Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5084/13 (R. A.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Penzija
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5084/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-5084/13, rješavajući apelaciju Radovana Aničića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Radovana Aničića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032160 12 Rev od 19.
septembra 2013. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Radovanu Aničiću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Radovanu Aničiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Radovana Aničića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032160 12 Rev od 19. septembra 2013. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 032160 11 Gž od 29. novembra 2011.
godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 032160 08 P od 15. aprila 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radovan Aničić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, podnio je 11. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjm tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 032160 12 Rev od 19. septembra 2013. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 032160 11 Gž od 29. novembra 2011. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 032160 08 P od 15. aprila 2011. godine, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Apelant je 29. decembra 2014. godine dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene Opštine Srbac (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 28. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su 4. jula 2016. godine dostavili odgovor na apelaciju, a Osnovni sud i tužena 8. jula 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 9. aprila 2008. godine podnio tužbu Okružnom sudu protiv tužene radi poništenja rješenja, te je Okružni sud svojim rješenjem broj 011-0-U-08-000 350 od 16. aprila 2008.godine, tužbu odbacio i predmet ustupio Osnovnom sudu kao stvarno i mjesto nadležnom sudu na dalji postupak, te je tužba tužitelja kod ovog suda zaprimljena 22. maja 2008. godine. Apelant je u tužbi, između ostalog, naveo da mu je rješenjem tužene od 19. februara 2008. godine utvrđen prestanak radnog odnosa zbog ispunjenja uslova za sticanje prava na starosnu penziju, na koje rješenje je uložio prigovor, te je isti odbijen rješenjem tužene od 11. marta 2008. godine. Nadalje, apelant je u tužbi naveo da je kod tužene zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme 9. aprila l991. godine na poslovima tržišnog inspektora koji posao je obavljao sve do 29. decembra 2007.godine kada je doživio moždani udar i počeo sa liječenjem koje je trajalo i u vrijeme podnošenja tužbe. Apelant je naveo da mu je nesposobnost za rad utvrđena do 24. aprila 2008.godine, pa smatra da je tužena pogrešno primjenila odredbe člana 125. Zakona o radu, jer mu nije utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti, kao i da mu je uskraćena mogućnost da doradi svoj radni staž od 40 godina kao i pravo na besplatno liječenje jer je od 19. februara 2008. godine odjavljen kod Fonda za zdravstveno osiguranje RS i da nema nikakvih primanja jer nije ostvario pravo na penziju, a liječenje plaća sam. Apelant je predložio da se njegova tužba uvaži, osporena rješenja ponište i tužena obaveže da ga vrati na poslove koje je obavljao do 19. februara 2008. godine i naknadi mu štetu na ime izgubljene zarade za 12 mjeseci po 1.469,65 KM sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos. Tužena je u odgovoru na tužbu, između ostalog, navela da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan, te da je apelantu radni odnos prestao zbog ispunjenja zakonom propisanih uslova za sticanje prava na starosnu penziju, odnosno da je na dan donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelant imao preko 65 godina. Osim toga, tužena je u toku postupka istakla da je apelantu izvršena isplata svih plata, otpremnine i svih prava sa danom prestanka radnog odnosa.
6. Osnovni sud je presudom broj 71 0 P 032160 08 P od 15. aprila 2011. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi rješenje tužene od 19. februara 2008. godine i rješenje od 11. marta 2008. godine, kao i da se obaveže tužena da ga vrati na posao i rasporedi na poslove koje je obaveljao do 19. februara 2008. godine, kao i da mu isplati iznose od po 1.469,65 KM sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačni iznos, a sve za period od 19. februara 2008. godine do 18. februara 2009. godine. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo dokaze koji su provedeni pred tim sudom, te, između ostalog, istakao da je prilikom provođenja dokaznog postupka, odnosno čitanjem rješenja o prestanku radnog odnosa tužene od 19. februara 2008. godine utvrdio da je apelantu prestao radni odnos zbog ispunjavanja zakonom propisanih uslova za sticanje prava na starosnu penziju u smislu člana 75. stav 1. Zakona o PIO-u, da je čitanjem rješenja tužene od 11. marta 2008. godine utvrđeno da je odbijen apelantov prigovor na rješenje od 19. februara 2008. godine kao neosnovan. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je čitanjem rješenja tužene od 3. decembra 2008. godine utvrdio da je tužena odbila apelantov zahtjev za vraćanje u radni odnos i isplatu naknade plate za vrijeme bolovanja kao neosnovan. Osnovni sud je na osnovu uvida u rješenje Fonda PIO RS, Filijale u Banja Luci od 4. novembra 2009. godine utvrdio da je apelantu priznato pravo na starosnu penziju počev od 20. marta 2008. godine uz obrazloženje da je u ponovnom postupku utvrđeno da je apelant rođen 14. februara 1944. godine i da je na dan 20. marta 2008. godine imao navršenih 64 godina života, da je borac VI kategorije te da ukupan penzijski staž kao uslov za ostvarivanje prava i visine penzije iznosi 40 godine, pet mjeseci i 14 dana. Osim toga, Osnovni sud je na osnovu čitanja izvoda iz matične knjige rođenih Opštine Srbac od 10. novembra 2008. godine, utvrdio da je izvršen upis rođenja apelanta, rođenog 14. febraura 1944. godine sa JMB [JMB uklonjen], te da je u rubrici naknadni upisi i bilješke upisano da je rješenjem Administrativne službe Opštine Srbac od 21. oktobra 2008. godine odobrena ispravka datuma rođenja i to na 14. februar 1944. godine, kao i da je rješenjem policiske stanice Srbac od 28. oktobra 2008. godine poništen raniji apelantov JMB. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je u toku dokazog postupka saslušan i apelant u svojstvu parnične stranke, koji je, između ostalog, naveo da mu je radni odnos kod tužene tekao u kontinuitetu od 1991. godine pa sve do 19. febraura 2008. godine kada je penzionisan, da je na rješenje uložio prigovor, te da je prigovor odbijen. Apelant je istakao da su predmetna rješenja nezakonita jer ih je donio Načelnik opštine i u prvom i u drugom stepenu.
7. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari odlučna činjenica od koje zavisi pravilna primjena materijalnog prava, utvrđivanje činjenice da li je apelant u vrijeme prestanka radnog odnosa, imao status gradskog službenika. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 111. Zakona o lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik RS“ broj 101/04) propisano da se službenicima u smislu ovog zakona, smatraju lica koja obavljaju sljedeće poslove: sekretar skupštine jedinice lokalne samouprave, načelnik odjeljenja, šef odsjeka, stručni savjetnik, samostalni stručni saradnik, viši stručni saradnik i stručni saradnik, odredbom člana 118. istog zakona je propisano koje opšte i posebne uslove treba da ispunjava lice da bi steklo svojstvo službenika, dok je odredbom člana 117. propisano da zaposleni u administrativnoj službi jedinice lokalne samouprave koji nemaju status službenika su lica raspoređena na tehničke, pomoćne i druge poslove. Osnovni sud je u toku postupka, a na osnovu navoda tužene da je apelant Službenik Administrativne službe Opštine Srbac, a što je nesporno i među parničnim strankama, utvrdio da je apelant, na osnovu Zakona o lokalnoj samoupravi, stekao status gradskog službenika. Osnovni sud je u toku postupka utvrdio da apelant nije izjavljivao žalbu Odboru za žalbu, međutim nepostupanje apelanta u smislu da protiv drugostepene odluke nije izjavio žalbu Odboru za žalbe (u rješenju, od 11. marta 2008.godine, nije pravilno navedena pouka o pravnom lijeku), nije razlog da apelant nije mogao podnijeti tužbu sudu radi zaštite svojih prava, s obzirom da se u zakonskim odredbama navodi da službenik može podnijeti protiv drugostepene odluke žalbu Odboru za žalbe, što znači da u skladu sa Zakonom o lokalnoj samoupravi, podnošenje žalbe Odboru za žalbe nije uslov za podnošenje tužbe sudu, odnosno imperativ za podnošenje tužbe radi zaštite prava, a kako je to predviđeno članom 152. Zakona o lokalnoj samoupravi. Nadalje, Osnovni sud je naveo da se u konkretnoj pravnoj stvari, rokovi koji se odnose na blagovremenost, kao i dopuštenost tužbe imaju računati u skladu sa odredbama člana 105. Zakona o radu, koji je bio na snazi u vrijeme prestanka radnog odnosa apelanta kod tužene, odnosno člana 118. Zakona o radu – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 63/07) kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava. Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Osnovni sud je zaključio da je u konkretnoj pravnoj stvari apelantova tužba dopuštena i blagovremena.
8. Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno, a što proističe i iz izvedenih dokaza, da je apelantu 19. februara 2008. godine, prestao radni odnos kod tužene, zbog odlaska u starosnu penziju, te da je apelant podnio prigovor na odluku, koji prigovor je rješenjem od 3. decembra 2008. godine odbijen, da je apelantu nakon prestanka radnog odnosa odobrena ispravka datuma rođenja i to na datum 14. februar 1944. godine, te da je apelantu priznato pravo na starosnu penziju počev od 20. marta 2008.godine. Osnovni sud je naveo da je među strankama sporno da li je apelantu na zakonit način prestao radni odnos 19. februara 2008. godine, da li apelantu pripada pravo na povrat na posao, naknada štete za vrijeme od 19. februara 2008.godine pa do 18. februara 2009.godine, iako sud iz provedenih dokaza nije mogao zaključiti zašto se apelant opredjelio za datum 18. februar 2009. godine, (rješenja o penzionisanju doneseno 4. novembra 2009. godine). Osnovni sud je ponovio apelantove navode iz tužbe gdje je istakao da je tužena povrijedila zakonske odredbe koje se odnose na sticanje uslova za priznanje prava na starosnu penziju, jer u trenutku donošenja Odluke od 19. februara 2008. godine nije imao navršenih 65 godina života, te da je u trenutku penzionisanja bio na bolovanju (privremena nesposobnost za rad usljed bolesti), kao i da mu je takvim postupanjem tužena pričinila štetu jer ga je onemogućila da radi još godinu dana i ostvari pravo na penziju, te mu iz tih razloga radni odnos nije mogao prestati. Suprotno apelantivim navodima, tužena je navela da je apelant penzionisan na osnovu dokumentacije koja se nalazila u personalnom dosijeu apelanta, i da je prema istoj imao 65 godina života i više od 20 godina staža osiguranja čime je stekao zakonske uslove za odlazak u starosnu penziju, te su mu isplaćena sva potraživanja koja mu pripadaju po tom osnovu.
9. Očitujući se na navedeno, Osnovni sud je ukazao da je odrebom člana 147. stav 1. pod tačkom 2. reguisano da službeniku prestaje radni odnos ispunjavanjem zakonom propisanih uslova za penzionisanje. Odredbom člana 75. stav 1. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju RS („Službeni glasnik RS“ br. 32/00, 40/00, 37/01, 32/02, 40/02, 47/02, 67/05, 106/05; u daljem tekstu Zakon o PIO-u), je propisano da pravo na starosnu penziju stiče osiguranik kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osigiranja, a stavom 3. da osiguranik koji navrši 40 godina staža osiguranja stiče pravo na starosnu penziju, bez obzira na godine života. Stavom 4. je regulisano da osiguranik kojem je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju u smislu člana 42. navedenog zakona stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života. Članom 42. stav 1. tačka 2. je propisano da se u poseban staž u dvostrukom trajanju računa i pripadniku Vojske RS i pripadniku MUP RS - vrijeme neposredne ratne opasnosti ratnog stanja na teritoriji bivše BiH, poslije 4. augusta 1991. godine. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 165. stav 1. Zakona o PIO-u, propisano da se postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju pokreće na zahtjev osiguranika, odnosno na osnovu pomenute zakonske odredbe, a nakon što mu je prestao radni odnos, kao osiguranik je isključivo ovlašten da podnese zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju.
10. Iz provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je apelant, u skladu sa članom 72. stav 1 Zakona o PIO, stekao uslov za penzionisanje iz razloga što je sa danom 19. februarom 2008. godine imao ukupan penzijski staž kao uslov za ostvarivanje prava i određivanja visine penzije od 40 godina 5 mjeseci i 14 dana, a što proističe i što je utvrđeno na osnovu rješenja Fonda PIO od 4. novembra 2009. godine, pa mu je priznato pravo na starosnu penziju počev od 20. marta 2008. godine (dana podnošenja zahtjeva Fondu PIO) i isplata penzije se vrši od 20. marta 2008. godine, što znači da je nadležni organ Fonda PIO utvrdio da je apelant podnošenjem zahtjeva 20. marta 2008. godine ispunjavao uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju, ali je postupak prekinut iz razloga što dokumentacija tužitelja nije bila kompletna, te je u naknadnom periodu ista dostavljena, međutim bez obzira što je stalno rješenje doneseno tek 4. novembra 2009. godine (nakon kompetiranja dokumentacije), apelant nije trpio štetu jer mu je pravo na isplatu penzije priznato od dana podnošenja zahtjeva PIO, odnosno od 20. marta 2008. godine. Osim toga, Osnovni sud je na osnovu rješenja od 4. novembra 2009. godine utvrdio da se apelantu u penzijski staž priznaje i poseban staž u dvostrukom trajanju i to vrijeme od 6. aprila 1992. godine do 25.decembra 1995. godine s prekidima što iznosi 2 godine, 2 mjeseca i 10 dana, odnosno vrijeme provedeno u svojstvu pripadnika VRS, odnosno MUP RS za vrijeme neposredne ratne opasnosti ratnog stanja od 6. aprila 1992.godine, pa nadalje, a što je u skladu sa odredbom člana 42. stav 1 tačka 2 Zakona o PIO-u. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan i u pogledu dijela koji se odnosi na povrat na posao, u pogledu dijela koji se odnosi na naknadu štete, i kao takvog ga posebno nije obrazložio obzirom da su naprijed navedene odluke tužene na osnovu kojih je apelantu prestao radni odnos zakonite i donesene u skladu sa Zakonom o radu, pa samim tim otpada osnov za isplatu novčanih potraživanja apelanta, kao i za povrat na posao.
11. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Okružni sud je donio presudu broj 71 0 P 032160 11 Gž od 29. novembra 2011. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te, između ostalog, istakao da je prvostepena odluka pravilna i zakonita i da navodi žalbe apelanta ničim ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene odluke. Okružni sud je naveo da je nesporna činjenica da je apelantu prestao radni odnos zbog sticanja uslova iz odredbe člana 147. stav 1. tačka 2. Zakona o lokalnoj samoupravi, a koja odredba propisuje da službeniku prestaje rad u slučaju ispunjavanja zakonom prpisanih uslova za penzionisanje. Okružni sud je naveo da se odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi kao propis Lex speciales primjenjuje na zaposlene u lokalnoj samoupravi koji imaju status službenika lokalne samouprave, a ukoliko određene odredbe nisu posebno regulisane Zakonom o lokalnoj samoupravi, tada se na zaposlene imaju primijeniti opšti propisi i to Zakon o radu (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 55/07), a na prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja imaju se primijeniti odredbe Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju. Budući da je apelant imao status službenika lokalne samouprave u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa 19. februara 2008. godine, radi sticanja uslova na starosnu penziju, Okružni sud je zaključio da je na njega primjenjiv Zakon o lokalnoj samoupravi i to odredbe člana 152. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da se na konkretan slučaj imaju primijeniti odredbe člana 105. odnosno 118. Zakona o radu - Prečišćeni tekst, jer je sudska zaštita apelanta uslovljena sa prethodnim obraćanjem funkcionaru lokalne samouprave. U konkretnom slučaju apelantova žalba izjavljena na rješenje o prestanku radnog odnosa, odbijena je rješenjem od strane načelnika Opštine 11. marta 2008. godine, sa uputom o pravnom lijeku da se protiv istog može pokretnuti upravni spor kod Okružnog suda Banja Luka u roku od 30 dana od dana prijema istog. Okružni sud je naveo da je apelant u ostavljenom roku od 30 dana pokrenuo upravni spor kod Okružnog suda u Banja Luci, koji je rješenjem tužbu odbacio i predmet uputio nadležnom redovnom sudu na postupak, iz čega proizilazi da je apelantova tužba u predmetnoj pravnoj stvari dopuštena i blagovremena, ali temeljem odredbe člana 152. Zakona o lokalnoj samoupravi.
12. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 75. Zakona o PIO-u propisano da pravo na starosnu penziju stiče osiguranik kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja (stav 1.). Osiguranik koji navrši 40 godina staža osiguranja stiče pravo na starosnu penziju, bez obzira na godine života (stav 2.). Osiguranik kojem je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju u smislu člana 42. ovog zakona, stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života (stav 3.). Dakle, navedena zakonska odredba propisuje uslove kada osiguranik stiče pravo na starosnu penziju, ne praveći razliku između redovnog staža osiguranja i posebnog staža osiguranja, tj. staža osiguranja sa uvećanim trajanjem. Apelant je koristeći prava iz navedenog zakona kod tužene izdejstvovao rješenje o posebnom stažu osiguranja o dvostrukom trajanju za vrijeme provedeno u svojstvu pripadnika VRS, te je u mometnu prestanka radnog odnosa kod tužene imao 40 godina, 5 mjeseci i 14 dana staža osiguranja. Konačno, Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 125. Zakona o radu propisano da ugovor o radu prestaje da važi kad radnik navrši 40 godina penzijskog staža ili 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja, što upućuje na činjenicu da je apelantu radni odnos prestao temeljem zakona, tj. u momentu kada je navršio 40 godina penzijskog staža, slijedom čega je prvostepena odluka, pravilna i zakonita.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 032160 12 Rev od 19. septembra 2013. godine apelantova revizija je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je odluka drugostepenog suda pravilna i zakonita. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je apelant kod tužene imao status službenika (član 110. i 111. Zakona o lokalnoj samoupravi). Vrhovni sud je naveo da je u konktetnom slučaju, tužena na osnovu dokumentacije kojom je raspolagala i koja se nalazila u personalnom dosjeu apelanta utvrdila da apelant na dan donošenja osporenog rješenja o prestanku radnog odnosa (19. februara 2008. godine) ima 65 godina života i više od 20 godina staža osiguranja. Na temelju tih utvrđenja, pozivom na odredbu člana 147. stav 1. tačka 2. Zakna o lokalnoj samoupravi, tužena je osporenim rješenjem utvrdila da apelantu sa tim danom, zbog ispunjavanja uslova za sticanje prava na starosnu penziju, prestaje radni odnos. Vrhovni sud je također naveo da je apelant nakon donošenja navedenog rješenja u upravnom postupku, rješenjem od 21. oktobra 2008. godine, ishodio ispravku datuma rođenja i to na dan 14. februar 1944. godine, umjesto 15. februara 1943. godine. Međutim, ta činjenica sa kojom tužena nije bila upoznata u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa, niti u vrijeme odlučivanja po prigovoru, nije od uticaja na pravilnost i zakonitost osporenih odluka. Naime, rješenjem Fonda PIO RS, Filijale u Banja Luci od 4. novembra 2009. godine apelant je ostvario pravo na starosnu penziju počev od 20. marta 2008. godine (datum podnošenja zahtjeva za penzionisanje). Prema obrazloženju tog rješenja od 20. marta 2008. godine apelant je imao 40 godina, 5 mjeseci i 14 dana penzijskog staža. Prema tome, u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa (19. februara 2008. godine) apelant je ispunjavao zakonske uslove za odlazak u penziju, jer je imao 40 godina staža osiguranja (član 75. stav 3. Zakona o PIO-u), pa mu je po tom osnovu po sili zakona prestao radni odnos. Slijedom toga, Vrhovni sud je zaključio da je rješenje tužene kojim je apelantu prestao radni odnos utemeljeno u zakonu i nižestepeni sudovi nisu pogriješili kada su apelantov zahtjev u cijelosti odbili.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u „razumanom roku“. Apelant je opisao hronologiju premetnog postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te, između ostalog, istakao da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke. Istovremeno, smatra da kod donošenja navedene odluke nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, jer je pobijana presuda na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje donesena pravilnom primjenom materijalnog prava. Vrhovni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije.
16. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredama prava navedenih u apelaciji, te je istakao da ostaje kod razloga datih u drugostepenoj odluci nalazeći da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava od strane tog suda.
17. Sutkinja izvjestiteljica Osnovnog suda je u svom odgovoru na apelaciju ukratko opisala hronologiju predmetnog postupka, istakavši da je predmetom zadužena 6. marta 2015. godine, da nije učestvovala u prethodnom postupku, te da se ne može izjasniti o navodnom kršenju prava na koje je ukazao apelant.
18. Tužena je u odgovoru na apelciju navela da nema povrede prava na pravično suđenje, te da je apelancija neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) relevantne odredbe glase: Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
20. Zakon o radu Republike Srpske (u osnovnoj verziji objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 38/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 105.
Radnik koji smatra da mu je poslodavac povredio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava. Tužbu za zaštitu prava radnik može podneti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu, a najdalje u roku od tri godine od učinjene povrede.
Identična odredba nakon izmjena i dopuna Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07 – Prečišćeni tekst) sadržana je sada u članu 118.
21. Zakon o lokalnoj samoupravi Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 101/04, 42/05 i 118/05) u relevantnom dijelu glasi:
Prestanak rada Član 147. stav 1. tačka 2.
Službeniku prestaje rad u sljedećim slučajevima:
[...] 2. ispunjavanja zakonom propisanih uslova za penzionisanje,
11. Ostvarivanje i zaštita prava službenika Član 152.
Radi ostvarivanja svojih prava službenici se pismeno obraćaju načelniku opštine, odnosno gradonačelniku.
Protiv rješenja ili drugog pojedinačnog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima ili obavezama, službenik ima pravo da podnese prigovor.
Prigovor se podnosi načelniku opštine, odnosno gradonačelniku, u roku od osam dana od dana dostavljanja rješenja ili drugog pojedinačnog akta, koji je dužan da o njemu odluči u roku od 30 dana od dana podnošenja prigovora.
U postupku odlučivanja o podnesenom prigovoru, načelnik opštine, odnosno gradonačelnik, preispituje svoju odluku i može je izmijeniti, ukinuti ili poništiti. Službenik može protiv odluke iz stava 3. ovog člana podnijeti žalbu Odboru za žalbe, u roku od 15 dana od dana dostavljanja odluke ili isteka roka za njeno donošenje. Odbor za žalbe je dužan odlučiti po žalbi u roku od 30 dana od dana podnošenja žalbe. Ako je službenik nezadovoljan odlukom Odbora, ili Odbor nije odlučio u roku iz stava 6. ovog člana, službenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke iz stava 5. ovog člana.
22. Zakon o penzijsko invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ br. 106/05 – Prečišćeni tekst, 20/07, 113/07 i 33/08) u relevantnom dijelu glasi:
Poseban staž Član 42. stav 1. tačka 2.
U poseban staž u dvostrukom trajanju računa se:
[...] 2) pripadniku Vojske Republike Srpske i pripadniku Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske - vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja na teritoriji bivše Bosne i Hercegovine, poslije 4. avgusta 1991. godine;
Uslovi za sticanje prava na starosnu penziju Član 75.
Pravo na starosnu penziju stiče osiguranik kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja.
Osiguranik iz stava 1. ovog člana koji nema 20 godina staža osiguranja stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 25 godina penzijskog staža. Osiguranik koji navrši 40 godina staža osiguranja stiče pravo na starosnu penziju, bez obzira na godine života.
Osiguranik kojem je utvrđen poseban staž u dvostrukom trajanju, u smislu člana 42. ovog zakona, stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.
[...].
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 032160 12 Rev od 19. septembra 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 11. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak odnosi na poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanja apelanta na posao, odnosno na ostvarivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP- 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24). Stoga, Ustavni sud smatra da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati apelantove navode o povredi tog prava.
A) U odnosu na apelacione navode vezane za primjenu materijalnog prava
31. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP- 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelant na dan donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa (19. februara 2008. godine) imao 65 godina života i više od 20 godina staža osiguranja, te da je u skladu sa članom 147. stav 1. tačka 2. Zakona o lokalnoj samoupravi ispunio uslove za sticanje prava na starosnu penziju, na osnovu čega mu je i prestao radni odnos.
34. Ustavni sud zapaža da su sudovi dali detaljna i jasna obrazloženja zašto nisu udovoljili apelantovom zahtjevu, odnosno zašto smatraju da je apelant ispunio zakonske uvjete za penziju. Naime, iz obrazloženja presuda, prije svega, proističe da utvrđene činjenice koje se odnose na apelantov staž osiguranja nisu sporne. Utvrdivši nesporne činjenice, sudovi su se na sve tri instance pozvali na relevantne zakonske propise i utvrdili da je apelant ispunio zakonom propisane uvjete za starosnu penziju, i to u skladu s odredbama člana 75. Zakona o PIO-u, u vezi sa članom 147. stav 1. tačka 2. Zakona o loklanoj samoupravi. Prema mišljenju Ustavnog suda, imajući u vidu utvrđenje redovnih sudova, te relevantne zakonske odredbe koje su primijenjene, a na kojima su sudovi zasnivali odlučenje, navedena obrazloženja nisu proizvoljna. Dakle, osim apelantovog nezadovoljstva konkretnim odlukama, Ustavni sud, s obzirom na primjenu relevantnih odredbi na kojim su redovni sudovi zasnivali svoje odlučenje, ne može da nađe ništa što bi ukazalo na to da je primjena materijalnog prava bila proizvoljna.
35. Imajući u vidu navedeno, odnosno činjenicu da su redovni sudovi dali jasna obrazloženja u vezi s primjenom materijalnog prava, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi u tom dijelu u cijelosti neosnovani.
B) Pravo na suđenje u razumnom roku
36. Apelant ukazuje i na dužinu trajanja postupka, koji je po svojoj prirodi hitan, jer je u pitanju radni spor, te navodi povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a)Relativni principi
37. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
38. Podržavajući praksu Evropskog suda, Ustavni sud podsjeća i na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b)Period koji se uzima u obzir
39. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak tužbom od 9. aprila 2008. godine, a konačna odluka u predmetu je presuda Vrhovnog suda od 19. septembra 2013. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao pet godina i pet mjeseci.
c)Analiza razumnosti trajanja postupka
40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je predmet tužbenog zahtjeva bilo poništenje rješenja tužene o prestanku radnog odnosa apelanta, vraćanje apelanta na posao i raspoređivanje na poslove koje je ranije obavljao i naknada iz radnopravnog odnosa, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom sudskom postupku.
41. Što se tiče postupka pred Osnovnim sudom, Ustavni sud primjećuje da su prvostepenom sudu trebale tri godine da donese odluku po apelantovoj tužbi (presuda Osnovong suda od 15. aprila 2011. godine). Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u nastavku postupak pred Okružnim sudom i Vrhovnim sudom završen u relativno kratkom vremenu. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud svoju odluku donio u roku od sedam mjeseci (29. novembra 2011. godine), a Vrhovni sud, odluku o reviziji u roku od jedne godine i devet mjeseci (19. septembra 2013. godine). Međutim, činjenica da su kasnije sudovi bili ažurni ne opravdava činjenicu da su Osnovnom sudu trebale tri godine da donese prvostepenu presudu. Pri tome, Osnovni sud nije dao nikakvo obrazloženje za trajanje postupka, koji je po svojoj prirodi hitan. Ustavni sud smatra da su sudovi, konkretno Osnovni sud, svojim postupanjem doprinijeli dužini postupka koja se ne može smatrati opravdanom, čime je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Nediskriminacija
43. Iako nije eksplicitno naveo, Ustavni sud zapaža da kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije apelant dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelant osim pozivanja na kršenje navedenog prava nije ponudio bilo kakav argument i dokaz koji bi upućivao na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je, u smislu standarda tog prava, drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u istoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje također neosnovani.
Pitanje naknade nematerijalne štete
44. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
45. Shodno navedenom, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost, kao što je to u konkretnom slučaju. S obzirom na to da je postupak trajao pet godina, te da se radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 1.500,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak, koji je hitne prirode, trajao pet godina i pet mjeseci.
47. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
48. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman