Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4189/13 („Vitaminka“ AD Banja Luka)

Odluka donesena 15. 09. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Oduzimanje imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kamata
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4189/13

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 09. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4189/13, rješavajući apelaciju „Vitaminka“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Vitaminka“ a.d.

Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 016670 12 Rev od 2. jula 2013.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Vitaminka“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banjaluke, koju zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 9. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 016670 12 Rev od 2. jula 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Opštinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) i tuženog Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), kog zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Vitez zatraženo je 9. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Opštinski sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili od 17. juna do 27. juna 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Opštinskog suda broj 51 0 Ps 016670 08 Ps od 11. oktobra 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 016670 10 Pž od 19. oktobra 2011. godine, odbijen je kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev (preciziran na glavnoj raspravi 27. aprila 2010. godine) kojim je tražila od tuženog da joj na ime zakonske zatezne kamate isplati iznos od 23.781,87 KM obračunate na iznos od 58.000,00 KM, za period od 21. septembra 2004. godine pa do 26. februara 2008. godine, procesnu kamatu na navedeni iznos počev od 27. novembra 2008. godine pa do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja. Istom presudom apelantkinja je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.371,65 KM.

6. Opštinski sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je predmet ovog tužbenog zahtjeva isplata obračunatih zakonskih zateznih kamata na iznos od 58.0000,00 KM za period od 21. septembra 2004. godine do 26. februara 2008. godine od strane tuženog. Dalje, Opštinski sud je utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je Rješenjem Opštinskog suda u Kiseljaku broj Kri-13-1/03 od 19. decembra 2003. godine naređeno privremeno oduzimanje novčanog iznosa sa transakcijskog računa apelantkinje, te je određeno da se navedena sredstva imaju pohraniti na poseban račun i čuvati do okončanja postupka u krivičnom predmetu B. P. i Z. T. iz Kiseljaka zbog krivičnog djela „krivotvorenje isprave, utaje poreza i prevare“; da je Tužilaštvo naredbom o obustavi istrage u Predmetu broj Kt-5319/04 od 21. septembra 2004. godine obustavilo istragu protiv B. P. i Z. T, jer nema dovoljno dokaza da su oni počinili predmetno krivično djelo i da je Opštinski sud Rješenjem broj Kri-13-1/03 od 18. februara 2008. godine izvršio povrat privremeno oduzetih novčanih sredstava od apelantkinje u iznosu od 58.000,00 KM na transakcijski račun apelantkinje.

7. Opštinski sud je istakao da je među parničnim strankama sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, tj. da li tuženi duguje apelanatkinji obračunate zakonske zatezne kamate počev od obustave istrage pa do isplate. U vezi s tim Opštinski sud je prvenstveno ukazao da po utvrđenju tog suda apelant provedenim dokazima nije dokazao postojanje niti jednog osnova predviđenog Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) na osnovu kog su apelantkinja i tuženi „stupili u dužničko-povjerilački odnos po kojem bi tuženi zadocnio sa ispunjenjem novčane obaveze“. Opštinski sud je istakao da apelantkinja smatra da ima pravo na zakonske kamate za utuženi period (od 2003. do 2008. godine) u kojem joj je novac „bio privremeno oduzet a zbog osnova koji je otpao“ što po mišljenju Opštinskog suda upućuje na primjenu instituta sticanja bez osnova. Međutim, Opštinski sud je istakao da provedenim dokazima apelantkinja nije dokazala postojanje pretpostavki za primjenu instituta sticanja bez osnova iz člana 210 ZOO-a, jer nije dokazala osnovnu pretpostavku da je njena imovina, iznos od 58.0000,00 KM prešla u imovinu tuženog, odnosno Opštinskog suda u Kiseljaku, jer je rješenjem Opštinskog suda od 19. decembra 2003. godine jasno regulisano da se navedena novčana sredstva apelantkinje „imaju pohraniti na poseban račun a da ista nisu pohranjena na poseban račun nego na račun tuženog odnosno Suda“, te jer apelantkinja nije dokazala da je tuženi sa tim sredstvima raspolagao. Osim toga, vezano za apelantkinjine navode da je pretrpjela štetu jer je zbog nemara državnih službenika onemogućena da raspolaže vlastitim sredstvima u utuženom periodu, Opštinski sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nema mjesta primjeni instituta naknade štete jer nedostaje osnovna pretpostavka protivpravna štetna radnja tuženog i šteta u vidu izmakle koristi jer obračunata kamata, u okolnostima konkretnog slučaja, „zasigurno nije izmakla korist koju je [apelant] osnovano mogao očekivati“. Opštinski sud takođe smatra da se apelantkinja pogrešno pozvala na odredbu člana 88 Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), kojom je regulisano vraćanje privremeno oduzetih stvari vlasniku u toku krivičnog postupka, jer je u konkretnom slučaju predmetni postupak okončan Naredbom Tužilaštva o obustavi istrage broj Kt-5319/04 od 21. septembra 2004. godine, te jer je apelantkinja znala da su joj privremeno oduzeta sredstva u iznosu od 58.000,00 KM i jer je kao zainteresovano lice mogla da zahtijeva kako u toku krivičnog postupka (istrage), tako i nakon obustave istrage, vraćanje privremeno oduzetih novčanih sredstava, dok bi o osnovanosti njenog zahtjeva odlučio sud na način kako je to učinio Rješenjem broj Kri-13-1/03 od 18. februara 2008. godine. Istaknuto je da apelantkinja svoj tužbeni zahtjev zasniva na odredbama čl. od 277 do 279 ZOO-a, međutim da je sud utvrđenja da između apelantkinje i tuženog nije nastao dužničko-povjerilački odnos, pa prema tome tuženi nije mogao ni zadocniti sa ispunjenjem novčane obaveze u smislu čl. 277 i 278 ZOO-a pa je, budući da nije utvrdio postojanje osnova po kome bi apelantkinja i tuženi stupili u obligaciono dužničko-povjerilački odnos, Opštinski sud odbio kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev.

8. Osim toga, Opštinski sud je ukazao da u okolnostima konkretnog slučaja nije primjenjiva niti odredba člana 59 Zakona o sudovima na koju se apelantkinja pozvala, a koja reguliše odgovornost Kantona za štetu koju u vršenju službe učine službenici suda, jer u konkretnom slučaju apelantkinja smatra da joj je šteta počinjena od sudije, odnosno tužioca, koji nisu službenici suda, nego lica imenovana od nadležnog organa. Stoga je Opštinski sud apelatkinjin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

9. Kantonalni sud je Presudom suda broj 51 0 Ps 016670 10 Pž od 19. oktobra 2011. godine, odbio kao neosnovanu apelantkinjinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pravilno utvrdio činjenično stanje i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Istaknuto je da je pravilan stav prvostepenog suda da među parničnim strankama nije nastao dužničko-povjerilački odnos u smislu ZOO-a, te da dosljedno tome apelantkinji ne pripada pravo na kamate u smislu člana 277 ZOO-a. Takođe je navedeno da se apelantkinja pogrešno poziva na odredbu člana 88 ZKP-a, kojom je propisano vraćanje privremeno oduzetih stvari vlasniku. Ukazano je da iz odredbi ZKP-a proizlazi da o vraćanju privremeno oduzetih stvari odlučuje sud u krivičnom postupku po službenoj dužnosti ili po zahtjevu, a u konkretnom slučaju su apelantkinji po njenom zahtjevu rješenjem Opštinskog suda u Kiseljaku od 18. februara 2008. godine vraćena privremeno oduzeta novčana sredstva. Takođe je potvrđen stav Opštinskog suda da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može primijeniti član 210 ZOO-a jer nije dokazano da je apelantkinjina imovina prešla u imovinu tuženog budući da su predmetna sredstva koja su privremeno oduzeta rješenjem nadležnog suda u postupku istrage samo pohranjena na poseban račun. Takođe je istaknuto da je pravilan stav prvostepenog suda da apelantkinja nije dokazala osnovanost zahtjeva za naknadu štete u vidu izgubljene dobiti, jer na te okolnosti nije predlagala niti izvodila dokaze. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je primjenom člana 226 ZPP-a apelantkinjinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda.

10. Vrhovni sud je Presudom broj 51 0 Ps 016670 12 Rev od 2. jula 2013. godine apelantkinjinu reviziju djelimično uvažio i presudu drugostepenog suda preinačio u dijelu odluke kojom je potvrđena prvostepena presuda za troškove postupka, tako što je odbijen zahtjev tuženog za isplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.371,65 KM, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena. Istom presudom apelantkinja je odbijena sa zahtjevom za isplatu naknade troškova revizionog postupka. Vrhovni sud je u obrazloženju prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova, te istakao da obrazloženje drugostepene presude, suprotno revizionim navodima, u potpunosti korespondira odredbi člana 191 stav 4 ZPP-a, jer je drugostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne, dovoljne i razumljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku pri čemu je razmotrio sve apelantkinjine navode i pravilno primijenio materijalno pravo. Sud je ukazao da je apelantkinja svoj tužbeni zahtjev zasnivala na odredbama čl. od 277 do 279 i 210 ZOO-a, te zatim na odredbama člana 88 ZKP-a. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da „sem razloga datih od strane nižestepenih sudova“ i taj sud smatra da je apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan.

11. Obrazlažući navedeni stav, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe člana 210 ZOO-a, ni člana 219 istog zakona, prema kojoj kada neko tuđu stvar upotrijebi u svoju korist, ima pravo da zahtijeva naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu naknadi korist koju je imao upotrebom iste. Međutim kako je tuženi pohranjena novčana sredstva vratio apelantkinji i pošto ih nije koristio, Vrhovni sud smatra neosnovanim apelantkinjin zahtjev sa aspekta primjene navedenog instituta. Istaknuto je da bi se zakonski osnov za odgovornost tužene za štetu zbog nezakonitog rada suda, odnosno tužilaštva, po ocjeni Vrhovnog suda mogao naći u odredbi člana 172 ZOO-a, prema kojoj su pravna lica odgovorna za štetu koju prouzrokuju njihovi organi u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Međutim, Vrhovni sud je istakao da „posmatrajući praksu Evropskog suda o ljudskim pravima izraženu kroz predmet Frankovich iz 1991. godine (spojeni predmeti 6 i 9/90, Frankovich and Bonifaci) [op. autora radi se o odlukama Evropskog suda pravde], vidi se da je taj sud u ovakvim slučajevima postavio sljedeće uslove odgovornosti države za štetu, a to su: da se radi o ne primjeni ili kršenju pravnog pravila koje dodjeljuje subjektivno pravo pojedincu i da postoji uzročna veza između povrede obaveza države i štete koju je pretrpio pojedinac“. Prvi slučaj odgovornosti države za rad njenih sudskih organa predstavlja predmet Kobler, u kome se sud, donoseći odluku, izjasnio o tome koje činjenice treba uzeti u obzir prilikom utvrđivanja „ozbiljnosti povrede“ štetnika. Te činjenice su prije svega: jasnoća i preciznost prekršenog pravila, mjera diskrecione slobode koja je ostavljena nadležnim organima, da li se radi o namjernom kršenju pravila, ispričivoj ili neispričivoj grešci u pravu i da li se radi o očitom kršenju postojeće sudske prakse. Prema tome, po ocjeni Vrhovnog suda iz navedene prakse Evropskog suda jasno slijedi da „dovoljno ozbiljna povreda“ ne podrazumijeva namjeru ili krajnju nepažnju države, te da Evropski sud ne pominje krivicu kao posebnu pretpostavku odgovornosti, ali je krivica ipak jedan od faktora koji se uzima u obzir pri procjeni da li je država očito i teško prekoračila granice svoje diskrecije, odnosno da li je „povreda dovoljno ozbiljna“. Iz navedenog slijedi, a i iz odredbe člana 172 ZOO-a proizlazi da bi tuženi u slučaju ispunjenja pretpostavki za njegovu odgovornost odgovarao za štetu koju je službeno lice u vezi sa vršenjem svoje funkcije pričinilo trećem licu po principu pretpostavljene krivice, i ako je šteta prouzrokovana namjerno ili iz grube nepažnje. Istaknuto je da, samo na osnovu tvrdnji apelantkinje da joj je neopravdanim zadržavanjem novčanog iznosa od 58.000,00 KM, kao i priloženim dokazom u vidu obračuna zatezne kamate, po mišljenju Vrhovnog suda apelantkinja nije dokazala ni osnovanost niti visinu prouzorkovane štete, kako su to, smatra, pravilno zaključili nižestepeni sudovi. Ovo iz razloga što apelantkinja nije dokazala niti voljni element zaposlenika tuženog da zadržavanjem sredstava apelantkinji prouzrokuje štetu, niti „ozbiljnu namjeru“, niti je dokazala (u smislu čl. 7, 123 i 126 ZPP-a) postojanje uzročne veze između postupanja organa tuženog u pogledu zadržavanja novca i eventualno nastale štete. Osim toga, ukazao je da je i sama apelantkinja propustila da se nakon prijema rješenja o obustavi istrage obrati sudu za povrat oduzetih sredstava, na koji način je doprinijela da do štete uopšte i dođe. Takođe, istaknuto je da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantkinja nije dokazala ni visinu eventualne štete u smislu izgubljene dobiti, tj. da bi ostvarila upravo onu dobit koju je potraživala tužbenim zahtjevom. Vrhovni sud takođe smatra da se apelantkinja pogrešno pozvala na odredbu člana 278 ZOO-a jer se njeno potraživanje odnosi na odredbu člana 279 ZOO-a kojom je regulisano da se obračunate zakonske zatezne kamate mogu da traže samo iz dužničko-povjerilačkih odnosa stranaka i to samo nakon ispunjenja glavnog duga sa zakašnjenjem, pa budući da tuženi i apelantkinja nisu bili u „klasičnom“ dužničko-povjerilačkom odnosu, nego je apelantkinji novac oduzet na osnovu naredbe suda kao državnog organa u povodu pokrenute krivične istrage. Osim toga, Vrhovni sud takođe smatra da apelantkinja nije dokazala da je tuženi raspolagao njenim novčanim sredstvima u iznosu od 58.000,00 KM, tj. da je ostvario određenu korist u smislu člana 155 i 189 ZOO-a, kao ni osnovanost ni visinu tražene materijalne štete, to je Vrhovni sud primjenom člana 248 ZPP-a njenu reviziju u dijelu glavnog zahtjeva odbio kao neosnovanu.

12. Međutim Vrhovni sud je takođe zaključio da je revizija djelimično osnovana, da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su na osnovu odredbe člana 386 stav 1 ZPP-a obavezali apelantkinju da tuženom naknadi troškove parničnog postupka, budući da iz odredbi člana 395 ZPP-a i člana 42 Zakona o Federalnom pravobranilaštvu iz čega slijedi da pravobranilac ima pravo na naknadu troškova postupka shodno tarifi, ali ne i pravo na nagradu, kako su to pogrešno zaključili nižestepeni sudovi, zbog čega je Vrhovni sud u tom dijelu drugostepenu presudu preinačio na osnovu odredbe člana 250 stav 1 ZPP-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantkinja smatra da joj je pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja smatra da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno u odnosu na isplatu zakonske zatezne kamate na privremeno joj oduzeta novčana sredstva i zadržavanjem novca nakon obustave istrage, zbog čega je pretrpjela štetu i jer u periodu od 21. septembra 2004. godine do 26. februara 2008. godine nije mogla da raspolaže svojim sredstvima. Dalje, apelantkinja tvrdi da je prema odredbi člana 170 ZOO-a na tuženom bio teret dokazivanja da nema njegove krivice, jer smatra da je shodno citiranom članu riječ o tzv. pretpostavljenoj odgovornosti, a da odredba člana 277 stav 1 ZOO-a govori o tome kada se duguje kamata za koju smatra da ima opšti domašaj na sve novčane obaveze ne samo na dužničko-povjerilački odnos, kako to po apelantkinjinom mišljenju sudovi u okolnostima konkretnog slučaja pogrešno tumače. Tvrdi da je nakon obustave istrage otpao odnos za držanje novca apelantkinje od strane tuženog, te kako je riječ o novcu, apelantkinja smatra da ima pravo na zakonsku kamatu za period od prestanka osnova držanja (21. septembar 2004. godine) shodno članu 278 stav 1 ZOO-a, kao i da joj je tuženi shodno članu 88 ZKP-a FBiH bio dužan odmah nakon obustave istrage bez odlaganja vratiti privremeno oduzeti novac, i da nije bilo potrebe da on postavlja bilo kakav zahtjev. Apelantkinja dalje ukazuje da je profitno pravno lice, da plaća porez na promet i dobit, te da bez novčanih sredstava ne može da obavlja osnovnu djelatnost, pa tvrdi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u pobijanoj presudi, te smatra da pred tim sudom nije bilo kršenja apelantkinjinih prava na koja se pozvala u apelaciji. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Kantonalni sud je takođe naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u svojoj odluci. Smatra da pred tim sudom nisu prekršena apelantkinjina ustavna prava na koja se poziva.

16. Opštinski sud je naveo da u postupku pred Opštinskim sudom nije bilo kršenja apelantkinjinih ustavnih prava, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Tuženi je naveo da apelantkinjiniu apelaciju smatra neosnovanom iz razloga navedenih u presudama nižestepenih sudova, posebno jer između apelantkinje i tuženog nije postojao dužničko-povjerilački odnos. Dalje je naveo da je sporna sredstva čuvao po valjanom pravnom osnovu, dakle čuvao ih, a ne koristio, da bi ih potom vratio apelantkinji. Kako apelantkinja nije dokazala osnovanost i visinu štete, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), tekst koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2)Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola, ili straha (nematerijalna šteta).

Član 189.

(1)Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete tako i na naknadu izmakle koristi.

(2)Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

(3)Pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

(4)Kad je stvar uništena ili oštećena krivičnim djelom učinjenim sa umišljajem, sud može odrediti visinu naknada prema vrijednosti koju je stvar imala za oštećenika.

Član 210.

Kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi.

Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.

Član 277. stav 1.

Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom Član 278. stav 1.

Povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje.

Član 279.

(1)Na dospjelu a neisplaćenu ugovornu ili zateznu kamatu, kao i na druga dospjela privremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kad je to zakonom određeno.

(2)Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati zatezna kamata samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu.

(3)Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

20. Zakonu o krivičnom postupku Federacije BiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 56/06, 27/07, 53/08, 9/09 i 12/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 88.

Vraćanje privremeno oduzetih predmeta Predmeti koji su tokom krivičnog postupka privremeno oduzeti vratiće se vlasniku odnosno držatelju, kada tokom postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu sa članom 79. ovog zakona, a ne postoje razlozi za njihovo oduzimanje.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 Ps 016670 12 Rev od 2. jula 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 12. avgusta 2013. godine, a apelacija je podnesena 9. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak odnosio na isplatu obračunate zakonske zatezne kamate, dakle ticao se građanskih prava i obaveza, te da se stoga na postupak primjenjuju garancije člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

29. Apelantkinja tvrdi da joj je pobijanom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer smatra da ima pravo na zakonsku zateznu kamatu na privremeno oduzeta novčana sredstava, koja su joj vraćena sa zakašnjenjem. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova ocjenjivanje činjenica i dokaza koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li je pobijana presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

31. Imajući u vidu navedeno i dovodeći ga u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je odbijen je apelantkinjin zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na privremeno oduzeta novčana sredstva, za period od obustave istrage do vraćanja privremeno oduzetih novčanih sredstava. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da bi apelantkinja imala pravo na zakonsku zateznu kamatu, u smislu člana od 277 do 279 ZOO-a, između nje i tuženog je morao postojati dužničko-povjerilački odnos, odnosno novčana obligacija, pa ako dužnik tu novčanu obavezu ne izvrši u roku, pored glavnice bi dugovao i zakonsku kamatu. Dakle, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, odnosno dao razloge zašto smatra da se, suprotno apelantkinjinim navodima, zakonska zatezna kamata, u smislu citiranih odredbi ZOO-a, može da traži samo iz dužničko-povjerilačkog odnosa, kojeg u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo, budući da tuženi i apelantkinja nisu bili u „klasičnom“ dužničko-povjerilačkom odnosu, već da je apelantkinji novac oduzet na osnovu naredbe suda kao državnog organa u povodu pokrenute krivične istrage zbog osnovane sumnje da potiče izvršenjem krivičnog djela, koja sredstva je sud držao na posebnom računu i koja su apelantkinji vraćena prema odredbi člana 88 ZKP-a FBiH. Osim toga Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud takođe jasno obrazložio da u okolnostima konkretnog slučaja u smislu člana 210 ZOO-a nije došlo do sticanja bez osnova tuženog koji je privremeno oduzeta sredstva apelantkinje držao na posebnom računu, dakle ista nije koristio, nakon čega ih je vratio apelantkinji. Polaganjem navedenih sredstava na poseban račun suda, nije došlo do prelaska imovine apelantkinje u imovinu tuženog, jer je tuženi ova sredstva čuvao na osnovu valjanog pravnog osnova, dakle čuvao, a ne koristio, a potom ih i vratio apelantkinji. Ustavni sud takođe zapaža da je Vrhovni sud jasno i argumentovano obrazložio svoj stav da apelantkinja u okolnostima konkretnog slučaja prema odredbi čl. 7, 123 i 126 ZPP-a nije dokazala niti voljni element organa tuženog da zadržavanjem sredstava apelantkinji prouzrokuje štetu, kao ni „ozbiljnu namjeru“, niti je dokazala postojanje uzročne veze između postupanja organa tuženog u pogledu zadržavanja novca i eventualno nastale štete. Osim toga Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud jasno obrazložio da je i sama apelantkinja propustila da se nakon prijema rješenja o obustavi istrage obrati sudu za povrat oduzetih sredstava, na koji način je doprinijela da do štete uopšte i dođe.

32. Ustavni sud takođe zapaža da je Vrhovni sud ukazao da u skladu sa praksom Evropskog suda pravde (u kontekstu primjene prava Evropske zajednice), a koju u pogledu prihvaćenih standarda odgovornosti države za štetu slijedi i Evropski sud za ljudska prava, ne postoji odgovornost tuženog za pričinjenu štetu apelantkinji primjenom člana 172 ZOO-a, smatrajući da ne postoji „dovoljno ozbiljna povreda“ koja podrazumijeva namjeru ili krajnju nepažnju tuženog da apelantkinji pričini štetu. U tom kontekstu, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud detaljno razmotrio sva pitanja koja apelantkinja ponavlja i u navodima apelacije, te u vezi s tim dao detaljne i eksplicitne razloge zašto apelantkinjini navodi ne mogu da dovedu do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno zašto se primjenom navedenih odredbi iz ZOO-a ( čl. 155, 172, 189, 210 i 277 do 279) kao ni primjenom odredbi ZKP-a, ZPP-a i Zakona o sudovima nije moglo udovoljiti postavljenom tužbenom zahtjevu. Ustavni sud, takođe, podsjeća da njegov zadatak nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava, osim ukoliko u tim segmentima uoči elemente proizvoljnosti, a Ustavni sud u datom obrazloženju Vrhovnog suda, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud, dakle, smatra da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja dato obrazloženje Vrhovnog suda nije u suprotnosti sa relevantim odredbama ZOO-a, ZKPFBiH i ZPP-a na koje odredbe zakona se ovaj sud eksplicitno pozvao, zbog čega apelantkinjine navode smatra neosnovanim, u smislu da joj nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

34. Apelantkinja smatra da joj je pobijanom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu takođe zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Vrhovni sud u obrazloženju pobijane odluke, shodno relevantnim odredbama ZOO-a, ZKP-a i ZPP-a, dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

36. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja te navode veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

37. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4189/13 („Vitaminka“ AD Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio