Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2206/15 (P. Č. i M. V.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građevinsko zemljište
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2206/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine, u predmetu broj AP-2206/15, rješavajući apelacije Petra Čergića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Petar Čergić, protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 155928 14 Gž 2 od 10. februara 2015. godine;
Mara Vučina, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 119514 14 Gži od 16. juna 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2206/15 Petar Čergić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnio je 5. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 155928 14 Gž 2 od 10. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 155928 13 I 2 od 9 jula 2014. godine kojim je usvojen prigovor izvršenika (Z. M.) izjavljen na rješenje o izvršenju Osnovnog suda od 21. marta 2007. godine, te je navedeno rješenje ukinuto, dok je Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove, PJ Banja Luka (u daljnjem tekstu: RUGIP) naloženo da izvrši brisanje zabilježbe izvršenja na nekretninama izvršenika (pobliže opisane u izreci rješenja kojim je usvojen prigovor). U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je rješenjem Osnovnog suda od 21. marta 2007. godine, u predmetnoj pravnoj stvari, određeno izvršenje na novom predmetu, odnosno na nekretninama izvršenika. Nadalje, u obrazloženju osporene odluke se navodi da se na predmetnim nekretninama, u trenutku promjene predmeta i sredstva izvršenja, nalazio građevinski objekat, koji je u izgradnji i sa zemljištem čini jednu cjelinu, ali isti nije uknjižen, te je utvrđeno da se radi o izgrađenom građevinskom zemljištu. Isto tako, konstatovano je da odredba člana 42. Zakona o građevinskom zemljištu propisuje da će se na izgrađenom građevinskom zemljištu za koje je Regulacionim planom utvrđena površina zemljišta za redovnu upotrebu zgrade, a na kojem je vlasnik zgrade stekao pravo vlasništva, na osnovu člana 39. navedenog zakona, na osnovu prijedloga vlasnika zgrade upisati u zemljišnim knjigama pravo vlasništva u njegovu korist. Obzirom da je Zakon o građevinskom zemljištu uspostavio trajno jedinstvo nekretnine – zgrade i zemljišta ispod zgrade, te zemljišta za redovnu upotrebu zgrade, dokaz o vlasništvu je zemljišnoknjižni izvadak u kojem je nekretnina, kao cjelina upisana kao vlasništvo izvršenika. Imajući u vidu da uz prijedlog za promjenu predmeta izvršenja nije u skladu sa članom 70 stav 1. Zakona o izvršnom postupku priložen izvod iz zemljišne knjige iz kojeg proizilazi da je nekretnina u svojini izvršenika, zaključeno je da nisu bili ispunjeni uslovi za određivanje izvršenja na predmetnom zemljištu izvršenika kao dijelu nekretnine koji je uknjižen. AP-2895/16 Mara Vučina (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnijela je 6. jula 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 119514 14 Gži od 16. juna 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina žalba, izjavljena protiv rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljenjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 I 119514 12 I od 2. decembra 2013. godine kojim je usvojen prigovor izvršenika (Grad Mostar) izjavljen na rješenje o izvršenju Općinskog suda od 19. jula 2013. godine, te je obustavljen postupak izvršenja u cjelosti i ukinute sve provedene radnje. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je apelantica, kao tražitelj izvršenja podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na temelju izvršne isprave – rješenje Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, kojim je naloženo poslodavcu „Tekstilni kombinat“ Mostar, čiji je pravni sljednik izvršenik, da apelantici uspostavi radno-pravni status u skladu sa odredbama člana 143. Zakona o radu, u roku od 15 dana od dana prijema rješenja. Nadalje, utvrđeno je da je apelantica prijedlogom za izvršenje tražila da se izvršenje dozvoli na način da joj se isplati naknada plaće u visini najniže plaće i uplate doprinosi za PIO za određeni vremenski period. U vezi s tim, konstatovano je da je u izvršnom postupku, sud vezan sadržajem izvršne isprave i da se izvršenje moglo odrediti samo u dijelu kojim se traži uspostava radno-pravnog statusa, a ne i u dijelu kojim se traži utvrđivanje određenih prava.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2206/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman