Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1959/13 (A. G.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Izmakla dobit(dobitak)
- Zastara
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Radni spor
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1959/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1959/13, rješavajući apelaciju Aleta Galijaševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Aleta Galijaševića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 014064 12 Rev od 29. januara 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 014064 11 Rsž 2 od 24. januara 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ale Galijašević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Emira Imširević i Edžerija Trejić, advokati iz Bihaća, podnio je 8. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 014064 12 Rev od 29. januara 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 014064 11 Rsž 2 od 24. januara 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i JU Osnovna škola „Kulen-Vakuf Orašac“ (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 21. juna 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju 24, 27. i 30. juna 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Rs 014064 10 Rs 2 od 21. marta 2011. godine obavezana je tužena da apelantu isplati na ime neisplaćenih plaća novčane iznose precizirane za svaki od utuženih perioda pojedinačno, i to za periode: od 1. januara 1996. godine do 31. decembra 1996. godine, zatim, za period od 1. januara 1997. godine do 31. decembra 1997. godine, za januar 1998. godine, za decembar 1999. godine, za period od 1. januara 2000. do 3. oktobra 2000. godine, za period od 4. oktobra 2000. do 31. decembra 2000. godine, za period od 1. januara 2001. godine do 31. decembra 2001. godine, za period od 1. januara 2002. godine do 31. decembra 2002. godine, za period od 1. januara 2003. godine do 31. decembra 2003. godine, za period od 1. januara 2004. godine do 6. maja 2004. godine, kao i na ime neisplaćene otpremnine zbog odlaska u penziju precizirani novčani iznos, sve sa odgovarajućim zakonskim zateznim kamatama, kako je bliže navedeno u izreci presude. Tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.305,00 KM. Stavom drugim izreke presude odbijen je apelantov preostali zahtjev za naknadu parničnih troškova preko dosuđenog iznosa. Također je odbijen zahtjev tužene za naknadu parničnih troškova (treći stav izreke). Apelant je oslobođen plaćanja takse na tužbu.
6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-50/98 od 18. jula 2000. godine utvrđeno da su nezakonita rješenja direktora tužene od 1. septembra 1995. godine i od 27. septembra 1995. godine u skladu sa kojima je apelantu prestao radni odnos, pa su navedene odluke poništene i tuženoj naloženo da tužitelja vrati na radno mjesto sekretara škole, ili na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi. Istaknuto je da je tužena donošenjem nezakonitog rješenja o otkazu ugovora o radu nezakonito postupila prema apelantu zbog čega apelantu pripadaju plaće koje bi ostvario kod tužene da je radio. Pored navedenog, po mišljenju Općinskog suda, apelantu pripada i otpremnina zbog odlaska u penziju u visini od najmanje tri prosječne mjesečne plaće zaposlenika isplaćene u prethodna tri mjeseca prije umirovljenja ili tri prosječne mjesečne plaće isplaćene u FBiH ako je to povoljnije za zaposlenika.
7. Općinski sud je naveo da je neosnovan prigovor tužene u pogledu zastare potraživanja budući da je članom 106. Zakona o radu FBiH („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine. Istaknuto je da je među strankama sporno od kada počinje teći zastarni rok od tri godine za potraživanja iz radnog odnosa. Po mišljenju Općinskog suda, imajući u vidu specifičnost situacije, apelantova potraživanja nisu zastarjela. Ukazano je da je apelant tužbu kojom traži poništenje odluke tužene o prestanku radnog odnosa podnio 25. oktobra 1995. godine, pa je Općinski sud u tom postupku svoju odluku donio 18. jula 2000. godine, koja je postala pravosnažna odlukom Kantonalnog suda od 9. maja 2002. godine. Revizija tužene protiv nižestepenih odluka donesenih u tom postupku je Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-220/01 od 9. maja 2002. godine uvažena, pa su nižestepene presude preinačene i apelantova tužba odbačena.
8. Dalje je navedeno da je protiv Rješenja Vrhovnog suda broj Rev-220/01 apelant podnio apelaciju koju je Ustavni sud Odlukom broj U 107/03 od 19. novembra 2004. godine usvojio, ukinuo rješenje Vrhovnog suda i predmet vratio Vrhovnom sudu da donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Ukazano je da je, postupajući po odluci Ustavnog suda, Vrhovni sud donio presudu 22. februara 2005. godine kojom je odbijena revizija tužene. Stoga, po mišljenju Općinskog suda, o konačnom apelantovom statusu je riješeno tek odlukom Vrhovnog suda 22. februara 2005. godine.
9. Po ocjeni prvostepenog suda, apelant zbog specifičnosti sudskih postupaka ne može trpjeti štetne posljedice, te da u takvoj situaciji apelantova potraživanja nisu zastarjela, kako to smatra tužena. Naime, po mišljenju Općinskog suda, zastarni rok za apelanta, odnosno pravo da zahtijeva isplatu potraživanja počinje teći od dana kada je Vrhovni sud konačno riješio apelantov status. S tim u vezi, imajući u vidu da je apelant prvu tužbu koja je pravni osnov za novčana potraživanja podnio još 1995. godine, proizlazi da njegova potraživanja nisu zastarjela. Ukazano je da sve i da se zastarni rok od tri godine uzima počev od dana podnošenja tužbe (26. maja 2005. godine), to u svakom slučaju nisu zastarjela apelantova potraživanja počev od 1. maja 2002. godine i potraživanja po osnovu otpremnine, jer od dana podnošenja tužbe pa do dospijeća ovih potraživanja nisu prošle više od tri godine a ostala potraživanja, također, nisu zastarjela.
10. Također, po mišljenju Općinskog suda, neosnovan je prigovor zastare potraživanja koji se odnosi na preciziranje tužbenog zahtjeva na ročištu od 18. januara 2007. godine, jer je apelant tek nakon saznanja činjenica iz nalaza i mišljenja vještaka mogao precizno postaviti tužbeni zahtjev. Prema tome, po ocjeni Općinskog suda, apelant je u predmetnom postupku dokazao osnov i visinu potraživanja, kao i da mu pripada zatraženi iznos plaća, kako je to navedeno u izreci presude.
11. Protiv prvostepene presude tužena je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 17 0 Rs 014064 11 Rsž 2 od 24. januara 2012. godine u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća za period prije 26. maja 2002. godine i iznad iznosa od 23.394,18 KM, te troškova postupka iznad iznosa od 3.373,80 KM odbijen, a žalba u ostalom usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Žalba izjavljena protiv prvostepene presude u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva je odbačena kao nedopuštena. Apelant je obavezan da tuženoj isplati na ime troškova za sastavljanje žalbe iznos od 381,86 KM.
12. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obavezao tuženu na isplatu neisplaćenih plaća za period prije 26. maja 2002. godine. Ukazano je da je prigovor zastare koji je istakla tužena prvostepeni sud smatrao neosnovanim zbog specifičnosti sudskih postupaka a zbog čega, po mišljenju prvostepenog suda, apelant ne može trpjeti štetne posljedice. S tim u vezi je navedeno da pravosnažnom presudom Kantonalnog suda od 21. decembra 2000. godine, kojom je poništena odluka tužene o prestanku radnog odnosa a koja, ujedno, predstavlja pravni osnov za novčana potraživanja apelanta iz radnog odnosa, ukazuje na činjenicu da je apelant od 21. decembra 2000. godine slobodno mogao raspolagati zahtjevom po osnovu novčanih potraživanja iz radnog odnosa, tj. tražiti sudsku zaštitu za predmetna potraživanja. Ukazano je da je 26. maja 2005. godine apelant podnio tužbu kojom potražuje isplatu neisplaćenih plaća za period od 1. januara 1996. godine do 6. maja 2004. godine sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. S tim u vezi, navedeno je da je odredbom člana 106. Zakona o radu propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja a odredbom člana 372. ZOO propisano je da povremena davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Kantonalni sud je istakao da postoje određena pravna pravila čiju primjenu nalaže zakon, te da se ona ne mogu ignorirati bez obzira na „specifičnost sudskih postupaka“. Zbog toga je, po mišljenju Kantonalnog suda, osnovan prigovor tužene u pogledu zastare potraživanja neisplaćenih plaća za period prije 26. maja 2002. godine i iznad iznosa od 23.394,18 KM, te troškova postupka iznad iznosa od 3.373,80 KM.
13. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 17 0 Rs 014064 12 Rev od 29. januara 2013. godine odbio kao neosnovanu. Zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka apelanta i tužene su odbijeni.
14. U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud je naveo da je, suprotno neosnovanom apelantovom prigovoru istaknutom u reviziji, shvatanje drugostepenog suda zakonito. Ukazano je na odredbu člana 106. Zakona o radu. Istaknuto je da se, u smislu navedene odredbe, radi o zastarnom roku čijim protekom ne prestaje samo pravo na koje se odnosi već zaposlenik, kao povjerilac, zbog svog pasivnog držanja gubi zaštitu tog prava, ako poslodavac kao dužnik odluči iskoristiti pravo na isticanje prigovora zastare (član 360. ZOO). Navedeni rok se mora računati od dana dospijeća tražbine, jer zastarjelost nastupa kada protekne zakonom određeno vrijeme u kome povjerilac može zahtijevati ispunjenje obaveze, a ispunjenje obaveze ne može se zahtijevati prije nego što je ispunjenje dospjelo (član 360. stav 2. ZOO), te da na ovaj rok sud pazi po službenoj dužnosti.
15. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 388. ZOO propisano da se zastarjelost prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđenja osiguranja ili ostvarenja potraživanja.
16. Istaknuto je da je apelant zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade mogao postaviti i u postupku u kome je zahtijevao utvrđenje nezakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa a koja odluka predstavlja prethodno pitanje za ostvarivanje novčanog potražavanja i samo u slučaju da je tako postupio, podnošenje apelacije Ustavnom sudu od 19. juna 2002. godine protiv Rješenja Vrhovnog suda FBiH broj Rev-220/01 od 9. maja 2002. godine imalo bi utjecaj na drugačije rješenje ovog spora. Međutim, kako apelant navedeni zahtjev nije postavio, već je tužbu podnio tek 26. maja 2005. godine, to su, i po ocjeni Vrhovnog suda, apelantova potraživanja do 26. maja 2002. godine zastarjela, kako to pravilno smatra i drugostepeni sud o čemu je dao odgovarajuće razloge u obrazloženju drugostepene presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da, tek kada je Vrhovni sud, nakon Odluke Ustavnog suda broj U 107/03, svojom odlukom broj Rev-177/05 od 22. februara 2005. godine konačno riješio apelantov status, tada je apelant mogao zahtijevati isplatu predmetnih potraživanja. Stoga su se, po apelantovom mišljenju, Vrhovni sud i Kantonalni sud pogrešno očitovali oko računanja roka zastare, jer je apelant prvu tužbu podnio još 1995. godine, koja je bila pravni osnov za isplatu novčanih potraživanja a koji postupak je pravomoćno riješen 22. februara 2005. godine.
b) Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da prilikom donošenja osporene odluke tog suda nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje apelacijom.
19. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene presude tog suda.
20. U odgovoru na apelaciju tužena navodi da su osporene presude zasnovane na zakonu, te predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Opšte pravilo Član 360.
(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Podizanje tužbe Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.
22. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 17 0 Rs 014064 12 Rev od 29. januara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. marta 2013. godine, a apelacija je podnesena 8. maja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24), pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
31. Apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, te navode apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
33. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim presudama zauzeli stajalište da je prigovor tužene u pogledu zastarjelosti apelantovih potraživanja do 26. maja 2002. godine osnovan zbog čega je, u smislu odredaba člana 106. Zakona o radu i člana 360. ZOO, utvrđeno da su apelantova potraživanja iz tog perioda zastarjela, jer je apelant tužbu za isplatu navedenih potraživanja podnio tek 26. maja 2005. godine. Pri tome su redovni sudovi ukazali da je apelant propustio da prilikom podnošenja tužbe za utvrđivanje nezakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa postavi zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade, koji postupak je konačno riješen presudom Vrhovnog suda od 22. februara 2005. godine. Tek u slučaju da je apelant tako postupio, podnošenje apelacije Ustavnom sudu, u kojem postupku je Ustavni sud donio Odluku broj AP 107/03, imalo bi utjecaja na zastarjelost apelantovog potraživanja u smislu člana 388. ZOO. U ovakvom obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i u primjeni relevantnih zakonskih propisa (Zakon o radu i ZOO) na apelantovu štetu. Po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka u vezi sa zastarjelošću apelantovog potraživanja do 26. maja 2002. godine, primjenjujući pri tome relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
35. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
37. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman