da se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela vanbračne zajednice sa mlađim maloljetnikom iz člana 216. KZFBiH. Vrhovni sud je ovaj navod ocijenio neosnovanim jer činjenični opis djela nije sadržao naznaku da je apelant živio u vanbračnoj zajednici sa oštećenom A. O., te imajući u vidu da ne radi o mlađoj maloljetnici nego djetetu, u smislu člana 2. stav 9. KZFBiH.
15. Nadalje, iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi i da su i Kantonalno tužilaštvo i apelant prvostepenu presudu osporavali zbog odluke o kazni, a Kantonalno tužilaštvo i zbog povrede krivičnog zakona smatrajući da apelanta treba oglasiti krivim za krivično djela silovanja iz člana 203. stav 6. u vezi stava 2. KZFBiH, za koje je bio optužen, te ga kazniti kaznom zatvora u dužem trajanju. U vezi s ovim navodima Kantonalni sud je prvenstveno ukazao da radnje za koje je apelant oglašen krivim prvostepenom presudom ne sadrže obilježja krivičnog djela silovanja. Vrhovni sud je nadalje neosnovanim ocijenio tvrdnje Kantonalnog tužilaštva da su u nedovoljnoj mjeri došle do izražaja otežavajuće okolnosti. U vezi s tim je ukazano da je za krivično djelo iz člana 207. stav 1. KZFBiH zakonom propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, pa da je u izrečenoj kazni zatvora od pet godina u dovoljnoj mjeri došla do izražaja ranija osuđivanost apelanta i okolnost da je djelo učinio iskoristivši i zloupotrijebivši činjenicu da je oštećena A. O. kćerka žene s kojom je zasnovao vanbračnu zajednicu, a što svakako povećava apelantovu krivnju.
16. Imajući u vidu navedene otežavajuće okolnosti, Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelantove žalbene navode da u izrečenoj kazni nisu u dovoljnoj mjeri došle do izražaja olakšavajuće okolnosti: priznanje djela i njegova porodična situacija. Nadalje, neosnovanim je ocijenjen i apelantov žalbeni navod o doprinosu oštećene učinjenju djela kao olakšavajućoj okolnosti. Navodna inicijativa oštećene A. O. ne može se cijeniti kao olakšavajuća okolnost jer se propisivanje u članu 207. KZFBiH spolnog odnosa s djetetom kao krivičnog djela i kažnjavanje učinitelja tog krivičnog djela zasniva na krivičnopravnom stanovištu da dijete, s obzirom na svoj uzrast i dostignutu socijalnu i emocionalnu zrelost, nije sposobno donijeti slobodnu odluku u pogledu vršenja spolnog odnosa ili s njim izjednačene spolne radnje. U tom smislu ukazivanje apelanta na ponašanje oštećene A. O. prilikom vršenja uviđaja ocijenjeno je bez značaja. Nadalje, netačnom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da mu se kao otežavajuća okolnost nije moglo cijeniti to što je za izvršenja djela iskoristio okolnost što je sa majkom oštećene živio u vanbračnoj zajednici jer da je ta vanbračna zajednica bila prekinuta. S tim u vezi je ukazano da iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je vanbračna zajednica postojala i u vrijeme kada je apelant izvršio spolni odnos s oštećenom. Nadalje, s obzirom na višestruku osuđivanost, neosnovanim je ocijenjen i žalbeni navod da ta okolnost nije mogla biti cijenjena kao otežavajuća samo zbog toga što se ne radi o osudama za istovrsna krivična djela. Također, za odmjeravanje kazne bez značaja je ocijenjen navod da apelant nije prisilio oštećenu na obljubu, s obzirom za koje je krivično djelo oglašen krivim prvostepenom presudom. Najzad, Vrhovni sud je ukazao da žalbeni navodi o navodnim ranijim seksualnim iskustvima oštećene A. O. ne mogu uopće biti predmet razmatranja jer, u skladu sa članom 279. stav 1. ZKPFBiH, oštećenog krivičnim djelom nije dopušteno ispitivati o njegovom spolnom životu prije počinjenog krivičnog djela, koje je predmet postupka, te da niti jedan dokaz koji se iznosi da bi pokazao ranije spolno iskustvo, ponašanje ili spolnu orijentaciju oštećenog neće biti prihvaćen.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
18. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost jer je zadržan u pritvoru i nakon pravosnažnosti njegove osuđujuće presude, a što je, kako tvrdi, protivno zakonu i Evropskoj konvenciji.
19. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je Kantonalni sud „prilikom donošenja odluke djelovao relativno pristrasno“, pod pritiskom i utjecajem A. R., psihoterapeuta u označenom centru za terapiju i rehabilitaciju, saslušane u svojstvu svjedoka, kao i označenog centra za socijalni rad. U prilog navedenom, apelant je istakao da je oštećena A. O. nakon razgovora sa psihoterapeutom A. R. promijenila svoj iskaz, da je ovu činjenicu konstatirao i sam Kantonalni sud, a što je, u konačnici možda i doprinijelo donošenju odluke drugačije od one koja je trebala biti donijeta. Također, povreda navedenog prava po apelantovom mišljenju ogleda se i u neujednačenoj sudskoj praksi u dijelu koji se odnosi na izricanje kazne zatvora za krivično djelo za koje je osuđen. S tim u vezi, apelant je ukazao da u sudskoj praksi postoje presude kojima su izrečene daleko blaže kazne zatvora za isto krivično djelo učinjeno pod znatno težim i dramatičnijim okolnostima. Apelant tvrdi da je u žalbi na prvostepenu presudu ukazivao na ovu, za njega značajnu činjenicu, a što je Vrhovni sud odbio kao neosnovano iako, po njegovom mišljenju ne može biti bez značaja ukazivanje na neujednačenost sudske prakse zbog koje je za isto krivično djelo neko osuđen na pet a neko na jednu godinu zatvora.
20. Na traženje Ustavnog suda apelant je dostavio rješenje o produženju pritvora (za dva mjeseca) od 9. aprila 2013. godine i rješenje o produženju pritvora za najduže još devet mjeseci od 26. aprila 2013. godine.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da se u vezi s apelantovim tvrdnjama da je i oštećena malodobna A. O. doprinijela izvršenju krivičnog djela poziva na razloge i obrazloženja iz svoje odluke u povodu identičnog žalbenog navoda. U vezi sa apelantovom tvrdnjom o neujednačenoj sudskoj praksi u pogledu izricanja kazne za istovjetno krivično djelo, Vrhovni sud je istakao da je za konkretno krivično djelo propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina, a što je već dovoljno i zbog čega je i očekivano da izrečene kazne zatvora budu različite, a u skladu sa utvrđenim otežavajućim i olakšavajućim okolnostima. U vezi sa tvrdnjom o pristrasnom djelovanju Kantonalnog suda pod utjecajem i pritiskom A. R. psihoterapeuta iz označenog centra, ukazano je da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda jasno proizlazi koji navodi ovog svjedoka su prihvaćeni, a koji ne, kao i razlozi kojim se sud pri tom rukovodio. Najzad, Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio i tvrdnje o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti ukazujući na član 152. stav 6. ZKPFBiH.
22. Kantonalni sud se u odgovoru na apelaciju pozvao na razloge i obrazloženja iz svoje odluke.
23. Kantonalno tužilaštvo je neosnovanim ocijenilo apelantove tvrdnje u pogledu izrečene kazne zatvora smatrajući da je apelantu odmjerena kazna zatvora u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama. U vezi sa tvrdnjom o nezakonitom lišavanju slobode ukazano je da je apelantu pritvor produžen nakon donošenja prvostepene presude rješenjem od 26. aprila 2013. godine, a da su razlozi za produženje pritvora zasnovani na članu 152. ZKPFBiH.
V. Relevantni propisi
24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“, br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Značaj izraza u ovom zakonu (…) (9) Dijete je, u smislu ovog zakona, osoba koja nije navršila četrnaest godina života.
(…) Član 49.
Opća pravila za odmjeravanje kazne (1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.
(…) Član 207.
Spolni odnošaj s djetetom (1) Ko izvrši spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju s djetetom, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina.
(…)
25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH”, br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 100.
Tok saslušanja svjedoka (...)
(4) Prilikom saslušanja maloljetne osobe, naročito ako je ona oštećena krivičnim djelom, postupit će se obazrivo da saslušanje ne bi štetno utjecalo na psihičko stanje maloljetnika. Saslušanje maloljetne osobe, izvršit će se uz pomoć psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe.
(5) Oštećenog krivičnim djelom nije dozvoljeno ispitivati o njegovom seksualnom životu prije izvršenog krivičnog djela, a ako je takvo ispitivanje obavljeno - na takvom iskazu ne može se zasnivati sudska odluka.
(6) S obzirom na životnu dob, tjelesno i duševno stanje ili druge opravdane interese svjedok se može saslušati putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka na način da mu stranke i branitelj mogu postavljati pitanja bez prisustva u prostoriji gdje se svjedok nalazi. Za potrebe takvog ispitivanja može se odrediti stručna osoba.
(...)
Član 104.
Snimanje saslušanja svjedoka audio ili vizuelnim sredstvima Saslušanje svjedoka se može snimati audio ili audiovizuelnim sredstvima u svim fazama postupka. Saslušanje se mora snimiti u slučajevima kada se radi o maloljetnim osobama koje nisu navršile šesnaest godina života i koje su oštećene krivičnim djelom, kao i ako postoje osnove za bojazan da se svjedok neće moći saslušati na glavnom pretresu.
Član 152.
Pritvor poslije izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud može optuženom odrediti odnosno produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca. U ovim slučajevima donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(…) (3) Poslije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke.
(4) Na zahtjev optuženog, koji se poslije izricanja kazne zatvora nalazi u pritvoru, sudija, odnosno predsjednik vijeća može optuženog rješenjem da uputi u ustanovu za izdržavanje kazne i prije pravosnažnosti presude.
(5) Pritvor se uvijek ukida istekom izrečene kazne.
(6) Optuženi koji se nalazi u pritvoru a presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora je postala pravomoćna, ostat će u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najduže do isteka trajanja izrečene kazne.
Član 279.
Posebna pravila o dokazima u slučajevima seksualnih delikata (1) Oštećenog krivičnim djelom nije dopušteno ispitivati o njegovom spolnom životu prije počinjenog krivičnog djela koje je predmet postupka. Niti jedan dokaz koji se iznosi da bi pokazao ranije spolno iskustvo, ponašanje ili spolnu orijentaciju oštećenog neće se prihvatiti.
(...)
(4) Prije prihvatanja dokaza u skladu s ovim članom obavit će se odgovarajuće saslušanje s koga je isključena javnost.
(5) Zahtjev, prateća dokumentacija i zapisnik sa saslušanja čuvaju se zapečaćeni u posebnom omotu, osim ako sud ne odredi drugačije.
Član 302.
Pritvor poslije izricanja presude Za određivanje, produženje ili ukidanje pritvora poslije objavljivanja presude do njene pravomoćnosti primjenjivat će se odredba člana 152. ovog zakona.
Član 305.
Sadržaj presude (…) (8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uvjetnu osudu ili da treba izreći mjeru sigurnosti ili oduzimanje imovinske koristi.
(...)
Član 313.
Povrede Krivičnog zakona Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen po pitanju:
(…)
e) da li je odlukom o kazni ili uvjetnoj osudi, odnosno odlukom o mjeri sigurnosti ili o oduzimanju imovinske koristi prekoračeno ovlaštenje koje sud ima po zakonu;
f) da li su pravilno primijenjene odredbe o uračunavanju pritvora i izdržane kazne VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 K 010458 13 Kž 3 od 31. jula 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. augusta 2013. godine, a apelacija je podnesena 14. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant pobija presude Vrhovnog i Kantonalnog suda tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
31. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
32. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;
(…)
33. U konkretnom slučaju apelantu je produžena mjera pritvora rješenjem Kantonalnog suda od 26. aprila 2013. godine, a nakon donošenja presude istog suda kojom je apelantu za konkretno krivično djelo izrečena kazana zatvora u trajanju od pet godina. U vrijeme donošenja presude Vrhovnog suda, tj. 31. jula 2013. godine koja je postala pravosnažna danom donošenja i protiv koje nije moguće izjaviti žalbu, apelant se po naprijed navedenom rješenju nalazio u pritvoru. Shodno navedenom, proizlazi da lišavanje slobode potpada pod izuzetak iz člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije.
34. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja „osuđujuće presude”, pri čemu se fraza „osuđujuća presuda” ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi, Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, Serija A, broj 7, stav 9). Također, „zakonitost” pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu sa domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom. Dalje, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, Serija A, broj 63, stav 35).
35. U konkretnom slučaju apelant je presudom Kantonalnog suda od 26. aprila 2016. godine oglašen krivim da je počinio navedeno krivično djelo pa mu je izrečena kazna zatvora od pet godina. Kao direktna posljedica takve presude, apelantu je rješenjem istog suda od 26. aprila 2013. godine produžena mjera pritvora koja po ovom rješenju može trajati najduže devet mjeseci. Najzad, pritvor određen po ovom rješenju nije protekao ni u vrijeme donošenja presude Vrhovnog suda 31. jula 2013. godine kojom je osuđujuća presuda Kantonalnog suda u cjelini potvrđena.
36. Ustavni sud podsjeća da je članom 152. stav 1. ZKPFBiH propisano da sud može, kada izrekne presudu na kaznu zatvora, odrediti ili produžiti pritvor ukoliko je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca, a stavom 3. istog člana da pritvor u ovom slučaju može trajati najduže do devet mjeseci. Najzad, stavom 6. navedenog člana propisano je da će optuženi koji se nalazi u pritvoru, a presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora je postala pravosnažna, ostati u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najduže do isteka trajanja izrečene kazne.
37. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1505/15 od 30. juna 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), u kontekstu ispitivanja apelacionih navoda vezanih za osporena rješenja kojim je apelantu u tom predmetu nakon izricanja presude produžen pritvor za devet mjeseci, razmatrajući navedena zakonska rješenja, ukazao (vidi, tačka 32): „(…)Ovo zakonsko rješenje ukazuje da se radi o novoj vrsti pritvora vezanog za novu fazu krivičnog postupka nakon izricanja prvostepene presude. Preduvjet za određivanje pritvora je da je izrečena presuda kojom se optuženi proglašava krivim i kojom je izrečena kazna zatvora. Međutim, to ne znači da se prilikom primjene ove odredbe, pored okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinioca, ne mogu razmatrati i osnovi iz člana 146. stav 1. tač. a), c) i d) ZKPFBiH koji su relevantni u svakoj fazi krivičnog postupka, već da se okolnosti vezane za ove pritvorske osnove razmatraju u vezi sa svim drugim činjenicama, odnosno okolnostima koje se mogu podvesti pod zakonski pojam okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela, odnosno okolnosti vezanih za ličnost učinioca. Pri tome stvar je ocjene suda u svakom konkretnom slučaju koje su to činjenice koje se mogu podvesti pod pojam okolnosti koje su vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno okolnosti koje su vezane za ličnost učinioca, kao i da li one imaju utjecaj na nesmetano vođenje krivičnog postupka.“
38. U konkretnom slučaju, sudovi su svoju odluku o neophodnosti produženja pritvora apelantu nakon izricanja prvostepene presude, zbog okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela i ličnosti optuženog, zasnovali na činjenici da je apelant prvostepenom presudom osuđen na bezuslovnu kaznu zatvora zbog krivičnog djela spolni odnos s djetetom iz člana 207. stav 1. KZFBiH, da je apelant živio u vanbračnoj zajednici sa majkom malodobne oštećene i da je tu okolnost iskoristio i u više navrata izvršio spolni odnos sa malodobnom oštećenom, da je prema iskazu malodobne oštećene apelant ranije izvršio spolni odnos sa još jednom djevojčicom sa čijom majkom je živio u vanbračnoj zajednici. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud pritvorske razloge u smislu člana 152. ZKPFBiH obrazložio na način koji ne upućuje na zaključak da je takva odluka donesena proizvoljno i bez odgovarajućeg obrazloženja (vidi, mutatis mutandis, naprijed citiranu, Odluku broj AP 1505/15, tač. 33. i 34).
39. Imajući u vidu navedene stavove Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanom apelantovu tvrdnju da je u okolnostima konkretnog slučaja njegovo zadržavanje u pritvoru i nakon donošenja presude Vrhovnog suda protivno zakonu i Evropskoj konvenciji.
40. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glas
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
43. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
44. Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je Kantonalni sud postupao pristrasno, tj. pod pritiskom i utjecajem A. R., psihoterapeuta u označenom centru za terapiju i rehabilitaciju, kao i pod pritiskom označenog centra za socijalni rad. U prilog navedenom, apelant je istakao da je oštećena A. O. nakon razgovora sa psihoterapeutom A. R. promijenila svoj iskaz, da je ovu činjenicu konstatirao i sam Kantonalni sud, a što je, u konačnici možda i doprinijelo donošenju odluke drugačije od one koja je trebala biti donijeta, posebno u pogledu izrečene kazne zatvora koja je, po njegovim tvrdnjama previsoko određena. U vezi s tim, apelant je ukazao i na neujednačenost sudske prakse u pogledu izricanja kazne zatvora za krivično djelo za koje je osuđen, a zbog čega, također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
45. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi je apelant prvostepenu presudu osporavao samo u pogledu odluke o kazni, te da s tim u vezi, nije ukazivao da je kazna zatvora previsoko određena, kako je i u žalbi tvrdio, zbog eventualnog pristranog postupanja Kantonalnog suda, pod utjecajem i pritiskom A. R. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je usvojen stav da prigovori o kršenju ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi, Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine). S obzirom da je apelant prvostepenu presudu osporavao zbog odluke o kazni, što je bio i njegov suštinski navod, Ustavni sud smatra da, u smislu naprijed citiranog stava, u okolnostima konkretnog predmeta, ne postoji prepreka da ispita apelantove navode o eventualnoj pristranosti suda, iako apelant na njih izričito nije ukazivao u svojoj žalbi na prvostepenu presudu zbog odluke o kazni. Ovo iz razloga što razmatranje navoda o pristrasnosti suda u vezi s iskazom A. R. pedologa, razvojnog psihologa i psihoterapeuta, koja je preporučila da oštećena ne daje iskaz, može u konačnici imati svoje reperkusije i na odluku o kazni.
46. U vezi sa djelom apelantovih navoda o povredi principa nepristrasnosti suda, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. Dakle, sudijina lična nepristrasnost se mora pretpostaviti, sve dok se suprotno ne dokaže (vidi Evropski sud, Wettstein protiv Švajcarske, presuda od 21. decembra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-XII, stav 43). S druge strane, objektivna nepristrasnost se ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan.
47. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je radi ocjene da li je maloljetna oštećena A. O. sposobna da prisustvuje glavnom pretresu i da svjedoči, sud na glavnom pretresu pored ostalih, ispitao, i A. R. pedologa, razvojnog psihologa i psihoterapeuta u označenom centru za terapiju i rehabilitaciju, a koja je preporučila da oštećena na glavnom pretresu ne daje iskaz. Na ovu okolnost ispitani su i vještak E. T., diplomirani psiholog i vještak dr. K. B. ljekar specijalista za neuropsihijatriju, koji također nisu preporučili saslušanje oštećene na glavnom pretresu, odnosno da se to eventualno učini u odsustvu apelanta. Nadalje, iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je oštećena A. O. i pored naprijed navedenih mišljenja, saslušana i unakrsno ispitana na glavnom pretresu. Nadalje, saslušanju i unakrsnom ispitivanju nije prisustvovao apelant, koji se zajedno sa svojim braniocem saglasio da bude udaljen, ali je saslušanju i unakrsnom ispitivanju malodobne oštećene prisustvovao apelantov branilac. Nadalje, na glavnom pretresu reproduciran je i video i audio zapis saslušanja oštećene A. O. sačinjen u Kantonalnom tužilaštvu. Nadalje, iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je iskazu oštećene poklonjena vjera u dijelu kojim je tvrdila da je apelant s njom izvršio više spornih radnji što je potvrđeno i iskazom vještaka sudske medicine i medicinskom dokumentaciju. Najzad, ni u toku postupka pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji, apelant nije osporavao da je s oštećenom A. O. i preduzeo sporne radnje koje su mu stavljene na teret i koje se kvalificirane kao krivično djelo iz člana 207. stav 1. KZFBiH za koje je oglašen krivim. Slijedom navedenog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da je Kantonalni sud postupao pristrasno i pod pritiskom A. R., psihoterapeuta u označenom centru za terapiju i rehabilitaciju, kao i pod pritiskom označenog centra za socijalni rad, te s tim u vezi da činjenica da je oštećena A. O., kako apelant tvrdi, promijenila svoj iskaz, na bilo koji način dovodi u pitanje pristranost Kantonalnog suda i da je bila od utjecaja na donošenje osporene presude, odnosno da bi rezultiralo kako tvrdi „donošenjem odluke drugačije od one koja je trebala biti donijeta“, posebno u pogledu izrečene kazne zatvora koja je, po njegovim tvrdnjama previsoko određena.
48. Nadalje, apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog neujednačene sudske prakse u pogledu izricanja kazne zatvora za krivično djelo za koje je osuđen. U vezi s tim, apelant je ukazao da u sudskoj praksi postoje presude kojima su izrečene daleko blaže kazne zatvora za isto krivično djelo učinjeno pod znatno težim i dramatičnijim okolnostima. Apelant tvrdi da je u žalbi na prvostepenu presudu ukazivao na ovu, za njega značajnu činjenicu, a što je Vrhovni sud odbio kao neosnovano iako, po njegovom mišljenju ne može biti bez značaja ukazivanje na neujednačenost sudske prakse zbog koje je za isto krivično djelo neko osuđen na pet, a neko na jednu godinu zatvora.
49. U vezi sa ovim dijelom apelantovih navoda Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda koja odražava princip vezan za pravilno administriranje pravde, presude sudova i tribunal trebaju adekvatno iznijeti razloge na kojim su zasnovane (vidi Evropski sud, Papon protiv Francuske, aplikacija broj 64666/01, Odluka o dopustivosti od 15. januara 2001. godine). Mjera u kojoj će se primjenjivati obaveza davanja razloga može varirati u zavisnosti od prirode odluke i zbog toga pitanje da li je sud propustio da ispuni obavezu davanja razloga mora biti utvrđena u okolnostima svakog konkretnog slučaja (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994, stav 29, serija A, broj 303-A; Higgins i drugi protiv Francuske, presuda od 19. februara 1998. godine, Izvještaji 1998-I, p. 60, stav 42). Domaći sudovi s dovoljno jasnoće trebaju ukazati na osnove na kojim su zasnovali svoju odluku tako da licu u pitanju omoguće efikasno korištenje dostupnih pravnih lijekova (vidi Evropski sud, Hadjianastassiou protiv Grčke, presuda od 16. decembra 1992. godine; Boldea protiv Rumunije, presuda od 15. maja 2007. godine). Osim toga, obrazložena odluka služi da stranama u postupku pokaže da su bile saslušane i tako doprinosi da odluka bude prihvaćena s više spremnosti od strane u pitanju. Također, obrazložena odluka znači da ona mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i da zaštićuje pravo na odbranu.
50. Ustavni sud podsjeća da je odlika krivičnog postupka stroga individualizacija krivičnopravnih radnji koje se stavljaju na teret optuženom kao i individualizacija kazne (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5922/10 od 10. aprila 2014. godine, tačka 36, dostupna na www.ustavnisud.ba), te da sud pri odmjeravanju kazne svakom optuženom primjenjuje opća pravila za odmjeravanje kazne propisane zakonom, a ne sudsku praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2231/08 od 9. marta 2011. godine, tačka 8, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da sud u svakom konkretnom krivičnom predmetu počinitelju krivičnog djela odmjerava kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (član 49. KZFBiH), koje su po svojoj prirodi u svakom slučaju individualne. Suprotno tumačenje dovelo bi do zaključka da svim licima koja su osuđena za isto krivično djelo treba izreći identičnu kaznu što ne stoji i što nema uporište u pozitivnom zakonodavstvu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1538/07 od 8. septembra 2009. godine, točka 14, dostupna na www.ustavnisud.ba).
51. Ustavni sud zapaža da je članom 49. KZFBiH propisano da će sud učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja. U konkretnom apelant oglašen krivim za krivično djelo iz člana 207. stav 1. KZFBiH za koje je propisana kazna zatvora od jedne do osam godina. Osporenim presudama apelantu je izrečena kazna zatvora od pet godina, tj. unutar zakonskog okvira. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi prilikom odmjeravanja izrečene kazne zatvora, cijenili okolnosti koje su kvalificirali kao olakšavajuće, odnosno otežavajuće, a na kojim su zasnovali odluku o trajanju kazne zatvora. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda detaljno ispitani apelantovi navodi u vezi sa okolnostima za koje je tvrdio da su trebale biti cijenjene kao olakšavajuće, te dati iscrpni razlozi i obrazloženja zbog čega se u konkretnom slučaju apelantove tvrdnje u ovom dijelu ne mogu prihvatiti kao osnovane. Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se redovni sudovi prilikom odmjeravanja kazne zatvora zanemarili opća pravila o odmjeravanju kazne i shodno njima izvršili njenu individualizaciju, s čim u vezi su ponudili i detaljne razloge i obrazloženja, a zbog čega nisu mogle biti prihvaćene kao osnovane ni apelantove tvrdnje da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog neujednačene sudske prakse u pogledu izricanja kazne zatvora.
52. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da apelantovo zadržavanje u pritvoru nakon donošenja konačne osuđujuće odluke nije bilo zakonito.
54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da apelant nije uživao garancije pravičnog postupka pred nepristrasnim sudom, te kada su u obrazloženjima odluka redovnih sudova dati iscrpni razlozi i obrazloženja iz kojih proizlazi da su se redovni sudovi pri odmjeravanju kazne rukovodili općim pravilima o odmjeravanju kazne i shodno njima izvršili njenu individualizaciju cijeneći okolnosti konkretnog slučaja u granicama i na način propisanim zakonom.
55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman