Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3665/13 (S.P.)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stjecanje bez osnova
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3665/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3665/13, rješavajući apelaciju S. P., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija S. P.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 22 0 P 002197 12 Rev od 14. maja 2013. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantkinji S. P. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.050,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantkinji S. P. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija S. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 22 0 P 002197 12 Rev od 14. maja 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 002197 10 Gž od 6. aprila 2012. godine i Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 002197 06 P od 10. februara 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. S. P. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Gordana Kunić, advokat iz Prijedora, podnijela je 23. avgusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 22 0 P 002197 12 Rev od 14. maja 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 002197 10 Gž od 6. aprila 2012. godine i Presude Opštinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 22 0 P 002197 06 P od 10. februara 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Muharema Krupića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 20. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 13. jula 2016. godine, Vrhovni sud 14. jula 2016. godine, a Opštinski sud 18. jula 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelantkinja je 25. maja 2006. godine podnijela Opštinskom sudu tužbu protiv tuženog radi naknade štete u kojoj je navela da je vlasnica i posjednica u presudi preciziranih nepokretnosti koje su u naravi starije šume sa kvalitetnim drvetom, te da je tuženi u tim šumama bez njenog znanja i odobrenja sjekao šumu za šta je saznala nakon što je, uz propisano odobrenje nadležnog organa, htjela posjeći drva za svoju potrebu zbog čega traži da sud obaveže tuženog da joj naknadi štetu zbog neosnovanog bogaćenja u iznosu od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

6. Nakon što je zatražio dostavu odgovora na tužbu od tuženog, Opštinski sud je zakazao pripremno ročište za 24. avgust 2009. godine koje je i održano, te nakon toga i dva ročišta za glavnu raspravu od kojih je jedno otkazano, a jedno održano. Opštinski sud je donio Presudu broj 22 0 P 002197 06 P od 10. februara 2010. godine kojom je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je apelantkinja tražila da sud obaveže tuženog da joj isplati iznos od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. maja 2003. godine pa do isplate, te da joj naknadi troškove postupka. Presudom je obavezana apelantkinja da tuženom na ime troškova postupka isplati iznos preciziran u presudi, a takođe je odbijen zahtjev apelantkinje za oslobađanje od plaćanja troškova parničnog postupka koji se odnose na sudsku taksu na tužbu i odluku. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je na parcelama preciziranim u presudi izvršena sječa stabala drveta, ali da apelantkinja nije dokazala da je sječu izvršio tuženi.

7. Navedeno je da je apelantkinja u svom iskazu pred sudom navela da je tuženi lice koje joj je nanijelo štetu jer je posjekao stabla u njenoj šumi, a da je tu činjenicu neposredno saznala od lugara i svjedoka poimenično navedenih u presudi, ali da poimenično navedeni lugar nije potvrdio ove apelantkinjine tvrdnje jer je naveo da nije pominjao ime lica koje je izvršilo sječu jer ne zna ko je bio u pitanju. Navedeno je i da je iz zapisnika o šumskoj šteti od 26. maja 2003. godine utvrđeno da je tom prilikom na licu mjesta utvrđeno te da se ne radi o svježoj sječi šume nego da je sječa mogla biti izvršena u periodu poslije prestanka ratnih dejstava kada još nije bila uspostavljena čuvarska služba šuma niti je bila uspostavljena vlast u opštini Sanski Most, te da se ne zna ko je sječu izvršio. Opštinski sud je naveo da se odgovornost tuženog nije mogla utvrditi ni na osnovu zapisnika o uviđaju Policijske Uprave 3 Sanski Most od 25. maja 2003. godine u kojem je navedeno da su poimenično navedeni policajci izvršili pregled predmetnog područja i ustanovili da je porušen 161 komad stabala različite debljine i starosti, a da je pregledom utvrđeno i da su panjevi dobili crnu boju što znači da se radi o starijoj sječi, te da navedeno proizlazi i iz iskaza svjedoka poimenično navedenih u presudi. S tim u vezi Opštinski sud je naveo da je odredbama člana 154 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ko drugome prouzrokuje štetu, dužan ju je nadoknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, a članom 155 istog zakona da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist). Navedeno je da prema ovim pravnim pravilima da bi postojala odgovornost nekog lica za prouzrokovanu štetu potrebno je da su ispunjeni slijedeći uslovi: postojanje štete za drugo lice, protivpravnost kojom je šteta prouzrokovana, uzročna veza između izvršene protivpravne radnje i nastale štete i da se protivpravna radnja njenom izvršiocu može pripisati u krivicu. Zbog navedenog Opštinski sud je zaključio da apelantkinja ničim nije dokazala da joj je tuženi prouzročio navodnu štetu te da, i sve da je utvrđeno da je tuženi odgovoran za navodnu štetu, to sud ne bi na osnovu dokaza koje je provela apelantkinja mogao utvrditi obim i visinu štete koja je nastala eventualnim radnjama tuženog. Ovo stoga jer iz naprijed pomenutih zapisnika proizlazi da je posječeno 161 stablo, a iz iskaza poimenično navedenih svjedoka i vještaka šumarske struke da se radi o 340 stabala. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je zaključio da apelantkinja nije dokazala da joj je tuženi prouzročio štetu niti o kojem se obimu i visini štete radi te je donio presudu kao u dispozitivu.

8. Protiv navedene presude aplantkinja je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 22 0 P 002197 10 Gž od 6. aprila 2012. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Presudom je takođe odbijen i apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi da su krivo cijenjeni iskazi poimenično navedenih svjedoka jer nisu cijenjeni u vezi sa apelantkinjinim iskazom jer, kako je naveo taj sud, svjedok – lugar nije potvrdio da je vidio tuženog da siječe stabla na spornim parcelama niti da je tako nešto rekao apelantkinji dok je svjedok Đ. M. rekao da je tuženog vidio da siječe stabla, ali da nije mogao da kaže na kojoj parceli, niti kada je to bilo. Osim toga je navedeno da bi došlo do odgovornosti za štetu, potrebno je da je neko lice ne samo pretrpi nego i da se ostvare i druge pretpostavke koje je precizno naveo prvostepeni sud u svojoj presudi, te da u vezi s tim iz utvrđenih činjenica jasno proizlazi da apelantkinja nije dokazala ni u kojoj visini ni u kojem obimu joj je šteta nastala, niti da je tuženi tu štetu učinio, a što je bila obavezna shodno odredbama člana 123 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

9. Protiv navedene presude apelantkinja je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 22 0 P 002197 12 Rev od 14. maja 2013. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da apelantkinja tvrdi da su nižestepeni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da nije dokazala da joj je tuženi pričinio navedenu štetu. U vezi s tim je navedeno da je odredbama člana 123 stav 1 ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojim zasniva svoj zahtjev, a da apelantkinja ponuđenim i izvedenim dokazima nije dokazala kada je sječa stabala izvršena, ko je to učinio, odnosno ko je odgovoran za štetu i da li se šteta može staviti na teret tuženom i u kojem obimu i visini je šteta nastala. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da kako apelantkinja nije dokazala navedeno, a na njoj je bio teret dokazivanja, to je, prema mišljenju tog suda, valjalo primijeniti odredbu člana 126 ZPP-a kojom je propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. U konkretnom slučaju, to znači da je trebalo donijeti zaključak da apelantkinja nije ponudila dovoljno dokaza za svoje tvrdnje, te da su odluke nižestepenih sudova pravilne i na zakonu zasnovane, a apelantkinjina revizija neosnovana.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantkinja smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju kao i u nerazumno dugom trajanju postupka. Navodi da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da nije dokazala obim, visinu i nastanak štete i da ju je pričinio tuženi jer iz svih dokaza koje je prezentovala nesporno proizlazi da joj je tuženi neovlašćenom sječom stabala u njenoj šumi, za koju je tvrđeno da nije imala u posjedu, počinio materijalnu štetu. Apelantkinja smatra da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo, preko sedam godina, iako taj postupak nije bio složen.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva.

12. Kantonalni sud je naveo da u postupku nisu prekršena apelantkinjina prava i da je apelacija neosnovana.

13. Opštinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva pa predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit ce primjenom pravila o teretu dokazivanja.

15. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i spriječavanje njenog povećanja (izmakla korist) kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 22 0 P 002197 12 Rev od 14. maja 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 24. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 23. avgusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelantkinja pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su predmet osporavanja apelacijom presude donesene u postupku koji se odnosio na utvrđivanje apelantkinjinog prava na naknadu materijalne štete, te da se odnosi i na nerazumno trajanje postupka iz čega proizlazi da se radi o sporu građanskopravne prirode i da je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.

U odnosu na primjenu prava

24. Apelantkinja smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo i proizvoljno utvrdili činjenice kada su zaključili da ničim nije dokazala da joj je tuženi pričinio štetu, niti visinu i obim te štete. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da apelantkinja niti jednim provedenim dokazom nije dokazala da joj je tuženi pričinio štetu bespravnom sječom stabala na apelantkinjinim parcelama niti u kom obimu i visini je šteta nastupila, te da su se tom prilikom redovni sudovi pozvali na odredbe čl. 123 i 126 ZPP-a i čl.154 i 155 ZOO-a. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na naprijed citirane odredbe čl. 123 i 126 ZPP-a kojim je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev te da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku, a ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. Ustavni sud podsjeća i na odredbe člana 154 ZOO-a kojim je propisano da ko drugome prouzrokuje štetu, dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Dovodeći u kontekst činjenice konkretnog predmeta sa navedenim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava ili utvrđivanja činjenica od redovnih sudova. Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih presuda u skladu sa standardima Evropske konvencije kao i da ih apelantkinja svojim navodima ničim nije dovela u pitanje. Zbog toga Ustavni sud smatra da su ovi apelantkinjini navodi neosnovani.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica. U odnosu na „suđenje u razumnom roku“

27. Apelantkinja, takođe, smatra da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

28. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, Aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

a)Period koji se uzima u obzir

29. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak započeo 25. maja 2006. godine kada je apelantkinja podnijela Opštinskom sudu tužbu protiv tuženog, a da je okončan presudom Vrhovnog suda od 14. maja 2013. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao sedam godina i to je period koji će Ustavni sud ispitati.

b)Analiza dužine trajanja postupka

30. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje utvrđivanja apelantkinjinog prava na naknadu materijalne štete zbog neovlašćene sječe apelantkinjine šume. U vezi s tim Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti.

31. Ustavni sud zapaža da je nakon što je apelantkinja podnijela predmetnu tužbu, Opštinskom sudu trebalo tri godine i tri mjeseca da bi tužbu dostavio tuženom na odgovor, odnosno da je pred tim sudom postupak trajao skoro četiri godine dok su žalbeni i revizioni postupak okončani u roku od dvije, odnosno jedne godine. Ustavni sud pri tom primjećuje da redovni sudovi nisu ponudili odgovore niti argumente u vezi s dužinom trajanja predmetnog postupka kao i da iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je apelantkinja svojim ponašanjem doprinijela ovako dugom trajanju predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak koji nije bio složen, ali je i pored toga trajao sedam godina (od čega četiri godine pred Opštinskim sudom), prešao granice razumnog trajanja, te da su apelantkinjini navodi osnovani.

32. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantkinjinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

33. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da odredi naknadu nematerijalne štete. Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, dodijeliće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

34. Nadalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48–51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

35. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji po zakonskoj odredbi nije hitan, te kako je predmetni postupak trajao sedam godina iako nije bio složen, Ustavni sud smatra da apelantkinji treba na ime nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 1.050,00 KM. Navedeni iznos apelantkinji je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedišta Opštinskog i Kantonalnog suda pred kojim je predmetni postupak trajao ukupno šest godina, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

36. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi sa pravom na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

37. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoja odlučenja dali jasne i detaljne argumente i kada nema ništa što bi ukazivalo da su pri tom proizvoljno primijenili zakonske propise ili proizvoljno utvrdili činjenice.

38. S druge strane, postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak u kojem su rješavana pitanja apelantkinjinog prava na naknadu materijalne štete zbog bespravne sječe šume, koji nije bio složen, trajao sedam godina, od čega pred Opštinskim sudom četiri godine, od čega tri godine i tri mjeseca potpune procesne neaktivnosti tog suda.

39. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava i utvrđivanja činjenica, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje u tom segmentu nije prekršeno.

40. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3665/13 (S.P.) | Sudska praksa | Aktio