Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4577/13 (Republika Srpska)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Ratna šteta
- Zastara
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4577/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4577/13, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Republike Srpske.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 037999 12 Gž od 18. septembra 2013.
godine.
Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika u Bijeljini, podnijela je 7. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 037999 12 Gž od 18. septembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 037999 11 P 2 od 24. februara 2012. godine. S obzirom da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19 stav 2 ranijih Pravila Ustavnog suda (uz apelaciju nisu bile dostavljene osporene presude) od apelantkinje je 28. novembra 2013. godine zatraženo da dopuni apelaciju. Apelantkinja je 6. decembra 2013. godine dostavila traženu dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Osnovnog suda zatraženo je 28. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor 9. decembra 2013. godine, a Apelacioni sud 16. decembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 037999 11 P 2 od 24. februara 2012. godine usvojen je tužbeni zahtjev Nermine Ljuca (u daljnjem tekstu: tužiteljka) te obavezana apelantkinja da tužiteljki na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika – brata, isplati iznos od 7.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana 24. februara 2012. godine pa do konačne isplate, te je obavezana apelantkinja i da tužiteljki naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je navedeno da su apelantkinja i njena majka (koja je odustala od tužbe u toku postupka) podnijele predmetnu tužbu navodeći da su majka i sestra ubijenog Nihada Zelenjakovića (u daljnjem tekstu: ubijeni) iz Brčkog koji je od apelantkinjinih vojnika ili policije 31. maja 1992. godine lišen života u mjestu Brčko. Navele su da je Rješenjem Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (privremeno sjedište Maoča) broj R-83/98 od 7. aprila 1999. godine ubijeni proglašen umrlim, da neposredni izvršilac ubistva do danas nije otkriven niti procesuiran, te da u momentu ubistva ubijeni nije bio pripadnik vojnih, policijskih niti bilo kojih drugih oružanih formacija, te je isti u evidenciji Međunarodnog komiteta Crvenog krsta kategorisan kao civilna žrtva rata zbog čega traže da im apelantkinja naknadi nematerijalnu štetu.
6. S tim u vezi Osnovni sud je naveo da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi (potvrde udruženja ubijenih i Međunarodnog Crvenog krsta) utvrdio da je „prema dostupnim informacijama i izjavama svjedoka gospodin Zelenjaković Nermin krajem maja 1992. godine iz porodične kuće odveden od strane nepoznatih uniformisanih lica pripadnika Vojske Republike Srpske od kada mu se gubi svaki trag“. Navedeno je i da je utvrđeno da on nije bio pripadnik oružanih formacija, odnosno da je kategorisan kao civilna žrtva rata jer u vrijeme kada je nastupila njegova smrt (pretpostavlja se 31. maja 1992. godine) isti nije bio pripadnik vojnih, policijskih, niti bilo kojih drugih oružanih formacija, pa je utvrđeno da je civilna žrtva rata. Osnovni sud je naveo da je, s obzirom na navedeno, predmetna šteta prouzrokovana takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, pa usljed izostanka krivičnog postupka i nepostojanja pravosnažne osuđujuće presude u krivičnom postupku, šteta koju je tužiteljka pretrjela prouzrokovana je takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava u odnosu na koja djela ne nastupa zastarjelost krivičnog gonjenja (član 100 Krivičnog zakona važećeg u vrijeme nastanka štetnog događaja), pa slijedom iznesenog ne može nastupiti ni zastarjelost potraživanja naknade štete prouzrokovane tim krivičnim djelom, istovremeno uvažavajući da odredba člana 377 ZOO-a ne isključuje mogućnost da se izuzetno (kao u konkretnom slučaju) u parničnom postupku utvrđuje da li je šteta nastala radnjama koje sadrže biće krivičnog djela. U skladu s tim, Osnovni sud je obavezao apelantkinju da tužiteljki na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene psihičke patnje zbog smrti brata isplati iznos od 7.000,00 KM, a shodno odredbi člana 201 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i u skladu je sa orijentacionim kriterijumima sudova u Distriktu pri čemu je navedeno da je ovakvo pravno stanovište zauzeo i Apelacioni sud u Presudi 96 0 P 007352 11 Gž od 10. 8. 2011. godine.
7. Protiv navedene presude apelantkinja je podnijela žalbu Apelacionom sudu koji je Presudom broj 96 0 P 037999 12 Gž od 18. septembra 2013. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda te istaknuto da po ocjeni ovog suda apelantkinja navodima žalbe nije dovela u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Obrazloženo je da i ovaj sud nalazi, kako je to našao i prvostepeni sud, da je u ovom sporu parnični sud ovlašćen, radi ocjene osnovanosti prigovora zastare potraživanja, utvrđivati (kao prethodno pitanje) da li je šteta prouzrokovana krivičnim djelom jer su postojale očigledne smetnje da se u konkretnim okolnostima protiv određenog počinioca provede i dovrši krivični postupak, jer je počinilac nepoznat. Kod naprijed navedenih utvrđenih činjenica, prema mišljenju Apelacionog suda, prvostepeni (parnični) sud je pouzdano utvrdio postojanje krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava jer je šteta prouzrokovana takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela iz navedene grupe krivičnih djela, pa je zastarjelost naknade štete osnovano cijenio u smislu odredbe člana 377 ZOO-a (kojom je u stavu 1 uveden pojam „odgovornog lica“ pod kojim se podrazumijeva kako učinilac krivičnog djela, tako i lice koje odgovara za štetu koja je prouzrokovana krivičnim djelom mada samo nije učinilac krivičnog djela) i pravilno našao da za konkretni zahtjev za naknadu štete zastarjelost potraživanja nije nastupila jer za krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava prema članu 100 Krivičnog zakona koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja nema zastarjelosti krivičnog gonjenja pa time ni zastare traženja naknade štete. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelantkinja smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da u konkretnom slučaju nije mogao da bude primijenjen zastarni rok iz člana 377 ZOO-a jer nema pravosnažne presude krivičnog suda, te da prvostepeni parnični sud, iako ima pravo da utvrđuje postojanje krivičnog djela pod određenim uslovima, u konkrentom slučaju to nije mogao da učini jer taj sud ničim nije obrazložio o kojim uslovima se radi budući da je navedeno prema zakonu moguće jedino ako je okrivljeni umro ili je duševno obolio, kada je amnestiran ili pomilovan ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju njegovu krivičnu odgovornost ili gonjenje.
b) Odgovor na apelaciju
9. Apelacioni sud je naveo da nije bilo kršenja apelantkinjinog prava jer je nesporno da predmetni slučaj spada u krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
10. Osnovni sud je naveo da ostaje kod razloga iznesenih u presudi koje je prihvatio i Apelacioni sud.
V. Relevantni propisi
11. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89) relevantne odredbe glase:
Član 180. st. 1. i 4.
Odgovornost usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija (1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.
(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.
Član 360. st. 1. i 2.
Opšte pravilo (1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 361. stav 1.
Kad zastarijevanje počinje teći (1) Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete (1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.
Član 377.
Potraživanje naknade štete uzrokovane krivičnim djelom (1) Kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja. (2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto vrijedi i za zastoj zastarijevanja.
12. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 17/93) relevantne odredbe glase:
Član 28.
U članu 180. st. 1. i 3. riječi: „društveno-politička zajednica“ zamjenjuju se riječju: „država“.
13. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 3/96) relevantna odredba glasi:
Član 1.
U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89) i u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakon o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93), član 180. briše se.
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 037999 12 Gž od 18. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 7. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 7. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
18. Apelantkinja pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
19. U vezi s pozivanjem apelantkinje na kršenje prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja organ javne vlasti, pa shodno tome ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 (vidi Ustavni sud Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), prema kojem svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može da podnese apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantkinjino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
21. Ustavni sud zapaža da se konkretan postupak odnosio na naknadu nematerijalne štete, dakle u postupku je odlučivano o građanskim pravima i obavezama tužiteljke i apelantkinje zbog čega je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv.
22. Ustavni sud zapaža da apelantkinja ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 377 ZOO-a, u okolnostima kada ne postoji pravosnažna presuda krivičnog suda kojom je utvrđena odgovornost lica za ubistvo tužiteljkinog brata zbog čega se rokovi iz člana 377 ZOO-a u konkretnom slučaju nisu mogli da primijene. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
23. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
24. Ustavni sud podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje raspravljao u više predmeta pa kao npr. i u predmetu broj AP 4128/10 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da u citiranoj odluci nije našao ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su, shodno odredbi člana 376 ZOO-a, odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su, između ostalog, tražili naknadu nematerijalne štete zbog ubistva njihovog bliskog srodnika tokom rata. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u tom predmetu u vezi s primjenom člana 377 ZOO-a, između ostalog, istakli da se odredba člana 377 ZOO-a može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se stoga na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376 ZOO-a (u tom predmetu kao tužena je označena takođe apelantkinja – Republika Srpska). Zatim, Ustavni sud podsjeća da je u citiranoj odluci prilikom odlučenja imao u vidu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema čijem mišljenju postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Konvencijom. Naglašeno je da je zadatak Evropskog suda da u konkretnom predmetu utvrdi da li su priroda roka o kojemu je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi Osu protiv Italije, broj 36534/97, stav 35, 11. jula 2002, već citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), broj 16924/08, stav 69, 19. jula 2011). Evropski sud je, takođe, primijetio da član 377 ZOO-a predviđa duži zakonski zastarni rok za zahtjeve za naknadu štete kad je šteta uzrokovana krivičnim djelom. Duži zakonski zastarni rok na taj način djeluje u korist žrtava zločina, dopuštajući im da potražuju naknadu štete u dužem zakonskom roku, propisanom za krivično djelo o kojem je riječ. Međutim, prema ustanovljenoj praksi domaćih sudova, taj zakonski zastarni rok primjenjiv je samo kad je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom.
25. Ustavni sud je, pozivajući se na navedeni stav, u predmetima br. AP 3979/11 i AP 2629/12 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3979/11 od 17. septembra 2014. godine i AP 2629/12 od 17. juna 2015. godine, takođe dostupne na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio apelantkinjinu apelaciju, ukinuo presudu osporenu apelacijom u tom predmetu i predmet vratio redovnom sudu na ponovni postupak. U navedenom predmetu je Apelacioni sud u žalbenom postupku usvojio žalbu tužiteljke obavezujući apelantkinju, kao nesporno pasivno legitimisanu, u smislu odredbe člana 180 ZOO-a, dakle po principu objektivne odgovornosti, na naknadu nematerijalne štete. Apelacioni sud je prilikom odlučenja, imajući u vidu raspoložive dokaze, došao do zaključka (suprotnog od onog do kojeg je došao prvostepeni sud) da je šteta nastala takvom radnjom koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela, te je uzevši u obzir okolnost da protiv počinioca nije vođen krivični postupak, te okolnost da ne postoji pravosnažno osuđujuća presuda donesena u krivičnom postupku, na osnovu svih provedenih dokaza i okolnosti konkretnog slučaja, zaključio da je šteta koju je tužiteljka pretrpjela prouzrokovana krivičnim djelom iz grupe krivičnih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, za koja ne može da nastupi zastarjelost krivičnog gonjenja, pa shodno tome ne može da nastupi ni zastarjelost potraživanja naknade štete. Apelacioni sud se pri tom pozvao na odredbe člana 377 ZOO-a koje, prema shvatanjima navedenog suda, ne isključuju mogućnost da se izuzetno, kao u konkretnom slučaju, u parničnom postupku utvrđuje da li je šteta nastala radnjama koje sadrže biće krivičnog djela.
26. Dovodeći u kontekst navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta (da je tužiteljkin brat ubijen tokom ratnih dešavanja 1992. godine od vojnih ili policijskih formacija, da nije bilo procesuiranja počinioca, niti je donesena pravosnažna presuda u krivičnom postupku), Ustavni sud smatra da se zauzeti stav iz citirane odluke br. AP 3979/11 i AP 2629/12 može u cijelosti primijeniti i na konkretan predmet, te se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz citiranih odluka br. AP 3979/11 i AP 2629/12. Dakle, imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju noviju praksu i praksu Evropskog suda zauzetu u predmetima koji su pokretali slično činjenično i pravno pitanje s aspekta primjene materijalnog prava, konkretno odredbi čl. 376 i 377 ZOO-a, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 377 ZOO-a umjesto odredbi člana 376 istog zakona.
27. Imajući i vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Ostali navodi
28. S obzirom da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom drugostepenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i apelantkinjine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi kod utvrđivanja prava na naknadu nematerijalne štete primijenili odredbe člana 377 ZOO-a umjesto odredbi člana 376 ZOO-a.
30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman