Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2092/16 ("Karavan" d.o.o. Sokolac)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2092/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2092/16, rješavajući apelaciju "Karavan" d.o.o. Sokolac, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Karavan" d.o.o. Sokolac, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 027979 15 Rev od 2. februara 2016.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Karavan" d.o.o. Sokolac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 13. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 027979 15 Rev od 2. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da izvrši povrat dijela kupoprodajne cijene i naknadi štetu tužitelju („Scania BH“ d.o.o. Sarajevo) u određenom novčanom iznosu, iz osnova djelimično raskinutog ugovora o kupoprodaji određenog vozila.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da iz utvrđenja prvostepenog suda slijedi da je tužitelj sa apelantom zaključio ugovor o kupoprodaji četiri rabljena vozila, sa namjerom njihove dalje prodaje, da je navedenim ugovorom kupljeno i predmetno vozilo, da je tužitelj vozilo platio i da je to vozilo bilo predmet dalje kupoprodaje između tužitelja i firme „Livnoputevi“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: kupac), da je kupac preuzeo vozilo od tužitelja i podnio zahtjev za registraciju predmetnog vozila nadležnom MUP Livno, te da je obaviješten o zabrani otuđenja (zabrana otuđenja naložena od strane Osnovnog suda Sokolac i Uprave za indirektno oporezivanje), da je tužitelj obavijestio apelanta da mu je izvršio povrat vozila, da je raskinuo predmetni ugovor o kupoprodaji vozila u dijelu koji se odnosi na konkretno vozilo, da je tužitelj uputio apelantu zahtjev za povrat dijela kupoprodajne cijene i naknadu štete. Dalje se navodi, da apelant u reviziji ističe da su pogrešno primijenjene odredbe materijalnog prava čl. 132. i 510. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a da ničim nije ukazao na koji način i iz kojih razloga, te da naprotiv, je tim odredbama upravo propisano ono čime se kod odlučenja rukovodio nižestepeni sud, a to je da su kod raskida ugovora ugovorne strane oslobođene svojih obaveza izuzev obaveza na naknadu eventualne štete (čl. 132. st. 1. ZOO), a ukoliko je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično da ima pravo da joj se vrati ono što je dala (st. 2. istog člana), te da je odredbom čl. 510. st. 1. ZOO propisano da se u slučaju oduzimanja stvari od kupca ugovor raskida po samom zakonu. Vrhovni sud je konstatovao, da apelant u reviziji nije objasnio u čemu se sastoji pogrešna primjena navedenog materijalnog prava, niti je to sudu prihvatljivo, u situaciji kada je od PS Sokolac naloženo da vozilo ne može biti predmet odjave zbog zabrane otuđenja istog naložene od Osnovnog suda u Sokolcu i Uprave za indirektno oporezivanje. Vrhovni sud, također konstatuje, da je apelant u reviziji isticao da je pogrešno primijenjena odredba čl. 515. st. 1. ZOO, jer je u ovom slučaju pravo kupca (tužitelja) po osnovu pravnih nedostataka ugašeno istekom godine dana od saznanja za postojanje prava trećeg, ali po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno ocijenio taj žalbeni prigovor apelanta, da tek prijemom zvaničnog dopisa, kojim je kupac obaviješten da ne može registrovati vozilo koje je kupio od tužitelja, su nastale posljedice u smislu odredbe čl. 508. ZOO, jer da je od tog dana sa sigurnošću utvrđeno da vozilo ima nedostatak zbog kojeg se ne može ispuniti svrha predmetnog ugovora o prodaji, te je zaključeno da nije istekla godina dana od saznanja za postojanje prava trećeg, pa da tako tužitelj nije izgubio pravo da zahtjeva povrat kupoprodajne cijene i naknadu štete zbog pravnog nedostatka, što Vrhovni sud smatra pravilnim.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2092/16 ("Karavan" d.o.o. Sokolac) | Sudska praksa | Aktio