Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2880/13 („TRGOPROM“ AD iz Kotor Varoša)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Oduzimanje imovine
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Privatizacija
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građevinsko zemljište
  • Naknada
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Državno vlasništvo
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2880/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2880/13, rješavajući apelaciju „Trgoproma“ AD Kotor Varoš, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija „Trgoproma“ AD Kotor Varoš.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka u predmetu koji se pred Okružnim privrednim sudom u Banjaluci vodio pod brojem 57 0 Ps 003725 04 Ps, koji je u odnosu na primarni tužbeni zahtjev okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 003 725 12 Rev od 4. aprila 2013. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija „Trgoproma“ AD Kotor Varoš podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 003 725 12 Rev od 4. aprila 2013.

godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 003725 12 Pž od 16. jula 2012. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 003725 04 Ps od 7. maja 2012. godine u odnosu na ostale aspekte iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Trgoprom“ AD (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši podnio je 27. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 003 725 12 Rev od 4. aprila 2013. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 003725 12 Pž od 16. jula 2012. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 003725 04 Ps od 7. maja 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda, te od Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Opštine Kotor Varoš i od „Golubića“ d.o.o. Kotor Varoš - tuženih u postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi, odnosno tuženi) zatraženo je 3. juna 2016. godine, a od Osnovnog suda u Kotor Varoši i Osnovnog suda u Banjaluci 11. jula 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud, prvotužena i drugotuženi su u periodu od 9. do 20. juna 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Osnovni sud u Kotor Varoši i Osnovni sud u Banjaluci nisu dostavili odgovor na apelaciju.

4. Ustavni sud je dopisom od 22. juna 2016. godine zatražio od Okružnog privrednog suda da dostavi na uvid kompletan spis predmeta broj 57 0 Ps 003725 04 Ps. Okružni sud je 4. jula 2016. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis predmeta.

III.Činjenično stanje

5. Apelant je 21. maja 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Kotor Varoši protiv tuženih radi naknade štete i vraćanja zemljišta.

6. Osnovni sud u Kotor Varoši je 24. septembra 2003. godine dostavio tužbu na odgovor prvotuženoj i drugotuženom. Tuženi su, u dopisu koji je drugotuženi dostavio Osnovnom sudu u Kotor Varoši 21. oktobra 2003. godine, a prvotužena u dopisu dostavljenom tom sudu 24. novembra 2003. godine, dostavili odgovor na tužbu.

7. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je spis konkretnog predmeta dostavljen 31. marta 2004. godine Osnovnom sudu u Banjaluci – Privredno odjeljenje na dalje postupanje.

8. Osnovni sud u Banjaluci je dopisom od 4. decembra 2005. godine pozvao apelanta i tužene da se izjasne da li pristaju na rješenje predmetnog spora putem medijacije.

9. Apelant se dopisom od 29. decembra 2005. godine izjasnio da je saglasan da se sprovede postupak medijacije, drugotuženi je dopisom od 6. januara 2006. godine obavijestio Osnovni sud u Banjaluci da odbija poziv za medijaciju, dok se prvotužena nije očitovala na podnesak Osnovnog suda.

10. Osnovni sud u Banjaluci je zatim, Rješenjem broj 11 171 Ps 003725 04 Ps od 7. februara 2008. godine, vratio apelantu tužbu da je ispravi i dopuni u skladu sa odredbama člana 53 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

11. Apelant je podneskom od 19. februara 2008. godine ispravio i uredio tužbu u skladu sa odredbama člana 53 ZPP-a.

12. Osnovni sud u Banjaluci je u periodu od 25. avgusta do 21. oktobra 2009. godine zakazao tri i održao dva pripremna ročišta.

13. Nakon toga, Osnovni sud u Banjaluci je u periodu od 7. decembra 2009. godine do 18. februara 2010. godine održao tri ročišta za glavnu raspravu.

14. Apelant je podneskom od 22. februara 2010. godine precizirao tužbu, uskladivši je s nalazima vještaka geometra i vještaka građevinske struke, tražeći da Sud obaveže tužene da mu solidarno isplate naknadu za oduzete nepokretnosti pobliže opisane u tom podnesku, u naravi ekonomsko dvorište (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti ili predmetno zemljište) u iznosu od 116.500,00 KM i da mu naknade troškove postupka, a u slučaju da Sud odbije ovako postavljen tužbeni zahtjev da obaveže tužene da mu solidarno predaju u posjed, slobodan od lica i stvari, dio predmetne nepokretnosti koji je pobliže identifikovan i označen crvenom bojom na kopiji katastarskog plana vještaka geometra M. B. od 7. decembra 2009. godine (bez obaveze predaje u posjed dijela građevinskog objekta u pov. od 49 m²) i da trpe da se apelant na osnovu presude kod nadležnog suda i nadležnog organa uprave upiše kao vlasnik i posjednik predmetnih nepokretnosti s dijelom 1/1, kao i da mu solidarno naknade troškove parničnog postupka.

15. Osnovni sud u Banjaluci je rješenjem od 1. aprila 2010. godine odgodio ročište u konkretnom predmetu zakazano za 14. april 2010. godine i konstatovao da će novi termin ročišta odrediti Okružni privredni sud koji je nadležan za dalje postupanje u predmetu počev od 1. maja 2010. godine u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima Republike Srpske.

16. Okružni privredni sud je ročišta za glavnu raspravu zakazana u za 10. novembar 2011. godine i 20. decembar 2011. godine odgodio na prijedlog apelantovog punomoćnika.

17. Nakon toga, Okružni privredni sud je 9. februara i 7. marta 2012. godine održao ročišta za glavnu raspravu, kada je glavna rasprava zaključena.

18. Okružni sud je Presudom broj 57 0 Ps 003725 04 Ps od 7. maja 2012. godine odbio kao neosnovan apelantov primarni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate naknadu za oduzete predmetne nepokretnosti u iznosu od 161.500,00 KM, uz naknadu troškova postupka, te je obavezao apelanta da tuženim na ime troškova postupka isplati određene novčane iznose pobliže navedene u izreci presude, dok je dio zahtjeva za naknadu troškova postupka tuženih preko dosuđenog iznosa odbio kao neosnovan. Takođe, Okružni privredni sud je u izreci predmetne presude odredio da će odluku o eventualnom tužbenom zahtjevu donijeti po pravosnažnosti odluke o primarnom tužbenom zahtjevu.

19. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude konstatovao da iz Rješenja Skupštine opštine Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: SO) broj 04-361-65/97 od 26. maja 1997. godine kojim je odobreno rušenje objekata i poslovnih zgrada u krugu DTP „Trgoprom“ Kotor Varoš, kao i iz izvoda iz zapisnika sa 20. sjednice Izvršnog odbora SO (u daljnjem tekstu: IOSO) od 28. maja 1997.godine, u kojem je takođe konstatovano da se radi o objektima u krugu DP „Trgoprom“, može zaključiti da je apelantov pravni prednik bio u posjedu tih objekata, kao i predmetnog zemljišta na kojem su se oni nalazili. Okružni privredni sud je zaključio da su činjenicu da je apelant bio korisnik predmetnih nepokretnosti i objekata potvrdili i saslušani svjedoci O. J., S. S., S. P. i M. K., kao i sačinjeni početni bilans stanja u postupku privatizacije. Shodno tome, Okružni privredni sud je zaključio da apelant ima aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe u predmetnoj pravnoj stvari.

20. Dalje, Okružni sud konstatovao da je u konkretnom slučaju sporno da li apelant ima pravo na naknadu štete za izuzete predmetne nepokretnosti, odnosno da li je to njegovo pravo zastarilo i u vezi s tim se pozvao na odredbe čl. 154, 155 i 376 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Uvidom u Rješenje SO broj 01-022-26/97 od 11. aprila 1997. godine Okružni sud je utvrdio, konstatujući da je to i nesporno među parničnim strankama, da je SO dodijelila predmetno zemljište na korišćenje radi građenja preduzeću VP „Golubić“ i da je navedeno preduzeće uvedeno u posjed tih nepokretnosti, a što je konstatovano na zapisniku sa 20. sjednice IOSO. Okružni privredni sud je konstatovao da je na toj sjednici prisustvovao i S. P. kao tadašnji direktor DP „Trgopromet“, a što znači da je 28. maja 1997. godine apelant upoznat, između ostalih, s činjenicom izuzimanja predmetnog zemljišta i uvođenja drugog pravnog lica u posjed istog, kao i s odlukom o dodjeli nove lokacije. Shodno tome, te imajući u vidu da je predmetna tužba podnesena 21. maja 2002. godine i da je tek 21. oktobra 2009. godine pismenim podneskom zatražena isplata naknade u visini vrijednosti predmetnog zemljišta, Okružni privredni sud je zaključio da je osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja, pa je pozivanjem na odredbu člana 376 ZOO-a odlučio tako što je primarni tužbeni zahtjev odbio, a odluku o eventualnom tužbenom zahtjevu je ostavio za kasnije.

21. Apelant je 30. maja 2012. godine podnio žalbu protiv presude Okružnog privrednog suda koju je Viši privredni sud, Presudom broj 57 0 Ps 003725 12 Pž od 16. jula 2012. godine, odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

22. Viši privredni sud je u obrazloženju presude konstatovao da je predmetno zemljište, koje je Rješenjem SO broj 01-022-26/97 od 11. aprila 1997. godine uz naknadu dodijeljeno VP „Golubić“ Kotor Varoš, bilo u državnoj svojini, a da apelant nije dokazao da je on ili njegov prednik imao bilo kakvo stvarno pravo u pogledu tog zemljišta. Pri tome, Viši privredni sud je ukazao da se eventualna prava apelantovog prednika ne spominju ni u rješenju SO o dodjeli tog zemljišta, niti u Rješenju Osnovnog suda u Kotor Varoši broj DN-35/97 od 17. aprila 1997. godine o polaganju isprava radi predbilježbe dodjele građevinskog zemljišta na korišćenje u korist VP „Golubić“ Kotor Varoš i da je jedino u Rješenju nadležne opštinske uprave broj 04-361-65/97 od 26. maja 1997. godine navedeno da se odobrava rušenje objekata dvorišnih i poslovnih zgrada u krugu prednika apelanta DTP „Trgoprom“ zbog fizičke dotrajalosti i ostvarivanja prostornog plana - izgradnje autobuske stanice. Osim toga, Viši privredni sud je konstatovao da predmet privatizacije nisu bile pojedine pokretne i nepokretne stvari, već da je predmet ugovora o prodaji predmeta privatizacije od 11. maja 2000. godine bilo 30 % državnog kapitala prednika apelanta, pri čemu se, po ocjeni tog suda, unošenje podataka o predmetnom zemljištu u Program privatizacije, bez drugih relevantnih dokaza, ne može prihvatiti kao uvjerljiv dokaz o pravu svojine ili raspolaganja na predmetnim nepokretnostima. Dalje, Viši privredni sud je konstatovao da apelant nije ničim dokazao da je on ili njegov prednik eventualno osporavao valjanost, odnosno zakonitost rješenje SO od 11. aprila 1997. godine o dodjeli predmetnog zemljišta VP „Golubić” Kotor Varoš radi izgradnje autobuske stanice, niti rješenje Opštinske uprave za privredu i finansije, prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove od 26. maja 1997. godine o rušenju objekata dvorišnih i poslovnih zgrada u krugu DTP „Trgoprom” Kotor Varoš. Pored toga, konstatovao je da apelant zasniva svoj zahtjev na nepotpisanom zapisniku sa 20. sjednice IOSO, održane 28. maja 1997. godine, kojoj je prisustvovao i tadašnji apelantov direktor S. P., a kojim zapisnikom je, u vezi s uvođenjem VP „Golubić“ Kotor Varoš u posjed nepokretnosti, utvrđena nova lokacija za DP „Trgoprom“ po urbanističkom planu u okviru servisnih prostora, bez bilo kakvih drugih identifikacionih podataka (broj katastarske ili z. k. parcele, površina, katastarska opština i dr.), pa takav zapisnik ne predstavlja akt koji bi mogao da bude osnov za sticanje određenih stvarnih prava na nepokretnostima. Osim toga, Viši privredni sud je prihvatio kao pravilnu odluku prvostepenog suda o prigovoru zastarjelosti potraživanja. Na osnovu ovih razloga, Viši privredni sud je izjavljenu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

23. Odlučujući o reviziji koju je apelant je 1. avgusta 2012. godine izjavio protiv presude Višeg privrednog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 57 0 Ps 003 725 12 Rev od 4. aprila 2013. godine kojom je odbio reviziju.

24. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ocijenio da je nižestepenim presudama pravilno odbijen primarni apelantov tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je prema nalazu i mišljenju vještaka geometra M. B. i njegovom izjašnjenju na ročištu od 18. februara 2010. godine, 1997. godine predmetno zemljište, u vrijeme kada je dodijeljeno drugotuženom (1997. godine), bilo uknjiženo na SO kao državna svojina, što proizlazi iz prijavnog lista broj 169/04. Vrhovni sud je konstatovao da je prema tom prijavnom listu (koji je sastavni dio nalaza vještaka) rješenjima SO od 28. maja 1987. i 28. februara 1997. godine predmetno zemljište kao neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište preuzeto iz posjeda ZZ Kotor Varoš radi privođenja trajnoj namjeni. Takođe, Vrhovni sud je konstatovao da je predmetno zemljište steklo status gradskog građevinskog zemljišta na osnovu rješenja NO Opštine od 6. avgusta 1959. godine (prema obrazloženju rješenja od 28. februara 1997. godine koje je takođe sastavni dio nalaza vještaka). Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je prvotužena navedenim rješenjima raspolagala predmetnim zemljištem u skladu sa ovlašćenjima iz odredaba čl. 6, 19, 22 stav 1 i 25 Zakona o građevinskom zemljištu. Dakle, ocijenivši da apelant u vrijeme donošenja Rješenja broj 01-022-26/97 od 11. aprila 1997. godine o dodjeli predmetnog zemljišta drugotuženom, bez obzira što je bio u posjedu istog, na tom zemljištu nije imao pravo svojine, Vrhovni sud je zaključio da apelantu ne može ni pripasti naknada za njega koju je zatražio primarnim tužbenim zahtjevom u ovoj parnici.

25. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je apelant osnovanost tog tužbenog zahtjeva zasnivao na izvodu iz zapisnika sa 20. sjednice IOSO koja je održana 28. maja 1997. godine, ali da je drugostepeni sud pravilno ocijenio da taj akt ne predstavlja valjan akt za sticanje stvarnih prava na nepokretnostima, i to imajući u vidu nadležnost Izvršnog odbora prema članu 34 Zakona o teritorijalnoj organizaciji i lokalnoj samoupravi i citirane odredbe Zakona o građevinskom zemljištu o raspolaganju gradskim građevinskim zemljištem. Osim toga, Vrhovni sud je konstatovao da bi, uostalom, zaključci iz ovog zapisnika, da su ispunjeni ostali uslovi, samo posredno mogli ukazivati da je apelant bio vlasnik predmetnog zemljišta, kad mu se „utvrđuje nova lokacija po urbanističkom planu“, a što, prema mišljenju tog suda, svakako nije dovoljno za izvođenje zaključka o pravu svojine na predmetnom zemljištu. Dalje, Vrhovni sud je konstatovao da je apelant tvrdio da je predmetno zemljište bilo predmet privatizacije njegovog pravnog prednika DTP „Trgoprom“ Kotor Varoš i da je po odobrenom programu privatizacije ono pripalo apelantu, te da je u pravcu dokazivanja ovih navoda u dokaznom postupku izveo dokaz čitanjem obrasca P-1, prema kojem je predmetno zemljište evidentirano pod rednim brojem 10 kao „Stalna sredstva u sporu“. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je u ugovoru o prodaji predmeta privatizacije kao predmet ugovora označeno 30% državnog kapitala prednika apelanta, bez navođenja pojedinih pokretnih i nepokretnih stvari. Shodno tome, Vrhovni sud je ocijenio da apelant nije dokazao svoje navode da je predmetno zemljište bilo predmet privatizacije. Osim toga, Vrhovni sud je ocijenio da navodi tužbe da apelantu pripada pravo svojine na predmetnom zemljištu nisu dokazani ni diobnim bilansom iz 1983. godine, zaključenim između OZO „Kooperacija“, „Zadruga“ Vrbanjci , OOUR „Promet“ Kotor Varoš i Radne zajednice ZP (sve kad bi se i uzelo u obzir da je apelant pravni sljednik „Zadrugara“ Vrbanjci, a što je ostalo nerazjašnjeno) jer su predmet ovog diobnog bilansa osnovna obrtna sredstva, sredstva rezervi i sredstva zajedničke proizvodnje bez njihovog pojedinačnog navođenja. Shodno tome, Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da začuđuje stav drugostepenog suda da nije dokazao svoju svojinu na spornim nepokretnostima. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je odlukama nižestepenih sudova primarni tužbeni zahtjev pravilno odbijen, pa je irelevantna apelantova tvrdnja da potraživanje nije zastarjelo.

26. Nakon toga, Okružni privredni sud je pravosnažnim Rješenjem broj 57 0 Ps 003725 14 Ps 2 od 15. aprila 2015. godine utvrdio povlačenje tužbe u predmetu broj 57 0 Ps 003725 14 Ps 2 (u odnosu na apelantov alternativni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio predaju u posjed i obavezivanje tuženih da trpe da se apelant upiše kao vlasnik predmetnih nepokretnosti).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu naprijed navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova. U vezi sa tim, apelant tvrdi da Okružni privredni sud i Viši privredni sud u obrazloženju svojih presuda nisu dali jasne, logične i valjane razloge za svoje zaključak da je apelantovo potraživanje zastarjelo u smislu odredbe člana 376 ZOO-a, a da Vrhovni sud nije dao nikakvo obrazloženje u vezi s revizionim navodima da se u konkretnom slučaju ne radi o zastari potraživanja. Takođe, tvrdi da se proizvoljna primjena materijalnog prava u konkretnom slučaju ogleda i u tome što su redovni sudovi „preusko“ tumačili odredbu člana 42 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, odnosno člana 132 Zakona o stvarnim pravima u vezi s čl. 154 i 155 ZOO-a, smatrajući da je status vlasnika jedini relevantan osnov i uslov da bi apelant mogao osnovano tražiti naknadu u konkretnom slučaju, budući da pojam imovine obuhvata i zaštitu posjednika. Pored toga, apelant ističe da je prvostepena presuda u konkretnom predmetu donesena tek nakon deset godina od dana podnošenja tužbe i da mu, imajući u vidu navedeno, nije obezbijeđen pravičan postupak jer je on nerazumno dugo trajao.

b) Odgovori na apelaciju

28. Vrhovni sud i Viši privredni sud su naveli da ostaju pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke i da smatraju da prilikom njenog donošenja nije došlo do povrede prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na koje ukazuje apelant jer je ta presuda donesena na osnovu pravilne primjene materijalnog prava. U odnosu na apelacione navode kojima je ukazano na dužinu trajanja postupka, Vrhovni sud je istakao da se navedeno ne može staviti na teret tom sudu jer je osporenu odluku donio u razumnom roku. Vrhovni sud i Viši privredni sud su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.

29. Okružni privredni sud je naveo da smatra da u toku postupka pred tim sudom nije učinjena niti jedna povreda prava koja pripadaju stankama u postupku, a koja su navedena u apelaciji, kao i da je apelantu omogućeno da se koristi svojim pravima pred sudom i da je odluka tog suda donesena u skladu sa zakonom.

30. Prvotužena zastupana po Pravobranilaštvu smatra da su osporene odluke pravilne i zasnovane na zakonu, a da navodi apelacije ničim ne dovode u sumnju osporene odluke i da su paušalni i neosnovani.

31. Drugotuženi je, između ostalog, istakao da je SO donijela Rješenje broj 01-022-7797 od 28. februara 1997. godine kojim je predmetno zemljište, koje je do tada bilo upisano na korisniku Zemljoradnička zadruga Kotor Varoš, izuzeto iz posjeda, te nakon toga i Rješenje broj 01-022-26/97 od 11. aprila 1997. godine o dodjeli predmetnog zemljišta radi građenja VP „Golubić“ Kotor Varoš, pa je prvotužena raspolagala tim zemljištem na osnovu ovlašćenja iz Zakona o građevinskom zemljištu. Takođe, drugotuženi je istakao da apelant nije pobijao ni Rješenje broj 04-361-65/97 od 26. maja 1997. godine, a da je bio stvarni vlasnik i posjednik navedenog zemljišta, pobijao bi navedena rješenja. Drugotuženi smatra da je apelantovo potraživanje zastarjelo i da apelant u apelaciji želi da izjednači pojam svojine i posjeda što je neprihvatljivo, te ističe da apelant nije imao ni pravo svojine ni posjed na predmetnoj parceli. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

32. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

(1)Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

[...] Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugog fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

33. Zakon o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 42.

Ako treće lice neosnovano uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik, može tužbom zahtevati da to uznemiravanje prestane.

Kada je uznemirivanjem iz stava 1. ovog člana prouzrokovana šteta, vlasnik ima pravo da zahteva naknadu štete po opštim pravilima o naknadi štete.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastareva.

34. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09, 58/09 i 95/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 132.

(1) Ako treće lice protivpravno uznemirava vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik ima pravo tužbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane.

(2)Kada je uznemiravanjem iz stava 1. ovog člana prouzrokovana šteta, vlasnik ili pretpostavljeni vlasnik ima pravo zahtijevati naknadu štete po općim pravilima o naknadi štete.

(3) Vlasnik mora dokazati da je stvar njegova svojina, a pretpostavljeni vlasnik, činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegova svojina, kao i da ga drugo lice uznemirava u izvršavanju njegovih ovlaštenja u pogledu stvari. Ukoliko tuženi tvrdi da ima pravo preduzimati radnje kojima se uznemirava vlasnik, dužan je to dokazati.

35. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09), tekstu koji je važio u relevantnom periodu, u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 003 725 12 Rev od 4. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 27. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

40. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

41. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

42. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

43. Ustavni sud konstatuje da se ovaj parnični postupak odnosio na spor oko toga da li apelant ima pravo na naknadu za oduzeto predmetno zemljište, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancija predviđene članom 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

a) U odnosu na osporene presude

44. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.

45. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

46. U vezi sa apelacionim navodima u ovom dijelu, Ustavni sud zapaža da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu za oduzeto predmetno zemljište u konačnici odbijen kao neosnovan zbog toga što je utvrđeno da apelant u postupku pred redovnim sudovima nije dokazao da je vlasnik predmetnog zemljišta, a za koji zaključak su Viši privredni sud i Vrhovni sud dali jasna, detaljna i argumentovana obrazloženja. Imajući u vidu sadržaj odredbi člana 42 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, člana 132 Zakona o stvarnim pravima i čl. 154 i 155 ZOO-a, na koje se apelant pozvao u apelaciji, Ustavni sud smatra da, nasuprot apelantovim tvrdnjama, u obrazloženjima osporenih odluka nema ništa što ukazuje da su ti sudovi proizvoljnom primjenom navedenih zakonskih odredaba odbili apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka Višeg privrednog suda i Vrhovnog suda naime proizlazi da su ti sudovi razmotrili sva sporna pitanja i obrazložili da apelant nema pravo na naknadu za oduzeto predmetno zemljište jer je ono gradsko građevinsko zemljište koje je u vrijeme dodjele tog zemljišta drugotuženom bilo u državnoj svojini, te s kojim je prvotužena raspolagala u skladu sa ovlašćenjima iz Zakona o građevinskom zemljištu, a da apelant izvedenim dokazima nije dokazao svoje tvrdnje da je imao stvarna prava, odnosno da ima pravo svojine na predmetnom zemljištu i da je predmetno zemljište bilo predmet privatizacije njegovog pravnog prednika. Ustavni sud u takvom obrazloženju ne nalazi elemente proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, nasuprot apelantovim tvrdnjama, dao jasno i logično obrazloženje u vezi i sa apelantovim revizionim navodima da se u konkretnom slučaju ne radi o zastari potraživanja (na kojoj je Okružni privredni sud zasnovao svoje odlučenje o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva), obrazloživši da je, pri činjenici da apelant prema utvrđenju sudova nije dokazao da je na predmetnom zemljištu imao pravo svojine (niti u vrijeme dodjele predmetnog zemljišta drugotuženom 1997. godine, niti po osnovu privatizacije), ova apelantova tvrdnja irelevantna. Uzimajući u obzir navedeno, te konstatujući da apelant ničim nije dokazao svoje tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, te imajući u vidu i relevantne odredbe propisa na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke i obrazloženja koja su Viši privredni sud i Vrhovni sud dali u vezi s tim, a u kojima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani u ovom dijelu.

U odnosu na suđenje u razumnom roku a)Period koji se uzima u obzir

47. Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant ukazuje samo na nerazumnu dužinu trajanja predmetnog postupka pred prvostepenim sudom povodom njegovog primarnog tužbenog zahtjeva (za isplatu naknade za oduzeto predmetno zemljište), ne dovodeći u pitanje razumnost trajanja postupka pred Višim privrednim sudom i Vrhovnim sudom, niti nastavka postupka pred prvostepenim sudom povodom njegovog eventualnog tužbenog zahtjeva (koji je, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, u međuvremenu okončan povlačenjem tužbe - Rješenje broj 57 0 Ps 003725 14 Ps 2 od 15. aprila 2015. godine). Shodno tome, Ustavni sud će u skladu sa odredbom člana 31 Pravila Ustavnog suda ispitati ove apelacione navode samo u odnosu na postupak pred prvostepenim sudom povodom apelantovog primarnog tužbenog zahtjeva. S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da je predmetni parnični postupak pokrenut tužbom koju je apelant 21. maja 2002. godine podnio protiv tuženih, a da je okončan pred prvostepenim sudom donošenjem Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 003725 04 Ps od 7. maja 2012. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka je period od skoro deset godina.

b) Analiza razumnosti trajanja postupka

48. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radilo o sporu oko toga da li apelant ima pravo na naknadu za oduzeto predmetno zemljište, pa se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo razmotriti, kao i dokaze koje je trebalo provesti, može zaključiti da je riječ o predmetu koji se ne može smatrati jednostavnim. Međutim, Ustavni sud smatra da iz dokumentacije u spisu predmeta ne proizlazi da je složenost predmeta, sama po sebi, uticala na dužinu trajanja postupka u konkretnom slučaju.

49. U vezi s ponašanjem prvostepenog suda i apelanta, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da su, usljed promjena u nadležnosti, u konkretnom predmetu postupala tri prvostepena suda, i to prvo Osnovni sud u Kotor Varoši, zatim Osnovni sud u Banjaluci, a nakon toga i Okružni privredni sud, što se svakako odrazilo na dužinu trajanja prvostepenog postupka. Međutim, u vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da postupe u skladu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući suđenje u razumnom roku. U odnosu na ponašanje svakog od navedenih sudova, Ustavni sud zapaža da je svaki od ovih sudova imao duže periode pasivnosti u konkretnom predmetu. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu u Kotor Varoši trebalo godinu i četiri mjeseca da preduzme prvu procesnu radnju, odnosno da tužbu dostavi na odgovor tuženim. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u Banjaluci (pred kojim se prvostepeni postupak u konkretnom predmetu najduže i vodio), nakon što mu je spis predmeta dostavljen na dalji postupak, bio potpuno pasivan u konkretnom predmetu u tri duža vremenska intervala (o kojih je svaki od tih intervala bio duži od godinu dana, a jedan od njih je čak bio duži od dvije godine). Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Okružni privredni sud, nakon što mu je spis konkretnog predmeta proslijeđen na daljnji postupak, prvo ročište u konkretnom predmetu zakazao tek nakon godinu i po. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da za navedene periode neaktivnosti prvostepenih sudova ne pronalazi opravdanje u dokumentaciji u spisu predmeta, niti u odgovorima na apelaciju. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da je potpuna pasivnost redovnih sudova u dužim vremenskim periodima, a za koju ne postoje opravdani razlozi, u velikoj mjeri uticala da prvostepeni postupak u konačnici traje skoro deset godina. U odnosu na apelantovo ponašanje u postupku pred prvostepenim sudom, Ustavni sud zapaža da su dva ročišta pred Okružnim privrednim sudom odložena na prijedlog apelantovog punomoćnika, te, shodno tome, smatra da je apelant u zanemarljivoj mjeri u odnosu na ukupno trajanje prvostepenog postupka doprinio dužini njegovog trajanja. Takođe, Ustavni sud zapaža, iako apelant nije osporio postupanje ovih sudova, da su Viši privredni sud i Vrhovni sud odluku o žalbi, odnosno o reviziji, donijeli u primjerenim rokovima. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud konstatuje da dužina trajanja konkretnog postupka pred prvostepenim sudovima u periodu od skoro deset godina ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da se za to odgovornost u najvećoj mjeri može pripisati Osnovnom sudu u Banjaluci, pred kojim se postupak najduže vodio i koji je u dužim vremenskim periodima bio potpuno neaktivan u konkretnom predmetu, te u manjoj mjeri i Osnovnom sudu u Kotor Varoši i Okružnom privrednom sudu, koji su takođe u određenim vremenskim periodima bili pasivni u konkretnom predmetu, a za šta Ustavni sud ne pronalazi opravdanje u dokumentaciji u spisu predmeta, niti u odgovorima na apelaciju.

50. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju u postupku pred prvostepenim sudom postoji povreda apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

51. Ustavni sud podsjeća da je članom 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se prema stavu (2) istog člana određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Međutim, iako je u predmetnim tačkama ove odluke utvrdio povredu apelantovog prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da je apelantu u konkretnom predmetu dovoljna satisfakcija to što je utvrđeno kršenje njegovog prava na pravično suđenje u „razumnom roku“, pogotovo uzimajući u obzir činjenicu da apelant u postupku pred Ustavnim sudom nije ni tražio da mu se isplati naknada nematerijalne štete po tom osnovu.

Pravo na imovinu

52. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno da su ti navodi u suštini isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak pred prvostepenim sudom radi isplate naknade za oduzeto zemljište trajao skoro deset godina i kada Ustavni sud smatra da se takvo neopravdano trajanje parničnog postupka pred prvostepenim sudom može u najvećoj mjeri pripisati ponašanju Osnovnog suda u Banjaluci pred kojim se postupak najduže vodio, a u manjoj mjeri i ponašanju Osnovnog suda u Kotor Varoši i Okružnog privrednog suda.

54. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada su Viši privredni sud i Vrhovni sud za svoje odluke dali jasne i logične razloge u pogledu primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

55. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

56. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2880/13 („TRGOPROM“ AD iz Kotor Varoša) | Sudska praksa | Aktio